REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2468/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice BV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ivani Validžić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 3. ožujka 2025. u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika ŠV, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, dana 19. ožujka 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici BV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 1.653,11 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose:

- 3,06 EUR od 1. studeni 2008.

- 5,35 EUR od 1. siječnja 2009.

- 6,99 EUR od 1. veljače 2009.

- 3,55 EUR od 20. ožujka. 2009.

- 5,88 EUR od 29. travnja 2009.

- 4,39 EUR od 15. svibnja 2009.

- 2,05 EUR od 24. lipnja 2009.

- 0,64 EUR od 1. srpnja 2009.

- 1,27 EUR od 1. kolovoza 2009.

- 2,51 EUR od 1. rujna 2009.

- 2,54 EUR od 9. prosinca 2009.

- 3,64 EUR od 24. prosinca 2009.

- 3,64 EUR od 24. prosinca 2009.

- 5,91 EUR od 15. siječnja 2010.

- 26,18 EUR od 29. rujna 2010.

- 26,18 EUR od 29. rujna 2010.

- 33,14 EUR od 19. veljače 2011.

- 33,14 EUR od 19. veljače 2011.

- 31,36 EUR od 14. travnja 2011.

- 31,36 EUR od 14. travnja 2011.

- 31,36 EUR od 14. travnja 2011.

- 42,44 EUR od 26. travnja 2011.

- 47,68 EUR od 25. travnja 2011.

- 58,29 EUR od 16. srpnja 2011.

- 54,36 EUR od 26. srpnja 2011.

- 63,17 EUR od 25. kolovoza 2011.

- 48,14 EUR od 23. rujna 2011.

- 46,04 EUR od 15. listopada 2011.

- 45,55 EUR od 15. studeni 2011.

- 45,42 EUR od 9. prosinca 2011.

- 51,46 EUR od 14. siječnja 2012.

- 52,14 EUR od 19. siječnja 2012.

- 53,14 EUR od 22. veljače 2012.

- 52,11 EUR od 22. ožujka 2012.

- 51,22 EUR od 14. travnja 2012.

- 52,17 EUR od 16. svibnja 2012.

- 53,48 EUR od 22. svibnja 2012.

- 53,37 EUR od 22. lipnja 2012.

- 51,44 EUR od 21. srpnja 2012.

- 51,82 EUR od 15. kolovoza 2012.

- 47,69 EUR od 15. rujna 2012.

- 50,58 EUR od 16.listopada 2012.

- 51,76 EUR od 23. listopada 2012.

- 53,10 EUR od 24. studeni 2012.

- 53,10 EUR od 24. studeni 2012.

- 53,10 EUR od 24. studeni 2012.

- 53,10 EUR od 24. studeni 2012.

- 53,10 EUR od 24. studeni 2012.

do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 11.089,05 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 19. ožujka 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

II Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika istaknuta u prigovoru prijeboja.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita (potrošača), zajedno s ČV u svojstvu sudužnika, s tuženikom 11. listopada 2005. sklopila Ugovor o kreditu br. 320-50-3088924, kojim ugovorom se tuženik kao kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu 17.561,00 CHF, preračunato u kune po srednjem tečaju tuženika na dan isplate, koji Ugovor je potvrđen od javne bilježnice Jagode Vajdić Sevšek 12. listopada 2005. Tim Ugovorom o kreditu tužiteljica se obvezala vratiti iznos kredita u 84 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti, sukladno otplatnom planu banke (čl. 7. Ugovora), uz kamatnu stopu koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,50 % godišnje, koja je promjenjiva temeljem odluke banke (članak 2. Ugovora). U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka mijenjao se na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice. Poziva se na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kojom je utvrđeno da je, među ostalim i, tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004 do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Budući da Ugovor o kreditu br. 320-50-3088924 od 11. listopada 2005. sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, to je tužena koristila nepoštene i ništetne odredbe vezane za valutu CHF, a temeljem kojih je bez osnove stekla nepripadni novčani iznos koji je tužitelj preplatio, tužitelj ustaje s tužbom protiv tuženika i tužbenim konačno uređenim zahtjevom u podnesku od 3. rujna 2024. (stranica 99-102 spisa) potražuje isplatu od 1.653,11 EUR, koji iznos je tuženik stekao bez osnove temeljem nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli, sa zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od njegova dospijeća do plateža, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu čini neprijepornim da su stranke sklopile Ugovor o kreditu. Protivi se osnovi i visini tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Navodi da je tužitelj svjesno odabrao kredit u CHF, te mu je moralo biti jasno da se će se isplata vršiti u protuvrijednosti te valute, budući da se radi o jasnoj odredbi. Valutna klauzula je u Ugovoru o kreditu ugovorena kao dvostrana klauzula koja ima učinak na način da prati kretanje CHF u odnosu na HRK u situacijama kada raste tečaj CHF, ali i u situacijama kada taj tečaj pada, slijedom čega se u konkretnom slučaju ne može smatrati kako je ugovaranje te klauzule prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U konkretnom slučaju se uslijed više nepredvidivih faktora, na koje nije mogao utjecati tuženik i koji su bili neočekivani za mnogo veće gospodarske subjekte, dogodio rast CHF u odnosu na HRK, ali se moglo dogoditi i suprotno te bi u tom slučaju rata kredita bila umanjena. Protivi se traženom tijeku zateznih kamata. Ističe uvjetni prijeboj eventualne tražbine za tzv. negativne razlike u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početno ugovoreni. U podnesku od 26. srpnja 2022. osporava tužiteljičino svojstvo potrošača i njezinu aktivnu legitimaciju. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troška tuženiku.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je prijepis knjigovodstvene kartice (stranica 7- 12 spisa), otplatni plan (stranica 13-19 spisa), solemnizacija br. OU-1316/2005 (stranica 20-21), Ugovor o kreditu od 11. listopada 2005. (stranica 22-25 spisa), punomoć od 10. svibnja 2004. (stranica 26-27 spisa), potvrdu tuženika o otplati kredita (stranica 35 spisa), financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću (stranica 55-61 spisa), te saslušanjem tužiteljice (stranica 106 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su zaključile Ugovor o kreditu br. 320-50-3088924 od 11. listopada 2005., kojim je ugovoren iznos kredita od 17.561,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF, na dan korištenja kredita,

- da je rok otplate kredita je određen na 84 mjeseca, radi kupnje novog vozila s otplatom u jednakim mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju u CHF na dan dospjelosti prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita tj. tužitelju po isplati kredita, te ti obroci dospijevaju na otplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da je kredit po Ugovoru u cijelosti otplaćen.

6. Prijeporno je:

- aktivna legitimacija,

- svojstvo potrošača tužiteljice,

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu, koje određuje valutnu klauzulu u valuti CHF i visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF ništetne,

- pa posljedično tomu,

- je li tužiteljica preplatila svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu,

- osnovanost tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužiteljice,

- osnovanost istaknutog prigovora prijeboja.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu.

9. Budući je tužiteljica neprijeporno ugovorna stranka po Ugovoru o kreditu br. 320-50-3088924 od 11. listopada 2005., to ona jest aktivno legitimirana u ovom predmetu, odnosno kao tužiteljica nastupati i potraživati tražbinu temeljem tog Ugovora ili njegovih ništetnih odredbi.

10. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je kupovala vozilo i sama auto kuća ju je uputila kod tuženika radi realizacije kredita. Tamo su joj ponudili kredit u valuti CHF kao najpovoljniji i uopće joj nije ponuđena neka druga valuta. Sukladno sugestiji službenika tuženika prihvatila je kredit u toj valuti. Službenica u banci nije ju upozorila na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem te valute. Po zanimanju je ekonomistica i bavi se trgovinom. Kredit je u cijelosti otplatila, a mjesečni anuiteti u odnosu na početno otplatni plan su znatno narasli tijekom otplate kredita. Poznat joj je pojam valutne klauzule na način da je otplata kredita vezana uz tečaj valute koja je ugovorena, no međutim nije očekivala da će tečaj toliko rasti i da je to špekulativna valuta, a nije upozorena na rizike ugovaranja te valute. Vozilo je koristila za osobne i obiteljske potrebe.

11. Sud prihvaća iskaz tužiteljice jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužiteljica bila prosječan potrošač u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, jer je fizička osoba i sklapala je pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, uzevši u obzir namjenu ovog Ugovora tj. kupnju novog vozila. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužiteljici što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje ona preuzima na sebe.

12. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske, (dalje u tekstu VSRH) je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/2018 prihvatio obrazloženje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu VTSRH) u presudi poslovni broj Pž-6632/2017 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi, te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci, te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužiteljicu o svim rizicima koje ona prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog Ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužiteljica mogla razumjeti što joj donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sama o tomu, sve sukladno obveznopravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda su sami trgovci tj. banke znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svim bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

13. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižim tečajem, u početku, što je samo po sebi nepošteno.

14. Na osnovi odredbe čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer valutna klauzula nije bila uvjet ugovora, niti je bila odlučna pobuda. Sve i da su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. ZZP-om ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa.

15. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti i informirati je o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je izostalo i imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužiteljice), što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa koji tužiteljica mora vratiti tuženiku.

16. Pri tome valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

17. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan. Sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a, opravdano se tužiteljica u ovoj (posebnoj) parnici za isplatu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Naime, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, ovaj je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen.

18. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka prekinula je zastarijevanje. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu je tužbu tužiteljica je u ovom predmetu podnijela 6. travnja 2023., dakle očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, a koji je istekao 14. lipnja 2023. Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

19. Na okolnost visine iznosa pretplate na ime porasta tečaja valute CHF u odnosu na početno ugovoreni prema Ugovoru o kreditu, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po CV, stalnom sudskom vještaku.

20. Iz njegovog nalaza i mišljenja proizlazi Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 1.653,11 EUR (12.455,23 kn), za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćen iznos, dok ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -248,51 EUR (-1.872,16 kn), za anuitete koje je nalazom utvrđen manje plaćen iznos.

21. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer je jasan, detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke na isti nisu imali prigovora glede matematičkog izračuna.

22. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužiteljici dosuđen iznos od 1.653,11 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

23. Budući da je razlog ništetnosti prijeporne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužiteljici je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

24. Glede prigovora radi prebijanja, točno je da je tijekom otplate kredita bilo razdoblja kada je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, kao što je utvrđeno nalazom i mišljenjem financijskog vještaka u visini 248,51 EUR.

25. No međutim, tužiteljica je zahtijevala samo ukupnu takozvanu pozitivnu razliku koja je nastala tijekom cijele otplate kredita, o kojem tužbenom zahtjevu sud i odlučuje. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužiteljica s njim sklopila ovakav Ugovor o kreditu, te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF-a kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužiteljica kao nestručna osoba to nije znala ni mogla znati u vrijeme sklapanja Ugovora, sve kako je prethodno obrazloženo. K tomu je tuženik svjesno pristao na takav dobitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF, znajući i morajući znati da će biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Tako dalje sud ocjenjuje da tužiteljica u tom razdoblju kad je ostvarena tzv. negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekla bez osnove, budući nije ni znala za tečajne razlike CHF za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, te ne može biti nesavjesna, a da bi trebala vraćati bilo što tj. smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv. pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF-a, uračunavši u takvo postupanje i tzv. negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe, kako je i bilo u stvarnosti. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u ništetna , sud ocjenjuje da nema ni tužiteljičine obveze za tzv. pozitivnu razliku tečaja CHF-a tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu, jer nije ništa primila tj. samo je otplaćivala kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pažnjom dobrog domaćina, te ispunjavajući ugovor kako glasi, dočim je jedino tuženik ostvario korist usuprot svima načelima obveznog prava, koja korist je zapravo tužiteljičina imovina. Kad bi se tužiteljičin zahtjev umanjio za tzv. negativnu razliku, to bi po ocjeni ovog suda bilo nepravično umanjenje njezine imovine i samim tim suprotno odredbi čl.1. Protokola broj 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine Međunarodni ugovori br. 18/97).

26. Zatim, uzevši u obzir i čl. 104. st. 1. ZOO, sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom Ugovora o kreditu tužiteljica nije zapravo ništa primila ili stekla bez osnove jer je te obroke uplaćivala u cijelosti tuženiku, pa tužiteljica nije u obvezi niti vratiti ono što nije primila, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je tečaj CHF-a bio snižen u odnosu na početno ugovoreni, opet je tužiteljica sve uplaćivala tuženiku, te nije ništa ni primila u odnosu na to. K tomu, tužiteljica s ove tuženikove osnove tj. manje plaćenog ne potražuje ništa pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti. Pri tome se napominje da iz odredbe članka 81. stavak 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja Ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Naime pravna osnova po kojoj je tužiteljica plaćala manji iznos zbog nižeg tečaja nije otpala slijedom čega tuženik ne može iznos negativne razlike koji je utvrđen financijskim vještačenjem tražiti od tužiteljice u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a.

27. Stoga je utvrđeno da ne postoji tražbina tužitelja istaknuta u uvjetnom (kako ga je tuženik nazvao) prigovoru prijeboja.

28. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka javnog bilježnika Jagode Vajdić-Sevšek, budući isti nije relevantan za razjašnjenje ove pravne stvari.

29. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (1.653,11 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine br. 138/23).

30. Tužiteljici zastupanoj po odvjetniku je priznat trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 18.4.2024., 9.9.2024. i 3.3.2025. (Tbr 9. toč. 1. OT 225 bodova), sastava podneska od 4.9.2024. (Tbr 8. toč. 1. OT 100 bodova), odnosno ukupno 425 bodova ili 850,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 212,50 EUR, što ukupno iznosi 1.062,50 EUR. Tom iznosu je pribrojen trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 1.089,05 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

31. Budući da je tužiteljica tražila zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud joj je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 19. ožujka 2025. do isplate.

32. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

33. Tužiteljici nije priznat trošak vještačenja u iznosu 250,00 EUR, budući isti dokaz nije proveden u ovom postupku, a tuženik nije ni sporio visinu tužbenog zahtjeva.

U Zagrebu 19. ožujka 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od objave ove presude.

Dna:

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika