Poslovni broj: P-624/2023-12

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Šibeniku po sucu Jadranki Longin, u pravnoj stvari tužitelja ĆV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Ivici Crnogaći, odvj. u Šibeniku, protiv tuženika HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB:87939104217, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 3. ožujka 2025., u nazočnosti pun. tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu za objavu odluke dana 19. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 5.218,74 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od:

2,78 eura teku od 01.02.2008. godine do isplate

6,34 eura teku od 01.03.2008. godine do isplate

9,55 eura teku od 01.04.2008. godine do isplate

2,56 eura teku od 02.05.2008. godine do isplate

0,22 eura teku od 02.06.2008. godine do isplate

3,39 eura teku od 01.07.2008. godine do isplate

2,54 eura teku od 01.10.2008. godine do isplate

22,87 eura teku od 03.11.2008. godine do isplate

7,98 eura teku od 01.12.2008. godine do isplate

24,80 eura teku od 02.01.2009. godine do isplate

26,92 eura teku od 02.02.2009. godine do isplate

27,95 eura teku od 02.03.2009. godine do isplate

25,04 eura teku od 01.04.2009. godine do isplate

24,79 eura teku od 02.05.2009. godine do isplate

20,85 eura teku od 01.06.2009. godine do isplate

17,20 eura teku od 01.07.2009. godine do isplate

18,35 eura teku od 01.08.2009. godine do isplate

21,13 eura teku od 01.09.2009. godine do isplate

20,11 eura teku od 01.10.2009. godine do isplate

18,62 eura teku od 02.11.2009. godine do isplate

22,02 eura teku od 01.12.2009. godine do isplate

25,53 eura teku od 02.01.2010. godine do isplate

29,09 eura teku od 01.02.2010. godine do isplate

28,30 eura teku od 01.03.2010. godine do isplate

34,48 eura teku od 01.04.2010. godine do isplate

32,97 eura teku od 03.05.2010. godine do isplate

35,95 eura teku od 01.06.2010. godine do isplate

53,90 eura teku od 01.07.2010. godine do isplate

49,49 eura teku od 02.08.2010. godine do isplate

64,14 eura teku od 01.09.2010. godine do isplate

56,17 eura teku od 01.10.2010. godine do isplate

49,99 eura teku od 02.11.2010. godine do isplate

66,94 eura teku od 01.12.2010. godine do isplate

78,17 eura teku od 02.01.2011. godine do isplate

69,98 eura teku od 01.02.2011. godine do isplate

71,10 eura teku od 01.03.2011. godine do isplate

65,83 eura teku od 01.04.2011. godine do isplate

67,79 eura teku od 02.05.2011. godine do isplate

86,15 eura teku od 01.06.2011. godine do isplate

89,50 eura teku od 01.07.2011. godine do isplate

109,81 eura teku od 01.08.2011. godine do isplate

101,89 eura teku od 01.09.2011. godine do isplate

89,72 eura teku od 01.10.2011. godine do isplate

89,46 eura teku od 02.11.2011. godine do isplate

87,93 eura teku od 01.12.2011. godine do isplate

91,94 eura teku od 02.01.2012. godine do isplate

96,13 eura teku od 01.02.2012. godine do isplate

96,24 eura teku od 01.03.2012. godine do isplate

94,13 eura teku od 02.04.2012. godine do isplate

95,24 eura teku od 02.05.2012. godine do isplate

96,51 eura teku od 01.06.2012. godine do isplate

95,17 eura teku od 02.07.2012. godine do isplate

95,28 eura teku od 01.08.2012. godine do isplate

94,09 eura teku od 01.09.2012. godine do isplate

91,02 eura teku od 01.10.2012. godine do isplate

94,03 eura teku od 02.11.2012. godine do isplate

95,32 eura teku od 01.12.2012. godine do isplate

94,69 eura teku od 02.01.2013. godine do isplate

88,43 eura teku od 01.02.2013. godine do isplate

92,41 eura teku od 01.03.2013. godine do isplate

93,33 eura teku od 02.04.2013. godine do isplate

91,47 eura teku od 02.05.2013. godine do isplate

86,50 eura teku od 01.06.2013. godine do isplate

84,43 eura teku od 01.07.2013. godine do isplate

86,87 eura teku od 01.08.2013. godine do isplate

88,25 eura teku od 02.09.2013. godine do isplate

92,74 eura teku od 01.10.2013. godine do isplate

89,85 eura teku od 02.11.2013. godine do isplate

90,92 eura teku od 02.12.2013. godine do isplate

91,99 eura teku od 02.01.2014. godine do isplate

93,66 eura teku od 01.02.2014. godine do isplate

95,67 eura teku od 01.03.2014. godine do isplate

94,64 eura teku od 01.04.2014. godine do isplate

93,18 eura teku od 02.05.2014. godine do isplate

92,44 eura teku od 02.06.2014. godine do isplate

93,13 eura teku od 01.07.2014. godine do isplate

94,86 eura teku od 01.08.2014. godine do isplate

97,62 eura teku od 01.09.2014. godine do isplate

97,39 eura teku od 01.10.2014. godine do isplate

98,33 eura teku od 03.11.2014. godine do isplate

100,54 eura teku od 01.12.2014. godine do isplate,

po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 1.048,67 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od:

16,07 eura teku od 02.01.2009. godine do isplate

15,46 eura teku od 02.02.2009. godine do isplate

15,31 eura teku od 02.03.2009. godine do isplate

14,38 eura teku od 01.04.2009. godine do isplate

15,28 eura teku od 02.05.2009. godine do isplate

14,11 eura teku od 01.06.2009. godine do isplate

14,32 eura teku od 01.07.2009. godine do isplate

14,11 eura teku od 01.08.2009. godine do isplate

14,10 eura teku od 01.09.2009. godine do isplate

22,04 eura teku od 01.10.2009. godine do isplate

22,52 eura teku od 02.11.2009. godine do isplate

20,86 eura teku od 01.12.2009. godine do isplate

22,38 eura teku od 02.01.2010. godine do isplate

20,93 eura teku od 01.02.2010. godine do isplate

21,43 eura teku od 01.03.2010. godine do isplate

21,67 eura teku od 01.04.2010. godine do isplate

22,74 eura teku od 03.05.2010. godine do isplate

19,80 eura teku od 01.06.2010. godine do isplate

22,46 eura teku od 01.07.2010. godine do isplate

22,40 eura teku od 02.08.2010. godine do isplate

21,64 eura teku od 01.09.2010. godine do isplate

21,43 eura teku od 01.10.2010. godine do isplate

21,26 eura teku od 02.11.2010. godine do isplate

20,55 eura teku od 01.12.2010. godine do isplate

23,22 eura teku od 02.01.2011. godine do isplate

19,43 eura teku od 01.02.2011. godine do isplate

20,52 eura teku od 01.03.2011. godine do isplate

19,92 eura teku od 01.04.2011. godine do isplate

20,40 eura teku od 02.05.2011. godine do isplate

19,70 eura teku od 01.06.2011. godine do isplate

20,32 eura teku od 01.07.2011. godine do isplate

21,03 eura teku od 01.08.2011. godine do isplate

20,11 eura teku od 01.09.2011. godine do isplate

18,96 eura teku od 01.10.2011. godine do isplate

19,17 eura teku od 02.11.2011. godine do isplate

17,44 eura teku od 01.12.2011. godine do isplate

18,40 eura teku od 02.01.2012. godine do isplate

16,97 eura teku od 01.02.2012. godine do isplate

17,14 eura teku od 01.03.2012. godine do isplate

17,28 eura teku od 02.04.2012. godine do isplate

16,34 eura teku od 02.05.2012. godine do isplate

15,38 eura teku od 01.06.2012. godine do isplate

15,99 eura teku od 02.07.2012. godine do isplate

14,53 eura teku od 01.08.2012. godine do isplate

14,59 eura teku od 01.09.2012. godine do isplate

14,04 eura teku od 01.10.2012. godine do isplate

14,06 eura teku od 02.11.2012. godine do isplate

12,75 eura teku od 01.12.2012. godine do isplate

13,12 eura teku od 02.01.2013. godine do isplate

11,55 eura teku od 01.02.2013. godine do isplate

11,63 eura teku od 01.03.2013. godine do isplate

11,56 eura teku od 02.04.2013. godine do isplate

10,65 eura teku od 02.05.2013. godine do isplate

9,71 eura teku od 01.06.2013. godine do isplate

9,60 eura teku od 01.07.2013. godine do isplate

9,15 eura teku od 01.08.2013. godine do isplate

8,93 eura teku od 02.09.2013. godine do isplate

7,95 eura teku od 01.10.2013. godine do isplate

7,90 eura teku od 02.11.2013. godine do isplate

7,15 eura teku od 02.12.2013. godine do isplate

6,67 eura teku od 02.01.2014. godine do isplate

5,96 eura teku od 01.02.2014. godine do isplate

5,67 eura teku od 01.03.2014. godine do isplate

5,13 eura teku od 01.04.2014. godine do isplate

4,74 eura teku od 02.05.2014. godine do isplate

4,05 eura teku od 02.06.2014. godine do isplate

3,40 eura teku od 01.07.2014. godine do isplate

2,95 eura teku od 01.08.2014. godine do isplate

2,42 eura teku od 01.09.2014. godine do isplate

1,85 eura teku od 01.10.2014. godine do isplate

1,36 eura teku od 03.11.2014. godine do isplate

0,65 eura teku od 01.12.2014. godine do isplate

po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

r i j e š i o je

I Odbija se kao neosnovan tuženičin prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 562,50 EUR u roku od 15 dana zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, tekućim od dana presuđenja pa do isplate, dok se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška za iznos od 250,00 EUR uvećano za zatezne kamate.

O b r a z l o ž e nj e

1.Tužitelj u tužbi u bitnome navodi je dana 29. studenog 2007. godine sklopio sa pravnim prednikom tuženika (dalje u tekstu: tuženik) Ugovor o kreditu broj: 212686, kojim da je tuženik tužitelju odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 26.412,88 CHF obračunatom prema srednjem tečaju HNB-a za devize tuženika na dan isplate. Obveza po kreditu da je podmirena u cijelosti od strane tužitelja te da nije izvršena konverzija ugovorne obveze. U članku 2. predmetnog Ugovora o kreditu da stoji da je tužitelj tuženiku dužan platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika. Da je ugovorena početna kamatna stopa od 5,30 %. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena promjenjivost kamatne stope da su ništetne, a što da ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka promjenjivosti kamatne stope. U člancima 4. i 8. predmetnog Ugovora o kreditu da je ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF), u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske Narodne Banke za devize važećem na dan dospijeća za CHF. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) da su ništetne, a što da ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Poziva se na presudu Visokog Trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine, odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev- 2221/18 od 03.09.2019., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12 od 04.07.2013., Sukladno odredbi čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013), da su predmetne presude obvezujuće i u predmetnom postupku za naslovni sud, u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, odnosno obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku. Tuženik da je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju povećavao kamatnu stopu sve do dana 02.12.2014. godine kada je kredit, uplatom posljednjeg anuiteta, u cijelosti otplaćen. Tuženik da je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u švicarskom franku obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, sve do dana konačne otplate kredita. Stoga da je uslijed utvrđenja ništetnosti promjena kamatnih stopa i valutne klauzule u švicarskom franku tužitelj preplatio svaki mjesec do dana konačne otplate kredita iznose anuiteta koji da su se zbog povećanja kamatnih stopa nezakonito povećavali u valuti CHF u odnosu na iznose početnog anuiteta, zbog enormnog povećanja tečaja CHF spram kune uvelike u kunskom iznosu povećali u odnosu na kunske iznose po ugovorenom tečaju na dan isplate kredita ukupno iznos od 6.267,41 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnome navodi da osporava tužbeni zahtjev u cijelosti te prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Šibeniku zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu. Člankom 11.5 Ugovora o kreditu br. 212686 sklopljenog 29.11.2007. ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog Ugovora. Nadalje ističe da je potraživanje tužitelja u zastari, da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve i kada bi utvrđenja iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a, da ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač, tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava, pa iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti, u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj.

3. U dokaznom postupku je sud izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 29. studenog 2007. br. 212686 sa prilozima ( l.s. 17-23), preliminarni izračun vještaka za financije i računovodstvo Jurice Dobrinića iz ožujka 2023. (l.s. 10-16), otplatni plan (l.s. 24-38). Sud nije izvodio druge dokaze smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim.

4. Prvenstveno se ističe, a u svezi tuženikovog prigovora mjesnoj nadležnosti ovog suda, da prema odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11 ,25/13, 89/14 dalje: ZPP), propisano je da, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan, dok stavkom 3. istog članka propisano da taj sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa. Iz odredbe 11.5. predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog među strankama proizlazi da su stranke prilikom sklapanja istog ugovorile za slučaj spora mjesnu nadležnost suda u Zagrebu. Prema odredbi članka 49. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14 i 110/15, dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 50. ZZP propisane su ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 49. ZZP mogle smatrati nepoštenim, između ostalog i odredbe kojima se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredbe kojima se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredbe koje onemogućavaju izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredbe kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu (točka 19.) Dakle, iako iz Ugovora o kreditu doista proizlazi da su se ugovorne strane, odnosno ovdje parnične stranke, sporazumjele o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu, ipak ovaj sud smatra da se u konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana već je sastavni dio tipskog ugovora tužene i na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, jer bi radi ostvarenja svojih prava i obveza tužitelj trebao putovati u Zagreb, što bi, budući da živi u [adresa] uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, obzirom na cijenu putovanja, kao i obzirom na za to potrebno vrijeme. Odredbom čl. 46. st. 1. ZPP propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a čl. 48. st. 1. istog zakona propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Odredbom čl. 19. l. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16, dalje: ZPK) propisano je da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudom države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudom mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Dakle, iako bi prema gore citiranim odredbama čl. 46. i 48. ZPP proizlazilo da je općemjesno nadležan sud na čijem području tužena ima registrirano sjedište, a prema odredbi čl. 19. l. ZPK proizlazi da potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane i pred sudom mjesta gdje potrošač ima prebivalište, ovaj sud smatra da se u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbe ZPK, a to jer isti kao specijalni zakon isključuje primjenu općeg zakona (ZPP). Obzirom na zakonske odredbe ZZP prema kojima ovaj sud odredbu čl. 11.5. Ugovora o kreditu smatra nepoštenom te obzirom na odredbu čl. 19. l. ZPK prema kojoj potrošač (tužitelj) može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane (tužene) pred sudom mjesta gdje potrošač ima prebivalište, to ovaj sud smatra da je tužitelj, koji ima prebivalište u [adresa], pravilno podnio tužbu ovom sudu kao mjesno nadležnom za postupanje u ovom postupku, slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi isplate nepripadno plaćenog iznosa zbog promjene tečaja i promjene kamatne stope u odnosu na ugovorenu zajedno sa zateznom kamatom.

7. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

8. Nije sporno da su strane sklopile Ugovor o kreditu od od 29. studenog 2007. br. 212686 kojim je tuženik plasirao tužitelju namjenski kredit za kupnju vozila od 26.412,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 5,30 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno odluci banke.

9. Sporno je, međutim, pitanje osnova i visine utužene tražbine. Naime, sporno je jesu li ovakve ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne, te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog jednostrane promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF.

10. Prvostupanjski sud smatra da je odredba Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetna sukladno članku 322., u vezi s člankom 324. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, te člankom 81. stavkom 1. i člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i člankom 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07,79/08, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13). Ovo stoga jer je tuženica iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, pa prvostupanjski sud prihvaća stav Visokog trgovačkog suda u presudi od 13. lipnja 2014., poslovni broj Pž-7129/2013-4., da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača

- kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženica poduzimala bile nezakonite. Suprotno navodima tužene, prvostupanjski sud, imajući u vidu navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. god. pod br. P – 1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave, ovaj sud smatra da je iz navedenih razloga ništava i odredba predmetnog Ugovora o kreditu ( čl. 2.) kojom se isto regulira, slijedom čega na sporni pravni odnos treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO) te tužitelju dosuditi razliku anuiteta.

11. U presudi Suda EU - presude broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Ovaj sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

12. U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno i u ugovoru zaključenom između stranaka. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima. Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je, to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te takvu ugovornu odredbu (čl. 1.) smatra ništetnom. Nadalje, odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO, nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO. Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/11 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

13. Ovdje valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i UIII-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

14. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

15. Dakle, tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao činjeničnu osnovu tužbe - da je s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

16. Pri tome se navodi da sud nije smatrao potrebnim provoditi dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, sve imajući u vidu stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude poslovni broj Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. prema kojemu citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a radi čega da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Što se tiče svojstva potrošača tužitelja valja reći da iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom namjenskom ugovoru o kreditu navedeno i to od strane tuženika, da se kredit odobrava za kupnju vozila i to tužitelju kao fizičkoj osobi, a u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, pa je tuženikov status potrošača nesporan.

17. Obzirom da sama visina tužbenog zahtjeva nije bila sporna, to sud nije provodio dokaz financijskim vještačenjem, a ista proizlazi iz isprava koje su priložene spisu ( preliminarni izračun vještaka za financije i računovodstvo Jurice Dobrinića iz ožujka 2023. i otplatni plan)

18. U pogledu istaknutog prigovora zastare, sud nalazi da isti nije osnovan. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od dana 20. veljače 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Također, navedeni pravni stav proizlazi i iz shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 od 30.siječnja 2020. godine u kojem je navedeno kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine donio pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu, a Visoki trgovački sud RH je u predmetu Pž-6632/17 dana 14.lipnja 2018. godine donio pravomoćnu presudu u dijelu valutne klauzule, izuzetak od toga je ovdje tuženik Nova hrvatska banka d.d. (ranije Volksbank d.d.), jer je to kreditor koji je kasnije pravomoćno suđen u kolektivnom sporu pa zastarijevanje u odnosu na njega počinje teći 14. lipnja 2018. po obje osnove. Kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 11. travnja 2023., dakle u roku od 5 godina to je prigovor zastare tuženika odbijen.

19. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je tužbeni zahtjev osnovan, pa je odlučeno kao u izreci.

20. O kamatama je odlučeno temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

21. O trošku je odlučeno sukladno čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22) te je tužitelju određen trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. 1.), zastupanje na ročištu od 10. veljače 2025. iznos od 50,00 EUR (Tbr. 9.5.), zastupanje na ročištu od 03. ožujka 2025. iznos od 200,00 EUR (Tbr. 9. 1.), što uvećano za PDV od 25% i plaćenu pristojbu za tužbu u iznosu od 54,57 EUR, ukupno iznosi 562,50 EUR. Odbijen je zahtjev za naknadom troška za podnesak od 21. veljače 2024. jer isti nije bio nužan za vođenje ovog postupka, a osim toga sve izneseno u istom tužitelj je mogao iznijeti i na održanom ročištu za koje mu je priznat trošak.

22. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci odluke.

Šibenik, 19. ožujka 2025.

S U D A C

Jadranka Longin

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od obavljene dostave iste. Stranci uredno obaviještenoj o ročištu objave rok za žalbu teče od dana objave, dok stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu objave rok za žalbu teče od dana primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuju Županijski sud iz čl. 4 st. 3 Zakon o područjima i sjedištima sudova (NN 128/14) i čl. 51 st. 3 Pravilnika o radu u sustavu e Spis ("Narodne novine" 35/15).

DN-a:

1. Tužitelj po punomoćniku

2. Tuženiku