REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27, 21000 Split

Pr-20/2024-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Eneji Stejskal Kanazir kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Emilu Šeparoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zz tuženika prilikom zaključenja glavne rasprave, prilikom objave, a nakon objave dana 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju na ime naknade plaće ukupan iznos od 7.629,31 EUR-a bruto sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do 01.08.2015 god. po stopi koju čini eskontna stopa HNB-a koja je vrijedila zadnjeg polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, od 01.08.2015.god. pa do 01.01.2023 god., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.01.2023 god. pa do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koja kamata na navedeni iznos teče kako slijedi:

- na iznos od 377,92 EUR-a od 15.09.2013.g., pa do dana isplate,

- na iznos od 503,14 EUR-a od 15.10.2013.g., pa do dana isplate,

- na iznos od 285,96 EUR-a od 15.11.2013.g., pa do dana isplate,

- na iznos od 58,38 EUR-a od 15.12.2013.g., pa do dana isplate,

- na iznos od 284,28 EUR-a od 15.01.2014.g., pa do dana isplate,

- na iznos od 165,90 EUR-a od 15.02.2014.g., pa do dana isplate,

- na iznos od 394,22 EUR-a od 15.03.2014.g., pa do dana isplate,

- na iznos od 763,00 EUR-a od 15.04.2014.g., pa do dana isplate,

- na iznos od 867,88 EUR-a od 15.05.2014.g., pa do dana isplate,

- na iznos od 56,27 EUR-a od 15.07.2014.g., pa do dana isplate,

- na iznos od 795,21 EUR-a od 15.08.2014.g., pa do dana isplate,

- na iznos od 881,47 EUR-a od 15.09.2014.g., pa do dana isplate,

- na iznos od 67,14 EUR-a od 15.10.2014.g., pa do dana isplate,

- na iznos od 172,07 EUR-a od 15.11.2014.g., pa do dana isplate,

- na iznos od 64,22 EUR-a od 15.01.2015.g., pa do dana isplate,

- na iznos od 844,55 EUR-a od 15.02.2015.g., pa do dana isplate,

- na iznos od 556,27 EUR-a od 15.03.2015.g., pa do dana isplate,

- na iznos od 491,40 EUR-a od 15.04.2015.g., pa do dana isplate.

II/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja kao neosnovan, a koji se odnosi na potraživanje zakonske zatezne kamate tekuće na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u bruto iznosu razlike naknade plaće kao neosnovan.

III/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju na ime parničnih troškova ukupan iznos od 3.519,50 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate, te koja se obračunava uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. U tužbi predanoj ovom sudu dana 18. studenog 2015. tužitelj navodi da je bio zaposlenik tuženika i to baš u Postaji pomorske policije Split na radnom mjestu "upravitelj stroja" zaključno do 1. lipnja 2015. kada je otišao u mirovinu. Tužitelj da je radio na patrolnom brodu po višednevnim radnim nalozima tuženika na način da je više dana provodio na radnom mjestu – patrolnom čamcu sukladno čl. 42 Zakona o policiji, te da za vrijeme višednevnog rada na patrolnom čamcu tužitelj nije primao naknadu plaće od tuženika sukladno zakonskim odredbama. Naime, tuženik da je rad tužitelja na patrolnom čamcu van radnog vremena (uglavnom noću, subotama, nedjeljama i blagdanima) platio kao "dodatak za pasivno dežurstvo" pozivajući se na čl. 57 Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2013. Dodatak za pasivno dežurstvo da je isplaćivan u iznosu od cca 4,5 kn za sat vremena dok da je za to vrijeme tužitelj trebao biti plaćen kao za prekovremeni rad (cca 73,00 kn za sat radnog vremena), s time da mu je tako isplaćena plaća sukladno čl. 44 st. 1 KU trebala biti uvećana za 40% za noćni rad, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25% i nedjeljom 35%, zatim 10% za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik i namještenik radi naizmjenično ili najmanje dva radna dana u tjednu u prvoj i drugoj smjeni, 10% za dvokratni rad s prekidom dužim od 1 sat te 5% za rad u turnusu. Takvo ponašanje poslodavca kao i navedena odredba čl. 57 KU/13 da je u suprotnosti sa čl. 60 (ex. čl. 42) Zakona o radu st. 1 koji kaže da je radno vrijeme vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac. Dakle, ističe se da je tuženik u ovom slučaju protuzakonito platio tužitelja za prekovremeni rad odnosno rad izvan radnog vremena, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima, kao da se radi o vremenu pripravnosti koje zaposlenik ne provodi na radnom mjestu, međutim ovdje da se radilo o radu van radnog vremena koje je tužitelj proveo na svom radnom mjestu i to po izričitom nalogu poslodavca. Tužitelj da nakon što bi izvršio zadaću po višednevnom radnom nalogu tuženika u kojem je bilo određeno vrijeme provođenja naloga sa točno određenim početkom i završetkom obavljanja istog, tužitelj da ne bi smio napustiti svoje radno mjesto već je bio dužan i dalje obavljati radne zadatke vezane uz održavanje čistoće i sigurnosti broda, te po potrebi intervenirati u slučaju havarije drugih brodica, utopljenika na moru ili drugim izvanrednim slučajevima i situacijama na moru. Tuženik s druge strane da nikad nije organizirao raspodjelu radnog vremena za radno mjesto tužitelja niti je dežurstvo na radnom mjestu ugovoreno između tužitelja i tuženika kao poseban uvjet rada tužitelja. No čak da je i tome bio slučaj, tužitelj da bi opet imao pravo na naknadu plaće za prekovremeni rad i to sukladno čl. 44. st. 11 KU-a. Nadalje se navodi da je tužitelj već pred ovim sudom u postupku Pr-378/2013 već ishodio pravomoćnu sudsku presudu kojom je naloženo tuženiku da isplati tužitelju naknadu plaće po istoj pravnoj osnovi i to za period od 28.2.2010. do 31.7.2013. Ističe se da je tužitelj prije podnošenja ove tužbe pred ODO Split dana 29.06.2015. podnio zahtjev za mirno rješenje spora sukladno čl. 186a ZPP-a, na koji zahtjev je tuženik odgovorio svojim dopisom kojim je odbio mogućnost mirnog rješenja. Sukladno svemu navedenom tužitelj od tuženika potražuje naknadu plaće u iznosu od ukupno 132.000,00 kn sa zakonskim kamatama te naknadu parničnih troškova ovog postupka. Tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev podneskom od 18. listopada 2024. tako da potražuje ukupno iznos od 7.629,31 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu (list 15-16 spisa) usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu. Navodi da presuda naslovnog suda donesena u predmetu Pr- 378/2013 na koju se poziva tužitelj nije pravomoćna jer je Vrhovni sud RH dana 21. rujna 2016. donio odluku posl.br. Revr-1419/15-2 kojom je prihvaćena revizija tužene i ukinuta drugostupanjska i prvostupanjska presuda. Navodi da je u utuženom razdoblju važio Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike (NN 93/08, 23/09, 39/09, 90/10) i Kolektivni ugovor (NN 89/12) koji su kolektivni ugovori bili identični u stipulaciji čl. 57 koji glasi da se ukoliko službenik i namještenik svoje slobodno vrijeme tijekom terenskog rada zbog okolnosti obavljanja poslova ne smije ili ne može napustiti prostorije ili prijevozno sredstvo u kojima je smješten, tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada smatra se pasivnim dežurstvom. Nadalje se navodi da Zakon o radu ne prihvaća pojam terenskog rada odnosno način valoriziranja pripravnosti za vrijeme rada na terenu odnosno pasivnog dežurstva već je isto regulirano KU. Odredbom čl. 4 st. 1 Zakona o državnim službenicima da je propisano da se na pitanja koja nisu uređena tim ili posebnim zakonom, Uredbama Vlade RH ili drugim propisima donesenim na temelju Ustava i zakona ili Kolektivnim ugovorom primjenjuju opći propisi o radu. Dakle da iz navedenog članka proizlazi supsidijarna primjena Zakona o radu za djelatnike Postaje pomorske policije. U tom se smislu naglašava da je terenski rad poseban uvjet rada koji je kao takav bio određen čl. 56. vezano za čl. 57 KU kojim je pasivno dežurstvo tijekom terenskog rada definirano kao način vrednovanja sati pripravnosti za vrijeme rada na terenu. Taj institut da nije bio reguliran tada važećim Zakonom o radu pa bi primjena Zakona o radu kao povoljnijeg propisa sukladno čl. 3 KU i čl. 4. st. 1 Zakona o državnim službenicima i namještenicima bila moguća samo da je terenski rad kao poseban uvjet rada odnosno pasivno dežurstvo tijekom terenskog rada bilo regulirano Zakonom o radu, što u konkretnom predmetu nije slučaj, što je i bilo razlogom neposredne primjene odredbi KU-a. Dakle, tužitelj da je uredno i zakonito isplaćen za svoj rad na brodu u utuženom razdoblju, da se u konkretnom slučaju radilo o terenskom radu jer niti je životno niti logično da se vrijeme provedeno na brodu (40 sati tjedno) valorizira kao prekovremeni rad.

3. Zz tuženika je na ročištu od 17.siječnja 2025.godine (list 167-168 spisa) istakla da je tužitelju dostavljena osobno izjava o prijeboju dana 14. studenog 2024. godine u iznosu od 15.723,00 Eur-a, iznosa isplaćenih na ime neto plaće i troškova postupka na temelju presude Pr-378/2013 odnosno Pr-97/2020 sa tražbinom iz ovog postupka, a koji iznos tražbine da je utvrđen vještačenjem i glede kojeg iznosa da je tužitelj uredio tužbeni zahtjev. Punomoćnik tužitelja je na istom ročištu od 14.studenog 2024.godine istakao da tuženik ističe potraživanje koje nije utvrđeno sudskom presudom te radi kojeg potraživanja da se pred ovim sudom vodio parnični postupak po tužbi tuženika, a u kojem je tuženik povukao tužbu radi prigovora zastare, te da je punomoćnik tužitelja istakao prigovor zastare tražbine po prigovoru o prijeboju, te je predložio da se tužitelju dostavi predmetno vještvo temeljem kojeg je utvrđena tražbina prema tužitelju. Na ročištu od 07.veljače 2025.godine punomoćnik tužitelja je istakao da se protivi tuženikovom prigovoru radi prebijanja jer da se isto može istaknuti do donošenja rješenja o zaključenja prethodnog postupka, te da se radi o potraživanju koje da je zastarjelo, a koje da je tuženik već utužio da bi nakon prigovora zastare povukao tužbeni zahtjev. ZZ tuženika je na ročištu od 07.veljače 2025.godine istakla da se ne radi o prigovoru prijeboja već o izjavi o prijeboju na temelju kojeg da je potraživanje tužitelja u iznosu od 15.723,00 Eur-a prestalo u trenutku kad su se tražbine srele, a obzirom da je riječ o tražbini dosuđenoj presudom Pr-97/2020 od 22.veljače 2021, te da je evidentno da tražbina nije zastarjela.

4. Prvenstveno je potrebno istaći u odnosu na navedenu izjavu o prijeboju da je odredbom članka 96.stavka 1. Zakona o radu (''NN'' 93/2014-u daljnjem tekstu ZR- a) propisano da poslodavac – u konkretnom slučaju tuženik ne smije bez suglasnosti radnika svoje potraživanje prema radniku naplatiti uskratom isplate plaće ili nekog njezina djela, odnosno uskratom isplate naknade plaće ili dijela naknadne plaće. Iz smisla citirane odredbe je razvidno da je pravno valjana samo suglasnost radnika za prijeboj koju je on dao nakon dospjelosti tražbine, te da u svakom slučaju na izjavu o prijeboju radnik mora dati suglasnost. Također temeljem odredbe članka 96.stavka 2. ZR-a je propisano da radnik ne može suglasnost iz stavka ovog članka dati prije nastanka potraživanja. Iz pregledane izjave o prijeboju od 11.studenog 2024.godine koju je tuženik dostavio tužitelju (list 181-182 spisa), a koja je ovom sudu dostavljena uz podnesak od 07.02.2025. proizlazi da je tužitelj temeljem presude Općinskog suda u Splitu broj Pr-378/13 od 30.rujna 2014.godine potvrđene presudom Županijskog suda u Splitu broj Gžri-133/14, proveo prema tuženiku prisilnu naplatu neto iznosa od 240.739,79 kn/31.951,66 Eur-a, te da su navedene presude ukinute rješenjem Vrhovnog suda RH Revr-1419/15-2 od 21.rujna 2016. te da od tog trena postoji potraživanje tužene prema tužitelju u ukupnom iznosu od 240.739,79 kn/31.951,66 Eur-a, te da je u ponovnom postupku koji se vodio pred ovim sudom donesena pravomoćna presuda ovog suda Pr-97/2020 od 22.veljače 2021. kojom da je tužena bila obvezana s osnova uvećanog djela plaće s osnova ostvarenih prekovremenih sati rada na policijskom plovilu isplatiti tužitelju bruto iznos od 94.078,25 Kn/12.486,32 Eur-a sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Navedeno je u navedenoj izjavi da kad se od tužitelju isplaćene neto plaće (168.272,19 kn) i troškova postupka (30.875,00 Kuna) temeljem presude ovog suda Pr-378/13 odbije iznos neto plaće (57.057,23 kn) i troškova postupka (23.625,00 Kuna) dosuđenih istome presudom ovog suda Pr-97/2020 da postoji potraživanje RH prema tužitelju u iznosu od 118.464,96 kn/15.723,00 Eur-a. U navedenoj izjavi u prijeboju je nadalje navedeno da postoji i potraživanje tužitelja u ovom postupku s osnove naknade plaće odnosno uvećanog dijela plaće s osnove ostvarenih prekovremenih sati rada na policijskom plovilu za razdoblje od kolovoza 2013.godine do svibnja 2015. u iznosu koji će konačno biti utvrđen po okončanju ovog postupka. Tužena zaključno u izjavi o prijeboju ističe kako tražbinu u iznosu od 118.464,96 Kn/15.723,00 Eur-a na ime razlike isplaćenih tužitelju neto plaća i troškova postupka temeljem presude ovog suda Pr-378/13 i neto plaće i troškova postupka dosuđenih tužitelju presudom ovog suda Pr-97/2020 stavlja u prijeboj sa tužiteljevom tražbinom prema RH na ime naknade plaće, odnosno uvećanog dijela plaće s osnove ostvarenih prekovremenih sati rada na policijskom plovilu za razdoblje od kolovoza 2013.godine do svibnja 2015., a čiji da će točan iznos biti utvrđen u ovom postupku. Ovaj sud je u pogledu navedene izjave o prijeboju dane tuženiku 11.studenog 2024.godine mišljenja da se u pogledu te izjave o prijeboju nisu ostvarili svi uvjeti iz članka 195. Zakona o obveznim odnosima (''NN''35/05, 41/08, 78/15, 126/21- u daljnjem tekstu ZOO-a) budući je tom odredbom propisano da dužnik-u ovom slučaju tuženik može prebiti tražbinu s protutražbinom vjerovnika, u ovom slučaju tužitelja samo ako obje tražbine glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kakvoće i ako. U predmetnom slučaju tužena ničim nije dokazala dospjelost svoje tražbine iz presude ovog suda Pr-378/13, kao ni dospjelost neto plaće i troškova postupka temeljem presude ovog suda Pr-97/2020 budući sudu nisu dostavljene spomenute presude donesene u predmetu Pr-378/13, kao ni presuda donesena u predmetu Pr-97/2020, a u trenutku davanja navedene izjave o prijeboju nije niti bila utvrđena tražbina tužitelja u ovom postupku pa tuženik pogotovo nije mogao dati valjanu izjavu o prijeboju svoje tražbine sa tražbinom tužitelja u ovom postupku koja u trenutku davanja izjave o prijeboju niti nije bila utvrđena. U navedenom smislu budući tuženik nije ničim dokazao da su navedene novčane tražbine koje je isti navedenom izjavom o prijeboju od 11.11.2024. stavio u prijeboj dospjele isti se ne može pozivati na navedenu izjavu o prijeboju budući u trenutku davanja te izjave sukladno onome što je propisano odredbom članka 196.stavka 2. ZOO-a nakon davanja izjave o prijeboju nije niti nastao učinak prijeboja budući nisu bile za to ispunjene pretpostavke vezano za dospjelost svih tražbina koje su navedenom izjavom stavljene u prijeboj. Dospjelost je trenutak od kojeg vjerovnik može zahtijevati ispunjenje neke tražbine, a to bi u slučaju tražbine tužitelja u ovom postupku bio tek trenutak pravomoćnosti odluke kojom će sud utvrditi tražbinu tužitelja u ovom postupku budući je riječ o tražbinama stranaka iz pravomoćnih sudskih odluka. Pored navedenog, a kako je prethodno istaknuto prema citiranoj odredbi članka 96.stavka 1. ZR-a postoji zabrana prijeboja u radnom sporu jer tuženik nije sudu dostavio niti jedan dokaz iz kojeg bi nedvojbeno proizlazilo da se tuženik kao radnik suglasio s navedenom izjavom o prijeboju, a koji učinak prijeboja nije niti nastao budući za istog nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz citirane odredbe članka 195.stavka 1. ZOO-a te citirane odredbe članka 96.stavka 1. i 2. Zakona o radu. U konkretnoj situaciji je irelevantan prigovor zastare tražbine koju tužitelj ističe vezano za izjavu o prijeboju budući se nakon navedene izjave o prijeboju nisu niti stekle pretpostavke za učinak prijeboja. Tužena nije naime dokazala dospjelost svih tražbina koje je navedenom izjavom stavila u prijeboj, a koje su sadržane u izjavi o prijeboju budući nije dostavila ovom sudu presude na koje se poziva u navedenoj izjavi o prijeboju od 11.studenog 2024. Također tužena nije ovom sudu priložila niti jedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je njoj tužitelj dao suglasnost da ona svoje potraživanje prema njemu kao radniku naplati uskratom isplate plaće ili nekog njenog dijela, odnosno uskratom isplate naknade plaće ili dijela naknade plaće, a pravno je valjano samo kad tužitelj kao radnik da poslodavcu suglasnost za prijeboj, a koja činjenica u predmetnom slučaju ničim nije dokazana budući takav dokaz ne prileže spisu. Pored navedenog tužena je spomenutu izjavu o prijeboju od 11.studenog 2024.godine dostavila ovom sudu tek podneskom od 07.02.2025.godine, a pripremno ročište je u ovoj pravnoj stvari je održano i zaključeno dana 20.veljače 2024.godine, te prema mišljenju ovog suda nije bilo nikakve zapreke da tužena ovaj dokaz priloži već u odgovoru na tužbu ili najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta, a što ista nije uradila. Naime, temeljem odredbe članka 299.stavka 1. ZPP-a je propisano stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke, a temeljem stavka 2. istog članka je propisano da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, te sukladno stavku 3. istog članka nove činjenice i dokaze koje su stranke iznijele odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovog članka sud neće uzeti u obzir. U navedenom smislu i po ovom pravnom osnovu budući je tužena navedenu izjavu o prijeboju dostavila ovom sudu nakon zaključenja pripremnog ročišta, a da za to nije imala posebne razloge sud pored svega navedenog niti ne može uzeti u obzir navedenu izjavu o prijeboju. U navedenom smislu je navedena izjava o prijeboju dostavljena ovom sudu pravno irelevantna za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

5. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom: zahtjeva tužitelja za mirno rješenje spora od 29.06.2015. (list 6-7 spisa); dopisa ODO Split – odgovora na zahtjev od 24.09.2015. (list 8 spisa); presude Općinskog suda u Splitu br. Pr- 378/2013 od 30.09.2014. (list 9-12 spisa); presude Županijskog suda u Splitu Gžri- 251/2014 od 22.01.2015. (list 13-14 spisa); presude Vrhovnog suda RH Revr- 1419/15-2 od 21.09.2016. (list 25-26 spisa); pregledom spisa ovog suda Pr- 820/2016; radnih lista i brodskih dnevnika za radno mjesto tužitelja u razdoblju od 1.08.2013. do 1.06.2015. (u privitku spisa); obračunskih lista plaća za tužitelja (list 108-131 spisa); izveden je dokaz saslušanjem svjedoka ČL (list 102 spisa) i PL (list 102-103 spisa); pregledom nalaza i mišljenja sudskog vještaka Stjepana Kolovrata od 2. listopada 2024. (list 134-151 spisa); izjave o prijeboju upućene tužitelju (list 177 spisa). Pregledana je i sudska praksa dostavljena u spis.

6. U predmetnoj pravnoj stvari rješenjem na ročištu od 6. ožujka 2017. prekinut je predmetni postupak do pravomoćnog okončanja postupka pod posl.br. Pr- 820/2016, a koji je nastavljen rješenjem ovog suda posl.br. Pr-1169/2015 od 11. prosinca 2023.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan.

8. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za izvršeni prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom za period od 31.07.2013. godine do zaključno 01.06.2015. godine.

9. Među strankama nije sporna činjenica da je tužitelj u utuženom razdoblju radio na radnom mjestu policijskog službenika u Ministarstvu unutarnjih poslova RH, PU Splitsko-dalmatinskoj, Postaji prometne policije Split.

10. Također među strankama nije sporno ni da se tužitelj prije pokretanja predmetnog postupka obratio nadležnom ODO-u Split sukladno odredbi članka 186. a ZPP-a za mirno rješenje spora, a što je i razvidno iz pregledanog zahtjeva za mirno rješenje spora (list 5-6 spisa), a na koji zahtjev se ODO Split nije očitovao, te je tužitelj u zakonskom roku sukladno odredbi članka 186 a stavka 5.ZPP-a podnio u zakonskom roku tužbu u predmetnoj pravnoj stvari.

11. Sukladno naputku iz odluke Vrhovnog suda RH br. Revr-598/2015-2 od 1. lipnja 2016. potrebno je u ponovljenom postupku utvrditi stvarno odrađene sate rada tužitelja budući je stav Vrhovnog suda RH u predmetnoj pravnoj stvari da je životno i logično da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme, odnosno vrijeme za odmor u trajanju od 8 sati dnevno, pa da tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom.

12. Prema odredbi članka 42.stavak 1. Zakona o radu (''NN'' 149/09-dalje ZR- a), a koji je u primjeni u predmetnom utuženom razdoblju radno vrijeme je vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove prema uputama poslodavca na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili na drugom mjestu koje odredi poslodavac.

13. Temeljem odredbe članka 53. stavka 1. ZR-a tijekom svakog vremenskog razdoblja od 24 sata radnik ima pravo na dnevni odmor od najmanje 12 sati neprekidno.

14. Temeljem odredbe članka 92.stavka 1. Zakona o policiji (''NN'' 129/2000, 41/2008, 76/2009), a koji je u konkretnom slučaju u primjeni je propisano da je policijski službenik dužan je po nalogu nadređenog službenika poslove obavljati i duže od punog radnog vremena ako je to nužno radi uspješnog i pravovremenog obavljanja službenog posla, te je odredbom stavka 2. istog članka propisano da policijskom službeniku za rad iz stavka 1. ovog članka pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru.

15. Temeljem odredbe članka 44. stavka 1. KU-a za državne službenike i namještenike (''NN'' 89/12, 104/13, 150/13, 153/13) određeno je da se osnovna plaća službenika i namještenika za rad noću uvećava za 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično ili najmanje dva dana u tjednu u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad sa prekidom dužni od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%. Nadalje, temeljem odredbe članka 44.stavka 2. navedenog KU-a dodaci iz stavka 1. ovog članka međusobno se ne isključuju osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni.

16. Iz iskaza saslušanog svjedoka ČL (list 102 spisa) proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju od srpnja 2013. do odlaska u mirovinu radio na radnom mjestu u Postaji pomorske policije Split kao upravitelj stroja ophodnog broda tip A. Isti navodi da je tužitelj na navedenom radnom mjestu bio zadužen za kompletan rad motora na brodu, za sve sustave na brodu, radove, pumpe. Nadalje u pogledu organizacije rada na brodu tijekom višednevnih plovidbi isti navodi da se radilo najčešće o petodnevnim do sedmodnevnim službama na moru te da je rad trajao 12 sati od 7:00 sati ujutro do 7:00 sati navečer, a da je nakon toga brod bio na vezu u Visu i da se dok je brod bio na vezu mogao samo napustiti kratko radi pribave hrane i slično. Svjedok ističe da su on i tužitelj na takvom tipu broda imali stalne intervencije na moru, spašavanja, traganja, hvatanja talijanskih koča u krivolovu, pa da je on morao kao i tužitelj biti stalno dostupan poslodavcu na vezi na službenom mobitelu i u slučaju da mu poslodavac naredi istog trena je morao ići na intervenciju ili ukoliko se radi o isplovljavanju morao se hitno pripremiti za isto. Isti navodi da u cijelom tom vremenu o kojem svjedoči tužitelj i on nisu imali čisti odmor već da je taj odmor uvijek bio isprekidan nekakvim intervencijama na moru osim noću kad bi mogli odspavati nekoliko sati pod uvjetom da nema nikakve intervencije. Vezano za upit da li su imali zajamčen odmor od nekoliko sati, svjedok navodi da takvog zajamčenog odmora nije nikad bilo nego se odmor koristio kad je bilo prigode, kad nije bilo intervencija ili noću kad se nije radilo. Svjedok pojašnjava da su i on i tužitelj uvijek bili u pripravnosti budući da je bilo na brodu 4-6 članova posade, a da se stalno pojavljivala potreba za nekom intervencijom, a da i kad je bio brod na sidru da je tužitelj budući je bio upravitelj stroja morao voditi računa o svemu što je bilo vezano za rad motora i sl. Napominje da sve što je vezano za brodsku opremu i motore je morao paziti tužitelj kao upravitelj stroja budući je on jedini imao znanja za navedeno i mogao je prepoznati ukoliko se pojavio nekakav kvar, a kako bi mogao promptno intervenirati.

17. Iz iskaza saslušanog svjedoka PL (list 102-103 spisa) proizlazi da je tužitelj radio na brodu Sv. Mihovil kao upravitelj stroja te da je rad bio organiziran na način da je brod radio 24 sata a da su višednevne službe na moru trajale od 5-7 dana, te da im je trebalo nekoliko sati samo da bi s brodom došli do granice koju nadziru na moru, a da su inače u višednevnim plovidbama upravo se bavili nadzorom državne granice. Ističe da su rijetko imali mogućnost zbog vremenskih prilika da brod bude na sidru na otvorenom moru, ali da su i tada radili svi motori na brodu i da je svatko od posade imao svoja zaduženja te da tokom cijelog dana i noću nije bilo čistog odmora budući je postojala mogućnosti intervencija na moru te da su za vezu koristili se službeno radio stanicom, a da ih je šef smjene obavještavao o potrebi intervencija na moru preko čak radio Splita za pomorce.

18. U navedenom smislu ovaj sud je mišljenja da iz iskaza saslušanih svjedoka ČL i PL, te dokumentacije koju je vezano za rad tužitelja dostavio tuženik proizlazi da je tužitelj postupajući po višednevnim radnim nalozima, a dok je brod bio nekoliko dana u plovidbi na višednevnom dežurstvu bio na radnom mjestu i radio i izvan redovitog radnog vremena te da je cijelo vrijeme bio na raspolaganju tuženiku kao poslodavcu, a što da se treba smatrati radnim vremenom koje mu je odredio poslodavac radnim nalozima te za koje je tužena obvezna tužitelju isplatiti naknadu za rad u vidu naknade za prekovremeni rad. Kada tužitelj postupa po višednevnom radnom nalogu isti prema mišljenju ovog suda više dana dežura pa ga prema tumačenju Komisije za tumačenje KU-a pripada naknada za prekovremeni rad. Navedeno dežurstvo spada u radno vrijeme i to vrijeme rada kada radnik radi po nalogu poslodavca i kad se nalazi na radnom mjestu, a u koje vrijeme spada i ono koje isti provede i na raspolaganju poslodavcu bilo da se radi o aktivnom dežurstvu ili neaktivnom dežurstvu. Također nedvojbeno proizlazi da se tužitelj u utuženom razdoblju obavljajući poslove na brodu kao upravitelj stroja, te ujedno odazivajući se na intervencije po nalogu nadređenih nije mogao imati čisti već isprekidani odmor od nekoliko sati i to pretežno u noćnim satima budući je uvijek morao biti na vezi u slučaju da je bilo potrebno se odazvati na intervenciju i po pozivu poslodavca, te neovisno o tome da li se odmara da se morao odazivati na naloge poslodavca kao i posebno vezano za intervencije na moru pa se treba smatrati da je tužitelj bio na radnom mjestu i radio izvan redovitog radnog vremena te da je cijelo vrijeme bio na raspolaganju tuženiku kao poslodavcu, a što se treba smatrati radnim vremenom koje mu je odredio poslodavac radnim nalozima te za koje je tužena obvezna tužitelju isplatiti naknadu za rad u vidu naknade za prekovremeni rad. Kada tužitelj postupa po višednevnom radnom nalogu isti prema mišljenju ovog suda više dana dežura pa ga prema tumačenju Komisije za tumačenje KU pripada naknada za prekovremeni rad. Navedeno dežurstvo spada u radno vrijeme i to vrijeme rada kada radnik radi po nalogu poslodavca i kad se nalazi na radnom mjestu, a u koje vrijeme spada i ono koje isti provede i na raspolaganju bilo da se radi o aktivnom dežurstvu ili neaktivnom dežurstvu.

19. Imajući u vidu sve navedeno iz svih provedenih dokaza u ovom postupku nedvojbeno proizlazi da tužitelju pripada pravo na naknadu za rad za vrijeme dežurstva na radnom mjestu, a izvan redovitog radnog vremena, a u visini osnovne plaće uključujući i pravo uvećanja iste na temelju odredbe članka 44. stavka 1. KU-a.

20. Radi utvrđivanja visine potraživanja i utvrđivanja stvarno odrađenih sati rada tužitelja u utuženom razdoblju trebalo je uvažiti shvaćanje jedinstvene sudske prakse u čitavom nizu odluka Vrhovnog suda RH u predmetnoj pravnoj stvari, a prema kojem stavu Vrhovnog suda je neprihvatljivo shvaćanje da bi efektivni rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno, te da je životno i logično da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme, odnosno vrijeme za odmor u trajanju od osam sati dnevno pa da se tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može smatrati prekovremenim radom. Sukladno navedenom jedinstvenom pravnom stavu zauzetom u odlukama VSRH RH u ovakvim predmetima vještaku Stjepanu Kolovratu je dan naputak da pri izradi vještva, utvrdi stvarno odrađene sate rada uvažavajući pravilo da pri tome treba uzeti u obzir stvarno odrađene sate rada uzimajući u obzir i postojanje osmosatnog dnevnog odmora.

21. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Stjepana Kolovrata od 2. listopada 2024. proizlazio da je nalaz sačinio na temelju uputa iz rješenja suda, te sve dokumentacije priložene u spisu (obračunskih listića, evidencija o radnom vremenu i radnih naloga te ostala dokumentacije priložene u spis). Izračun broja sati i njihove vrijednosti izražene u kunama da je dobio vršeći taj obračun na temelju tužiteljevih traženja i važećih propisa, a osobito: traženje izračuna razlika bruto plaća proistekle iz razlike ostvarenih i plaćenih sati rada kao prekovremeni rad, rad noću, rad subotom, rad nedjeljom i blagdanima koje razlike su nastale u razdoblju od 01. 08. 2013. do 31. 05. 2015. godine, odredbe Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (NN 92/04 do 112/17), obračun razlika sati da je prikazao u Tablici 1. vještačenja i to u stupcima 1 do 15. vodeći računa o slijedećem: od ukupnog fonda sati za svaki dan (za vrijeme provedeno od 00 do 24 sata) dio otpada na redoviti rad od 8 sati, dnevni odmor od 8 sati i prekovremeni rad za ostatak sati u tome danu; od ukupnog iznosa prekovremenih sati koje sam prethodno povećao za 50 % oduzeo sam iznos sati iskorištenih putem slobodnih dana vodeći računa da je prethodno izračunat puni mjesečni fond sati rada kao redovito radno vrijeme koji je platio tužitelj. Prethodno je fond prekovremenih sati povećan za 50 % zbog činjenice da redoviti sati i slobodni dan vrijedi u omjeru 1:1,50; ukupno dnevni fond sati provedenih subotom, nedjeljom i blagdanom računao sam na način da dio otpada na dnevni odmor od 8 sati, a ostatak dnevnog fonda je prekovremeni rad; rad proveden u razdoblju od 00 do 06 sati i od 22 do 24 sata je noćni rad s obračunom dodatka od 40 %. U radu evidentiranom od 0 do 24 sata da nema noćnog rada jer je upravo dnevni odmor za vrijeme noći. Na rad proveden subotom da je obračunao dodatak od 25 % , za rad nedjeljom, 35 % a za rad proveden blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs dodatak od 150 %; vrijednost ostvarenih razlika u satima pomnožena sa vrijednošću satnice (vidi kolonu 16) iskazanih u kunama da je izračunao u stupcu 17 do 21.; od ukupnog zbroja vrijednosti sati koje je prikazao u stupcu 17 do 21 da je oduzeo isplaćene vrijednosti za uvjete rada (tzv. pasivno dežurstvo i/ili uvjeti rada kao dodatak) prikazane u stupcu 22 te u stupcu 23 dobio iznos ukupne razlike. Vještak je svoje obračune i razlike po mjesecima prikazao u tablicama. U svom zaključku sudski vještak navodi da je u tablici 1. svog vještačenja utvrdio razlike prekovremenih sati, sati rada noću, rada subotom, nedjeljom i državnim blagdanima između obračuna koji je iskazan u tablici i obračunatih sati po tuženiku i to za razdoblje od 01. 08. 2013. do 31. 05. 2015. godine iz čega proizlazi kako tužitelju OL pripada dodatna razlika u bruto iznosu od 57.483,01 kn ili protuvrijednost od 7.629,31 EUR.

22. Navedeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Stjepana Kolovrata ovaj sud smatra u potpunosti logičnim, vjerodostojnim i relevantnim budući se navedeni nalaz i mišljenje i dopuna nalaza i mišljenja zasniva na relevantnoj službenoj dokumentaciji koju je dostavila sama tužena, posebice radnih naloga sa izvješćima. Vještak je detaljno opisao način izračuna razlike plaće na ime neisplaćenog prekovremenog rada tužitelju u utuženom razdoblju, te je istaknuto da način izračuna nije protivan navedenom stavu jedinstvene sudske prakse Vrhovnog suda RH u ovakvim predmetima. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u skladu sa navedenim nalazom i mišljenjem vještaka Stjepana Kolovrata dok tužena nije isticala nikakve primjedbe na navedeni nalaz i mišljenje.

23. U navedenom smislu, imajući u vidu ono što su iskazali svjedoci ČL i PL, a prema kojim iskazima proizlazi da se tužitelj mogao odmarati samo nekoliko sati tijekom 24 sata i to pretežno noću i to sa prekidima budući je pozivan na intervencije na koje se morao odazivati po nalogu poslodavca kao i jedinstveni stav VSRH iz kojeg proizlazi da je neprihvatljivo shvaćanje da bi efektivni rad službenika tijekom višednevnih plovidbi trajao neprekidno 24 sata dnevno te da je životno i logično da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme, odnosno vrijeme za odmor u trajanju od osam sati dnevno pa da se tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može smatrati prekovremenim radom, trebalo je u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev za isplatu s osnova neisplaćenih dodataka na plaću s osnova prekovremenog rada u zatraženom ukupnom iznosu od 7.629,31 Eur-a bruto budući u situaciji kad tužitelj boravi tijekom višednevnih službi na plovilu 24 sata tada je potrebno rad tužitelja obračunati na način da se iz obračuna izuzme 8 sati dnevnog odmora (pri čemu se uzima 8 sati redovan rad, 8 sati prekovremeni rad te 8 sati dnevni odmor), te tužitelj upravo sukladno navedenom i potražuje uređenim tužbenim zahtjevom iznos od 7.629,31 Eur-a bruto po navedenom osnovu svojim podneskom od 18. listopada 2024. godine u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka Stjepana Kolovrata. Na navedeni priznati iznos glavnice potraživanja tužitelja pripada i zakonska zatezna kamata sukladno odredbi članka 29.stavka 1. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 126/21), a koja na pojedinačne mjesečne iznose teče navedene u nalazu i mišljenju vještaka Stjepana Kolovrat teče od njihovog dospijeća pa do isplate sukladno odredbi članka 83. stavka 3. ZR-a, odnosno 92. stavku 3. ZR/14. te se ista obračunava do 31.12.2022.godine sukladno odredbi članka 29. stavka 1. i 2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 126/21, 78/15), a od 01.01.2023.godine do isplate sukladno izmijenjenoj odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (‘’NN’’ 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (‘’NN’’ 156/22). Budući da se zatezne kamate, koje se na zakašnjele isplate plaća isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju dohotkom od nesamostalnog rada i ne podliježu oporezivanju (čl. 15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14, 143/14) i čl. 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14), te da porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju tek s isplatom, što znači da se na te iznose ne obračunavaju zatezne kamate te su zatezne kamate na bruto iznose plaće u tom smislu dosuđene kao u točki I/ izreke ove presude dok je tužbeni zahtjev odbijen u pogledu potraživanja kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a kako je i odlučeno u točki II/ izreke ove presude.

24. Radi svega navedenog ocjenom svih dokaza u ovom postupku, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, te primjenom pravila o teretu dokazivanja djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja odlučeno je kao u točki I/ izreke ove presude.

25. Što se tiče troškova ovog parničnog postupka, a obzirom da tužitelj nije uspio u ovom postupku samo sa neznatnim dijelom svog zahtjeva (u pogledu potraživanja kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak), a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi tužena mu je dužna naknaditi u cijelosti parnične troškove temeljem odredbe članka 154.stavka 3. ZPP-a. U navedenom smislu tužitelja kao opravdani, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''NN'' 138/23) pripadaju trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 100 bodova; trošak sastava tužbenog zahtjeva u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 06.03.2017.godine u iznosu od 100 bodova; trošak sastava podneska od 24.02.2023.godine u iznosu od 100 bodova; trošak sastava podneska od 24.03.2023.godine u iznosu od 100 bodova; trošak sastava podneska od 28.02.2024.godine u iznosu od 100 bodova; trošak zastupanja na ročištu od 20.03.2024.godine u iznosu od 100 bodova; trošak sastava podneska od 21.03.2024.godine u iznosu od 25 bodova; zastupanja na ročištu od 20.04.2024.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 20.05.2024.godine u iznosu od 100 bodova; trošak sastava podneska od 18.10.2024.godine u iznosu od 100 bodova; trošak zastupanja na ročištu od 17.01.2025.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 07.02.2025.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 50 bodova, a što ukupno iznosi 1275 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 Eur-a ukupno iznosi 2.550,00 Eur-a, te što uz dodatak od 25% PDV-a u iznosu od 637,50 Eur-a ukupno iznosi 3.187,50 Eur-a, te što uz trošak vještačenja u iznosu od 332,00 Eur-a ukupno iznosi 3.519,50 Eur-a, a koji iznos je tužena dužna isplatiti tužitelju na ime troškova ovog parničnog postupka zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate, te koja se zakonska zatezna kamata obračunava sukladno izmijenjenoj odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN''114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), a kako je i odlučeno u točki III/ izreke ove presude.

U Splitu, 19. ožujka 2025.

Sudac

Eneja Stejskal Kanazir

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u tri primjerka pismeno putem ovog suda za Županijski sud. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

Dna:

-tužitelju-po punomoćniku

-tuženiku - po ODO-u