REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4661/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja DI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Željka Krajtner, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., odvjetnici u Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 28. siječnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja Željke Krajtner, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika SI, odvjetničke vježbenice, dana 19. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 isplatiti tužitelju DI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.337,99 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od :

-2,44 EUR od 1. studenoga 2008. godine do 31. prosinca 2022. godine

-4,49 EUR od 1. siječnja 2009. godine do 31. prosinca 2022. godine

-5,96 EUR od 1. veljače 2009. godine do 31. prosinca 2022. godine

-6,63 EUR od 1. ožujka 2009. godine do 31. prosinca 2022. godine

-4,88 EUR od 1. travnja 2009. godine do 31. prosinca 2022. godine

-5,24 EUR od 1. svibnja 2009. godine do 31. prosinca 2022. godine

-2,38 EUR od 1. lipnja 2009. godine do 31. prosinca 2022. godine

-0,28 EUR od 1. srpnja 2009. godine do 31. prosinca 2022. godine

-0,84 EUR od 1. kolovoza 2009. godine do 31. prosinca 2022. godine

-1,95 EUR od 1. rujna 2009. godine do 31. prosinca 2022. godine

-1,85 EUR od 1. listopada 2009. godine do 31. prosinca 2022. godine

-0,73 EUR od 1. studenoga 2009. godine do 31. prosinca 2022. godine

-2,83 EUR od 1. prosinca 2009. godine do 31. prosinca 2022. godine

-4,52 EUR od 1. siječnja 2010. godine do 31. prosinca 2022. godine

-6,92 EUR od 1. veljače 2010. godine do 31. prosinca 2022. godine

-6,37 EUR od 1.ožujka 2010. godine do 31. prosinca 2022. godine

-9,63 EUR od 1. travnja 2010. godine do 31. prosinca 2022. godine

-9,01 EUR od 1.svibnja 2010. godine do 31. prosinca 2022. godine

-10,21 EUR od 1. lipnja 2010. godine do 31. prosinca 2022. godine

-20,63 EUR od 1.srpnja 2010. godine do 31. prosinca 2022. godine

-18,49 EUR od 1. kolovoza 2010. godine do 31. prosinca 2022. godine

-25,04 EUR od 1. rujna 2010. godine do 31. prosinca 2022. godine

-22,78 EUR od 1. listopada 2010. godine do 31. prosinca 2022. godine

-19,14 EUR od 1. studenog 2010. godine do 31. prosinca 2022. godine

-26,82 EUR od 1. prosinca 2010. godine do 31. prosinca 2022. godine

-36,60 EUR od 1.siječnja 2011. godine do 31. prosinca 2022. godine

-29,68 EUR od 1. veljače 2011. godine do 31. prosinca 2022. godine

-32,10 EUR od 1.ožujka 2011. godine do 31. prosinca 2022. godine

-29,02 EUR od 1. travnja 2011. godine do 31. prosinca 2022. godine

-29,57 EUR od 1. svibnja 2011. godine do 31. prosinca 2022. godine

-42,68 EUR od 1. lipnja 2011. godine do 31. prosinca 2022. godine

-43,95 EUR od 1.srpnja 2011. godine do 31. prosinca 2022. godine

-54,91EUR od 1. kolovoza 2011. godine do 31. prosinca 2022. godine

-49,28EUR od 1. rujna 2011. godine do 31. prosinca 2022. godine

-770,17EUR od 1.listopada 2011. godine do 31. prosinca 2022. godine

određenim do dana 31.12.2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1.1.2008. do 31.7.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 178-50-3190841 s nadnevkom 15.prosinca 2005. godine zaključen između Tužitelja i Tuženika ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje jednokratna naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 isplatiti tužitelju DI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 344,05 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 16. prosinca 2005.pa do isplate, određenim do dana 31.12.2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1.1.2008. do 31.7.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj: 178-50-3190841 s nadnevkom 15.prosinca 2005. godine zaključen između Tužitelja i Tuženika ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuje mogućnost prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi tuženik.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 isplatiti tužitelju DI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 91,80 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 2. rujna 2011. pa do isplate, određenim do dana 31.12.2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1.1.2008. do 31.7.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.249,54 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 19. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 1.6.2023. protiv tuženika podnio tužbu u kojoj navodi da je sa tuženikom dana 15.12.2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 178-50-3190841. Ugovor sadrži ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga je valutna klauzula ništetna. Također mu je sukladno čl. 3 Ugovora zaračunao i naknadu za obradu kredita u iznosu od 344,05 EUR, a sukladno čl. 9 trošak prijevremene otplate kredita u iznosu od 91,80 EUR. Ugovor je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala ugovor. Ugovor je u cijelosti pripremio i predložio tuženik, prilikom sklapanja ugovora se o naknadama nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora. Terećenjem za naknade je tužitelj pa je stavljen u neravnopravan položaj prema tuženiku. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Postupanjem sukladno naprijed opisanom je tuženik tužitelju pričinio štetu, a sebi stekao korist bez osnove. Stoga je tuženik, koji je sastavio Ugovor, dužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, od dana stjecanja. Stoga predlaže da sud naloži tuženiku da joj vrati neosnovano stečene iznose na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u ukupnom iznosu od 1.337,99 EUR uvećano za zateznu kamatu tekuću od dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate. također predlaže da sud utvrdi ništetnima ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita te naloži tuženik da joj vrati i po tim osnovama neosnovano stečene iznose, uvećano za zatezne kamate tekuće od dana stjecanja pa do isplate, sve kako je opisano u izreci presude.

Tužitelj kao dokaze uz tužbu prilaže preslike Ugovora o kreditu broj 178-50-3190841, knjigovodstvene kartice, otplatnog plana, Potvrde banke o prijevremenoj otplati kredita i naplaćenoj naknadi te izračun utuženog potraživanja sačinjen po vještaku financijske struke kojeg je osobno angažirao za potrebe ovog parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu broj 178-50-3190841. Osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF je tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i ista nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja niti je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je informirao tužitelja o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja te je u svemu postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu bile dostupne i o zaštiti interesa svojih korisnika. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelj, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF te da je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tečaja CHF. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti jednokratne naknade za korištenje kredita tuženik ističe da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. Ugovora o kreditu. I ta je ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega nije dopušteno ispitivati njezinu poštenost sukladno odredbama ZZP-a, a tužitelj ne navodi zašto bi ista bila ništetna niti na tu okolnost predlaže ikakve dokaze. Sve i da je dopušteno provođenja testa poštenosti, a što tuženik osporava, tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a koje pretpostavke moraju biti ispunjene da bi se odredba mogla smatrati nepoštenom. Isto tako, plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano je tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 10. ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom ugovora izjavio da je s istima upoznat i pristao je na njihovu primjenu. Navedeno vrijedi i za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti jednokratne naknade za koji dio zahtjeva tužitelj također ne navodi nikakve razloge na kojima temelji takvo shvaćanje. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita propisana je ugovorom o kreditu. Tužitelj je potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je izjavio da je upoznat sa sadržajem općih akata. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

Tuženik uz odgovor na tužbu kao dokaze prilaže presliku Ugovora o kreditu i Uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke Hyundai.

3. Tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva. U podnesku od dana 7.10.2024. u kojem se očitovao na navode tuženikovog odgovora na tužbu i istaknute prigovore ističe da je ništetnost valutne klauzule je pravomoćno utvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018. u kolektivnoj parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a to je potvrđeno i od strane Vrhovnog suda RH u revizijskoj odluci Rev 2221/2018-11 od 3.9.2019. Pravni učinci pravomoćnih utvrđenja u gornjem postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuju stranke i u ovoj, individualnoj, stvari. Upućuje na stajalište Vrhovnog suda RH u odlukama Rev 18/2018-2 i Rev 3142/2018-2 (u cijelosti potvrđeno odlukom Ustavnog suda RH U-III/2233/2019): „odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a“. Tužitelj je kao potrošač obuhvaćen gore istaknutom kolektivnom zaštitom te u ovoj stvari nije dužan dokazivati, niti je sud dužan utvrđivati pravomoćno utvrđenu činjenicu da je valutna klauzula ništetna. U odnosu na utužene naknade ističe da se naknade odnose na trošak obavljanja poslovne djelatnosti tuženika kao financijske i kreditne institucije, ne i na kakve drugačije tuženiku nastale opravdane troškove. Dakle, tuženik kao financijska i kreditna institucija tužitelju s jedne strane naplaćuje kamatu kao cijenu odobrenog kredita, a pored toga, naplaćuje i naknade, koje se nesporno u cijelosti odnose na djelatnost tuženika da tužitelju obradi i odobri kredit. Ispada da sav trošak ugovaranja kredita snosi tužitelj. To je protivno načelu savjesnosti i poštenja, te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Upućuje na pravna stajališta Suda EU zauzeta u javno dostupnim odlukama C-224/19 i C-259/19: „Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da im se protivi to da, u slučaju ništavosti nepoštene ugovorne odredbe kojom se potrošaču nalaže plaćanje svih troškova zasnivanja i brisanja hipoteke, nacionalni sud odbije potrošaču povrat iznosa plaćenih na temelju navedene ugovorne odredbe, osim ako odredbe nacionalnog prava koje bi se primjenjivale da nema te ugovorne odredbe nalažu potrošaču snošenje svih ili dijela tih troškova.“; „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Neosnovan je i istaknuti prigovor zastare u odnosu na istaknuti kondemnatorni zahtjev nema, što je potvrđeno stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20.3.2018., kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci U-III/2922/2018 od 20.2.2020. Ovo stoga što je zastara glede zahtjeva potrošača čija su prava ili interesi obuhvaćeni tužbom za zaštitu kolektivnih interesa prekinuta podnošenjem te tužbe. Zastara je ponovno počela teći od dana kada je pravomoćno udovoljeno toj tužbi u pogledu istom spomenutih prava ili interesa.

4. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i odgovor na tužbu. Saslušan je tužitelj DI. Tuženik je predložio saslušati javnog bilježnika Đurđicu Posaić koji je prijedlog sud odbio temeljem čl. 220 st. 2 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP-a) jer je sporna okolnost informiranost tužitelja o rizicima sklapanja ugovora u valuti CHF i svrsi te visini naknada u fazi pregovora, o čemu javni bilježnik ne može imati neposrednih saznanja budući u tim pregovorima ne sudjeluje. Na pripremnom ročištu održanom dana 16.10.2024. je tuženik povukao prigovor utuženoj visini tužbenog zahtjeva, nakon čega je tužitelj odustao od prijedloga za provođenje financijskog vještačenja. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 ZPP-a sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 178-50-3190841 koji je zaključio sa tuženikom dana 15.12.2005. u dijelu koji se odnosi na jednokratnu naknadu u visini od 3,30 % te u dijelu u kojem tuženik uglavljuje mogućnost prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i uvjete koje tuženik odredi. Tužitelj s osnova navedenih ugovornih odredbi koje predlaže utvrditi ništetnima potražuje isplatu, a restitucijski zahtjev postavlja i po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u odnosu na koju se poziva na pravna utvrđenja iz kolektivne parnice Potrošač.

6. Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 15.12.2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 178-50-3190841, namjenski, za kupnju vozila, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisnici kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom u CHF, u iznosu od 16.483,26 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja, na rok otplate od 84 mjeseca. Nesporno je da je odredbom čl. 3. Ugovora određeno plaćanje naknade u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja. Nesporno je i da je odredbom čl. 9 Ugovora određeno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje tuženik odredi. Nesporna je visina tužbenog zahtjeva. I priložene Potvrde tuženika od dana 3.5.2023. je vidljivo da je tužitelju prilikom prijevremene otplate kredita dana 1.9.2011. naplaćena naknada sukladno tada važećim Općim aktima banke u iznosu od HRK 691,65.

7. Sporno je jesu li tužitelju prilikom ugovaranja predmetnog kredita od strane djelatnika tuženika pojašnjeni svi rizici koji se tiču valute CHF te je li tuženik primjenom ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica CHF, neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje mu je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF i koliko ta razlika iznosi. Sporno je mogu li se primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora Potrošač. Sporno je i je li tužitelj bio upoznat sa značenjem odredbe o naknadi za obradu kredita, kao i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, svrhom tih odredbi, načinom na koji je određena njihova visina, je li tuženik s tužiteljem uopće o njima pregovarao, je li tužitelj na bilo koji način mogao utjecati na sadržaj ugovora ili mu je tuženik dao na potpis tipski ugovor po principu uzmi ili ostavi. Sporno je i je li nastupila zastara.

8. Tužitelj DI u svom iskazu ističe da je kod tuženika podigao kredit radi kupnje novog vozila. U auto kući je bila akcija upravo za kredite u valuti CHF, rata je bila najpovoljnija. Sve vezano za kredit je riješio u auto kući. U banku nije odlazio. Kada je ugovor bio gotov, pri čemu je on razgovarao samo o cijeni auta, došao je u auto kuću i od tamo išao javnom bilježniku. Ni sa kim nije razgovarao o pojedinim ugovornim odredbama. Ugovor je pročitao prije potpisivanja, jezično je sve razumio, a kako nije imao nikakvih pitanja tako je potpisao ono što su mu ponudili jer je već sve bilo pripremljeno. Ne može se sjetiti je li mu naknada bila naplaćena na način da je iznos kredita isplaćen umanjeno za iznos te naknade ili ju je posebno plaćao.

9. Povezujući iskaz tužitelja sa spornim ugovornim odredbama (čl. 1, čl. 3, čl. 9), ali i izgledom čitavog Ugovora o kreditu, sud utvrđuje da se radi o unaprijed formuliranom, tipskom ugovoru tuženika te da se o sadržaju spornih odredbi nije niti moglo pojedinačno pregovarati budući je tužitelju dan na potpis unaprijed pripremljen ugovor koji je sastavio tuženik. Tako tuženik tužitelja ni na koji način nije upozorio na mogućnost promjene tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a iz dostupnih informacija tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF. Tužitelju nije posebno objašnjeno niti od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplati, na temelju čega je određena visina tih naknade pa nije niti mogao informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Osim toga, u auto kući u kojoj je sa djelatnikom raspravljao o cijeni vozila o spornim naknadama nije bilo niti riječi.

10. Tuženik na kojem je teret dokaza da se o spornim odredbama ugovora, njihovoj svrsi i parametrima na temelju kojih je određena visina pojedinačno pregovaralo, navedeno nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Prema čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. i ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. U tom pravcu, zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi određuje da je položaj potrošača podređen jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

11. U čl. 59 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 u nastavku ZZP-a) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. U čl. 81 st. 1 ZZP-a je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U st. 2 je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U st. 3 je propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4 propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. U čl. 84 ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U čl. 87 st.1 ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Iako je predmetni Ugovor u cijelosti ispunjen, tužitelj ima pravo isticati ništetnost budući se radi o zaštiti pravnih i ekonomskih interesa potrošača propisanih i Zakonom o zaštiti potrošača.

12. Tuženik u konkretnom slučaj nije dokazao niti da je tužitelj kao potrošač mogao utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi definiranih od strane tuženika kao trgovca slijedom čega sud u potpunosti prihvaća kao istiniti dio iskaza u kojem tužitelj navodi da u banku nije niti odlazio, u auto kući su mu na potpis dali unaprijed pripremljeni obrazac ugovora u CHF čije odredbe nije niti mogao propitivati pa je ugovor pročitao i potpisao ponuđeno. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom oko valutne klauzule niti mu je tuženik na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasnio sporne odredbe ugovora o tzv. ulaznoj naknadi (čl. 3), kao niti odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu pod uvjetima i na način na koji odredi tuženik (čl. 9), a koja mu je naknada nesporno naplaćena prilikom prijevremene otplate, dana 1.9.2011., njihovoj svrsi i visini , a kako bi tužitelj mogao informirano odlučiti i predvidjeti posljedice koje iz toga proizlaze, to su u pitanju ništetne ugovorne odredbe koje su dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja. Dužnost tuženika je bila da potrošaču, ovdje tužitelju, u skladu s odredbama o potrošačkom kreditiranju sadržanim u Zakonu o zaštiti potrošača, detaljno objasni sve okolnosti vezane za kredit, kamatu, tečaj, valutu i naknade te da mu pruži kvalitetne informacije kako bi se odlučio na pravni posao s tuženikom. Potpisivanjem tipskog ugovora čije je ugovorne odredbe definirao tuženik kao jača ugovorna strana tužitelj je kao slabija ugovorna strana stavljen u neravnopravan položaj te je naplata tako određenih naknada očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sve navedeno nepoštene ugovorne odredbe čini ništetnima.

13. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14. Kako je utvrđeno da je tuženik na temelju ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora koju sud utvrđuje ništetnom, ostvario korist u iznosu od 344,05 EUR to je tuženik dužan vratiti tužitelju neosnovano stečeni iznos uvećano za zateznu kamatu tekuću od dana nakon dana stjecanja, tj. od 16.12.2016. pa do isplate. Kako je utvrđeno da je tuženik na temelju ugovorne odredbe čl. 9. Ugovora koju sud utvrđuje ništetnom, ostvario korist u iznosu od 91,80 EUR to je tuženik dužan vratiti tužitelju neosnovano stečeni iznos uvećano za zateznu kamatu tekuću od dana nakon dana stjecanja, tj. od 2.9.2011. pa do isplate.

15. Istaknuti prigovor zastare nije osnovan. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od dana 30.1.2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora (čl. 12.3.), zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

16. U odnosu na zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli tužitelj se pravilno tijekom ovog postupka poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem broj Revt 249/14-2 od 9.4.2015. odbio revizije tuženih banaka iz postupka "Potrošač" (tužitelj u tom postupku Potrošač- Hrvatski savez za zaštitu potrošača) koje su pobijale drugostupanjsku presudu Pž- 7129/13 u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda P-1401/12 kojim je ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocjenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača. VSRH polazi od toga da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne i uočljive, međutim nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj. Odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapanih s potrošačima u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, su bile nepoštene slijedom čega su temeljem čl. 87 ZZP/03 i čl. 102 ZZP/07 te odredbe ništetne. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018 od dana 3.9.2019. odbijena je revizija osam tuženih banaka u predmetu tužitelja Potrošač - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, uključujući i tuženika te je u navedenoj presudi izražen pravni zaključak da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Također, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od dana 14.6.2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. 7. 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR-ima pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3.9.2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (NN br. 96/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

17. Odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz odredbe čl. 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom članka 118. ZZP-a.

18. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom koji se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakona utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštene posebnim zakonom izrijekom predviđenom i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem uključujući propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Navedene odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz odredbe čl. 502.a st. 1. ZPP.

19. U odnosu na istaknuti prigovor zastare valja reći da zastara počinje teći pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-632/2017 od dana 14.6.2018. kojom je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Tako je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/17 od dana 20.3.2018. zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, od navedenog datuma počinje teći petogodišnji zastarni rok prema odredbi čl. 225. ZOO-a. Tužitelj je predmetnu tužbu podnio dana 1.6.2023. pa u dijelu kojim potražuje isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara nastupa 14.6.2023. Tako jasno proizlazi da do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije istekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a.

20. Odluka o trošku se temelji na čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a, prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7 t. 1) i podnesaka od 7.10.2024. u iznosu od po 100 bodova (Tbr. 8 t.1) te zastupanja na ročištima održanim 16.10.2024. i 28.1.2024. u iznosu od po 100 bodova za svako (Tbr. 9.t.1). Uz vrijednost jednog boda od 2,00 EUR i 25% PDV-a od 200,00 EUR trošak iznosi 1.000,00 EUR. Navedenom trošku treba dodati trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR Opravdan je i trošak financijskog vještačenja u iznosu od 150,00 EUR (potvrda o provedenom plaćanju prileži na listu 27 spisa) koje je tužitelj proveo za potrebe ovog parničnog postupka jer tuženik nije osporavao po vještaku utvrđenu visinu. Ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.249,54 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude, 19.3.2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana

U Zagrebu 19. ožujka 2025.

Sutkinja:

Ivana Markotić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka rješenja. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika