REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-1597/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda mr.sc. Ani Nagy, u pravnoj stvari tužitelja ŠĐ, vl. [obrt], [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Melita Babić, odvjetnica u OD Župan, Babić & Antunović d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika GENERALI OSIGURANJE d.d., [adresa], OIB 10840749604, kojeg zastupa punomoćnik Igor Habulinec, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 28. veljače 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 19. ožujka 2025.

p r e s u d i o j e:

I./ Nalaže se tuženiku GENERALI OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 10840749604, isplatiti tužitelju TĐ VL. AUTOLIMARSKI I AUTOLAKIRERSKI OBRT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 77,87 EUR (slovima: sedamdeset osam eura i osamdeset sedam centi) zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 14. prosinca 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II./ Odbija se zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1,00 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 14. prosinca 2023. do isplate, kao i zahtjev tužitelja za isplatom zateznih kamata tekućih na dosuđeni iznos od 77,87 EUR, preko stope dosuđene pod točkom I. izreke ove presude.

III./ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 144,91 EUR, zajedno s zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 19. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 22. srpnja 2024. godine podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 78,87 EUR.

1.1. U tužbi tužitelj navodi kako je u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 13. prosinca 2023. godine nastala je šteta na vozilu marke SUZUKI VITARA, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika KĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Predmetnu štetu tuženik je obvezan nadoknaditi sukladno ugovorenoj polici obveznog osiguranja, kao odgovorni osiguratelj, prema odredbama Zakona o osiguranju (NN 30/15., 112/18., 63/20., 133/20.,151/22.) te Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.,126/21., 114/22., 156/22.). Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika dana 13. prosinca 2023. godine procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 2310514289. Visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima RH. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je isplatio nesporni dio tužitelju dana 24. svibnja 2024. godine, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Dakle, nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke.

1.2. Oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika. Oštećenik je za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi. Uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti ne smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo.

1.3. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun, br. 37/VP1/1, a koji račun u ukupnom iznosu od 1.520,02 EUR (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku.

1.4. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od sveukupno 1.442,15 EUR. Razliku od 78,87 EUR po računu koji tuženik nije platio, isti opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Upravo ta razlika o cijeni rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, tuženik sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta.

1.5. Tuženik je dakle platio iznos od sveukupno 1.442,15 EUR po računu, međutim nije platio iznos od 78,87 EUR te po tome nije u potpunosti nadoknadio štetu. Samim plaćanjem dijela predmetnog potraživanja tuženik je priznao pravnu osnovu štete.

1.6. Tužitelj nadalje ističe kako je posebno indikativno što na izvidu štete (na koji se sam poziva tuženik) je napisana cijena sata rada koju tuženik priznaje, a to je 20,00 EUR / sat plus PDV za ovlaštene servise, a 16,00 EUR / sat plus PDV za neovlaštene servise, a tužitelj je likvidirao njegov limarski i lakirerski rad na odnosno 42,00 EUR / sat plus PDV u ovoj šteti. Naime, navedeno dokazuje kako tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 42,00 EUR /sat plus PDV.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, a tužbeni zahtjev osporava kako u osnovu tako i u visini.

2.1. Navodi kako se, obzirom da tužitelj u tužbi nije naveo niti registarsku oznaku vozila, kao niti broj police automobilskog osiguranja štetnika temeljem koje potražuje isplatu od tuženika u ovom postupku, tuženik u odgovoru na tužbu ne može očitovati niti o pasivnoj legitimaciji, kao niti o odgovornosti. I

2.2. Ističe da je isplatom iznosa od 1.442,15 EUR u cijelosti naknadio štetu na vozilu oštećenika koja je nastala u prometnoj nezgodi od dana 13. prosinca 2023. godine.

2.3. Navodi kako iz Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 18. lipnja 2024. godine proizlazi da Ustupitelj ima potraživanje prema tuženiku kao dužniku u iznosu od 78,87 EUR, a sve prema računima popravka br. 37/VP1/ 1, koji račun je izdan od strane ovdje tužitelja. Navodi kako je račune izdao tužitelj kao vjerovnik, dok je po navedenim računima dužnik KĐ, pa se dakle radi o obvezno pravnom odnosu koji se tiče isključivo tužitelja i VĐ, ali ne i tuženika, odnosno Ustupitelj temeljem navedenog računa ne može imati i nema nikakvu tražbinu prema tuženiku koja bi mogla biti predmetom ustupanja. Navodi kako je tražbina oštećenika/Ustupitelja prema ovdje tuženiku prestala isplatom iznosa od 1.442,15 EUR, pa da sukladno tome oštećeni nije mogao Ugovorom o ustupanju na pravno valjan način ustupiti nepostojeću tražbinu ovdje tužitelju, pa se ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja.

2.4. Navodi kako je tuženik, kao osiguravajuće društvo, prilikom rješavanja odštetnog zahtjeva, a na temelju sklopljenog ugovora o osiguranju, odnosno izdane police osiguranja te pripadajućih uvjeta, ovlašten i dužan procjenjivati koliko iznosi primjerena naknada štete koja se isplaćuje po ugovoru o osiguranju. Oštećena osoba je sukladno odredbi članka 5. ZOO-a kao sudionik tog obveznog odnosa temeljem ugovora o osiguranju, dužna surađivati s osiguravajućim društvom radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima. Tuženik također ističe da je oštećena osoba u postupku ostvarivanja prava na naknadu štete iz ugovora o osiguranju, dužna ponašati se pažnjom dobrog domaćina, a kako to nalaže odredba članka 10. ZOO-a.

2.5. Pažnja dobrog domaćina u konkretnoj situaciji tj. kod popravka oštećenog vozila, podrazumijeva odabir najpovoljnijeg ponuđača – auto servisne radionice u mjestu prebivališta oštećenika, uz uvjet da je u prvom redu zadovoljen kriterij kvalitete popravka. Razvidno je da oštećenik prilikom odabira auto servisne radionice nije postupio pažnjom dobrog domaćina, tim više što u mjestu prebivališta oštećene osobe postoje auto servisne radionice iste statusne i kvalitativne kategorije koje imaju niže cijene sata rada i potrošnog materijala od onih koje su iskazane na računu koje je izdao tužitelj pri čemu oštećenik nije postupio po načelu dobrog domaćina. Isto tako u okviru predmetne obveze postupanja pažnjom dobrog domaćina sporno je zbog čega je oštećenik izdao punomoć tužitelju odnosno prenio svoje eventualno potraživanje naknade štete na tužitelja kada se tužitelj očito ne bavi otkupom i naplatom takvih otkupljenih potraživanja i kada je očito tim činom postupa suprotno navedenom načelu.

2.6. Dakle, kako tužitelj otkup i naplatu potraživanja nema navedene kao djelatnosti odnosno predmet poslovanja koji je upisan u obrtnom registru, to dovodi u pitanje zakonitost takvog poslovanja tužitelja, jer na takav način isti krši odredbe Zakona o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti ( NN 61/11, 66/19). Naime, člankom 5. Zakon o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti ( NN 61/11, 66/19 ) neregistriranom djelatnosti smatra se kad fizička osoba obavlja djelatnost koju nije registrirala kod nadležnog tijela ili prijavila poreznim tijelima.

2.7. Također, potpisivanje ugovora o ustupanju potraživanja s oštećenicima je očigledno uobičajeni način poslovanja tužitelja, kojim isti temeljem unaprijed pripremljenih ugovora o ustupanju potraživanja sebe supstituira na mjesto oštećenika i to ne s namjerom na pomogne oštećeniku u ostvarivanju naknade štete, nego da bi za sebe ostvario što je mogu veću zaradu, određujući cijenu sata proizvoljno, a da se pri tome ne dovodi u pitanje ekonomsku opravdanost tako određene cijene sata. Postupanje tužitelja kao u konkretnom slučaju, koje se temelji na potpisivanju po tužitelju unaprijed pripremljenim ugovora o ustupanju potraživanja sa oštećenicima, nije djelatnost za koju je tužitelj registriran, pri čemu se sklapanje navedenih ugovora ne može podvesti pod odredbu čl. 5. st. 2. i 3. Zakona o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti ( NN 61/11, 66/19 ), jer se potpisivanje navedenih ugovora sa oštećenicima ne može podvesti pod djelatnosti koje služe obavljanju djelatnosti koja je upisana u sudski ili drugi odgovarajući registar nadležnog tijela, obzirom se to ne obavlja u manjem opsegu , niti je to uobičajeno u obavljaju uz upisanu djelatnost, pri čemu se ne radi niti o povremenom obavljanje djelatnosti za koje je posebnim zakonom isključena obveza registracije djelatnosti kod nadležnog tijela i prijava poreznim tijelima. Naime, Ugovor o ustupanju potraživanja od 18.06.2024. godine je očigledan primjer prividnog (simuliranog) ugovora u smislu odredbe članaka 285. ZOO-a, jer postoji očigledan svjestan nesklad između prave volje i očitovanja (mana volje), odnosno volja suugovaratelja svjesno ne odgovara njihovim očitanjima prema van, a sam ugovor nastao je sa svrhom da bi kod trećih izazvao dojam da je između njih ugovor sklopljen. Sukladno tome, a obzirom da tužitelj ne postupa u skladu s zakonom, to posljedično dovodi i u pitanje valjanosti (odnosno ništetnosti) Ugovora o ustupu potraživanja kao i djelatnosti koje obavlja tužitelj, a za koju nije registriran, niti ima upisanu kao djelatnosti u obrtnom registru.

2.8. Navodi kako se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete u vidu naknade troškova popravka vozila. Smisao instituta naknade štete je da se oštećena stvar dovede u stanje prije štete, a u slučaju kad je stvar oštećena pa je sam oštećenik dade popraviti, štetnik mu je dužan naknaditi troškove, ali ne bilo koje troškove, već samo one koji su bili nužni i potrebni da se oštećena stvar dovde u prvobitno stanje. Prema tome, naknada štete kao ekvivalent u novcu ne smije biti ni veća ni manja od štete koju je oštećenik stvarno pretrpio. Dakle, to znači da bi oštećenik morao dokazati da iznosom koji mu je isplaćen s osnova štete na vozilu od strane tuženika svoje vozilo nije mogao dovesti u stanje u kakvom je to vozilo bilo prije prometne nezgode. Tuženik je za predviđeno trajanje radova na vozilu odredio 8,9 sati pri čemu je obračunao svaki radni sat po cijeni od 16 EUR + PDV, a koji iznos je dovoljan da se oštećenikovo stanje automobila dovede u ono stanje u kojem se nalazilo da nije bilo predmetne prometne nesreće, a prilikom gore navedenog izračuna naknade štete tuženik je uzeo u obzir sve tvorničke normative, kao i cijena radnih sati i potrošnog materijala. Također, jedno od osnovnih načela instituta naknade štete je da ta naknada ne može biti viša od visine prouzročene štete te stoga nitko ne može na ime naknade štete ostvariti više od iznosa pretrpljene štete, pri čemu osiguranje ne može biti izvor bogaćenja, a sve sukladno odredbi članka 1090. ZOO-a. Dakle, oštećenik ne može potraživati veću naknadu od one koja mu pripada, odnosno naknada ne može biti viša od prouzročene štete, što bi u konkretnom primjeru bila satnica od 16 EUR + PDV jer se navedenom satnicom postiže svrha povrata u prijašnje stanje, a sve preko toga bi trebalo biti tumačeno kao pretjerana naknada po ugovoru o osiguranju (neopravdano bogaćenje) ili doprinos oštećenika neopravdanom uvećanju naknade na temelju ugovora o osiguranju, a što prema tuženiku nije dozvoljeno niti osnovano. Oštećenik niti u mirnom postupku, niti u tužbi nisu priloženi odnosno predloženi dokazi temeljem kojih bi se moglo utvrditi upravo to - da isplaćenim iznosom od strane tuženika oštećenik nije bio u mogućnosti dovesti svoje vozio u stanje prije nezgode. Napominje se da je tuženik u izvidu štete jasno naveo cijenu sata rada koju priznaje, pa ako tužitelj po navedenoj cijeni sata rada nije mogao popraviti vozilo oštećenika, tada nije niti trebao primiti na popravak vozilo oštećenika, što znači da popravka vozila nije obavljen u skladu s izvidom štete. Nije sporno da tužitelj može cijenu svog sata odrediti na način kako to njemu odgovara, no to ne znači i da ta cijena mora biti i plaćena, jer je smisao instituta naknade štete isplatiti onaj novčani iznos naknade štete koji je dovoljan da se oštećena stvar dovede u stanje kakvo je bilo prije štete, jer naknada štete kao ekvivalent u novcu ne smije biti ni veća ni manja od štete koju je oštećenik stvarno pretrpio. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva, osporava se stopa zatraženih zateznih kamata, obzirom ista može biti određena u samo skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer se radi o naknadi štete, a osporava se i tijek zatraženih kamata od 14.12.2023. godine, obzirom je datum dospijeća računa 20.03.2024. godine. Predlaže se odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti, te ga obvezati da tuženiku naknadi troškove postupka.

3. U tijeku postupka sud je proveo dokaze čitanjem svih spisu priležećih isprava. Odbijeni su, kao nesvrsishodni, dokazni prijedlozi stranaka za provođenje prometnog vještačenja, kao i prijedlog tužitelja za saslušanje oštećenika u svojstvu svjedoka. Tako je sud odlučio jer je ocijenio da se odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva može donijeti i bez izvođenja navedenih dokaza, budući bi se njihovim izvođenjem postupak samo dodatno odugovlačio i stvarali bi se nepotrebni troškovi, dok bi ishod spora bio isti. Cijeneći sve provedene dokaze u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 78,87 EUR sa zateznim kamatama.

6. U postupku nije sporno da se 13. prosinca 2023. dogodila prometna nesreća u kojoj je oštećeno vozilo u vlasništvu KĐ.

7. Nije osnovan tuženikov prigovor nedostataka pasivne legitimacije. Iz zapisnika o izvidu štete proizlazi da je upravo tuženik izvršio izvid štete na vozilu oštećenika KĐ u povodu prometne nesreće koja se dogodila 13. prosinca 2023. u Izvidu štete tuženik je naveo je izvršen na temelju police broj P12-1024761211. Tuženik tijekom postupka nije izričito osporavao odgovornost svog osiguranika za prometnu nesreću, već tvrdi da je isplatom iznosa od 1.442,15 EUR u cijelosti naknadio štetu nastalu na vozilu oštećenika KĐ.

8. Nije sporno da je tužitelj izvršio popravak oštećenog vozila i ispostavio oštećeniku račun broj 131/VP1/1 od 05.03.2024. u iznosu od 1.520,02 EUR. Nije sporno da je tuženik nadoknadio štetu tužitelju u iznosu od 1.442,15 EUR eura. Dakle, tuženik sam priznaje ovu činjenicu te smatra da je tom uplatom u cijelosti nadoknadio štetu.

9. Tužitelje u ovom postupku potražuje razliku navedenih iznosa, u visini od 78,87 EUR, koja se razlika odnosi na cijenu radnog sata tužitelja, odnosno razliku između cijene radnog sata koju je tužitelj naplatio za popravak vozila i cijene radnog sata koju priznaje tuženik. Iz računa proizlazi da je tužitelj obračunao cijenu sata limarskih radova u količini od 3,60 sati i lakirerskih radova u količini od 5,30 sata u iznosu od 42,00 eura po satu.

10. Oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo, čak niti u ovlaštenom servisu, a niti u najjeftinijem servisu ili servisu koji naplaćuje prosječnu cijenu, već je ovlašten popraviti vozilo u mjestu svog boravišta u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje u skladu sa svojim cjenikom na tržištu. Oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti vozilo te okolnost što postoje i druge radionice u kojima bi cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO). Poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo prema najpovoljnijim ili prosječnim cijenama na tržištu, kako to smatra tuženik. Iz tužiteljevog cjenika proizlazi da je tužitelj naplatio KĐ cijenu radnog sata koju naplaćuje na tržištu svim klijentima jer je u njegovom cjeniku od 01.12.2023. (list 55 spisa) navedeno da cijena rada karoserijskih i autolakirerskih radova prema fizičkim osobama iznosi 42,00 eura po satu uvećano za pdv. Upravu tu cijenu tužitelj je naplatio KĐ. Dakle, tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu koju redovito naplaćuje na tržištu u skladu sa svojim cjenikom koji se jednako primjenjuje na sve njegove klijente te je oštećenik ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji sudjeluje na tržištu. Zahtjev tuženika da oštećenici popravljaju vozilo samo u određenim servisima, a ne u bilo kojem servisu koji djeluje na tržištu, nema temelj u niti jednom propisu. Oštećena osoba može popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji djeluje na tržištu po cijenama radnog sata koje taj servis redovito naplaćuje svim svojim klijentima na tržištu sukladno svojem cjeniku usluga.

11. Kako je već navedeno, sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja i tuženika za saslušanjem svjedoka KĐ te dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem prometnog vještačenja, sukladno odredbi čl. 292. st. 4. ZPP-a jer nisu bili važni za odluku. Nije potrebno izvođenje prometnog vještačenja radi utvrđivanja cijene sata rada jer se cijena sata rada tužitelja može utvrditi na temelju tužiteljevog cjenika. Nije potrebno utvrđivati prosječnu cijenu sata rada, a niti najpovoljniju cijenu sata rada na tržištu jer, kako je već obrazloženo, oštećenik može popraviti svoje vozilo kod bilo kojeg servisera koji djeluje na tržištu po cijenama koje taj serviser redovito naplaćuje svim svojim klijentima, a nije potrebno da oštećenik istražuje koja je prosječna ili najpovoljnija cijena na tržištu i da potom vozilo popravlja samo kod servisera s najpovoljnijom cijenom. Nije bilo potrebno saslušanje svjedoka KĐ jer se okolnost nastanka prometne nesreće i pasivna legitimacija može utvrditi iz isprava u spisu, kako je gore obrazloženo. Nije bilo potrebno saslušanje svjedoka na okolnost popravka vozila i davanja punomoći tužitelju za naplatu štete jer se činjenica da je oštećenik popravio vozilo kod tužitelja može utvrditi iz isprava u spisu, kao i cijena radnog sata tužitelja, a okolnosti razloga zbog kojih je oštećenik popravio vozilo kod tužitelja nisu odlučne u ovom postupku. Kako je već obrazloženo, tužitelj djeluje na tržištu pod jednakim uvjetima kao i drugi poduzetnici te je oštećenik ovlašten popraviti vozilo kod bilo kojeg servisera koji djeluje na tržištu, a ne samo kod onog s najpovoljnijim cijenama. Nije potrebno saslušanje svjedoka niti na okolnost davanja punomoći tužitelju jer se u spisu nalazi pisani ugovor o ustupanju tražbine iz kojeg se može utvrditi odlučna činjenica da je oštećenik svoju tražbinu naknade štete prema tuženiku ustupio tužitelju.

12. Iz ugovora o ustupu potraživanja proizlazi da su KĐ i tužitelj sklopili taj ugovor 18. lipnja 2024. Čl. 1.1. i čl. 2.1. tog ugovora ugovorne strane su ugovorile da KĐ ustupa tužitelju svoju tražbinu prema tuženiku za popravak vozila prema računu za popravak broj 37/VP1/1 i izvidu štete broj 2310514289 u iznosu od 78,87 eura. Iz toga proizlazi da je KĐ ustupio tužitelju tražbinu prema tuženiku po osnovi naknade štete koja je predmet ovog sudskog postupka. Iz ugovora o ustupu proizlazi da su stranke u čl. 1.2. i 1.3. ugovora navele kako je tuženik platio iznos od 1.442,15 eura, da je račun za popravak ispostavljen u iznosu od 1.520,02 eura pa je predmet ustupa preostala tražbina u iznosu od 78,87 eura. Vidljivo je da se ustupljena tražbina odnosi upravo na tražbinu koja je predmet ovog sudskog postupka.

13. Prema odredbi čl. 84. st. 1. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

14. Kako je na vozilu nastala šteta i u vidu troška cijene radnog sata tužitelja, tuženik je dužan nadoknaditi štetu tužitelju u iznosu od 77,87 eura. Ovo stoga što razlika iznosa po računu broj 37/VP1/1, u visini od 1.520,02 eura, te plaćenog iznosa od 1.442,15 eura, iznosi 77,87 eur, a ne kako to tužitelj navodi 78,87 eur.

15. Pogrešno tuženik smatra da ugovor o ustupu tražbine nije valjan jer tužiteljeva registrirana djelatnost ne uključuje otkup potraživanja. Činjenica što u obrtnom registru nije navedena djelatnost otkupa potraživanja nije od utjecaja na prava stranaka da sklope ugovor o ustupu tražbine sukladno odredbi čl. 80. ZOO-a te ne postoje razlozi ništetnosti tog ugovora. Čak i kada bi bili točni tuženikovi navodi da tužitelj nije ovlašten sklopiti ugovor o ustupu jer njegova registrirana djelatnost ne uključuje otkup potraživanja, i dalje ne bi postojao razlog ništetnosti ugovora o ustupu tražbine, već bi se tada radilo o situaciji da je sklapanje ugovora zabranjeno samo jednoj strani pa bi ugovor i dalje bio valjan sukladno odredbi čl. 322. st. 2. ZOO-a.

16. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZOO-a s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl.

17. Sukladno navedenoj odredbi, na tužitelja je prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate. Prema odredbi čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 – dalje: ZOOP) oštećena osoba ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Iako u Izjavi svjedoka/oštećenika KĐ navodi kako je štetni događaj prijavio 28.02.2024. te da su djelatnici tuženika procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete referentni broj 2310514289, iz Zapisnika o izvidu štete od 13.12.2023. razvidno je da je isti sačinjen 13.12.2023., dakle istog dana kada se prometna nesreća dogodila, a kada je oštećenik dakle i prijavio predmetnu štetu tuženiku odnosno podnio istome odštetni zahtjev. Stoga, tužitelju osnovano potražuje zatezne kamate od 14. prosinca 2023. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer oštećenik KĐ i tuženik nisu u odnosu koji bi proizlazio iz trgovačkog ugovora.

18. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, tuženik mu je dužan nadoknaditi troškove postupka u cijelosti (čl. 154. st. 1. ZPP). Tužitelju je dosuđen trošak zastupanja u vidu jednokratne naknade za cijeli prvostupanjski postupak u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7. t. 8. Tarife), a imajući u vidu uspjeh u sporu, što uvećano za PDV sveukupno iznosi 125,00 EUR. Nadalje, tužitelju je dosuđen i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR (uplatom kojeg iznosa je tužitelj podmirio predmetnu pristojbenu obvezu) te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 EUR, slijedom čega mu je ukupno dosuđen parnični trošak u iznosu od 144,91 EUR.

U Zagrebu 19. ožujka 2025.

SUDAC:

mr.sc. Ana Nagy

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovoga Zakona (čl. 467. ZPP-a).

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.