Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagreb

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-1892/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sanda Jeromela, u pravnoj stvari tužitelja: LT, vl. Autolimarski i autolakirerski obrt, Zagreb, Mikulići 117, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika:

Generali osiguranje d.d., Zagreb, Slavonska avenija 1B, OIB: 10840749604, kojeg zastupa punomoćnik Igor Habulinec, odvjetnik iz Zagreba, Biskupa Josipa Galjufa br. 1., radi naknade štete u iznosu od 299,94 EUR, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 19. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, danom objave 19. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 299,94 EUR sa zateznom kamatom od 16. lipnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj sa potraživanjem zateznih kamata na iznos glavnice od 299,94 EUR, za razdoblje od 21. ožujka 2024. do 15. lipnja 2024., kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 207,41 EUR sa zateznom kamatom od presuđenja 19. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa preostalim parničnim troškom u iznosu od 37,88 EUR, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 18. ožujka 2024. nastala šteta na vozilu, marke i tipa BMW SERIJA 5 520d, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika OTP LEASING d.d., Zagreb, Petrovaradinska 1, OIB: 23780250353, da je predmetnu štetu tuženik je obvezan nadoknaditi kao odgovorni osiguratelj sukladno polici kasko osiguranja oštećenika koju isti ima ugovorenu kod tuženika, prema odredbama Zakona o osiguranju i Zakona o obveznim odnosima. Oštećenik je štetni događaj dana 20. ožujka 2024. prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika dana 22. travnja 2024. pregledali vozilo, procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 2410288364 – osnovni + 1. naknadni. Visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima RH. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest o izvršenoj uplati nespornog dijela oštećeniku, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Naime, nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Navodi kako oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika, o čemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Ističe kako je oštećenik za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi te da uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tako tvrdi da je tužitelj preuzeo vozilo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račune, br. 72/VP1/1 i 76/VP1/1 u ukupnom iznosu od 4.595,95 EUR (PDV uključen). Osnovicu po navedenim računima u iznosu od 3.676,75 EUR dužan je podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Oštećenik je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na sveukupan iznos od 3.376,81 EUR, a da razliku od 299,94 EUR po računu tuženik nije platio, a što tuženik prema tvrdnjama tužitelja opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Upravo ta razlika u cijeni rada je prema tvrdnjama tužitelja predmet ovog spora pri čemu tuženik neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada drugog gospodarskog subjekta. Posebno je indikativno što na izvidu štete tuženik priznaje cijenu sata rada za neovlaštene servise u iznosu od 16,00 EUR / sat plus PDV, za ovlaštene servise isti priznaje cijenu sata rada u iznosu od 20,00 EUR / sat plus PDV, a tužitelj likvidirao njegov rad na 42,00 EUR /sat plus PDV u ovoj šteti, što dokazuje kako tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 42,00 EUR / sat plus PDV. Poziva se na sudsku praksu i to presude Pž-3749/12, Pž-1749/23 od 12. siječnja 2024. i Pž-387/24 od 6. veljače 2024. Oštećenik je kao vlasnik popravljenog vozila s tužiteljem 3. srpnja 2024. sklopio Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio na tužitelja navedeno potraživanje na primatelja, odnosno, tužitelja, o čemu je tuženik prema tvrdnjama tužitelja obaviješten. Stoga je razlika u cijeni sata rada predmet ovoga spora te tužbom tužitelj zahtijeva plaćanje od tuženika navedenog iznosa od 299,94 EUR sa zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, a tužbeni zahtjev osporava se kako u osnovu tako i u visini. Ugovor o ustupanju dostavljen uz tužbu nije potpisan od strane ustupitelja, pa ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Podredno, iz Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 03.07.2024. proizlazi da ustupitelj ima potraživanje prema tuženiku kao dužniku u iznosu od 299,94 EUR, a sve prema računima o popravka br. 72/VP1/1 od 08.05.2024. i 76/VP1/1 od 15.05.2024. godine, a koji računi su izdani od strane ovdje tužitelja. No, račune broj 72/VP1/1 od 08.05.2024. i 76/VP1/1 od 15.05.2024. izdao je tužitelj kao vjerovnik, dok je po navedenim računima dužnik OTP Leasing d.d., pa se radi o obvezno pravnom odnosu koji se tiče isključivo tužitelja i OTP Leasinga d.d., ali ne i tuženika, odnosno OTP Leasing d.d. temeljem navedenih računa ne može imati i nema nikakvu tražbinu prema tuženiku koja bi mogla biti predmetom ustupanja. Sukladno tome, proizlazi da je ugovorom o ustupanju OTP Leasing d.d., u biti svoje dugovanje, koje ima prema tužitelju po računima br. 72/VP1/1 od 08.05.2024. i 76/VP1/1 od 15.05.2024., ustupio istom tom vjerovniku koji je ujedno i tužitelj u ovom postupku. Nadalje, tuženik je kao osiguravajuće društvo prilikom rješavanja odštetnog zahtjeva, na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju, odnosno izdane police osiguranja te pripadajućih uvjeta, ovlašten i dužan procjenjivati koliko iznosi primjerena naknada štete koja se isplaćuje po ugovoru o osiguranju. Oštećena osoba je sukladno odredbi članka 5. ZOO-a kao sudionik tog obveznog odnosa temeljem ugovora o osiguranju, dužna surađivati s osiguravajućim društvom radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima. Oštećena osoba u postupku ostvarivanja prava na naknadu iz ugovora o osiguranju, dužna ponašati se pažnjom dobrog domaćina, sukladno čl. 10. ZOO-a, što konkretno kod popravka oštećenog vozila, podrazumijeva odabir najpovoljnijeg ponuđača – auto servisne radionice u mjestu prebivališta oštećenika, uz uvjet da je u prvom redu zadovoljen kriterij kvalitete popravka. Razvidno je da oštećenik prilikom odabira auto servisne radionice nije postupio pažnjom dobrog domaćina, tim više što u mjestu sjedišta oštećenika postoje auto servisne radionice iste statusne i kvalitativne kategorije koje imaju niže cijene sata rada i potrošnog materijala od onih koje su iskazane na računu koje je izdao tužitelj pri čemu osiguranik tuženika nije postupio po načelu dobrog domaćina. Sporno je zbog čega je OTP Leasing d.d. prenio svoje eventualno potraživanje naknade štete na tužitelja kada se tužitelj očito ne bavi otkupom i naplatom takvih otkupljenih potraživanja i kada očito tim činom postupa suprotno navedenom načelu. Dakle, kako tužitelj otkup i naplatu potraživanja nema navedene kao djelatnosti odnosno predmet poslovanja koji je upisan u obrtnom registru, to dovodi u pitanje zakonitost takvog poslovanja tužitelja, jer na takav način isti krši članak 5. Zakona o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti ( NN 61/11, 66/19) kojim se neregistriranom djelatnosti smatra kad fizička osoba obavlja djelatnost koju nije registrirala kod nadležnog tijela ili prijavila poreznim tijelima. Navedeno posljedično dovodi i u pitanje valjanosti (odnosno ništetnosti) Ugovora o ustupu potraživanja kao i djelatnosti koje obavlja tužitelj, a za koju nije registriran, niti ima upisanu kao djelatnosti u obrtnom registru. Smisao instituta naknade štete je da se oštećena stvar dovede u stanje prije štete, a u slučaju kad je stvar oštećena pa je sam oštećenik dade popraviti, štetnik mu je dužan naknaditi troškove, ali ne bilo koje troškove, već samo one koji su bili nužni i potrebni da se oštećena stvar dovde u prvobitno stanje. Prema tome, naknada štete kao ekvivalent u novcu ne smije biti ni veća ni manja od štete koju je oštećenik stvarno pretrpio. To znači da bi oštećenik morao dokazati da iznosom koji mu je isplaćen s osnova štete na vozilu od strane tuženika svoje vozilo nije mogao dovesti u stanje u kakvom je to vozilo bilo prije prometne nezgode. Tuženik je za predviđeno trajanje radova na vozilu odredio 10,5 sati, pri čemu je obračunao svaki radni sat po cijeni od 25 EUR+ PDV, a koji iznos je dovoljan da se stanje automobila dovede u ono stanje u kojem se nalazilo da nije bilo predmetne prometne nesreće, a prilikom gore navedenog izračuna naknade štete tuženik je uzeo u obzir sve tvorničke normative, kao i cijena radnih sati i potrošnog materijala, a račun popravka umanjen je za ukupan iznos od 299,94 EUR-a obzirom da popravak vozila nije obavljen u skladu s izvidom štete. Tuženik smatra da je previsoko zaračunata cijena sata rada, dok se račun broj 76/VP1/1 u iznosu od 121,44 EUR osporava se u cijelosti, jer su radovi kalibracije već uključeni u ukupan broj sati predviđenih izvidom štete od 10,5 sati. Napominje da je tuženik u izvidu štete jasno naveo cijenu sata rada koju priznaje, pa ako tužitelj po navedenoj cijeni sata rada nije mogao popraviti vozilo oštećenika, tada nije niti trebao primiti na popravak vozilo oštećenika. Nije sporno da tužitelj može cijenu svog sata odrediti na način kako to njemu odgovara, no to ne znači i da ta cijena mora biti i plaćena, jer je smisao instituta naknade štete isplatiti onaj novčani iznos naknade štete koji je dovoljan da se oštećena stvar dovede u stanje kakvo je bilo prije štete, jer naknada štete kao ekvivalent u novcu ne smije biti ni veća ni manja od štete koju je oštećenik stvarno pretrpio. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva, kao i zatraženim kamatama od dana 21.03.2024. kao pravno neutemeljenom iz razloga jer tražbina koja je predmetom ovog postupka proizlazi iz računa tužitelja, koji su izdani dana 08.05.2024. s valutom plaćanja dana 08.06.2024., te računa koji je izdan dana 15.05.2024. s valutom plaćanja 15.06.2024.

3. Tužitelj se na navode iz odgovora na tužbu očitovao podneskom od 19. prosinca 2024. na način da je omaškom dostavio uz tužbu nepotpisan Ugovor o ustupanju tražbine, da je navedenim Ugovorom ustupljena tražbina u iznosu od 299,94 EUR nakon isplate nespornog dijela tužitelju, da je notifikacijom tuženiku o izvršenom ustupu potraživanja radi ispunjenja u smislu odredbe čl. 82. Zakona o obveznim odnosima evidentno da se u konkretnom slučaju više ne radi o obvezno pravnom odnosu koji se tiče tužitelja i oštećenika, već nedvojbeno o pravnom odnosu između tužitelja i tuženika. Sukladno odredbi čl. 1085. st. 1. Zakona o obveznim odnosima osnovna je dužnost štetnika da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala, što u konkretnom slučaju znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila oštećenika kojima je to stanje ustanovljeno. Smatra da tuženik nema pravo sam ocjenjivati vrijednost rada, odnosno visinu satnice tužitelja kao neovlaštenog servisera, kao niti na bilo koji način ograničavati svoju obvezu u odnosu na visinu satnice, a kako stranke svoje odnose slobodno uređuju, to su dužne u smislu odredbe čl. 9. Zakona o obveznim odnosima i izvršavati preuzete obveze, naravno pod pretpostavkom da to nije u suprotnosti Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (što u konkretnom slučaju nije). Tužitelj u prilogu dostavlja račune i dokaze o plaćanju iz kojih je razvidno da u istovrsnim slučajevima primjerice Triglav osiguranje d.d. Zagreb, Uniqa d.d. Zagreb i Croatia osiguranje d.d. Zagreb, priznaju i isplaćuju cijenu sata rada neovlaštenog servisa koji ima sličnu satnicu kao i tužitelj, i to u iznosu od 42,11 EUR /sat uvećano za pripadajući PDV, kao i druge službene račune po punoj satnici rada drugih neovlaštenih servisera.

4. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom pisanu dokumentaciju u spisu a imajući u vidu nesporne činjenice između stranaka, nije smatrao potrebnim provoditi dokaz saslušanjem zz tuženika OT i tužitelja na predložene okolnosti. Ovaj sud nije smatrao potrebnim niti provoditi po tužitelju predloženo prometno tehničko vještačenje na okolnost visine cijene sata rada jer između stranaka nije sporna dinamika nastanka prometne nezgode, uzročno-posljedična veza niti broj radnih sati potrebnih za obavljene limarske i lakirerske radove, već samo cijena radnog sata. Naime, odluka o ovoj pravnoj stvari mogla se donijeti i temeljem isprava koje prileže spisu bez potrebe provođenja predloženih vještačenja, pri čemu valja istaknuti i da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti pa bi provođenje predloženog prometnog vještačenja u svakom slučaju bilo povezano s nerazmjernim troškovima.

5. Sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 299,94 EUR, koja se sastoji u razlici cijene sata rada tužitelja i one koju je tuženik priznao u mirnom postupku, a sve vezano za popravak vozila marke VW, Caddy IV, reg. Oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika OTP LEASING d.d., Zagreb.

7. Dakle, ne radi se o vozilu marke i tipa BMW SERIJA 5 520d, reg. oznake [registarska oznaka], kako to tužitelj navodi u tužbi, vjerojatno kopirajući činjenično navode iz neke druge tužbe koju je podnio. Da je tome tako proizlazi iz dostavljenih računa tužitelja broj 72/VP1/1 od 08.05.2024. i 76/VP1/1 od 15.05.2024. , Zapisnika o izvidu štete od 23. travnja 2024., Obavijesti korisniku od 28. svibnja 2024. te Notifikacije o ustupanju tražbine umjesto ispunjenja od 3. srpnja 2024.

8. Nesporno je da se radi o izvršenju limarskih i lakirerskih radova od ukupno 10,5 sati koju je cijenu sata tužitelj zaračunao u iznosu od 42 EUR/sat uvećano za PDV, dok tuženik smatra da je previsoko zaračunata cijena sata rada i da je dovoljan iznos od 25 EUR/sat uvećano za PDV.

9. Nije sporno da je oštećenik sklopio s tužiteljem Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja niti je sporno da je tuženik obaviješten o ustupanju tražbine, nije sporan nastanak predmetnog štetnog događaja, niti matematički izračun razlike cijene radnog sata koju naplaćuje tužitelj prema svom cjeniku i onu koju priznaje tuženik.

10. Tuženik smatra da je previsoko zaračunata cijena sata rada, dok drugi račun broj 76/VP1/1 u iznosu od 121,44 EUR osporava u cijelosti, jer su radovi kalibracije već uključeni u ukupan broj sati predviđenih izvidom štete od 10,5 sati.

11. Tuženik je osim osporavanja osnovanosti i visine tužbe i tužbenog zahtjeva, osporio i tijek zatezne kamate i aktivnu legitimaciju tužitelja.

12. U odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja prvenstveno iz razloga nepotpisivanja Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja, tužitelj je otklonio dostavom potpisanog Ugovora (list 81-82 spisa). Daljnji prigovor je da se predmetni računi odnose na obveznopravni odnos između tužitelja i oštećenika a ne i tuženika odnosno da oštećenik ne može temeljem predmetnih računa imati prema tuženiku nikakvu tražbinu koja bi mogla biti predmetom ustupanja. Radi navedenog sud je izvršio uvid u Ugovor o ustupu tražbine radi ispunjenja od 3. srpnja 2024. (list 81-82 spisa) kojim je oštećenik OTP leasing d.d. kao ustupitelj ustupio radi ispunjenja tužitelju svoje potraživanje prema dužniku upravo u utuženoj visini od 299,94 EUR, prema računima popravka tužitelja broj 72/VP1/1 od 08.05.2024. i 76/VP1/1 od 15.05.2024. u ukupnom iznosu od 4.595,95 EUR, od čega je tuženik podmirio tužitelju iznos od 3.376,81 EUR.

13. Iz navedenog proizlazi da je oštećenik navedenim Ugovorom tužitelju ustupio svoje novčano potraživanje prema tuženiku u utuženom iznosu od 299,94 EUR, koji se odnosi na neplaćeni dio računa. Time je oštećenik ustupio tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku sukladno odredbi čl. 80. st. 1. ZOO-a, a prema odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Među strankama nije sporno da je tuženik obaviješten o ustupu u smislu odredbe čl. 82. st. 1. ZOO-a.

14. Kako je između stranaka nesporno da je predmet ovog spora upravo razlika u cijeni sata rada koju priznaje tuženik i onu koju naplaćuje tužitelj i to u iznosu od 299,94 EUR, a koju tražbinu je oštećenik predmetnim Ugovorom o ustupanju tražbine radi ispunjenja prenio na ovdje tužitelja, istaknuti prigovor aktivne legitimacije ocijenjen je neosnovanim jednako kao i tvrdnje tuženika da je ispunio tražbinu s osnove naknade štete u cijelosti prema oštećeniku.

15. Među strankama nije sporan matematički izračun razlike cijene radnog sata koju naplaćuje tužitelj i one koju priznaje tuženik te nije sporna visina cijene sata rada koju tužitelj prema svom cjeniku naplaćuje i temeljem kojeg je ispostavljen račun popravka. Stoga utuženi iznos predstavlja upravo razliku između cijene sata rada koju priznaje tuženik i one koju prema svom Cjeniku naplaćuje tužitelj, a izračun koje razlike među strankama nije sporan, pa je stoga ovaj sud ocijenio osnovanom visinu tužbenog zahtjeva kako ju je utužio tužitelj u ovom predmetu.

16. Ovdje valja također reći da iako je tužitelj naveo da se utuženi iznos odnosi na dva računa i to račun broj 72/VP1/1 od 08.05.2024. i 76/VP1/1 od 15.05.2024. (list 9-10 spisa), uvidom u iste sud je utvrdio da je u računu broj 72/VP1/1 od 08.05.2024. kao stavka navedeni su limarski i lakirerski radovi od ukupno 10,5 sati dok se račun broj 76/VP1/1 od 08.05.2024. odnosi samo na uslugu kalibracije količine 1 i cijene od 121,44 EUR (bez PDV). Tuženik je osporio račun broj 76/VP1/1 od 08.05.2024. u cijelosti smatrajući da su radovi kalibracije uključeni u ukupan broj sati od 10,5 sati. Međutim, da bi lakirerski i limarski radovi uključivali i kalibraciju ne proizlazi iz računa 72/VP1/1 od 08.05.2024. pa je navedeni prigovor ocijenjen neosnovanim i nedokazanim.

17. Iz računa tužitelja broj od 72/VP1/1 od 08.05.2024. (list 9 spisa) proizlazi da je navedeno da je utrošena količina 7,4 radnih sati limarskih radova i 3,1 radnih sati lakirerskih radova, a koja količina radnih sati je u skladu s tuženikovim Zapisnikom o izvidu štete (list 12 spisa). Računom tužitelja obračunata je cijena radnog sata od 42,00 EUR, što uvećano za PDV iznosi 52,50 EUR, odnosno ukupno zaračunata cijena od 10,5 sati iznosi 441,00 EUR a uvećano za PDV iznosi 551,25 EUR (388,50+162,75).

18. Prema ocjeni ovog suda oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo te nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo ili čije cijene sata rada osiguratelj priznaje, već je ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis naplaćuje svojim klijentima. Okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a. Tuženik nema ovlast niti pravo određivati autoservisima cijene sata rada, a što proizlazi i iz priloženog stručnog mišljenja Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja KLASA: 034-08/18-01/093, URBROJ: 580-09/84-2020-043 od 20. veljače 2020. (list 51-54 spisa). Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik. Kako to proizlazi iz dokaza koji prileže spisu, tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu radnog sata koju naplaćuje prema svom službenom Cjeniku te je i račun za popravak u skladu s istim, a što među strankama nije sporno. Tužitelj je na okolnost opravdanosti svoje satnice dostavio i račune treće osobe Termolakirnica Zagi d.o.o. ispostavljene u 2022. a iz kojih proizlazi da je limarski rad naplaćen po satu 317,25 kn (42,11 EUR) te da su druga osiguravajuća društva prihvatila takve račune i izvršila plaćanja (list 83-99 spis). Činjenica da tuženik kao osiguravatelj ustupitelja predmetne tražbine ne prihvaća visinu satnice rada servisera, ovdje tužitelja, prema ocjeni ovog suda nije od nikakvog utjecaja na njegovu dužnost da taj trošak nadoknadi, posebno imajući u vidu kako je i obujam rada upravo u skladu s tuženikovim Izvidom štete, a tuženik nije tijekom postupka iznio činjenicu da je ugovorno ograničio glede visine satnice popravka niti da je u sporno vrijeme imao takav ograničavajući ugovor sa serviserima pri čemu takvo ograničenje ne postoji niti u zakonu.

19. Imajući u vidu da je cijena sata rada u računu tužitelja broj 72/VP1/1 ispostavljena u skladu s cijenom radnog sata utvrđenoj službenim cjenikom tužitelja (kao i sa cijenama drugih trećih osoba koje vrše tu istu uslugu), i to u obujmu radnih sati koje je i sam tuženik utvrdio u svom izvidu štete, tužitelju je u odnosu na neplaćenu razliku cijene sata u smislu odredbe čl. 1046. ZOO-a nastala šteta koja se odnosi na razliku iznosa cijene sata rada koju tužitelj naplaćuje i cijene sata rada koju tuženik priznaje, pa je tuženik kao osiguratelj oštećenika, s obzirom na valjani Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja, dužan nadoknaditi tužitelju utuženi iznos temeljem odredbe čl. 1085. st. 1. i 4. i odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

20. Odredbom članka 81. st. 1. ZOO-a propisano je da s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, u koja spada i pravo na kamatu, pa je na tužitelja prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate.

21. Osnovano tuženik spori utuženi tijek zatezne kamate. Naime, tužiteljev račun broj 72/VP1/1 za popravak vozila ispostavljen je 15. svibnja 2024. te je u istome naznačeno da račun dospijeva 15. lipnja 2024. Kako tuženik pada u zakašnjenje idućeg dana nakon dospijeća računa tužitelja, valjalo je u dijelu zahtjeva za isplatom zatezne kamate na iznos glavnice odbiti kao neosnovan od dana 21. ožujka 2024. pa do dana dospijeća računa tužitelja 15. lipnja 2024. i odlučiti kao u točki II. izreke ove presude, dok je valjalo tužiteljev zahtjev za isplatom zatezne kamate na utuženi iznos glavnice prihvatiti od dana nakon dospijeća računa popravka, odnosno od dana 16. lipnja 2024. pa do isplate.

22. Odluka o tužiteljevom zahtjevu za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 5., čl. 155. st 1. i 2. ZPP-a, Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR. Tužitelju je kao potreban priznat trošak sastava tužbe (Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR, trošak sastava podneska od 18. prosinca 2024. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR, trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 19. veljače 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 50,00 EUR, što sve uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) iznosi ukupno 187,50 EUR. Također priznat mu je i trošak sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 6,64 EUR te trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 13,27 EUR (tražio ukupno 26,54 EUR), odnosno ukupno mu je priznat trošak parničnog postupka u iznosu od 207,41 EUR kako je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

23. Tužitelju nije priznat trošak ročišta za objavu presude jer se ne radi o trošku potrebnom radi vođenja ov parnice, kao i preko dosuđenog troška pristojbe na tužbu, radi čega je odlučeno kao u točki IV. izreke i sud je odbio tužitelja sa preostalim parničnim troškom u iznosu od 37,88 EUR.

U Zagrebu, 19. ožujka 2025.

Sudac:

Sanda Jeromela

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave pisanog otpravka odnosno od dana objave ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. Presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava ( čl. 467. st. 1. ZPP- a ).

DNA:

1. tužitelju po odvj. uz nalog o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 13,27 EUR

2. tuženiku po odvj.

3. pisarnica – kal. 60 dana