Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-599/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Mariji Mesić, u pravnoj stvari tužiteljice ČD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, zastupane po punomoćniku Ivi Šućur, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 19. veljače 2025., u nazočnosti tužiteljice i punomoćnika stranka, 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 8. Ugovora o stambenom kreditu br. 9914458485 ovjerenog kod javnog bilježnika Blanke Žaje iz Karlovca, dana 10.05.2013. pod brojem OV-2964/2013 između tužiteljice ČD ranije Č iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužene, HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, koja glasi: „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva Banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini 1,95 % (jedan cijela dvadeset pet posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno Uvjetima.“

II. Nalaže se tuženoj HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217 da tužiteljici ČD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 745,37 EUR, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 16.5.2013. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženoj HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217 da tužiteljici ČD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi parnični trošak u iznosu od 896,83 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. ožujka 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 8. svibnja 2013. s tuženom sklopila Ugovor o kreditu kojim ugovorom podigla kredit u iznosu od 288.000,00 kn, da je odredbom čl. 8. prethodno citiranog ugovora, ugovoreno je da „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva Banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini 1,95 % (jedan cijela dvadeset pet posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno Uvjetima.“ Temeljem navedene odredbe, tužena je od tužiteljice, dana 16. svibnja 2013.iznos od 5.616,00 HRK , odnosno iznos od 745,37 EUR-a, i to na ime troškova „naknade za obradu kreditnog zahtjeva“, što je vidljivo iz potvrde tužene od 10. listopada 2024. Tužena je predmetnu odredbu čl. 8. Ugovora o stambenom kreditu iz toč. 1. ove tužbe, unijela u ugovor bez da su stranke o toj odredbi pojedinačno pregovarale, što je protivno čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003., 46/2007., 79/2007., dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, time da je sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Sukladno članku 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, sukladno čl. 81. st. 2., smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ugovorna odredba čl. 8. predmetnog ugovora o stambenom kreditu, u dijelu u kojem je navedeno da će tužena od tužiteljice naplatiti „naknadu za obradu kreditnog zahtjeva“ i to u iznosu od 1,95 % od iznosa odobrenog kredit, unaprijed je bila pripremljena od strane tužene, o njoj stranke nisu pojedinačno pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj, te ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, tužena je dana 16. svibnja 2013., od tužiteljice naplatila iznos od 745,37 EUR na ime troškova „naknade za obradu kreditnog zahtjeva“, međutim tužiteljica niti danas ne zna koji su točno troškovi plaćeni tim iznosom, odnosno koje je to stvarne troškove vezane uz „obradu“ predmetnog ugovora o kreditu tužena mogla imati, a koje je bila dužna snositi tužiteljica, imajući u vidu da je tužena kreditna institucija koja ima zaposlenike zaposlene u tu svrhu. Tužiteljica stoga smatra kako navedena odredba čl. 8. predmetnog Ugovora o stambenom kreditu nije niti jasna niti određena, budući iz iste nije vidljivo koje je to troškove odnosno naknade bila dužna snositi tužiteljica i u kojem iznosu te je naplatom predmetnog iznosa od tužiteljice, prouzročena znatna neravnoteža u obvezama i pravima stranaka, a na štetu tužiteljice kao potrošača. Iz svega navedenog proizlazi kako je odredba čl. 8. predmetnog ugovora nepoštena, a samim time ništetna, slijedom čega tužiteljica smatra da joj je tužena dužna vratiti plaćeni iznos, i to zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja. Traži da se utvrdi ništetnom navedena ugovorna odredba , a tuženoj banci da se naloži da tužiteljici isplati iznos od 745,37 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 16. svibnja 2013.

2. U odgovoru na tužbu tužena se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ističe prigovor zastare temeljem čl 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala, temeljem čl. 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, temeljem čl. 317. ZOO-a a u pravcu čega se poziva na odluku VSRH Rev x 183/2011 u kojoj se navodi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja 3 ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“

Nadalje navodi da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,95% na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 96. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, a da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: - da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, - da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). navodi da je čl. 8. Ugovora jasno je propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita (čl. 8.1.) pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,95% od iznosa kredita. Apsurdno je tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju, da je već samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora, te je očito je stoga da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kao što je već više puta navedeno, tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošača s kojim se ugovor sklapa. Pa se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim. Iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Poziva se na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo i da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu.

Što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Poziva se na presudu ŽS Zagrebu broj: Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, navodi da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu za provođenje financijskog vještačenja.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu sklopljenog dana 8. svibnja 2013.. koja glasi: : „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva Banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini 1,95 % (jedan cijela dvadeset pet posto) od iznosa odobrenog kredita sukladno Uvjetima.“, te svoj zahtjev temelji na čl. 87. st.1., te 81. st.1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, jer se o toj odredbi kod sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovaralo, kao i zahtjev za povrat utuženog iznosa s osnova plaćene ulazne naknade temeljem nepoštene i ništetne odredbe.

6. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, dana 8. svibnja 2013. sklopili ugovor o kreditu kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 288.000,00, a radilo se o namjenskom kreditu za kupnju nekretnine (čl. 1. i 2. ugovora),

- da se tužiteljica obvezala kredit vratiti u 168 mjeseci uz ugovorenu kamatnu stopu od 6,45 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s važećim odlukama Banke (čl. 4 i 7. ugovora).

7. Nadalje nije sporno da je člankom 8. tog ugovora ugovoreno da za obradu kreditnog zahtjeva Banka obračunava i naplaćuje naknadu u visini od 1,95% od iznosa odobrenog kredita,

8. Tužiteljica je bila potrošač u konkretnom ugovornom odnosu u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 u daljnjem tekstu: ZZP), a što proizlazi iz samog ugovora o kreditu iz kojeg proizlazi da je sklopljen kao stambeni kredit za kupnju nekretnine, te iz sadržaja ugovora ne proizlazi da je isti sklopljen u svrhu koja je bila namijenjena tužiteljičinom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, te je i tužiteljica u svom iskazu potvrdila da se radilo o privatnoj svrsi tj. da je kredit podigla za kupnju stana.

9. Prema odredbi čl. 59. ZZP ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

10. Predmetni ugovor predstavlja potrošački ugovor, pa se može raspravljati o nepoštenosti njegovih odredbi s osnove Zakona o zaštiti potrošača.

11. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi članka 81. stavka 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

12. Nadalje, sukladno odredbi članka 87.stavak 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

13. U postupku je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice, time da tužena nije predlagala saslušanje svojih djelatnika kao svjedoka.

14. Iz iskaza tužiteljice proizlazi:

-da je 2013. godine zaključila ugovor o kreditu kod tužene banke, a radilo se o stambenom kreditu odnosno o kreditu za kupnju nekretnine,

-kada se radi o utuženoj naknadi, da joj prilikom sklapanja ugovora, a ni prije nije od stane tužene banke rečeno da bi morala platiti tu naknadu niti iznos koji bi trebala platiti,

-naime kada je došla na potpis ugovora isti je već bio sačinjen i napisan i dat joj da ga pregleda i pročita, i ona ugovor je letimično pročitala ali nije ništa posebno uočila u pogledu ove naknade niti joj je od strane banke i djelatnika banke posebno istaknuto da bi to morala platiti,

-nije mogla pregovarati već joj je jednostavno ponuđen takav ugovor i sve je već bilo gotovo kada ga je potpisivala

-da tu naknadu tuženoj banci nije uplaćivala nekakvom uplatnicom ni na šalteru već joj je očito ta naknada skinuta s iznosa kredita kod isplate kredita, te je tek kada joj kredit isplaćen vidjela da joj je isplaćeno nešto manji iznos od ugovorenog.

-kreditom je kupila kuću u kojoj i danas živi.

15. Cijeneći iskaz tužiteljice, zatim okolnost da tužena banka nije predlagala kao svjedoka svog djelatnika koji je na strani banke sudjelovao u sklapanju ugovora, a na okolnost svojih tvrdnji, da je tužena banka unaprijed imala određenu visinu ulazne naknade u postotku od kredita, koji postotak je ovisio o visini kredita, i ta je odredba bila unaprijed formulirana i unijeta u ugovor, te se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tužene banke, o kojoj odredbi ugovora tj. naknadi za obradu kredita se nije moglo pregovarati u pravcu njene visine niti je tužiteljica mogla utjecati na njenu visinu, te da je ta ulazna naknada bila obvezni sastojak ugovora, i radilo se o uvjetima ugovora na koje se nije moglo utjecati.

16. Dakle ovaj sud nalazi da je ugovor o kreditu sklopljen je bez pojedinačnog pregovaranja o ugovornim odredbama, zbog čega je tužiteljica kao potrošač dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a odredbom čl. 8. ugovora o kreditu nije precizno označeno na što se naknada odnosi ni što je u toj naknadi sadržano, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača obzirom je morao platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 1,95 % iznosa kredita.

17. Obzirom tijekom postupka nije utvrđeno, a niti je tužena dokazala, da su tužiteljici prilikom zaključenja ugovora o kreditu od strane tuženika pojašnjeni razlozi ugovaranja navedene naknade ni na što se točno odnosi ta naknada, niti je tužiteljici kao potrošaču bilo omogućeno da pristane na takve odredbe, to su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO).

18. Naime, odredbom čl. 4. ZOO propisano je da u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

19. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač, s jedne strane, odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

20. O ugovornim odredbama pa tako i o odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne samo da se nije pojedinačno pregovaralo već su odredbe bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj.

21. Sukladno odredbi čl. 295. ZOO sud je ocijenio predmetni ugovore formularnim (tipskim) jer sadržava opće uvjete ugovora odnosno radi se o takvim ugovornim odredbama koje su sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova.

22. Stoga se radi o odredbama koje su nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP obzirom tuženik nije dokazao da se o predmetnoj ugovornoj odredbi pojedinačno uopće pregovaralo što je dužan dokazati u smislu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP.

23. Takav je stav i praksa Europskog suda koji u Odluci Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 gdje je sud rješavajući postavljena prethodna pitanja presudio kako je ugovorna odredba kojom se nalaže potrošaču plaćanje naknade za odobrenje kredita (ulazna naknada) nepoštena i ništetna ako banka ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i troškovima.

24. Stoga je ovaj sud ocijenio ništetnom predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

25. Obzirom je nesporno da je naknada naplaćena u utuženom iznosu i to dana 16. svibnja 2013. i to upravo u utuženom iznosu, a proizlazi iz Potvrde tužene banke od 10. listopada 2024. (str. 10 spisa), to je tužiteljici dosuđen zatraženi iznos sa zateznom kamatom od dana plaćanja, kako je tužiteljica tražila.

26. Prema članku 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti, ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema stavku 3. istog članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nakon što je utvrđeno da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući se za ono što je ništetno uzima da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc, od samog zaključenja posla. Prema članku 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, kod čega je u konkretnom slučaju tuženik nepošten stjecatelj, i dužan je vratiti kamatu od dana stjecanja.

27. Suprotno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice obzirom je ništetnost utvrđena ovom odlukom, dakle zastara restitucijskog zahtjeva nije još ni počela teći.

27.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. 13 Poslovni broj: 8 P-579/2021-10 siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

O troškovima postupka.

28. Tužiteljici pripada naknada parničnih troškova u cijelosti temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP.

28.1. Troškovi tužiteljice sastoje se od troškova zastupanja po punomoćniku- odvjetniku odmjerenog u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), te vrijednosti predmeta spora, te trošak sudskih pristojbi.

28.2. Tužitelju pripada trošak kako slijedi:

- sastav tužbe iznos od 150,00 EUR prema Tbr.7.t.1.,

-podnesak od 3.12.2024. (očitovanje na odgovor na tužbu) 150,00 EUR po Tbr. 8.t.1.

- zastupanje na ročištu 30.1.2025. u iznosu od 150,00 EUR prema Tbr. 9 t.1.

-zastupanje na ročištu 19.2.2025. u iznosu od 150,00 EUR

- za pristup na ročište za objavu presude iznos od 75,00 EUR prema Tbr.9.t.3., što je ukupno 675,00 EUR što uvećano za iznos od 168,75 EUR na ime PDV čini 843,75 EUR, čemu treba pridodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 EUR i sudske pristojbe na presudu od 26,54 EUR, što je ukupno 896,83 EUR.

U Karlovcu 19. ožujka 2025.

Sudac

Marija Mesić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Irena Blauhorn, odvjetnica u Karlovcu

2. Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu