Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-243/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Tihani Svetec, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Puli-Poli, poslovni broj P-914/2019-26 od 2. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika i potvrđuje se točka I. izreke presude Općinskog suda u Puli-Poli, poslovni broj P-914/2019-26 od 2. listopada 2024. u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 3.661,69 EUR.

II. Preinačuje se točka I. izreke Općinskog suda u Puli-Poli, poslovni broj P-914/2019- 26 od 2. listopada 2024. u dijelu kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju 10.364,89 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 21. studenog 2015. do isplate na način da se odbija tužitelj sa zahtjevom za isplatu iznosa od 10.364,89 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 21. studenog 2015. do isplate.

III. Djelomično se odbija žalba tužitelja i potvrđuje se točka II. izreke presude Općinskog suda u Puli-Poli, poslovni broj P-914/2019-26 od 2. listopada 2024. u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata koje na iznos od 10.364,89 EUR teku 20. studenog 2021. i koje na iznos od 3.661,69 EUR teku od 21. studenog 2015. do 10. veljače 2021.

IV. Preinačuje se točka II. izreke presude Općinskog suda u Puli-Poli, poslovni broj P- 914/2019-26 od 2. listopada 2024. u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata koje na iznos od 3.661,69 EUR teku od 11. veljače 2021. do isplate na način da se nalaže tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate koje na iznos od 3.661,69 EUR teku od 11. veljače 2021. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika i preinačuje se točka III. izreke presude Općinskog suda u Puli-Poli, poslovni broj P-914/2019-26 od 2. listopada 2024. na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka.

II. Žalba tužitelja izjavljena protiv točke III. izreke presude Općinskog suda u Puli-Poli, poslovni broj P-914/2019-26 od 2. listopada 2024. se odbacuje kao nedopuštena.

III. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se točka IV. izreke presude Općinskog suda u Puli-Poli, poslovni broj P-914/2019-26 od 2. listopada 2024.

IV. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se točka V. izreke presude Općinskog suda u Puli-Poli, poslovni broj P-914/2019-26 od 2. listopada 2024.

V. Odbijaju se stranke sa zahtjevima za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 14.026,58 EUR sa zateznim kamatama koje na iznos od 10.364,89 EUR teku od 21. studenog 2015. do isplate. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev za isplatu zateznih kamata koje su na iznos od 10.364,89 EUR tekle 20. studenog 2021., kao i sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata koje na iznos od 3.661,69 EUR teku od 21. studenog 2021. do isplate. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 3.694,24 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 2. listopada 2024. do isplate dok je točkom IV. izreke odbijen preostali zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka. Točkom V. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

2. Navedenu presudu u dijelu pod točkama II., III. i IV. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje: ZPP koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019. s izuzecima iz članka 117. stavaka 2. i 3. tog Zakona i u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/2022. s izuzecima iz članka 107. stavka 2., 3. i 4. tog Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti uz naknadu troškova postupka tužitelju.

Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe.

3. Prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I., III. i V. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a uz prijedlog da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, djelomično neosnovana, a djelomično nedopuštena.

5.1. Žalba tuženika je djelomično osnovana, a djelomično nije osnovana.

U odnosu na žalbe stranaka protiv točaka I. i II. izreke prvostupanjske presude

6. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11. 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7.1. Tako nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik jer je, suprotno žalbenim navodima, točka I. izreke prvostupanjske presude sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama i odlučnoj činjeničnoj i pravnoj argumentaciji stranaka pa se može ispitati.

8. Iako je tužitelj u žalbi naveo da je podnosi i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te povrede u žalbi nije određeno naznačio (niti sadržajno na njih upućuje), a ovaj sud nije ovlašten ispitivati je li u postupku i u donošenju pobijane presude počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka, osim onih na koju pazi po službenoj dužnosti, a koje, kako je navedeno u točci 7. ovog obrazloženja, nisu počinjene.

8.1. Žalbeni se navodi tuženika u bitnome iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o učincima dodatka ugovoru o kreditu na utuženi kondikcijski zahtjev pa će biti ocijenjeni prilikom ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Predmet spora je kondikcijski zahtjev tužitelja za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje: CHF) i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni redovne kamate koja su odredbe sadržane u potrošačkom ugovoru o kreditu broj 9011031334 od 21. veljače 2006. u odnosu na koji su stranke su smislu glave IV.a „Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF“ Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., i 52/16., dalje ZPK), 14. prosinca 2015. zaključile dodatak ugovoru o kreditu broj 9011031334.

10. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i koje je utvrdio pregledavanjem isprava, financijskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 21. veljače 2006. u Puli između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu broj 9011031334 radi otplate ranijeg kredita i adaptacije s ugovorenim iznosom kredita od 90.380,60 CHF po srednjem tečaju banke na dan korištenja (isplate) kredita i s rokom otplate od 240 mjeseci

- da je taj ugovor zaključen uz redovnu kamatu od 4,25% godišnje, promjenjivu

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile promjenu kamatne stope u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju

- da je riječ o potrošačkom ugovoru zaključenom 21. veljače 2006. koji je obuhvaćen presudom koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između "Potrošača" – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i Privredne banke Zagreb d.d. te sedam drugih banaka pod poslovnim brojem P-1401/2012 i koja je u odnosu ovdje tuženika u odluci o jednostranoj izmjeni kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odluci o valutnoj klauzuli u CHF 14. lipnja 2018.

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je PBZ d.d. u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP/2003) i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/2007. i 125/2007., dalje: ZZP/2007), povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da je, kad je riječ o spornoj odredbi o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope, kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 2. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13-4 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/2003 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. ZZP/2007 povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom drugotužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora drugotužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali

- da se, imajući na umu odredbu članka 502.c ZPP-a, opravdano tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za naknadu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene (i ništetne) odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope, čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača

- da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen

- da zbroj koji se dobije kada se stvarno obračunati anuitet u CHF pomnoži razlikom primijenjenog tečaja i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita zbroji s razlikom između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi (5,15%, 5,90%, 6,00%, 5,65%, 5,75%, 5,50% i 5,25%) i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa (4,25%) iskazana u kunskoj protuvrijednosti prema ugovorenom tečaju na dan isplate (korištenja) kredita iznosi 78.094,29 kn /10.364,89 EUR/[1]

- da su stranke 14. prosinca 2015. sklopile dodatak ugovoru o kreditu broj 9011031334 u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15, dalje: ZID ZPK/2015) i

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. lipnja 2019.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud sporne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope prethodno ocijenio ništetnim te je obvezao tuženika vratiti tužitelju 14.026,58 EUR pri čemu se iznos od 10.364,89 EUR odnosi na uplate koje su učinjene na ime ispunjenja tih ništetnih ugovornih odredbi, a iznos od 3.661,69 EUR na osamostaljene (uglavničene) zatezne kamate koje su na taj iznos od 10.364,89 EUR tekle od dana kad je svaki pojedinačni iznos plaćen tuženiku do 20. studenog 2015. Na iznos od 10.364,89 EUR dosudio je tužitelju zatezne kamate od 21. studenog 2015. do isplate, dok je njegov zahtjev za isplatu zatezne kamate koja je na taj iznos tekla 20. studenog 2015. odbijen kao i njegov zahtjev za isplatu zateznih kamata koje na iznos od 3.661,69 EUR teku od 21. studenog 2015. do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare te je zaključio da tužitelj sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu nije u potpunosti obeštećen za štetne posljedice koje su nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope te da se sklopljenim dodatkom tužitelj nije odrekao potraživanja po osnovi tih ništetnih ugovornih odredbi. Osim toga, izrazio je pravno shvaćanjem da je dodatkom izvršena konverzija imala učinak samo na promjenu valute kredita, ne i na ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope.

12. Osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo prihvativši u točci I. izreke pobijane presude kondikcijski zahtjev za isplatu iznosa koji su tijekom otplate kredita do 30. rujna 2015. (dana obračuna konverzije) plaćeni na temelju ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sadržanih u ugovoru o kreditu broj 9011031334 od 21. veljače 2006. u ukupnom iznosu od 10.364,89 EUR i to kao pravnu posljedicu njihove nepoštenosti utvrđene u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

13. Iz spisa predmeta proizlazi:

- da je dodatak ugovoru o kreditu broj 9011031334 od 14. prosinca 2015. sklopljen i ispunjen u skladu s odredbama ZID ZPK/2015

- da je iznos preplate na dan 30. rujna 2015. iznosio 3.158,91 EUR

- da se preplata koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti i to na način da se sukcesivno, kod plaćanja budućeg anuiteta, iznos do najviše 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi

- da je izračun konverzije u skladu s odredbama članka 19.c ZPK-a.

14. Iako ZZP/2003, kao posebni zakon, propisuje da su nepoštene odredbe ništetne, ne propisuje pravne posljedice ništetnosti tih odredbi. U nedostatku posebnih odredbi ZZP/2003 o posljedicama ništetnosti nepoštenih odredbi, primjenjuju se opća pravila obveznog prava (Zakon o obveznim odnosima, „Narodne novine“ br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., dalje: ZOO) ili primjenjivi posebni propisi ako postoje.

15. U odnosu na potrošački ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile 21. veljače 2006. stupio je 30. rujna 2015. na snagu ZID ZPK/2015.

15.1. Uređuje li taj Zakon restituciju za nepoštene ugovorne odredbe iz potrošačkih ugovora o kreditu denominiranih u CHF ili denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to na način koji zadovoljava visoku razinu zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima koja se jamči odredbama ZZP/2003 ključno je pravno pitanje za odlučivanje o predmetu spora.

16. Kad je riječ o pravnim posljedicama nepoštenosti ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima, ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Upravo to i proizlazi iz odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/2003 imajući na umu da ništetnost djeluje ex tunc.

16.1. Osim toga, nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni stope ugovorne kamate i o otplati kredita uz valutnu klauzule u CHF iz ugovora o kreditu od 21. veljače 2006. nakon zaključenog dodatka ne obvezuju tužitelja, s obzirom na to da su te nepoštene ugovorne odredbe zamijenjene na način kao da je za sve ugovoreno vrijeme kredita isti bio ugovoren s valutnom klauzulom u EUR i uz promjenjivu kamatnu stopu za kredite s valutnom klauzulom u EUR.

16.2. U tom je smislu ostvaren neobvezujući učinak tih nepoštenih ugovornih odredbi u skladu s člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

17. Načelno gledajući, kad su potrošači izvršili plaćanje na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, trebaju, uz utvrđenje ništetnosti tih odredbi, imati i pravo na povrat tih plaćanja. Pravo potrošača na povrat posljedica je neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe. Bez prava na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe nema govora o neobvezujućem učinku ex tunc, a što je okvir postavljen člankom 87. stavkom 1. ZZP/2003.

17.1. Stranke su dodatkom ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF tijekom otplate kredita do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.), osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništene ugovorene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

18. U tom smislu, prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 21. veljače 2006., na temelju među strankama sklopljenog valjanog dodatka tom ugovoru iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom dodatku, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 21. veljače 2006. bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 21. veljače 2006. vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.

18.1. Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

18.2. Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

18.3. Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj dodatka ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. Zakona zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/2014. i 110/2015., dalje ZZP/2014) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona.

19. Pored činjenice da je tuženik na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZPK-a u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi (5,15%, 5,90%, 6,00%, 5,65%, 5,75%, 5,50% i 5,25%) i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena početna ugovorena kamatna stopa (4,25%), kao i sve iznose koje je primio uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, očito je da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom i koja je u postupku utvrđena u visini od 10.364,89 EUR, nakon zaključenog dodatka ugovoru nije (više) bez osnove u imovini tuženika pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO-a.

19.1. Tuženik je na temelju sklopljenog dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio iznose koje tužitelj traži tužbom, a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 21. veljače 2006. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. Ti su iznosi, međutim, zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) u skladu sa sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR.

20. Zbog toga je nepravilan zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i stvarno primijenjene kamatne stope, odnosno za isplatu tečajnih razlika prema valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu od 21. veljače 2006. jer su i uplate koje čine te razlike (10.364,89 EUR) u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita čime je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.

21. Pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da se sklapanjem dodatka ugovoru tužitelj nije odrekao prava na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 21. veljače 2006. te da taj dodatak ne sadrži takvo odricanje. Riječ je o neodlučnoj činjenici, imajući na umu pravno shvaćanje ovog suda izraženo u točkama 17.1., 19. i 19.1. ovog obrazloženja, prema kojem ne proizlazi da je na strani tužitelja zaključenjem dodatka ugovora čija valjanost nije dovedena u pitanje došlo do odricanja od prava na isplatu iznosa koje je do 30. rujna 2015. platio na ime ispunjenja ništetnih ugovornih odredbi.

22. Ne može se prihvatiti pravno shvaćanje prvostupanjskog suda koje proizlazi iz točke 10.4. obrazloženja prvostupanjske presude da je dodatkom ugovoru o kreditu izvršena konverzija imala učinak samo na promjenu valute kredita, ne i na ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope. To zato što se u skladu s odredbom članka 19.c stavka 1. točke 2. ZPK-a konverzija kredita izračunava na način da se „umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF”.

22.1. Imajući na umu sadržaj citirane odredbe članka 19.c stavak 1. točka 2. ZPK-a, jasno je da se konverzija odnosila i na promjenu odredbi o kamatnim stopama, a niti iz odredbe članka 19.c. stavka 1. ZPK-a koja propisuje što konverzija podrazumijeva ne proizlazi drukčije. To tim više što upravo ta odredba (članka 19.c. stavka 1.) upućuje na izračun uz primjenu kamatne stope u skladu s gore citiranom točkom 2. iste odredbe, koja sadržajno jasno upućuje na promjenu kamatne stope.

22.2. Osim toga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, učinak ZID ZPK/2015 na ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF treba procjenjivati uzimajući u obzir i činjenicu da je taj Zakon donesen 18. rujna 2015. te je stupio na snagu 30. rujna 2015., nakon što je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 donesena u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača kojom je utvrđena nepoštenost i ništetnost odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope u potrošačkim ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tuženika već bila postala pravomoćna (13. lipnja 2014.). Također, treba imati na umu i ocjenu Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je, citirajući obrazloženje Vlade Republike Hrvatske prilikom predlaganja navedenog propisa, u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. naveo kako je jedan od ciljeva donošenje ZID ZPK/2015 bio „rasterećenje sudova (na način što će se konverzijom CHF kredita, s jedne strane, smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija traži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koju su kreditne institucije jednostrano određivale tijekom otplate kredita, dok potrošači CHF kredita neće bili izloženi mogućim sudskim troškovima, s druge strane)“.

22.3. Kad se navedene okolnosti dovedu u vezu s propisom iz citiranog članka 19.c. stavka 1. točke 2. ZPK-a, ne mogu se prihvatiti u pobijanoj presudi izražena pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o tome da dodatak ugovoru o kreditu nema učinak u odnosu na ništetnu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

23. Imajući na umu navedene razloge, zaključak je ovog suda da je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/2015 tužitelj restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli koje su sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 21. veljače 2006. jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a, s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete dodatkom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim dodatkom. Stoga joj po pravnom shvaćanju ovog suda ne pripadaju isplata od 10.364,89 EUR.

24. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022., točka 25. i Rev 586/2024-14 od 21. prosinca 2022., točka 26.

25. Naposljetku, neodlučno je pozivanje suda prvog stupnja (i tuženika u žalbi) na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje.

25.1. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., P, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C- 699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

25.2. U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive (Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 38.)

25.3. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu s valutom klauzulom u CHF u odnosu na koji se tužbom zahtijeva povrat iznosa koje je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednostranoj izmjeni kamatne stope i o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF sklopljen 21. veljače 2006., ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud.

25.4. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.

26. Neosnovano je pozivanje suda prvog stupnja na Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju potpisan između Republike Hrvatske i Europskih zajednica i njihovih država članica u Luksemburgu 29. listopada 2001. To zato što su u skladu s člankom 1. stavkom 3. Ugovora o pristupanju Republike Hrvatske, uvjeti primanja u članstvo utvrđeni u Aktu priloženom tom Ugovoru. Odredbe tog Akta sastavni su dio tog Ugovora, Kad je riječ o vremenskoj primjeni direktiva, Akt o pristupanju je u tom smislu vrlo jasan. U skladu s člankom 2. toga Akta, "od dana pristupanja, odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije prije pristupanja obvezujuće su za Hrvatsku i primjenjuju se u Hrvatskoj pod uvjetima utvrđenima u tim ugovorima i u ovom Aktu." Štoviše, u skladu s člankom 46. i 47. Akta o pristupanju, (tek) od trenutka pristupanja se smatra da su direktive upućene Hrvatskoj te se smatra da je Hrvatska primila obavijest o tim direktivama (tek) u trenutku pristupanja (članak 46. Akta o pristupanju). Hrvatska poduzima mjere koje su potrebne kako bi od dana pristupanja bila usklađena s odredbama direktiva (članak 47. Akta o pristupanju), osim ako je u tom Aktu predviđen neki drugi rok, što za Direktivu 93/13 nije slučaj.

26.1. Istovjetno tumačenje u istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji dao je i Sud Europske unije u presudi Ynos, C-302/2004 od 10. siječnja 2006. U tom su postupku pravna shvaćanja o primjeni Direktive 93/13 zbog toga što je ugovor o potrošačkom kreditu zaključen u vrijeme trajanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koja zastupa prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, zastupale španjolska i austrijska vlada. Suprotno tome, Sud Europske unije je i u presudi Ynos izrazio (obvezujuće) tumačenje da nema primjene Direktive 93/13 na ugovore o kreditu koji su u državi članici zaključeni prije njezinog pristupanja Uniji.

27. Slijedom svega navedenog, s obzirom na to da je u odluci o isplati iz točke I. izreke pobijane presude, u dijelu koji se odnosi na iznos od 10.364,89 EUR, pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 19.c ZPK-a, na temelju članka 373. točke 3. ZPP-a u tom je dijelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je zahtjev za isplatu iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi odbijen, ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda tuženika koji se odnose na taj dio pobijane odluke. Istovremeno je na temelju članka 368. stavka 2. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je točka II. izreke prvostupanjske presude u dijelu u kojem je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu zatezne kamate koja je na iznos od 10.364,89 EUR tekla 20. studenog 2015.

28. Iako je tuženik na temelju sklopljenog dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK/2015, unio iznose koje tužitelj traži tužbom (10.364,89 EUR), a koji su doista na temelju nepoštene ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru u kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 21. veljače 2006. bez osnove bili prešli u njegovu imovinu do dana 30. rujna 2015. kada su zajedno s ostalim iznosima uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim dodatkom ugovoru o kreditu iskorišteni za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR, ostaje činjenica da je riječ o iznosima koje je tuženik držao bez pravne osnove od dana kada su mu plaćeni do dana obračuna konverzije (30. rujna 2015.).

28.1. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost u smislu članka 81. stavka 1. tada važećeg ZZP/2003 (jer su protivno načelu dobre vjere stvarale značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja) tuženik je iznose koje je na temelju tih ugovornih odredbi primio od tužitelja držao kao nepošteni stjecatelj. S obzirom na to da u skladu s člankom 1115. ZOO-a nepošteni stjecatelj vraća stečeno bez osnove sa zateznim kamatama od dana stjecanja, tuženik je, osim iznosa koje je primio na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 21. veljače 2006. na dan obračuna konverzije (dan prestanaka obveze vraćanja), dugovao tužitelju i zatezne kamate koje su na pojedine iznose koje je stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 21. veljače 2006. tekle od dana kada ih je primio do dana obračuna konverzije kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje obveze tužitelja preuzete valjanim dodatkom tom ugovoru.

28.2. Izračun konverzije u skladu s odredaba članka 19.c ZKP-a ne predviđa da se i zatezne kamate na iznose koje je banka primila na ime nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 21. veljače 2006. i koje su tekle od dana plaćanja (stjecanja) svakog pojedinog iznosa do obračuna konverzije, iskorištavaju za ispunjenje tužiteljeve obveze prema tom dodatku sklopljenom prema tom propisu. Zbog toga je zaključak ovog suda da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na zatezne kamate koje su tekle na pojedine iznose koje je platio na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 21. veljače 2006. Zbog toga, u skladu s općim pravilom iz članka 1115. ZOO-a tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata koje su tekle od dana plaćanja pojedinih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i o jednostranoj izmjeni kamatne stope koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 21. veljače 2006. do dana kad su ti iznosi iskorišteni u korist tužitelja za ispunjenje tužiteljeve obveze preuzete valjanim dodatkom (30. rujna 2015.), a što je prema pravnom shvaćanju ovog suda dan kada je prestala obveza vraćanja (vidjeti točke 17., 19. i 19.1. ovog obrazloženja).

28.3. To je pravno shvaćanje podudarno s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., točka 32.

28.4. Iz nalaza i mišljenja vještaka koji je u spisu proizlazi da su te zatezne kamate na dan 30. rujna 2015. (dan obračuna konverzije) iznosile 29.917,90 kn /3.970,79 EUR/. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju uz primjenu članka 2. stavka 1. ZPP-a, na ime osamostaljene zatezne kamate dosudio zatraženi iznos od 3.661,69 EUR pa je na temelju članka 368. stavka 2. ZPP-a obijena žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom I. izreke kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.661,69 EUR.

29. Osnovano tužitelj u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio članak 31. stavak 2. ZOO-a kada je točkom II. izreke prvostupanjske presude u cijelosti odbio njegov zahtjev za isplatu zateznih kamata na zatraženi iznos osamostaljenih kamata. U skladu s tim propisom tužitelju na iznos neplaćenih kamata pripadaju zatezne kamate od dana kada je podnesen zahtjev za njihovu isplatu (tzv. procesne kamate). S obzirom na to da je tužitelj zahtjev za isplatu osamostaljene kamate podnio podneskom od 10. veljače 2021., procesne kamate mu pripadaju od prvog idućeg dana nakon toga pa je uz primjenu članka 373. točke 3. ZPP-a u povodu žalbe tužitelja djelomično preinačena točka II. izreke prvostupanjske presude na način da su tužitelju na iznos osamostaljene (uglavničene) kamate dosuđene zatezne kamate od 11. veljače 2021. do isplate i to po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO-a, dok je u odnosu na zatezne kamate koje su zatražene od ranijeg datuma uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je točka II. izreke prvostupanjske presude.

U odnosu na žalbe stranaka protiv točaka III., IV. i V. izreke prvostupanjske presude

30. S obzirom na to da je točkom III. izreke pobijane presude (samo) usvojen dio zahtjeva tužitelja za naknadom troškova postupka dok je točkom IV. izreke preostali dio tog zahtjeva odbijen, tužitelj nema pravni interes za podnošenje žalbe protiv odluke iz točke III. izreke presude. Zbog toga je riječ o žalbi koja je u tom dijelu u smislu članka 358. stavka 3. ZPP-a nedopuštena pa je na temelju članka 367. stavka 1. ZPP-a odbačena.

31. Stranke su uspjele u sporu djelomično – tužitelj sa dijelom glavnog zahtjeva za isplatu zateznih kamata koji je usvojen, a tuženik s dijelom glavnog zahtjeva za isplatu glavnice s kojim je tužitelj odbijen. Imajući na umu kvalitativan i kvantitativan uspjeh stranaka u sporu, ocjena je ovog suda da su stranke uspjele u približno jednakim dijelovima. To još više vrijedi u okolnostima ovog predmeta u kojem bi zbog naloga tužitelju, kojem je zbog toga što je tuženik u ugovor o kreditu koji je predmet spora unosio bez pregovaranja nepoštene ugovorne odredbe dosuđen iznos od 3.661,69 EUR, da tuženiku naknadi razmjerni dio naknade troškova uz primjenu članka 154. stavka 2. ZPP-a, uzimajući u obzir visinu tih troškova (vps 14.026,58 EUR), troškovi postupka koje je sam snosio i oni koje bi morao platiti tuženiku bili veći od naknade koja mu je dosuđena zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Potraživanje koje je tužitelju dosuđeno u iznosu od 3.661,69 EUR kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokolom 1. uz Konenvciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužitelja da mirno uživa to svoje vlasništvo (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima nije stranka država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). Predmet spora

– osnovanost kondikcijskog zahtjeva za isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK 2015, postoji neujednačena sudska praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo. Pritom još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa revizijskog suda koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo (primjerice Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.) U takvim se okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može zaključiti da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj – izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu. Zbog toga bi nalog tužitelju da naknadi troškove postupka tuženiku predstavljalo miješnje u njegovo pravo na mirno uživanje imovine koja mu je dosuđena u ovom postupku koje ne odražava poštenu ravnotežu između uključenog općeg interesa i prava podnositelja na mirno uživanje vlasništva kao pretpostavku opravdanosti tog miješanja prema zahtjevima članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. S obzirom na izloženo pravno shvaćanje ovog suda prema kojem, u okolnostima ovog predmeta, svaka stranka uz primjenu članka 154. stavka 4. ZPP-a snosi svoje troškove, na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je odluka o troškovima postupka iz točke IV. izreke prvostupanjske presude te je odbijena žalba tuženika i potvrđena je odluka o troškovima postupka iz točke V. izreke prvostupanjske presude, dok je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a uvažena žalba tuženika te je odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude preinačena na način da je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen. S obzirom na odluku da svaka stranka snosi svoje parnične troškove, odbijeni su zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Varaždinu 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer