REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3870/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca, dr. sc. Srđana Šimca, predsjednika vijeća, Draženke Deladio, sutkinje izvjestiteljice i Branke Ćiraković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD RIJEKA, Korzo 16, OIB: 54382731928, kojeg zastupaju punomoćnice Danijela Kovačić i Jasenka Perković, odvjetnice u Rijeci, Ivana Dežmana 10/I, protiv tuženika ZBIG d.o.o. Rijeka, Osječka 47, OIB: 67189246668, kojeg zastupa punomoćnica Maja Vukelić, odvjetnica u Rijeci, Trpimirova 3, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-143/2020-35 od 28. srpnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužitelja GRAD RIJEKA i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-143/2020-35 od 28. srpnja 2023. u točki I. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja GRAD RIJEKA za isplatom zateznih kamata koje teku:

- na iznos od 4.456,23 EUR od 11. srpnja 2013. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.954,54 EUR od 11. kolovoza 2013. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.974,68 EUR od 11. rujna 2013. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.065,87 EUR od 11. listopada 2013. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.078,50 EUR od 11. studenoga 2013. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.105,44 EUR od 11. prosinca 2013. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.091,02 EUR od 11. siječnja 2014. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.125,11 EUR od 11. veljače 2014. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.118,91 EUR od 11. ožujka 2014. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.106,04 EUR od 11. travnja 2014. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.055,50 EUR od 11. svibnja 2014. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.020,81 EUR od 11. lipnja 2014. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.035,22 EUR od 11. srpnja 2014. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.109,50 EUR od 11. kolovoza 2014. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.072,07 EUR od 11. rujna 2014. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.103,53 EUR od 11. listopada 2014. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.126,90 EUR od 11. studenoga 2014. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.146,21 EUR od 11. prosinca 2014. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.129,16 EUR od 11. siječnja 2015. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.175,65 EUR od 11. veljače 2015. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.163,73 EUR od 11. ožujka 2015. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.101,87 EUR od 11. travnja 2015. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.027,61 EUR od 11. svibnja 2015. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.012,35 EUR od 11. lipnja 2015. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.037,74 EUR od 11. srpnja 2015. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.042,98 EUR od 11. kolovoza 2015. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.002,46 EUR od 11. rujna 2015. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.105,32 EUR od 11. listopada 2015. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.058,58 EUR od 11. studenoga 2015. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.086,71 EUR od 11. prosinca 2015. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.101,07 EUR od 11. siječnja 2016. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.131,35 EUR od 11. veljače 2016. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.084,20 EUR od 11. ožujka 2016. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.963,48 EUR od 11. travnja 2016. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.913,99 EUR od 11. svibnja 2016. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.918,25 EUR od 11. lipnja 2016. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.963,59 EUR od 11. srpnja 2016. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.913,04 EUR od 11. kolovoza 2016. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.915,75 EUR od 11. rujna 2016. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.953,39 EUR od 11. listopada 2016. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.941,22 EUR od 11. studenoga 2016. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.982,12 EUR od 11. prosinca 2016. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 9.010,31 EUR od 11. siječnja 2017. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.915,59 EUR od 11. veljače 2017. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.861,84 EUR od 11. ožujka 2017. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.857,51 EUR od 11. travnja 2017. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.904,43 EUR od 11. svibnja 2017. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.830,44 EUR od 11. lipnja 2017. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.827,67 EUR od 11. srpnja 2017. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.830,48 EUR od 11. kolovoza 2017. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.827,96 EUR od 11. rujna 2017. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.930,49 EUR od 11. listopada 2017. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.956,21 EUR od 11. studenoga 2017. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.989,65 EUR od 11. prosinca 2017. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.956,14 EUR od 11. siječnja 2018. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.838,76 EUR od 11. veljače 2018. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.875,26 EUR od 11. ožujka 2018. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.858,85 EUR od 11. travnja 2018. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.838,75 EUR od 11. svibnja 2018. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.800,54 EUR od 11. lipnja 2018. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.796,33 EUR od 11. srpnja 2018. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.805,46 EUR od 11. kolovoza 2018. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.857,13 EUR od 11. rujna 2018. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.849,30 EUR od 11. listopada 2018 do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.852,77 EUR od 11. studenoga 2018. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 8.833,57 EUR od 11. prosinca 2018. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 6.939,35 EUR od 11. siječnja 2019. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 6.950,82 EUR od 11. veljače 2019. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 6.951,78 EUR od 11. ožujka 2019. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 6.954,00 EUR od 11. travnja 2019. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 6.940,98 EUR od 11. svibnja 2019. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 6.949,03 EUR od 11. lipnja 2019. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 6.924,57 EUR od 11. srpnja 2019. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 6.905,58 EUR od 11. kolovoza 2019. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 6.927,26 EUR od 11. rujna 2019. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 6.933,86 EUR od 11. listopada 2019. do 3. prosinca 2019.,

- na iznos od 6.990,93 EUR od 11. studenoga 2019. do 3. prosinca 2019.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika ZBIG d.o.o. Rijeka i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-143/2020-35 od 28. srpnja 2023. u točki II. izreke.

III. Preinačava se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-143/2020-35 od 28. srpnja 2023. u točki I. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja GRAD RIJEKA za isplatom iznosa od 664.745,31 EUR sa zateznom kamatom od 4. prosinca 2019. do isplate i u točki III. izreke te sudi:

1. Nalaže se tuženiku ZBIG d.o.o. Rijeka isplatiti tužitelju GRAD RIJEKA iznos od 664.745,31 EUR (šestošezdesetčetiri tisuće sedamstočetrdesetpet eura i trideset jedan cent) sa zateznom kamatom od 4. prosinca 2019. do isplate, po stopi koja se od 4. prosinca 2019. do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku ZBIG d.o.o. Rijeka naknaditi tužitelju GRAD RIJEKA troškove parničnog postupka u iznosu od 102.704,28 EUR sa zateznim kamatama od 19. ožujka 2025. do isplate, prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke pobijane presude odbijen je tužbeni zahtjev kojim se tuženiku nalaže isplatiti tužitelju iznos od 664.745,31 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na iznose pobliže određene u točki I. izreke pobijane presude, kao i zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka. Točkom II. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev kojim tuženik zahtjeva isplatu iznosa od 344.438,37 EUR (točka II.1. izreke), iznosa od 42.811,47 EUR (točka II.2. izreke) te iznosa od 2.124,95 EUR (točka II.3. izreke), kao i njegov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka (točka II.4. izreke). Točkom III. izreke određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

2. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud u bitnom navodi da tužitelj nema pravo od tuženika potraživati razliku između naplaćene zakupnine od tuženika i podzakupnine koju je tuženik naplaćivao od podzakupnika jer tužitelj u konkretnim okolnostima ovog slučaja nije mogao u odnosu na predmetni poslovni prostor naplaćivati veću zakupninu od one koja je ugovorena s tuženikom. Drugim riječima, prvostupanjski sud smatra da korist koju je stjecao tuženik ne predstavlja korist iz čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12. i 152/14.; dalje: ZV).

2.1. Prvostupanjski sud navodi i da Ugovor o pristupu dugu (tuženik je pristupio dugu i u konačnici ispunio obvezu društva Magma d.d.), koji čini sastavni dio Ugovora o zakupu poslovnog prostora (čl. 8. i 9. Ugovora), po svojoj pravnoj naravi predstavlja samostalan ugovor koji je u cijelosti ispunjen još 2. rujna 2013. te se ne može raskinuti ni voljom stranaka ni po zakonu. Stoga prvostupanjski sud smatra da tuženik ne može od tužitelja osnovano tražiti povrat isplaćenog iznosa od 344.438,37 EUR, kao ni iznosa od 42.811,47 EUR (koji predstavlja kamate po zajmovima koji su eventualno mogli biti povezani s plaćanjem duga kojemu je tuženik pristupio). Također, prvostupanjski sud ističe da tužitelj nije iznos od 2.124,95 EUR stekao bez osnove jer se radi o iznosu kojeg je tuženik uplatio HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o. Zagreb, na temelju ugovora kojeg je sklopio s tim društvom kao kupac, za vrijeme trajanja ugovornog zakupnog odnosa s tužiteljem.

3. Tužitelj podnosi žalbu protiv točaka I. i III. izreke prvostupanjske presude, zbog svih žalbenih razloga. U bitnom navodi da je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da korist nužno mora predstavljati korist koju je i sam vlasnik (legitimno) mogao ostvariti, odnosno da se u predmetnom slučaju ima primijeniti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“ broj 112/18) prema kojem se ugovor o zakupu raskida po samom zakonu ako je zakupac prostor u vlasništvu jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave dao u podzakup suprotno odredbama Ugovora o zakupu. Smatra i da se predmetnom slučaju ima primijeniti čl. 368. st. 4. u vezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08. i 125/11.; dalje: ZOO), dakle, odredbe Zakona o obveznim odnosima o učincima raskida ugovora.

3.1. U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode tužitelja.

4. Tuženik podnosi žalbu protiv točaka II. i III. izreke prvostupanjske presude, zbog svih žalbenih razloga. U bitnom navod da je prvostupanjski sud propustio saslušati svjedoka TĐ, odnosno da nije imao korist od povećane podzakupnine nego je tom razlikom podzakupac plaćao uložene troškove tuženika (nastale prije sklapanja ugovora o podzakupu sa H&M-om, kao i one nastale radom u gradskom poslovnom prostoru na Korzu). Smatra da je tužitelj konkludentnim radnjama pristao i usuglasio se s visinom podzakupnine. Ističe da je tužitelj do jednostrano izjavljenog raskida ugovora uprihodio i naplatio 2,6 milijuna kuna duga svog bivšeg zakupca, preko 15 milijuna kuna zakupnine, kao i ugovoreno bespovratno ulaganje u tužiteljev poslovni prostor. Navodi da je pravovaljana naknadna usmena pogodba između tuženika i podzakupca koji su tako dogovorili spornu razliku zakupnine kao troškove, koje se tuženiku podzakupac obvezao nadoknaditi. Također, ističe da uslijed jednostranog raskida ugovor o zakupu 2. prosinca 2019. otpala pravna osnova na temelju koje je tuženik tužitelju tijekom trajanja zakupa uplatio iznos od ukupno 344.438,37 EUR na ime neplaćene zakupnine ranijeg zakupnika, kao i troškove priključka električne energije u iznosu od 2.124,95 EUR i financiranja pristupa dugu u iznosu od 42.811,47 EUR. Zaključno, osporava i odluku o troškovima parničnog postupka.

4.1. Odgovor na žalbu tuženika nije podnesen.

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

U odnosu na žalbu tužitelja:

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 664.745,31 EUR s pripadajućim zateznima kamatama od 4. prosinca 2019. Međutim, na temelju čl. 373. t. 3. ZPP-a postoje uvjeti za djelomičnim preinačenjem pobijane presude u točki I. izreke u prethodno spomenutom dijelu.

7. Pogrešno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da tužitelj nema pravo od tuženika potraživati razliku između naplaćene zakupnine od tuženika i podzakupnine koju je tuženik naplaćivao od podzakupnika jer da tužitelj u konkretnim okolnostima ovog slučaja nije mogao u odnosu na predmetni poslovni prostor naplaćivati veću zakupninu od one koja je ugovorena s tuženikom.

7.1. Naime, u pogledu učinaka raskida predmetnog Ugovora o zakupu i posljedično naknade koristi, ima se primijeniti odredba čl. 368. st. 4. ZOO-a (budući da stranke ugovorom nisu odredile drukčije u pogledu naknade koristi), s obzirom na to da je prvostupanjski sud utvrdio da je u predmetnom slučaju došlo do raskida predmetnog Ugovora o zakupu jednostranom izjavom volje tužitelja (zbog toga što je tuženik dao društvu H&M Hennes & Mauritz d.o.o. Zagreb predmetne poslovne prostore u podzakup pod uvjetima koji su različiti od onih koji su određeni Ugovorom o zakupu između tuženika i tužitelja), a koje utvrđenje stranke nisu osporavale u žalbenom postupku (a ovaj drugostupanjski sud, odlučujući o žalbi, pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u granicama razloga navedenih u žalbi i samo na temelju činjenica iznesenih i utvrđenih pred prvostupanjskim sudom, koje shvaćanje zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2152/10 od 6. ožujka 2012.). Na osnovi navedene zakonske odredbe (i načela ekvivalentnosti uzajamnih vraćanja), ugovorne stranke jedna drugoj duguju naknadu za koristi koje su u međuvremenu imale od onoga što je svaka od njih dužna vratiti odnosno nadoknaditi (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj broj Rev-x 1220/13-2 od 30. prosinca 2014.), pri čemu u predmetnom slučaju tuženik duguje tužitelju naknadu za koristi koje je imao od posjeda predmetnih poslovnih prostora.

7.2. Iz odredbe čl. 368. st. 4. ZOO-a proizlazi da za stjecanje prava na naknadu koristi nije potrebno da tužitelj dokaže mogućnost stjecanja koristi pa ne stoji pravni stav prvostupanjskog suda da razlika između zakupnine koju je tuženik plaćao tužitelju po Ugovoru o zakupu i one koju je tuženik naplaćivao od podzakupca po Ugovoru o podzakupu, ne predstavlja korist. Odredbom čl. 368. st. 4. ZOO-a kao pretpostavka za naknadu koristi nije propisana subjektivna mogućnost stjecanja koristi pa razlika između zakupnine koju je tužitelj naplaćivao od tuženika i podzakupnine koju je tuženik naplaćivao od podzakupnika, predstavlja korist (prinos koju stvar daje posredstvom nekog pravnog odnosa u smislu čl. 8. st. 4. ZV-a), koju je tuženik ostvario u smislu čl. 368. st. 4. ZOO-a. Da je tome tako proizlazi i iz dikcije čl. 368. st. 4. ZOO-a jer se govori o koristima koje je druga strana u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti (koristi koje je druga strana imala su objektivna kategorija koja nije vezana za stvarnu ili pravnu (ne)mogućnost stjecanja od strane tužitelja), a ne o koristima koje je druga strana u međuvremenu mogla ostvariti (subjektivna kategorija koja je vezana za mogućnost stjecanja).

7.3. Visina naknada koristi koja pripada tužitelju utvrđena je iz nalaza i mišljenja vještaka Marina Rameše (listovi 205. do 216. spisa), a iz kojeg proizlazi da razlika između zakupnine koju je tuženik platio tužitelju po Ugovoru o zakupu broj 8089/02-03 od 9. listopada 2012. s Dodacima od 23. siječnja 2013. i 6. lipnja 2013. i zakupnine koju je tuženiku platilo društvo H&M Hennes & Mauritz d.o.o. Zagreb, Đorđićeva 6 po Ugovoru o podzakupu od 23. siječnja 2013. i Aneksu od 11. veljače 2019. u razdoblju od 1. srpnja 2013. do 30. studenog 2019., iznosi 664.745,31 EUR bez PDV-a.

7.4. Tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu na iznos od 664.745,31 EUR i to od 4. prosinca 2019. kada je tuženik zaprimio izvansudski zahtjev za isplatom utuženog iznosa (listovi 114. i 115. spisa), pri čemu se na odgovarajući način primjenjuje pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci poslovni broj Rev-1089/2022-2 od 6. lipnja 2023. Nasuprot tome, tužitelj nema pravo na zatezne kamate koje teku na pojedine iznose (najraniji iznos od 11. srpnja 2013., najkasniji iznos od 11. studenoga 2019.) prije 4. prosinca 2019. jer je tek podnošenjem zahtjeva za naknadu koristi dospjela njegova utužena tražbina.

8. Napominje se da ovaj sud prihvaća shvaćanje prvostupanjskog suda da su neosnovani navodi tuženika da sporna razlika podzakupnine, koju je naplaćivao podzakupniku, prema usmenom dogovoru tuženika i podzakupnika predstavlja naknadu troškova. Naime, čl. 4. st. 3. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnoga prostora („Narodne novine“ broj 125/11.; dalje: ZZKPP) propisano je da ugovor o zakupu poslovnoga prostora mora biti sastavljen u pisanom obliku, a kada ga kao zakupodavac sklapa jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku. Stoga su bez utjecaja na postojanje i visinu tražbine tužitelja navodi tuženika da je s podzakupnikom usmeno dogovarao spornu razliku podzakupnine kao troškove koje mu se ovaj obvezao nadoknaditi jer bi se na navedeno trebao primijeniti čl. 286. st. 1. ZOO-a, zbog čega su usmene pogodbe u vezi tretiranja dijela podzakupnine kao troškova ništetne zbog izostanka pisanog oblika (čl. 4. st. 4. ZZKPP-a). Također, one bi bile ništetne i po čl. 286. st. 3. ZOO-a, koji zabranjuje kasnije usmene dopune o sporednim točkama o kojima u ugovoru nije ništa rečeno jer je to protivno cilju radi kojega je oblik propisan (a propisana je stroga forma potvrde po javnom bilježniku u smislu čl. 4. st. 3. i 4. ZZKPP-a). Osim toga, čak i da se spomenuta razlika između zakupnine koju je tuženik plaćao tužitelju po Ugovoru o zakupu i one koju je naplaćivao od podzakupca po Ugovoru o podzakupu, eventualno tretira kao naknada tuženikovih troškova (kako on to neosnovano navodi), takva naknada troškova bi i dalje predstavljala korist u smislu čl. 8. st. 4. ZV-a jer bi bilo riječ o prinosu kojeg predmetni poslovni prostori daju posredovanjem podzakupnog odnosa, neovisno o tome što bi taj prinos dogovorom između stranaka bio nazvan „trošak“, a ne „podzakupnina“. Slijedom navedenog, kako je tuženik dužan naknaditi tužitelju koristi u smislu čl. 368. st. 4. ZOO-a, nije bilo potrebno ispitati svjedoka TĐ.

8.1. Neosnovano tuženik navodi da je tužitelj konkludentnim radnjama pristao i usuglasio se s visinom podzakupnine. To je u suprotnosti s dopisom tužitelja tuženiku od 2. prosinca 2019. (listovi 114. do 116. spisa) kojim raskida predmetni Ugovor o zakupu jer je iz njega razvidno da tužitelj nije imao saznanje da je tuženik dao društvu H&M Hennes & Mauritz d.o.o. Zagreb predmetne poslovne prostore u podzakup pod uvjetima koji su različiti od onih koji su određeni Ugovorom o zakupu između tuženika i tužitelja. Pritom iz dopisa Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala (list 113. spisa), kojeg je tužitelj primio 30. rujna 2019., proizlazi da je tek tada tužitelj bio obaviješten o tome da je ugovorena jedinična cijena podzakupnine različita od jedinične cijene zakupnine. Imajući u vidu da je tužitelj nedugo nakon primitka dopisa Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala izjavio raskid predmetnog ugovora (a potom i podnio predmetnu tužbu), nelogičan je i neživotan navod tuženika da je tužitelj konkludentnim radnjama pristao i usuglasio se s visinom podzakupnine (pri čemu iz stanja spisa ne proizlazi da je tužitelj ranije o tome bio obaviješten). Osim toga, i sam tuženik navodi da mu se tužitelj obratio dopisom od 9. listopada 2019., tražeći ga hitno očitovanje o spornoj razlici, na što mu je on odgovorio dopisom od 14. listopada 2019. da se u konkretnom slučaju radi o pokrivanju troškove. Stoga je nelogično da bi tužitelj, koji je promptno reagirao i tražio tuženikovo očitovanje o spornoj razlici, konkludentnim radnjama pristao i usuglasio se s visinom podzakupnine.

8.2. Neosnovani i neodlučni su žalbeni navodi tuženika da je tužitelj do jednostrano izjavljenog raskida ugovora uprihodio i naplatio 2,6 milijuna kuna duga svog bivšeg zakupca, preko 15 milijuna kuna zakupnine, kao i bespovratno ulaganje u njegov poslovni prostor. Naime, treba imati na umu da je u predmetnom slučaju do raskida ugovora došlo zbog toga što je tuženik dao društvu H&M Hennes & Mauritz d.o.o. Zagreb predmetne poslovne prostore u podzakup pod uvjetima koji su različiti od onih koji su određeni Ugovorom o zakupu između tuženika i tužitelja. Pritom se napominje da je predmet ovog postupka protutužbeni zahtjev tuženika za povratom isplaćenog iznosa od 344.438,37 EUR (s osnova pristupa dugu), iznosa od 42.811,47 EUR (koji predstavlja kamate po zajmovima koji su eventualno mogli biti povezani s plaćanjem duga kojemu je tuženik pristupio) te iznosa od 2.124,95 EUR (kojeg je tuženik uplatio HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o. Zagreb), a ne povrat isplaćenih zakupnina i ulaganja koje je učinio tuženik.

9. Slijedom navedenog, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja GRAD RIJEKA za isplatom pripadajućih zateznih kamata na pojedinačne glavnice od dana dospijeća do 3. prosinca 2019. (dospijeće najranijeg iznosa glavnice 11. srpnja 2013., a najkasnijeg 11. studenoga 2019.). Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

9.1. Nasuprot tome, sukladno čl. 373. t. 3. ZPP-a, valjalo je djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu u točki I. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja GRAD RIJEKA za isplatom iznosa od 664.745,31 EUR sa zateznom kamatom od 4. prosinca 2019. do isplate te naložiti tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 664.745,31 EUR sa zateznom kamatom od 4. prosinca 2019. do isplate. Stoga je odlučeno kao u točki III.1. izreke ove presude.

U odnosu na žalbu tuženika

10. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud o protutužbenom zahtjevu tuženika donio pravilnu i zakonitu odluku.

11. Nasuprot žalbenim navodima tuženika, imajući u vidu da je tuženik u cijelosti ispunio obvezu dužnika (Magma d.d.) prema tužitelju sukladno Ugovoru o pristupanju dugu (čl. 101. ZOO-a), koji je sadržan u čl. 8. i 9. predmetnog Ugovora o zakupu, to je pravilno shvaćanje prvostupanjskog suda da tuženik ne može od tužitelja osnovano tražiti povrat iznosa od 344.438,37 EUR, isplaćenog na temelju Ugovora o pristupanju dugu, a koji je u cijelosti ispunjen (slično i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt-55/2011 od 22. travnja 2015.). Naime, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da Ugovor o pristupu dugu (koji čini sastavni dio predmetnog Ugovora o zakupu poslovnog prostora, s obzirom na to da je sadržan u čl. 8. i 9. Ugovora o zakupu) po svojoj pravnoj naravi predstavlja samostalan ugovor, koji je u cijelosti ispunjen još 2. rujna 2013., odnosno više od 6 godina prije predmetnog raskida Ugovora o zakupu. Osim što nije moguće raskinuti ispunjeni ugovor, samo se dodatno napominje da tužitelj prilikom raskida predmetnog Ugovora o zakupu nije izričito raskinuo Ugovor o pristupanju dugu (koji je samostalan pravni posao u odnosu na predmetni Ugovor o zakupu).

11.1. Imajući u vidu da tuženik nema pravo na povrat iznosa od 344.438,37 EUR, isplaćenog na temelju Ugovora o pristupanju dugu, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nema pravo ni na povrat iznosa od 42.811,47 EUR, koji iznos u biti predstavlja iznos troška kamata koje su tuženiku obračunate za korištenje pozajmica koje je primao od povezanih društava, a s kojima je izvršio isplatu iznosa od 344.438,37 EUR na temelju Ugovora o pristupanju dugu. Dakle, navedeni iznos predstavlja troškove koje je tuženik imao prilikom ispunjenja obveze iz Ugovora o pristupu dugu, a koji je u cijelosti ispunjen te se ne može raskinuti, zbog čega tužitelj ne može tražiti povrat iznosa od 344.438,37 EUR i 42.811,47 EUR. Osim toga, imajući u vidu da Ugovor o pristupu dugu nije raskinut jer je ispunjen u cijelosti, to iznos troška kamata koje su tuženiku obračunate za korištenje pozajmica koje je primao od povezanih društava, ne može predstavljati korist koju je ostvario tužitelj u smislu čl. 368. st. 4. ZOO-a, niti je taj dio imovine prešao u imovinu tužitelja. Pritom tuženik tijekom postupka nije isticao (ni dokazivao) pretpostavke koje bi trebale biti ispunjene da bi mu taj iznos (eventualno) pripao po nekoj drugoj pravnoj osnovi.

12. Neosnovano tuženik u žalbi navodi da ima pravo na povrat iznosa od 2.124,95 EUR jer se radi o iznosu kojeg je tuženik na temelju ugovora uplatio HEP- Operator distribucijskog sustava d.o.o. Zagreb (naknada za elektroenergetski priključak), s obzirom na to da se čl. 21. Ugovora o zakupu tuženik odrekao bilo kakvog prava na naknadu za uložena sredstva s osnova izvođenja bilo kakvih radova u predmetnim poslovnim prostorima, odnosno jer se odrekao prava primjene instituta stjecanja bez osnove. Dakle, tužitelj i tuženik su predmetnim Ugovorom o zakupu ugovorili da tuženik nema pravo na povrat ulaganja u predmetne poslovne prostore (što svakako predstavlja iznos od 2.124,95 EUR na ime naknade za elektroenergetski priključak) pa navedeno odricanje od naknade za ulaganja predstavlja drugačiji način reguliranja učinaka raskida Ugovora o zakupu od onog koji je propisan čl. 368. st. 4. ZOO-a, a koji se primjenjuje i nakon raskida predmetnog Ugovora o zakupu (slično i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev- 61/2023 od 8. veljače 2023.). Pritom i sam tuženik u žalbi priznaje da je između tužitelja i tuženika ugovoreno tuženikovo bespovratno ulaganje u tužiteljev poslovni prostor.

13. Slijedom navedenog, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki II. izreke (kojom je odbijen je protutužbeni zahtjev kojim tuženik zahtjeva isplatu iznosa od 344.438,37 EUR (točka II.1. izreke pobijane presude), iznosa od 42.811,47 EUR (točka II.2. izreke pobijane presude), iznosa od 2.124,95 EUR (točka II.3. izreke pobijane presude), kao i tuženikov zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka (točka II.4. izreke pobijane presude). Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U odnosu na odluku o troškovima postupka

14. Imajući u vidu da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti prihvaćen (osim u dijelu zateznih kamata koje predstavljaju sporedni i neznatni dio zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi), a tuženikov protutužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, to je pozivom na odredbu čl. 154. st. 5. ZPP-a tuženik kao stranka koja je u cijelosti izgubila parnicu dužna tužitelju naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka (slično i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-793/2021-2 od 14. srpnja 2021.), pri čemu se uspjeh stranaka u sporu posebno utvrđuje u odnosu na zahtjev tužbe, posebno u odnosu na zahtjev iz protutužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-1356/2021). Stoga je vrijednost predmeta spora u odnosu na tužbeni zahtjev vrijednost glavnog zahtjeva (664.745,31 EUR), a vrijednost predmeta spora protutužbenog zahtjeva zbroj vrijednosti glavnih zahtjeva protutužbe (389.374,79 EUR).

14.1. Stoga je tužitelju valjalo priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 9.957,96 EUR (Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.; dalje: OT), odgovora na protutužbu u iznos od 5.838,66 EUR (Tbr. 8/1 OT), pristup na ročišta održana 28. listopada 2020. i 16. veljače 2021. u ukupnom iznosu od 19.931,84 EUR (9.957,96 EUR za svako od ročišta) po Tbr. 9/1 OT, pristup na ročište održano 30. rujna 2021. u iznosu od 5.838,66 EUR (Tbr. 9/1 OT), pristup na ročišta održana 13. siječnja 2022. i 14. lipnja 2023. u ukupnom iznosu od 26.749,58 EUR (sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva za naknadom troška) po Tbr. 9/1 OT, te sastav podnesaka od 13. lipnja 2022., 22. studenoga 2022. i 16. veljače 2023. u ukupnom iznosu od 298,50 EUR (Tbr. 8/3 OT). Na navedene troškove treba dodati obračunati PDV u iznosu od 17.161,06 EUR, kao i troškove pristojbe na tužbu i odgovor na protutužbu u ukupnom iznosu od 663,62 EUR. Stoga tužitelju pripadaju troškovi prvostupanjskog postupka u ukupnom iznosu od 86.468,91 EUR.

14.2. Kako je tužitelj uspio sa žalbom u cijelosti, valjalo mu je dosuditi i troškove žalbenog postupka. Tužitelju valja priznati trošak sastava žalbe u iznosu od 12.457,40 EUR (Tbr. 10/1 OT), na što treba dodati obračunati PDV u iznosu od 3.114,35 EUR. Također, treba mu priznati trošak sudske pristojbe na žalbu protiv presude u iznosu od 663,62 EUR. Stoga tužitelju pripadaju troškovi žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 16.235,37 EUR.

14.3. Slijedom svega navedenog, tužitelju pripada pravo na naknadu ukupnih troškova parničnog postupka u iznosu od 102.704,28 EUR sa zateznim kamatama od donošenja ove drugostupanjske presude. Stoga je na temelju čl. 373. t. 3. ZPP-a valjalo preinačiti prvostupanjsku odluku o troškovima postupka (sadržanu u točki III. izreke pobijane presude) te odlučiti kao u točki III.2. izreke ove presude.

Zagreb, 19. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Srđan Šimac