Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-37/2024-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice BT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Saši Pufler, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po pun. Hrvoju Matić, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 27. veljače 2025., na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), a objavljene 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se kako su ništetni dijelovi odredaba Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007, sklopljenog dana 06.06.2007. između tužiteljice BT i tuženika Slavonske banke d.d. Osijek, pravnog prednika tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, koji je pod poslovnim brojem Ov-6103/07.-1 potvrđen kod javnog bilježnika Mandice Popović dana 14.06.2007., a koje:

- u čl. 2. glasi: „…u protuvrijednosti od kn prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“;

- u čl. 3. toč. 2. glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti...CHF“;

- u čl.3. toč.4. glasi: „Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za devize Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“;

- u čl. 4. st. 1. i 2. koje glase: „Ugovorne strane su suglasne da je kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu. Izmjene kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom Ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru.“;

- u čl. 5. st. 5. koji glasi: „Korisnik kredita je upoznat i prihvaća sve eventualne rizike za promjenu valutne klauzule i kamatne stope.“;

- u čl. 24. koji glasi: „Potpisom ovog Ugovora i potvrdom kod javnog bilježnika, stranke potvrđuju da su ga pročitale, razumjele, te da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, te prihvaćaju sva prava i obveze koji iz njega proistječu, kao i pravne posljedice koje za njih proistječu iz ovog Ugovora, te se odriču prava na pobijanje iz razloga nerazumijevanja Ugovora. Potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita-založni dužnik i Založni dužnik u cijelosti prihvaćaju odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.“.

II. N a l a ž e s e tuženiku Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagrebu, Slavonska avenija 6, isplatiti tužiteljici BT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.937,51 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.7.2008. po stopi od 15%, od 1.8.2008. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, a od 1.1.2023. do isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena i to na:

- iznos od 80,58 € s danom dospijeća 01. prosinca 2012. ,

- iznos od 102,17 € s danom dospijeća 01. siječnja 2013. ,

- iznos od 97,06 € s danom dospijeća 01. veljače 2013. ,

- iznos od 100,60 € s danom dospijeća 01. ožujka 2013. ,

- iznos od 101,41 € s danom dospijeća 01. travnja 2013. ,

- iznos od 99,82 € s danom dospijeća 01. svibnja 2013. ,

- iznos od 95,11 € s danom dospijeća 01. lipnja 2013. ,

- iznos od 92,19 € s danom dospijeća 01. srpnja 2013. ,

- iznos od 94,78 € s danom dospijeća 01. kolovoza 2013. ,

- iznos od 96,57 € s danom dospijeća 01. rujna 2013. ,

- iznos od 101,12 € s danom dospijeća 01. listopada 2013. ,

- iznos od 98,61 € s danom dospijeća 01. studeni 2013. ,

- iznos od 99,74 € s danom dospijeća 01. prosinca 2013. ,

- iznos od 100,66 € s danom dospijeća 01. siječnja 2014. ,

- iznos od 75,64 € s danom dospijeća 01. veljače 2014. ,

- iznos od 77,31 € s danom dospijeća 01. ožujka 2014. ,

- iznos od 76,45 € s danom dospijeća 01. travnja 2014. ,

- iznos od 74,79 € s danom dospijeća 01. svibnja 2014. ,

- iznos od 74,04 € s danom dospijeća 01. lipnja 2014. ,

- iznos od 74,36 € s danom dospijeća 01. srpnja 2014. ,

- iznos od 76,46 € s danom dospijeća 01. kolovoza 2014. ,

- iznos od 78,60 € s danom dospijeća 01. rujna 2014. ,

- iznos od 78,41 € s danom dospijeća 01. listopada 2014. ,

- iznos od 79,48 € s danom dospijeća 01. studeni 2014. ,

- iznos od 81,02 € s danom dospijeća 01. prosinca 2014. ,

- iznos od 80,40 € s danom dospijeća 01. siječnja 2015. ,

- iznos od 81,27 € s danom dospijeća 01. veljače 2015. ,

- iznos od 81,27 € s danom dospijeća 01. ožujka 2015. ,

- iznos od 81,27 € s danom dospijeća 01. travnja 2015. ,

- iznos od 81,27 € s danom dospijeća 01. svibnja 2015. ,

- iznos od 81,27 € s danom dospijeća 01. lipnja 2015. ,

- iznos od 81,27 € s danom dospijeća 01. srpnja 2015. ,

- iznos od 81,27 € s danom dospijeća 01. kolovoza 2015. ,

- iznos od 81,27 € s danom dospijeća 01. rujna 2015. , a sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 3.502,23 € sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom od presuđenja, tj. 19. ožujka 2025. do isplate, a sve u roku od 15 dana, dok se tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 0,99 € o d b i j a .

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d., sklopila ugovor o kreditu 6. lipnja 2007. broj: 5140030250- 62000156731/2007, koji je potvrđen po javnom bilježniku Mandici Popović. Navedenim je ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 15 godina u jednakim mjesečnim anuitetima, s tim da su početno ugovoreni mjesečni anuiteti iznosili 319,62 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Pored iznosa glavnice od 42.000,00 CHF, sukladno čl. 3. Ugovora bila je dužna platiti tuženiku i redovnu kamatu koja nije bila izričito ugovorena kao promjenjiva, no člankom 4. Ugovora je ugovoreno kako će se promjena kamatnih stopa vršiti bez posebnog zaključivanja aneksa predmetnom ugovoru, a na dan sklapanja ugovora godišnja kamatna stopa je iznosila 4,40%. Osim promjenjive kamate, čl.2. ugovora je ugovorena i valutna klauzula, kojom se mjesečni iznos otplate kredita računao prema vrijednosti valute švicarski franak (CHF). Tijekom otplate kredita tuženik je u više navrata jednostranom odlukom mijenjao ugovorenu kamatnu stopu pa je došlo do velike razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima. Pored toga, ugovaranjem valutne klauzule u valutu CHF došlo je do velike razlike u mjesečnim anuitetima, jer je valuta CHF doživjela velike promjene u vrijednosti. Uslijed navedenih promjena, tuženik je temeljem razlike u kamatama i valuti po svakomjesečnom anuitetu neosnovano stekao ukupan iznos od preko 20.000,00 kn.

1.1 Ističe kako je s tuženikom zaključila Aneks uz ugovor o kreditu br. 5140030250-62000156731/007 dana 18. siječnja 2016. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je potvrđen po javnom bilježniku Ružici Gagro pod brojem, broj OV-352/16 dana 22. siječnja 2016., ali da time nije riješeno sporno pitanje kamata i tečajne razlike, jer je konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK, a odredbom čl. 19. c istog Zakona propisano je da konverzija podrazumijeva promjenu valute odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit podignut, a odredbom čl. 19. b istog zakona propisano je da je svrha konverzije da se krediti denominirani u CHF izjednače s položajem kredita denominiranih u EUR. Načinom na koji je tuženik proveo konverziju, nije obeštećena po pitanju preplaćenih iznosa na ime kamata i tečajne razlike.

1.2. Navodi da je pokušala riješiti s tuženikom spor mirnim putem, ali je tuženik odbio njezin zahtjev za mirno rješenje spora.

1.3. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 04.07.2013., Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. i Pž-6632/17 od 14.06.2018. te Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik kamatne stope mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je za posljedicu imalo ništetnost navedene ugovorne odredbe. Također, utvrđeno je i da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita time što je ugovorio švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.4. Prema čl. 118. I čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

1.5. Smatra da je tuženik prekršio odredbe čl. 52. Zakona o zaštiti potrošača (čl. 84. ZZP/03, čl. 99. ZZP/07), jer odredbe ugovora kojim se uređuju kamatna stopa i valutna klauzula nisu sastavljene jasno i razumljivo pa tužiteljica nije mogla pretpostaviti da bi ovakve posljedice za njega mogle proisteći iz predmetnog ugovora, jer da je to mogao, zasigurno ne bi pristala na takve odredbe niti bi potpisao predmetni ugovor. Nije dovoljno da je ugovor samo gramatički jasan, već je trebala biti informirana od strane tuženika kako bi bila u stanju predvidjeti sve ekonomske posljedice koje joj, naprijed navedena dva promjenjiva uglavka ugovora mogu prouzročiti. Tuženik je iskoristio svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima ona kao potrošač nije imala priliku pregovarati obzirom na to da se radi o tipskom ugovoru tuženika. Navedeno ponašanje tuženika dovelo je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka predmetnog ugovora i to na njezinu štetu, jer su pojedine odredbe ugovora ostavljene na dispoziciju tuženika da ih kasnije izmijeni, bez njegove suglasnosti, što je u suprotnosti sa čl. 26. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, tuženik je neosnovano stekao iznos novca koji je preplatila zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule pa stoga smatra da ima pravo potraživati preplaćeni iznos temeljem odredaba ZOO-a kojima se uređuje institut stjecanja bez osnove. Pored povrata preplaćenih kamata i razlike na ime valutne klauzule, traži i zatezne kamate za svaki pojedinačni preplaćeni iznos od dana kada je plaćen mjesečni anuitet pa do isplate, jer je tuženik, kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem, nesavjesni stjecatelj od dana stjecanja, odnosno od dana kad mu je plaćala mjesečne anuitete.

1.6. Kako ne raspolaže podacima koji su potrebni da bi postavila točno specificiran tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa razlike preplaćene kamate i tečajne razlike u pojedinom anuitetu na koji potražuje zateznu kamatu, iznos tužbenog zahtjeva je postavila okvirno, a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja specificirati će tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl.186. b st. 3. ZPP-a.

1.7. Ističe da je tužbu podnijela u zakonskom roku, jer je presudom VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. utvrđeno da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a pa stoga zastarni rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014. Dodaje da u odnosu na individualne restitucijske zahtjeve Vrhovni sud se u navedenoj presudi priklonio shvaćanju Suda Europske unije iz presude broj C-154/15 i dr., gdje je Sud naveo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Također, Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Rev-2868/2018-2 zaključio da potrošači koji su sklopili Dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu (Narodne novine br. 102/15 – u daljem tekstu ZID ZOPK) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, ne gube pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

1.8. Stoga predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tužiteljica je, nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, podneskom od 24. travnja 2023. (list spisa 253-256) specificirala tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještakinje.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu od 7. studenog 2019., a i najdalje tijekom postupka, navodi da nije prijeporno kako je njegov pravni prednik s tužiteljicom zaključio Ugovor o namjenskom kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama broj: 5140030250-62000156731/2007. Tužiteljica je predmetni ugovor izmijenila u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu. Navodi da je bio obvezan ponuditi tužiteljici sklapanje predmetnog Aneksa sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 102/15) te da je tužiteljica sklapanjem Aneksa u cijelosti izmijenila odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu člankom 3. Aneksa ugovora o kreditu. Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno a što proizlazi iz otplatnog plana koji je tužiteljica primila uz Aneks gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti i to od početka otplate ugovora o kreditu. Smatra da je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi i dalje odrediva ali se ista mijenja u odnosu na promjenu EURIBOR na tržištu a ne u odnosu na valutu. Tužiteljica sklapanjem ugovora o konverziji nema pravni interes za vođenje parnice kao i pravni osnov za zahtijevanje bilo kakve isplate. Pored toga ističe da je tužiteljica sklopila sa Slavonskom bankom d.d. predmetni ugovor, a Slavonska banka d.d. nije obuhvaćena izrekom presude u kolektivnom sporu. Pravnim sljedništvom je tuženik preuzeo sva, do tad nastala, prava i obveze Slavonske banke d.d. kao prednika. Međutim, budući da je prednik bio samostalna pravna osoba koja je sklapala ugovore različite od ugovora koje je sklapao tuženik, te da kolektivnim sporom nije utvrđivana (ne)zakonitost odredbi ugovora o kreditu za Slavonsku banku d.d., tako ni tuženik kao slijednik ne može snositi odgovornost kao da je za prednika bila utvrđena ništetnost spornih odredbi. Odnosno, budući da se utvrđenja iz kolektivnog spora ne odnose na ugovore koje je sklapala Slavonska banka d.d., ni tuženik ne može pravnim sljedništvom preuzeti odgovornost koja za prednika nije niti bila nastala. Ističe prigovor zastare te predlaže sudu da tužiteljicu s tužbom i tužbenim zahtjevom odbije u cijelosti.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao svjedokinju NT i tužiteljicu te izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

5. Sud je presudom br. P-758/2022-24 od 3. studenog 2023. u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice koju je povodom žalbe tuženika Županijski sud u Splitu rješenjem pod br. Gž-2945/2023-2 od 15. siječnja 2024. ukinuo u cijelosti i vratio sudu na ponovno odlučivanje.

6. U ponovljenom postupku tužiteljica je ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva opisanog kao u izreci presude dok se tuženik i dalje protivio tako postavljenom tužbenom zahtjevu.

7. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da je tuženik pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek;

- da su tužiteljica i pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, Podružnica Donji Miholjac, zaključili 06. lipnja 2007. Ugovor o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007, a koji je potvrđen 14. lipnja 2007. po javnom bilježniku Mandici Popović iz Valpova pod brojem OV-6103/07-01, prema kojem je ugovoru prednik tuženika, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici, kao korisniku kredita, iznos od 42.000,00 CHF u protuvrijednosti od HRK prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita (preslika ugovora na listu 5- 13 spisa);

- da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 15 godina;

- da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,40% godišnje;

- da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala jednostranim odlukama tuženika;

- da su stranke 18. siječnja 2016. zaključile Aneks uz ugovor o kreditu broj 5140030250-62000156731/2007, temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015), odnosno provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (preslika Aneksa na listu 17-20) spisa);

- da sukladno izračunu konverzije ostatak preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 14.651,30 EUR;

- da je prema izračunu konverzije utvrđeno da na dan 30. rujna 2015. postoji preplata u iznosu od 28.377,36 HRK;

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

8. Među strankama je prijeporno da li je osnovan tuženikov prigovor zastare, ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje tužbe obzirom da je između stranaka provedena konverzija, odnosno sklopljen sporazum temeljem ZID ZPK/2015. Dakle, među strankama je sporna kako osnova, tako i visina tužbenog zahtjeva tužiteljice. Također je sporno mogu li se u konkretnom slučaju primijeniti utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača.

9. Iz iskaza svjedokinje NT, (list 217-218 spisa) proizlazi da je bila zaposlena u Slavonskoj banci d.d. u vrijeme kada je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu, ali nije sudjelovala u pregovorima oko sklapanja istog, jer nije radila na odjelu kredita. Kako svjedokinja nema saznanja o konkretnom ugovoru o kreditu niti je radila na Odjelu kredita, niti je ista pregovarala s klijentima, sud njezin iskaz nije posebno niti cijenio.

10. Tužiteljica ET iskazala je da ju prije sklapanja ugovora o kreditu od 6. lipnja 2007. u Slavonskoj banci d.d. nitko od djelatnika banke nije upozorio kakve rizike preuzima ugovaranjem valutne klauzule u švicarskom franku i zbog promjenjive kamatne stope prema odluci Banke. Nije mogla utjecati na sadržaj ugovora o kreditu, jer je tekst istog pripremila banka. Odlučila se za kredit u švicarcima, jer joj je djelatnica banke preporučila taj kredit kao najpovoljniji i odgovarala joj je rata kredita. Sredstva dobivena kreditom je iskoristila za rješavanje stambenog pitanja te stambeni prostor cijelo vrijeme koristi isključivo za stanovanje sebe i obitelji i nikada nije iznajmljivala stambeni prostor. Odlučila se za Slavonsku banku, jer je tamo primala plaću. Prilikom ovjere ugovora o kreditu kod javnog bilježnika javni bilježnik nije pojašnjavao odredbe ugovora o kreditu. Kad je počela otplaćivati kredit, rata je iznosila oko 1.400,00 kn, no kasnije su rate kredita rasle te je otplaćivala po 2.400,00 kn. U banci je nisu upozorili da će rate kredita toliko narasti, a da je to mogla pretpostaviti ne bi zaključila taj ugovor o kreditu. Na upit je izjavila da su je iz banke zvali naknadno radi konverzije ugovora o kreditu, odnosno dobila je poziv da se javi u banku te joj je rečeno u banci da će joj se smanjiti rate kredita za buduće razdoblje pa je zato pristala na konverziju. Na upit tužiteljica je izjavila da nije znala da li može i ranije promijeniti valutu ugovora, već tek kada je zakonski regulirano te je banka zvala radi konverzije ugovora. Ugovor nije pročitala kad ga je dobila u banci, jer je odmah iz banke, čim je dobila ugovor, išla na ovjeru potpisa kod javnog bilježnika te je ugovor čitala tek kod kuće. Nije prigovorila kad je sklapala ugovor o kreditu nikakvim odredbama niti je pokušala pregovarati s bankom, jer se uopće ne razumije u financije. Zanimalo ju je kad je sklapala ugovor o kreditu iznos kredita i rata kredita koju može mjesečno otplaćivati obzirom na visinu plaće. Nije pročitala Aneks ugovoru, a u banci je prilikom sklapanja tog Aneksa bilo isto postupanje kao i kod sklapanja ugovora o kreditu, odnosno samo su joj dali gotov Aneks da ga potpiše. Nije prigovorila izračunu pretplate iz Aneksa. Na pitanje zamjenice pun. tuženika da li je bila svjesna retroaktivnog učinka Aneksa o konverziji, tužiteljica izjavljuje da nije bila svjesna toga niti zna što je to.

11. Iz uvida u pismeni nalaz i mišljenje vještakinje Lidije Balog zasnovanog na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji priloženoj spisu, razvidno je da je tužiteljica tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platila više 16.535,08 kn / 2.194,59 € a ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke razlika kamata, više plaćena kamata iznosila bi 19.328,08 kn / 2.565,42 €, a negativne stavke razlike kamata iznose ukupno 2.793,00 kn / 370,83 €. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF, radi promjena tečaja za CHF, tužiteljica je platila više u ukupnom iznosu od 35.040,93 kn / 4.650,72 €. Ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke tečajne razlike, ukupno više obračunati anuiteti po osnovi tečajne razlike iznosili bi 35.542,17 kn / 4.717,26 €, a negativne stavke tečajne razlike iznose ukupno 501,24 kn / 66,54 €. Ukupna preplata tužiteljice uključujući preplatu temeljem promjena kamatnih stopa i tečajne razlike s uključenim i negativnim stavkama iznosi ukupno 51.576,01 kn / 6.845,34 €. Vezano za konverziju vještakinja navodi da je tuženik sve uplate koje je tužiteljica izvršila na temelju ugovora o kreditu u CHF iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu te je utvrdio preplatu tužiteljice u iznosu od 29.443,32 kn (sukladno obavijesti o provedenoj konverziji na listu spisa 96). Razlika izračunate preplate po osnovi promjena kamatne stope i tečajne razlike u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete veća je od konverzijom priznate preplate za 22.132,69 kn (51.576,01-29.443,32).

12. Tuženik se podneskom od 18. svibnja 2023. protivio tužbenom zahtjevu tužiteljice kako je isti specifiran podneskom od 24. travnja 2023. te je ostao kod svih prigovora koje je istakao u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Na matematički izračun tuženik nema primjedbi, ali smatra da je izračun vještaka baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa te da bi vještačenje trebalo provesti primjenom kamatne stope koja je vrijedila za HRK kredite u predmetnom vremenskom periodu, a što je sud odbio kao nepotreban i odugovlačeći prijedlog, jer se istim ne bi utvrdile odlučne činjenice.

13. U podnesku od 11. lipnja 2023. vještakinja se na navode tuženika očitovala navodeći da u cijelosti ostaje kod svog nalaza i mišljenja ističući da su primjedbe i prigovori tuženika pravne prirode na koje se ne može očitovati.

14. Sukladno uputi Županijskog suda u Splitu, sud je proveo dopunsko vještačenje na okolnost pravilnog izračuna konverzije, odnosno da li je konverzija napravljena zakonito i računski točno, je li točan iznos preplate koji je tuženik priznao tužitelju, odnosno manje plaćeni iznos ako je on utvrđen, a sukladno ZID ZPK (čl. 19. c st. 1. toč. 5. i 6. ZID ZPK).

15. Vještakinja je u dopuni nalaza i mišljenja zaključila da je uvidom u navedene dokumente predmetnog kredita tužiteljice utvrdila da je konverzija napravljena zakonito i računski točno te da je točan iznos preplate kojega je tuženik priznao tužiteljici, a sve sukladno čl.19.c. st. 1. toč. 5. ZID ZPK.

16. Sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje, očitovanje kao i dopunu nalaza i mišljenja vještakinje jer su isti dani po pravilima struke i na osnovi knjigovodstvene dokumentacije priložene spisu.

17. Analizirajući navode tužbe i tužbenog zahtjeva, odgovora na tužbu, iskaz svjedokinje i tužiteljice, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice opisan kao u izreci presude.

18. Po ocijeni suda, nije prijeporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, te da je tužiteljica dobrovoljno pristala na ugovaranje valutne klauzule, no po stavu suda tuženik prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužiteljicu o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. ZZP-a (NN 96/03.).

19. Po stavu ovoga suda ovdje je prijeporno pitanje predvidivosti određenih ekonomskih kretanja za tužiteljicu, kao potrošača i za tuženika, kao banku odnosno gospodarstvenika-trgovca. O valutnoj klauzuli tužiteljica kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Naime, banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužiteljice koja je obični građanin- potrošač.

19.1. Tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za nju kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužiteljicu koja je neuka po tom pitanju.

20. Stav je suda da je materija rizika i kamatnih stopa predmet poslovanja banke, a pravni standard Zakona o obveznim odnosima prema kojem se to neznanje i nepredvidivost procjenjuje, nije jednak za građane i za banke, jer je banka kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano čl.4. ZOO-a.

20.1. Navedeno isto tako uzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO-a.

21. O ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo se posebno pregovarati s tužiteljicom, a kako to nije učinjeno ovo se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice. Dakle, tužiteljica prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogla predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužiteljica dovedena u izrazito nepovoljan položaj.

21.1. Sud smatra da tužiteljica prigodom ponude i ugovaranja kredita nije bila adekvatno informirana o svim uvjetima kredita, pa tako niti o rastu tečaja švicarskog franka.

22. Imajući u vidu navedeno, sud prihvaća navode tužiteljice da su dijelovi odredbe čl. 2., čl. 3., čl. 4., čl. 5. i čl. 24. Ugovora o kreditu ništetni i primijenjeni protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO-a, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.

23. Osim toga, postupanje tuženika protivno je i odredbi čl.270, čl.295.st.4, čl.296, čl.322. i čl.329. ZOO-a, te čl.5. u svezi čl. 62.st.1. i čl. 74. ZZP-a.

24. Naime, tuženik je jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu o kojoj se nije pregovaralo, pa je to jednostrano mijenjanje kamatne stope ništetno u odnosu na ugovorenu kamatu stopu od 4,40 % i učinjeno je isključivo na štetu tužiteljice, jer joj se zbog toga znatno povećala rata kredita, a kamatu je tuženik mijenjao bez prethodne obavijesti i pregovaranja s tužiteljicom jednostranim povećavanjem kamatne stope.

25. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

26. Prema odredbi direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, u čl. 5. u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelj usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

27. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

28. Osim toga, čl. 322. ZOO-a propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

29. Prema odredbama čl. 81. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

30. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Revt. 249/14-2 od 09.04.2015. je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati u smislu sadržaja odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, skrenuti pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa, budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju, zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju i formalno propisano sve što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

31. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je u odnosu na ovdje tuženika da je tamo "petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12. 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku petotužene Hypo Alpe-Adria Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. 90., a od 07.08. 2007.g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakonu o obveznim odnosima.".

32. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

33. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018.g. u toč. 1., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 1-7 izrijeke kojom se utvrđuje da je između ostalih V-tuženik Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe Adria bank d.d. Zagreb pravni prednik tuženika i pravni sljednik Slavonske banke d.d.), u razdoblju od 01. lipnja 2004.g. do 01. srpnja 2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

34. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine br. Pž-6632/2017, u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

35. Slijedom navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda RH svoje mišljenje da je nerazumljiva odredba vezana uz promjenjivu kamatnu stopu, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za sve CHF, faktički dovela do izmjena anuiteta kako po osnovi dizanje kamate, tako je po osnovi dizanja tečaja od strane banke su time prijeporne odredbe potpisanog ugovora o kreditu ništetne, a tako i u odnosu na Dodatak ugovoru. Dakle, sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu prema odredbama ZIDZPK ne prestaje pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

36. Takav stav Vrhovni sud RH zauzima i u odluci Rev 18/2018-2 od 26.05.2020., Rev 809/2021 od 21.12.2022. i Rev 57/2024 od 23.01.2024.

37. Stoga činjenica da je prijeporni ugovor raskinut i da je sklopljen Sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog Ugovora, a što je i već utvrđeno u odlukama u kolektivnom sporu temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013.

38. U odnosu na provedenu konverziju i način izračuna konverzije kredita čl. 19.c. ZID ZPK propisuje:

"(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,

5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:

– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,

– ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača,

Iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač.

6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača, 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka.

(2) Stavak 1. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuje se i na izračun obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu pri čemu se konverzija provodi na dan 30. rujna 2015. odnosno na dan prestanka ugovora o kreditu."

39. Sud smatra da je konverzija u cijelosti provedena sukladno Zakonu, što je potvrdila i vještakinja u svojoj dopuni nalaza i mišljenja, no iz nalaza i mišljenja vještakinje razvidno je da priznatim iznosom preplate u konverziji, nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o promjeni visine kamatne stope i primjeni valutne klauzule.

40. Sud je mišljenja da priznatim iznosom preplate u konverziji, nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o promjeni visine kamatne stope i primjeni valutne klauzule. Dodatak ugovoru je sačinjen isključivo po uvjetima koje je odredio tuženik, a tužiteljica nije imala mogućnosti nego uvjete prihvatiti ili plaćati povećanu ratu kredita.

41. Sud Europske unije u lipnju 2023. donio je presudu kojom je potvrđeno pravo potrošača na naknadu štete čak i nakon što su krediti konvertirani iz CHF u eure. Sud je utvrdio da sama konverzija ne poništava prava potrošača na povrat preplaćenih iznosa, ako su ugovorni uvjeti prethodno proglašeni nepoštenima (presuda Suda EU C-567/20). Osim toga, poziva se na odluke Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž- 599/2024-2 od 30.10.2024., Županijskog suda u Zadru br. Gž-109/2022 od 25.03.2022., Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-375/2022 od 04.10.2022., Županijskog suda u Karlovcu br. Gž-416/2024-2 od 19.06.2024. kao i Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-94/2022-4 o 5.11.2024.

42. Kako je uslijed ništetnosti takvih odredbi tužiteljica oštećena, pripada joj pravo na povrat onoga što je na temelju takvog ugovora tuženik primio, a sve sukladno odredbi čl. 323 st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO-a pa je sud usvojio preinačeni tužbeni zahtjev opisan kao izreci ove presude jer je tužiteljica navela da će konačno postaviti tužbeni zahtjev nakon obavljenog vještačenja.

43. Iako je ugovor zaključila Slavonska banka a ne tuženik, Slavonska banka d.d. Osijek je pripojena Hypo Alpe Adria bank temeljem Ugovora o pripajanju (rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-09/1533-3 od 27.02.2009.), a društvo Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb upisala je promjenu tvrtke pod nazivom Addiko banka d.d. Zagreb rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu br. Tt-16/22619-2 od 11.07.2016. Tzv. kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnije presuđenja Slavonska banka d.d. ne postoji jer se fuzirala s tuženikom te je tuženik u predmetu po kolektivnoj tužbi mogao isticati da ugovori koje je zaključila Slavonska banka nisu ništetni, no prema citiranim presudama to nije tako. Stoga se zaista učinak citiranih presuda proteže na tuženika neovisno je li ugovor zaključila Hypo Alpe Adria Bank ili Slavonska banka s obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi.

43.1. Isto tako i Hrvatska narodna banka 9. prosinca 2008. donijela je rješenje kojim se ocjenjuje dopuštenom provedba koncentracije koja će nastati pripajanjem Slavonske banke d.d. Osijek banci Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb (NN 15/2009 od 4.2.2009).

44. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku, odnosno tužiteljici pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Naime, zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Tužba je u ovom predmetu podnesena 11.06.2019. Temeljem odredbe čl. 241. ZOO- a prekinuta je zastara koja je ponovno počela teći 14. lipnja 2014. pravomoćnošću odluke u predmetu Franak. Isto tako u ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok navedena u čl. 226. ZOO-a, s obzirom da je potraživanje tužiteljice usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. Ne radi se dakle o kamatama u smislu čl. 226. ZOO-a, već se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 225. ZOO-a.

45. Zbog svega navedenog, sud je utvrdio kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima se uređuje promjena kamatne stope i promjena tečaja CHF tijekom otplate kredita ništetne pa je naložio tuženiku da vrati iznos tužiteljici koji je naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi ugovora

45.1. Navedeni iznosi utvrđeni su vještačenjem, utvrđen je iznos svakog anuiteta, kao i vrijeme njegovog plaćanja. Na dosuđene iznose tuženik treba tužiteljici platiti zateznu kamatu od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne otplate.

46. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika da se vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kredite u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kao nepotreban i odugovlačeći, a imajući u vidu da se u konkretnom slučaju nije radilo o kreditu u HRK nego u CHF, te je bila primijenjena niža kamatna stopa pa se ovim dokaznim prijedlogom ne bi utvrdile odlučne činjenice.

47. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

48. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. st.1. ZPP-a.

49. Tužiteljica zahtijeva troškove postupka u iznosu od 3.503,22 €, a priznati su joj troškovi postupka u iznosu od 3.502,23 €, a koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € na ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23. dalje: Tarife), četiri iznosa od po 200,00 € na ime sastava obrazloženog podneska po punomoćniku od 04.12.2019., 02.01.2023., 24.04.2023. i 05.12.2024. sve po Tbr.8/1. Tarife, iznosa od 50,00 € na ime sastava podneska od 21.02.2025. po Tbr. 8/4. Tarife, sedam iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 05.02.2020., 12.10.2020., 01.12.2022., 24.01.2023., 05.10.2023., 15.04.2024. i 27.02.2025. sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 637,50 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 2.550,00 €, iznosa od 165,90 € na ime troškova vještačenja te iznosa od 73,00 na ime plaćene pristojbe na tužbu i 75,83 € na ime plaćene pristojbe na presudu.

49.1. Sud je odbio tužiteljicu s dijelom troškova postupka u iznosu od 0,99 € na ime plaćene pristojbe na tužbu jer je platila pristojbu u iznosu od 73,00 € (550,00 kn), a potražuje iznos od 73,99 €.

50. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 19. ožujka 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika