Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagreb

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-2348/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sanda Jeromela, u pravnoj stvari tužitelja: ŽŽ, vl. obrta za usluge [obrt], OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., OIB 26187994862, Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, radi isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 19. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja a odsutnosti uredno pozvanog tuženika, danom objave 19. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 21,94 EUR sa zateznom kamatom od 27. srpnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj sa potraživanjem zateznih kamata na iznos glavnice od 299,94 EUR, za razdoblje od 11. lipnja 2024. do 26. srpnja 2024. kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 144,91 EUR sa zateznom kamatom od presuđenja 19. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa preostalim parničnim troškom u iznosu od 6,63 EUR, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 25. svibnja 2024. nastala šteta na vozilu, marke i tipa Dacia Sandero, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika KŽ iz [adresa], da je predmetnu štetu tuženik obvezan nadoknaditi kao odgovorni osiguratelj sukladno polici kasko osiguranja oštećenika koju isti ima ugovorenu kod tuženika, prema odredbama Zakona o osiguranju i Zakona o obveznim odnosima. Oštećenik je štetni događaj dana 10. lipnja 2024. prijavio tuženiku istog dana te su djelatnici tuženika pregledali vozilo, procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 29-AK-21730/2024. Visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima RH. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest o izvršenoj uplati nespornog dijela u iznosu od 570,16 EUR oštećeniku, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Naime, nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Navodi kako oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika, o čemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Ističe kako je oštećenik za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi te da uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun, br. 122/V01/1, a koji račun u ukupnom iznosu od 664,54 EUR (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od sveukupno 570,16 EUR. Oštećenik je isplatio tužitelju amortizaciju od 20% po stavci 4.3. računa br. 122/V01/1 u iznosu od 72,44 EUR zajedno sa uplaćenim nespornim dijelom tuženika u iznosu od 570,16 EUR, odnosno sveukupno u iznosu od 642,60 EUR. Razliku od 21,94 EUR po računu koji tuženik nije platio, isti opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Upravo ta razlika o cijeni rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, tuženik sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta. Posebno je indikativno što na izvidu štete tuženik nije odredio cijenu sata koju priznaje a tužitelj je likvidirao njegov limarski i lakirerski rad na 41,44 EUR /sat plus PDV u ovoj šteti, što je službena cijena sata rada njegove radionice. Poziva se na sudsku praksu i to presude Pž-3749/12, Pž-1749/23 od 12. siječnja 2024. i Pž-387/24 od 6. veljače 2024. Oštećenik je kao vlasnik popravljenog vozila s tužiteljem 23. kolovoza 2024. sklopio Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio na tužitelja navedeno potraživanje na primatelja, odnosno, tužitelja, o čemu je tuženik prema tvrdnjama tužitelja obaviješten. Stoga je razlika u cijeni sata rada predmet ovoga spora te tužbom tužitelj zahtijeva plaćanje od tuženika navedenog iznosa od 21,94 EUR sa zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, a tužbeni zahtjev osporava se kako u osnovu tako i u visini. Priznaje kako je predmetni automobil bio osiguran kod tuženika na temelju ugovora o kasko osiguranju te nastanak štetnog događaja. Navodi da je tuženik isplatom iznosa od 570,16 EUR u cijelosti nadoknadio štetu na vozilu. Navodi da su tužitelj i oštećenik sklopili ugovor o ustupu radi ispunjenja pa smatra da tuženik ima pravo izbora hoće li podmiriti potraživanje tužitelju ili oštećeniku te je isplatom oštećeniku u cijelosti podmirio obvezu. Osporava zatraženi tijek zateznih kamata jer je isplatom u mirnom postupku ispunio svoju obvezu.

3. Tužitelj se na navode iz odgovora na tužbu očitovao podneskom od 30. prosinca 2024. na način da je omaškom dostavio uz tužbu nepotpisan Ugovor o ustupanju tražbine, da je navedenim Ugovorom ustupljena tražbina u iznosu od 21,94 EUR nakon isplate nespornog dijela tužitelju, da je notifikacijom tuženiku o izvršenom ustupu potraživanja radi ispunjenja u smislu odredbe čl. 82. Zakona o obveznim odnosima evidentno da se u konkretnom slučaju više ne radi o obvezno pravnom odnosu koji se tiče tužitelja i oštećenika, već nedvojbeno o pravnom odnosu između tužitelja i tuženika. Osporava da bi tuženik isplatom iznosa od 570,16 EUR u cijelosti ispunio svoju obvezu a budući da je iz priložene dokumentacije uz tužbu vidljiva razlika između tužiteljevog ukupnog računa br. 122/V01/1 te iznosa djelomične isplate tuženika na iznos 570,16 EUR i to umanjeno za 20% amortizacije po stavci 4.3. računa br. 122/VO1/1 u iznosu od 72,44 EUR koju je oštećenik isplatio tužitelju te sukladno tome radi se o nepodmirenom iznosu od 21,94 EUR. Sukladno odredbi čl. 1085. st. 1. Zakona o obveznim odnosima osnovna je dužnost štetnika da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala, što u konkretnom slučaju znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila oštećenika kojima je to stanje ustanovljeno. Smatra da tuženik nema pravo sam ocjenjivati vrijednost rada, odnosno visinu satnice tužitelja kao neovlaštenog servisera, kao niti na bilo koji način ograničavati svoju obvezu u odnosu na visinu satnice, a kako stranke svoje odnose slobodno uređuju, to su dužne u smislu odredbe čl. 9. Zakona o obveznim odnosima i izvršavati preuzete obveze, naravno pod pretpostavkom da to nije u suprotnosti Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (što u konkretnom slučaju nije). Tužitelj u prilogu dostavlja račune i dokaze o plaćanju iz kojih je razvidno da u istovrsnim slučajevima primjerice Triglav osiguranje d.d. Zagreb, Uniqa d.d. Zagreb ali i tuženik, priznaju i isplaćuju cijenu sata rada neovlaštenog servisa koji ima sličnu satnicu kao i tužitelj, i to u iznosu od 42,11 EUR /sat uvećano za pripadajući PDV, kao i druge službene račune po punoj satnici rada drugih neovlaštenih servisera.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom pisanu dokumentaciju u spisu a imajući u vidu nesporne činjenice između stranaka, nije smatrao potrebnim provoditi dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka na predložene okolnosti. Ovaj sud nije smatrao potrebnim niti provoditi po tužitelju predloženo prometno tehničko vještačenje na okolnost visine cijene sata rada jer između stranaka nije sporna dinamika nastanka prometne nezgode, uzročno-posljedična veza niti broj radnih sati potrebnih za obavljene limarske i lakirerske radove, već samo cijena radnog sata. Naime, odluka o ovoj pravnoj stvari mogla se donijeti i temeljem isprava koje prileže spisu bez potrebe provođenja predloženih vještačenja, pri čemu valja istaknuti i da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti pa bi provođenje predloženog prometnog vještačenja u svakom slučaju bilo povezano s nerazmjernim troškovima.

5. Sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 21,94 EUR, koja se sastoji u razlici cijene sata rada tužitelja i one koju je tuženik priznao u mirnom postupku, a sve vezano za popravak vozila marke Dacia Sandero, reg. Oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika KŽ iz [adresa].

7. Nesporno je da se radi o izvršenju limarskih i lakirerskih radova koju je cijenu sata tužitelj zaračunao u iznosu od 41,44 EUR/sat uvećano za PDV, dok tuženik smatra da je previsoko zaračunata cijena sata rada.

8. Nije sporno da je oštećenik sklopio s tužiteljem Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja niti je sporno da je tuženik obaviješten o ustupanju tražbine, nije sporan nastanak predmetnog štetnog događaja, niti matematički izračun razlike cijene radnog sata koju naplaćuje tužitelj prema svom cjeniku i onu koju priznaje tuženik.

9. Tuženik je osim osporavanja osnovanosti i visine tužbe i tužbenog zahtjeva, osporio i tijek zatezne kamate smatrajući da je ispunio svoju obvezu i da nije pao u zakašnjenje.

10. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja od 23. kolovoza 2024. (list 17-18 spisa) kojim je oštećenik KŽ kao ustupitelj ustupio radi ispunjenja tužitelju svoje potraživanje prema dužniku upravo u utuženoj visini od 21,94 EUR, razvidno je da je konstatirano da je tuženik prema računu popravka tužitelja br. 122/V01/1 u iznosu od 664,54 EUR, podmirio oštećeniku iznos od 570,16 EUR, da je tužitelju isplatio amortizaciju od 20% u iznosu od 72,44 EUR, čime nije podmirio potraživanje po navedenom računu u iznosu od 21,94 EUR.

11. Iz navedenog proizlazi da je oštećenik navedenim Ugovorom tužitelju ustupio svoje novčano potraživanje prema tuženiku u utuženom iznosu od 299,94 EUR, koji se odnosi na neplaćeni dio računa. Time je oštećenik ustupio tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku sukladno odredbi čl. 80. st. 1. ZOO-a, a prema odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Među strankama nije sporno da je tuženik obaviješten o ustupu u smislu odredbe čl. 82. st. 1. ZOO-a.

12. Među strankama nije sporan matematički izračun razlike cijene radnog sata koju naplaćuje tužitelj i one koju priznaje tuženik te nije sporna visina cijene sata rada koju tužitelj prema svom cjeniku naplaćuje i temeljem kojeg je ispostavljen račun popravka. Stoga utuženi iznos predstavlja upravo razliku između cijene sata rada koju priznaje tuženik i one koju prema svom Cjeniku naplaćuje tužitelj, a izračun koje razlike među strankama nije sporan, pa je stoga ovaj sud ocijenio osnovanom visinu tužbenog zahtjeva kako ju je utužio tužitelj u ovom predmetu.

13. Prema ocjeni ovog suda oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo te nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo ili čije cijene sata rada osiguratelj priznaje, već je ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a. Tuženik nema ovlast niti pravo određivati autoservisima cijene sata rada, a što proizlazi i iz priloženog stručnog mišljenja Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja KLASA: 034-08/18-01/093, URBROJ: 580-09/84-2020-043 od 20. veljače 2020. (list 51-54 spisa). Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik. Kako to proizlazi iz dokaza koji prileže spisu, tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu radnog sata koju naplaćuje prema svom službenom Cjeniku te je i račun za popravak u skladu s istim, a što među strankama nije sporno. Tužitelj je na okolnost opravdanosti svoje satnice dostavio i račune treće osobe Termolakirnica Zagi d.o.o. ispostavljene u 2022. a iz kojih proizlazi da je limarski rad naplaćen po satu 317,25 kn (42,11 EUR) te da je tuženik prihvatio navedenu satnicu (list 85-86 spisa), kao i da su druga osiguravajuća društva prihvatila takve račune i izvršila plaćanja (list 71-84 spisa). Tuženik je dostavio jedan račun Opel Servis Kašnar iz Belovara ispostavljen 2023. (list 67 spisa) sa cijenom satnice limarije od 15,00 EUR. Činjenica da tuženik kao osiguravatelj ustupitelja predmetne tražbine ne prihvaća visinu satnice rada servisera, ovdje tužitelja, prema ocjeni ovog suda nije od nikakvog utjecaja na njegovu dužnost da taj trošak nadoknadi, posebno imajući u vidu kako je i obujam rada upravo u skladu s tuženikovim Izvidom štete, a tuženik nije tijekom postupka iznio činjenicu da je ugovorno ograničio glede visine satnice popravka niti da je u sporno vrijeme imao takav ograničavajući ugovor sa serviserima pri čemu takvo ograničenje ne postoji niti u zakonu.

14. Imajući u vidu da je cijena sata rada u računu tužitelja broj 122/V01/1 ispostavljena u skladu s cijenom radnog sata utvrđenoj službenim cjenikom tužitelja, i to u obujmu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu štete, tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a nastala šteta koja se odnosi na razliku iznosa cijene sata rada koju tužitelj naplaćuje i cijene sata rada koju tuženik priznaje, pa je tuženik kao osiguratelj oštećenika, s obzirom na valjani Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja, dužan nadoknaditi tužitelju utuženi iznos temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. i odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

15. Odredbom članka 81. st. 1. ZOO-a propisano je da s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, u koja spada i pravo na kamatu, pa je na tužitelja prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate.

16. Osnovano tuženik spori utuženi tijek zatezne kamate. Naime, tužiteljev račun broj 122/V01/1 za popravak vozila ispostavljen je 26. srpnja 2024. te je u istome naznačeno da račun dospijeva 26. srpnja 2024. Kako tuženik pada u zakašnjenje idućeg dana nakon dospijeća računa tužitelja, valjalo je u dijelu zahtjeva za isplatom zatezne kamate na iznos glavnice odbiti kao neosnovan od dana 11. lipnja 2024. pa do dana dospijeća računa tužitelja 26. srpnja 2024. i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude, dok je valjalo tužiteljev zahtjev za isplatom zatezne kamate na utuženi iznos glavnice prihvatiti od dana nakon dospijeća računa popravka, odnosno od dana 27. srpnja 2024. pa do isplate.

17. Odluka o tužiteljevom zahtjevu za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 5., čl. 155. st 1. i 2. ZPP-a, Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR. Tužitelju je kao potreban priznat trošak jednokratne nagrade u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7/9 Tarife), što sve uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) iznosi ukupno 125,00 EUR. Također priznat mu je i trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 6,64 EUR te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 13,27 EUR (tražio ukupno 26,54 EUR), odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 144,91 EUR, a odbijen je sa troškom u iznosu od 6,63 EUR, kako je odlučeno kao u točki III. i IV. izreke ove presude.

U Zagrebu, 19. ožujka 2025.

Sudac:

Sanda Jeromela

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave pisanog otpravka odnosno od dana objave ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. Presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava ( čl. 467. st. 1. ZPP- a ).

DNA:

1. tužitelju po odvj. uz nalog o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 13,27 EUR

2. tuženiku

3. pisarnica – kal. 60 dana