Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-43/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vinke Vrančić predsjednice vijeća, Vesne Britvec članice vijeća i suca izvjestitelja i Josipa Štrucelja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Petru Bačiću, odvjetniku iz Splita, uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja MI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Duji Duplančiću, odvjetniku iz Splita, protiv tuženice LI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Željku Ćapinu, odvjetniku iz Splita, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi umješača na strani tužitelja izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu, broj P-4772/2023-21 od 15. listopada 2024 ., na sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalba tužitelja i žalba umješača MI, te se presuda Općinskog suda u Splitu, broj P-4772/2023-21 od 15. listopada 2024., potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe.

III. Odbija se zahtjev umješača MI za naknadu troška žalbe.

IV. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Splitu, broj P-4772/2023-21 od 15. listopada 2024. točkom I. izreke odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi: " Proglašava se nedopuštenom ovrha u predmetu Općinskog suda u Splitu broj Ovr- 211/2020, određena rješenjem o ovrsi broj Ovr-211/2020 od 27. ožujka 2020." Točkom II. izreke nalaže se tužitelju isplatiti tuženici u roku od 15 dana parnični trošak u iznosu od 4.875,00 EUR.

2. Protiv navedene presude žalbu su pravovremeno izjavili tužitelj i umješač MI - dalje samo umješač.

2.1. Tužitelj je izjavio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 70/19,80/22,114/22, 155/23 – dalje: ZPP), pogrešne primjene materijalnog prava, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U bitnome tužitelj smatra da je u ovom parničnom postupku prvostupanjski sud imao pogrešan pravni pristup glede predmeta spora jer je praktički odlučivao o odnosu stranaka u predmetu koji je tuženica kao tužiteljica pokrenula protiv ovdje tužitelja kao tuženika radi isplate pred prvostupanjskim sudom pod brojem P-451/19. Tužitelj navodi da je predmet spora u ovoj parnici utvrđenje nedopuštenosti ovrhe koju je tuženica kao ovrhovoditeljica pokrenula protiv tuženika kao ovršenika, a na temelju dvije bjanko zadužnice radi tražbine u iznosu od 151.794,50 kn ovrhom nekretnina na kojima je tužitelj uknjižen kao vlasnik. Tužitelj smatra da je u ovom postupku trebalo utvrditi je li namireno potraživanje tužiteljice po predmetnim bjanko zadužnicama. Dalje tužitelj smatra da je isplatom koje je tuženica primala od umješača MI, tuženica u cijelosti namirena. Tužitelj smatra da prvostupanjski sud uopće nije odlučivao o nedopuštenosti ovrhe po osnovi izdanih zadužnica, već se koncentrirao o pravnom odnosu stranaka po osnovi ugovora o kupoprodaji. Tužitelj i sada u žalbi problematizira pitanje je li iznos naveden u svakoj od zadužnica plaćen tuženici i u kojem iznosu, koji iznos iz predmetnih zadužnica tuženici kao ovrhovoditeljici nije plaćen, te može li tuženica kao ovrhovoditeljica radi naplate iznosa koji eventualno nije plaćen, a naveden je u zadužnicama tražiti ovrhu na tri nekretnine, od kojih svaka zasebno je daleko veće vrijednosti od tražbine tuženice kao ovrhovoditeljice. Tužitelj u žalbi dalje navodi da, ako je prvostupanjski sud uzeo u obzir isplate koje je umješač isplatio tuženici u ukupnom iznosu od 19.273,73 EUR, da po osnovi bjanko zadužnica nenamireni dio tražbine iznosi 806,86 EUR, pa bi prema tome ovrha bila nedopuštena za iznos od 19.273,73 EUR. Tužitelj smatra da je ovrha nedopuštena na predmetnim nekretninama te se poziva na članak 80.b Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24 – u daljnjem tekstu OZ). U žalbi tužitelj ponavlja navode koje je iznio i tijekom postupka, te ističe da prihvaćajući novčane iznose od umješača, tuženica je dala pristanak na preuzimanje duga, da tužitelj ne duguje ništa tuženici, pa predlaže žalbu prihvatiti, a pobijanu presudu preinačiti proglašenjem nedopuštenosti ovrhe i tužitelju dosuditi trošak postupka i trošak žalbe.

2.2. Umješač na strani tužitelja izjavio je žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11 ZPP-a, da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da je izreka presude nerazumljiva, da proturječi sama sebi i razlozima presude, da nema razloga o odlučnim činjenicama, da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog pogrešne primjene materijalnog prava - odredbe članka 96. stavak 3. članka 103. stavak 1., članak 350. stavak 1., članak 351., stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje ZOO). Umješač u žalbi iznosi nesporne činjenice da iznos po obje bjanko zadužnice iznosi 200.000,00 kn, da je u izravnoj naplati kod FINA-e, naplaćeno 48.208,50 kn, pa da tuženica predlaže ovrhu zbog nenaplaćenog iznosa od 151.794,50 kn / 20.146,59 EUR. Umješač dalje u žalbi navodi da bi po obje zadužnice za naplatu preostao iznos od 7.270,83 EUR, budući ukupan iznos obje zadužnice iznosi 26.544,56 EUR, a nesporno je da je tuženica od umješača primila iznos od 19.273,73 EUR, pa ovrha u ovršnom postupku pod brojem Ovr-211/2020 nikako ne bi mogla biti dopuštena preko iznosa od 7.270,83 EUR. Umješač iznosi da je tuženica u predmetu koji je pokrenula pred prvostupanjskim sudom protiv tuženika ovdje tužitelja smanjila tužbeni zahtjev za iznos isplata koje je primila od umješača. U žalbi umješač navodi da je prvostupanjski sud potpuno suvišno primijenio odredbe ZOO-a članak 350. stavak 1. i članak 351. stavak 1., budući će se činjenice koje se mogu supsumirati pod navedene norme utvrđivati u parnici pod brojem P-451/2019. Umješač u žalbi navodi da prvostupanjski sud iskaze svjedoka nije savjesno i brižljivo ocijenio. Umješač ponavlja da je u ovom postupku predmet spora isključivo pitanje postoji li i dalje tražbina koje se osiguravala dvjema zadužnicama ili je ona prestala bilo dijelom bilo potpuno, te kad se uzme u obzir činjenica da je tuženica naplatom zadužnica kod FINA-e, kao i primanjem novca od preuzimatelja duga - umješača, ovrha koju je sud odredio pod brojem Ovr-211/2020 ne može ne biti nedopuštena bilo dijelom bilo potpuno. Umješač predlaže pobijanu presudu ukinuti predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno u protivnom predlaže pobijanu presudu preinačiti, usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja, te ovrhu Općinskog suda u Splitu pod brojem Ovr-211/2020 preko iznosa od 2.726,27 EUR proglasiti nedopuštenom uz obvezu tuženice na snašanje parničnih troškova umješača na strani tužitelja kao i troškova žalbe.

3. U odgovoru tuženice na žalbu tužitelja i umješača, tuženica ističe da je žalbu umješača podnio odvjetnik koji nije punomoćnik umješača pa predlaže žalbu umješača odbaciti. Tuženica odgovoru na žalbu navodi da se protivila sudjelovanju treće osobe kao umješača s obzirom da je riječ o postupku kojem pravni interes za podnošenje takve vrste tužbe ima isključivo i jedino stranka koja je upućena na podnošenje tužbe, a ne i treća osoba pa predlaže ukinuti rješenje kojim se dopušta miješanje MI na strani tužitelja kao umješača. U odnosu na pobijanu presudu tuženica navodi da je tužitelj u predmetu broj P-451/2019 dostavio uplatnice da je ispunio obvezu vezanu za taj predmet, a u kojem je pravna osnova isplata ugovorne kazne zbog nedovršetka radova iz članka 4. Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 19. siječnja 2018., a da umješač u žalbi navodi da je uplata izvršena temeljem duga iz ovog postupka, a što nije točno budući je tuženica u predmetu broj P-451/2019 prije 12 mjeseci učinila nespornim navedenu uplatu te umanjila tužbeni zahtjev upravo za taj iznos, a sve sukladno članku 171. ZOO-a, tako da plaćeni iznos nije predmet ovog parničnog postupka. Tuženica navodi da u tužbi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom tužitelj - ovršenik mora učiniti nedvojbenim i dokazati da je tražbina ovrhovoditelja ovdje tuženice ili prestala ili nedopuštena, a što tužitelj nije dokazao. Tuženica navodi da je točan žalbeni navod tužitelja da je sud u ovoj parnici trebao utvrditi je li namireno potraživanje ovrhovoditeljice - tuženice po predmetnim bjanko zadužnicama i, ako je, u kojem iznosu. Tuženica u odgovoru na žalbu navodi da iz obrazloženja pobijane presude nesporno proizlazi iznos koji nije plaćen ovrhovoditeljici po predmetnim zadužnicama, radi se o iznosu od 151.794,50 kn / 20.146,59 EUR sa zakonskom kamatom tekućom od 16. lipnja 2018. do isplate, a kako proizlazi iz rješenja o ovrsi. Tužena ne osporava isplate koje je primila od treće osobe MI u iznosu od 19.273,73 EUR, a koji iznos nije predmet ovog postupka obzirom da je tužena taj iznos nespornim priznala u predmetu broj P-451/2019 na ime isplate koji u tom predmetu tužiteljica potražuje, te ukazuje na odredbu članka 161. ZOO-a. U odnosu na preuzimanje duga tuženica ponavlja da ona nije dala svoj pristanak, kao što nije potpisala niti na sporazum o uređenju međusobnih odnosa od 9. listopada 2019., navodi da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi objasnio sve činjenice vezane za navedeno. Tuženica traži trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

4.1. Žalba umješača nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu povodom žalbe tužitelja i umješača, te po službenoj dužnosti, ovaj drugostupanjski sud nije našao da je pobijana presuda obuhvaćena, ili da je postupak koji je prethodio donošenju pobijane presude, vođen počinjenjem koje od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Nije osnovan niti žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju u žalbi upućuje tužitelji, budući pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi razlozima presude. Činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, te je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi proglašenje ovrhe nedopuštenom.

6. Predmet spora je utvrđenje nedopuštenosti ovrhe određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Splitu broj Ovr-211/2020 od 27. ožujka 2020., a zbog razloga navedenih u članku 50. stavak 1. točka 9. i točka 10. OZ-a.

7. Tužitelj u tužbi tvrdi da nema više potraživanja prema tuženici kao ovrhovoditeljici jer je isplatu duga tužitelja prema tuženici izvršio MI kao preuzimatelj duga, a sve isplate je tuženica i primila.

8. Činjenica isplate iznosa tuženici po MI nije sporna, kao ni visina te isplate od 19.273,73 EUR.

9. Tužitelj čini spornim na koju tražbinu tuženice se odnosi ta isplata.

10. Prvostupanjski sud je radi utvrđenja osnovanosti / neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u ovom predmetu, dao opširno obrazloženje radi jasnijeg razumijevanja prava i obveza koje potječu iz kupoprodajnog ugovora.

11. Iz pobijane presude kao i iz stanja spisa proizlazi:

- da su tužitelj kao prodavatelj i tuženica kao kupac 19. siječnja 2018., sklopili Ugovor o kupoprodajni nekretnina i da se člankom 4. Ugovora tužitelj obvezao tuženici u stanu do dana 15. lipnja 2018. izvršiti građevinske radove postavljanja estriha, hidroizolacije, gips ploča i ostalih radova točno opisanih u navedenom članku Ugovora,

- da je ugovoreno da u slučaju kašnjenja s dovršetkom svih radova pobrojanih u članku 4. ugovora, osim onih za koje je posebno navedena vrijednost koju je prodavatelj dužan isplatiti kupcu, prodavatelj je dužan isplatiti novčani iznos od 132,72 EUR za svaki dan zakašnjenja kao ugovornu kaznu,

- da su Ugovorene i dvije bjanko zadužnice u svrhu osiguranja naplata budućih tražbina po ovom ugovoru od po 13.272,28 EUR svaka,

- da je tuženica kao ovrhovoditeljica pokrenula postupak izravne naplate pred

FINA-om radi naplate dviju bjanko zadužnica,

- da se u postupku izravne naplate tuženica naplatila po jednoj zadužnici iznosom od 48.208,50 kn, a da je zbog blokade računa tužitelja ostala nenaplaćena tražbina tuženice od 151.794, 50 kn / 20.146,59 EUR,

- da je za preostali iznos tražbine iz bjanko zadužnica tuženica pokrenula ovršni postupak na nekretninama tužitelja, koji postupak se vodi pod brojem Ovr-211/2020 pred Općinskim sudom u Splitu,

- da je ovršni postupak pokrenut na temelju dviju bjanko zadužnica koje su dane kao osiguranje za ispunjenje obveza tužitelja iz Ugovora o kupoprodaji,

- da je tužitelj u ovršnom postupku tvrdio da tražbina tuženice više ne postoji, da je dug isplaćen po preuzimatelju duga MI,

- da je iz ovršnog postupka tužitelj stoga upućen u parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom rješenjem tog suda broj Ovr-211/2020-17 od 26. lipnja 2020.,

- da se u ovom parničnom postupku na strani tužitelja kao umješač prijavio MI, brat tužitelja,

- da je prvostupanjski sud rješenjem broj P-4772/2023-7 od 14. veljače 2024., dopustio sudjelovanje MI kao umješaču na strani tužitelja,

- da se između tužitelja kao tuženika i tuženice kao tužiteljice, vodi parnični postupak pred Općinskim sudom u Splitu pod brojem P-451/2019 radi isplate po istom Ugovoru o kupoprodaji nekretnina, ali zbog neispunjenja obveza u roku – naplate ugovorne kazne,

- da je prvostupanjski sud u ovom postupku izvršio uvid i u ovršni spis predmeta broj Ovr-211/2020 i parnični spis predmeta broj P-451/2019, te spisu prileže i djelomične preslike navedenih spisa predmeta,

- da proizlazi da je tužitelj u parničnom postupku broj P-451/2019 tvrdio da je dug isplaćen po preuzimatelju duga MI,

- da tuženica kao tužiteljica u predmetu broj P-451/2019 nije osporavala isplate koje je vršio MI na ime potraživanja tuženice, te je ona i za taj iznos smanjila svoj tužbeni zahtjev,

- da se tužitelj i u ovom postupku poziva na ispunjenje potraživanja po MI u istom iznosu i na temelju istih potvrda o isplati kao i u postupku broj P- 451/2019,

- da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi nesporna činjenica isplate novčanih iznosa MI tuženici,

- da je prvostupanjski sud utvrdio da nije sporna činjenica da tužitelj nije ispunio preuzetu ugovornu obvezu iz članka 4. Ugovora o kupoprodaji nekretnina, odnosno, nije izvršio radove na interijeru stambene jedinice koja je predmet Ugovora o kupoprodaji.

12. Na temelju ovih činjenica prvostupanjski sud utvrđuje da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

13. Ovaj drugostupanjski sud prihvaća stav suda prvog stupanja koji je zauzet u pobijanoj presudi.

14. Naime, kako proizlazi iz stanja spisa, tuženica ne dovodi u pitanje izvršene uplate po umješaču MI u predmetu broj P-451/2019, naprotiv za iznos izvršenih uplata ona je i smanjila tužbeni zahtjev u tom predmetu, a što ne osporavaju niti tužitelj niti umješač pa je stoga suvišno raspravljati i o preuzimanju duga i na što se odnose izvršene isplate, odnosno na koje potraživanje tuženice.

15. U ovom parničnom postupku tužitelj kao dokaz da tražbina tuženice više ne postoji poziva se upravo na izvršene uplate po umješaču koje uplate je tuženica priznala u predmetu broj P-451/2019, dakle, ne radi se uplatama kojima bi tužitelj ispunio preostalu obvezu iz bjanko zadužnica, a kako to pravilno i utvrđuje prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, već je tim uplatama djelomično podmirio tražbinu u postupka naplate ugovorne kazne, pa se te uplate ne mogu dva puta uračunavati u dug tužitelja prema tuženici iz dviju različitih pravnih osnova.

16. Nesporno je da se tuženica djelomično naplatila u izvansudskom ovršnom postupku kod FINA-e, na temelju izdanih bjanko zadužnica, te da je zbog blokade računa tužitelja ostala nepodmirena tražbina po obje zadužnice u ukupnom iznosu od 151.794, 50 kn / 20.146,59 EUR, a koji iznos tuženica kao ovrhovoditeljica i traži da se naplati u ovršnom postupku broj Ovr-211/2020, prodajom nekretnina koje su uknjižene kao vlasništvo tužitelja, pa tužitelj neosnovano u žalbi navodi da iz pobijane presude ne proizlazi u kojem iznosu je namirena tražbina tuženice po bjanko zadužnicama i koji iznos je ostao nepodmiren po objema zadužnicama.

17. Pitanje odnosa vrijednosti tražbine koja bi se naplatila prodajom nekretnina tužitelja i vrijednosti samih nekretnina nije predmet ovog postupka. Te prigovore tužitelj može isticati u ovršnom postupku.

18. Tuženica u odgovoru na žalbu osporava odluku prvostupanjskog suda u sudjelovanju umješača na strani tužitelja u ovom postupku.

19. Iako tuženica nije izjavila žalbu na rješenje prvostupanjskog suda broj P- 4772/2023-7 od 14. veljače 2024. (članak 207. stavak 3. ZPP-a), ovaj sud u ovoj odluci ipak daje očitovanje na primjedbe tuženice u svezi statusa umješača.

20. MI, brat tužitelja, tvrdi da je on stvarni vlasnik nekretnina koje su predmet ovršnog postupka, kao da je bio i one koja je bila predmet Kupoprodajnog ugovora koji je sklopio tužitelj, te da ima pravni interes da tužitelj uspije tužbenim zahtjevom u ovom postupku, jer da je on isplatio potraživanje tuženice. Tužitelj također tvrdi da je stvarni vlasnik brat MI i da on ima poslovni odnos s tuženicom.

21. Obzirom da MI ima pravni interes da tužitelj uspije u ovom parničnom postupku i da se učinak presude prema tužitelju odnosi i na umješača, on ima položaj jedinstvenog suparničara.

22. Prema umješaču s položajem jedinstvenog suparničara, spor se mora riješiti na jednak način prema njemu i stranci kojoj se pridružio. To iz razloga što se, bilo prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa, oni smatraju jednom parničnom strankom. (članak 201. ZPP -a u vezi sa člankom 209. ZPP-a). Dakle, na umješača s položajem jedinstvenog suparničara presuda će djelovati izravno, jednako kao i prema stranci kojoj se pridružio.

23. Činjenica što je tužitelj upućen u parnicu protiv tuženice iz ovršnog postupka nije zapreka da se tužitelju u parničnom postupku kao umješač pridruži treća osoba koja ima pravni interes da tužitelj uspije u parničnom postupku. Odredbe zakona o stupanju umješača u parnicu nigdje ne ograničavaju treću osobu koja ima pravni interes da uspje jedna od stranaka u postupku, da se pridruži toj stranci (odredbe članka 204. do 209.a ZPP-a).

24. Nadalje iz spisa predmeta u ovom parničnom postupku proizlazi da u spisu postoji punomoć kojom treća osoba MI opunomoćuje odvjetnika Duju Duplančića iz Splita da ga zastupa u ovom predmetu, a kojega u njegovoj odsutnosti zamjenjuje Ana Jelavić odvjetnica iz Splita.

25. Stoga su primjedbe tuženice koje se odnose na položaj umješača MI neosnovane.

26. Žalbenim razlozima tužitelja i umješača nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude pa je na temelju članka 368. ZPP-a, pobijana presuda potvrđena, a žalbe tužitelja i žalba umješača odbijene.

27. Zakonita je i odluka o troškovima postupka kako po osnovu tako i po visini troškova koji su određeni tuženiku i umješaču na strani tuženika (članak154. i članak 155. ZPP-a).

28. Odbijen je zahtjev tužitelja i umješača za naknadu troška žalbe na temelju članka 166. u svezi sa člankom154. ZPP-a.

29. Odbijen je zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na žalbu na temelju članka166. ZPP-a, u svezi sa člankom155. ZPP-a.

U Karlovcu 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Vinka Vrančić