REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-3620/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Kamelije Parać, sutkinje izvjestiteljice i Marine Veljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GRAD RIJEKA, Rijeka, Korzo 16, OIB 54382731928, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Španović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika HRVATSKI TELEKOM d.d., Zagreb, Radnička cesta 21, OIB 81793146560, kojeg zastupa punomoćnica Jelena Sušilović Barić, odvjetnica u Bogdanović, Dolički & Partneri odvjetničko društvo, Zagreb, Miramarska 24, radi isplate iznosa od 986.311,86 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2372/2022-14 od 17. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2372/2022-14 od 17. lipnja 2024.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2372/2022-14 od 17. lipnja 2024. u točki I. njezine izreke odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 986.311,86 EUR / 7.431.366,74 HRK zajedno sa zateznom kamatom. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 48.205,00 eura, u roku od 15 dana.
1.1. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio kako je tuženik izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru kojim upravlja tužitelj, kao i na nekretninama u vlasništvu tužitelja, te da se već prije stupanja na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj: 73/08, 90/11, 133/12, 80/13, 71/14 i 72/17; dalje: ZEK) koristio elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s tužiteljem, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja, to je tuženik već stupanjem na snagu ZEK-a stekao pravo puta sukladno odredbi čl. 28. st. 1. ZEK-a na nekretninama za čije korištenje tužitelj potražuje naknadu u ovom postupku. Nadalje, prvostupanjski sud smatra da se tuženikovo korištenje tužiteljevih nekretnina temelji na odredbama čl. 28. st. 1. i čl. 2. t. 47. ZEK-a pa nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) te je odbio tužbeni zahtjev. O naknadi troškova prvostupanjski sud je odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa).
2. Protiv označene presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredba čl. 354. st. 2. t. 11. i čl. 354. st. 1. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud preinači, odnosno ukine pobijanu presudu. U žalbi u bitnome navodi da bitna povreda postoji, jer presuda nema razloga o pravu tužitelja na naknadu za pravo puta za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 1. siječnja 2022. te daje svoje mišljenje o pravu puta na tuđoj nekretnini.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je neosnovana i predlaže da ovaj sud pobijanu presudu potvrdi.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitavši pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a u granicama razloga utvrđenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio kako je prvostupanjska presuda pravilna i osnovana na zakonu.
6. Predmet spora jest isplata iznosa od 986.311,86 EUR po osnovi naknade koristi stečene korištenjem nekretnina u vlasništvu ili pod upravom tužitelja, izvršavanjem ovlasti prava puta, bez pravne osnove za razdoblje od 2016. do 2021. godine, a podredno isplata tog istog iznosa po osnovi naknade štete, koju je tuženik prouzrokovao tužitelju protupravnim nepodnošenjem zahtjeva za izdavanje potvrde o pravu puta čime je spriječio da se njegova imovina poveća za iznos naknade za pravo puta koju bi inače bio dužan plaćati (čl. 1045. i 1046. ZOO-a).
7. Tuženik ne osporava da na određenim nekretninama koje se nalaze unutar administrativnog područja tužitelja ima pravo puta, s obzirom na to da bez spora s vlasnicima tih nekretnina, odnosno upraviteljem općeg dobra koristi elektroničku komunikacijsku infrastrukturu koja se na tim nekretninama nalazi dulje od tri godine. Osim toga, tvrdi da sve nekretnine u odnosu na koje tužitelj zahtijeva plaćanje koristi stečene bez pravne osnove odnosno naknadu štete koristi ne samo na temelju zakonom uspostavljenog prava puta, već i na temelju ugovora o služnosti koje je sklopio s tužiteljem, a odredbom čl. 8. st. 3. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj: 152/11, 151/14 i 95/17) određeno je da obveza plaćanja naknade za pravo puta prestaje ako na nekretnini postoji koje drugo pravo na temelju kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za korištenje općeg dobra ili nekretnine, a sadržajno slična bila je i odredba čl. 8. st. 1. Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta („Narodne novine“ broj 31/09 i 89/10).
8. Među strankama je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, s obzirom na iznesene prigovore tuženika.
9. Odredbom čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO) propisano je da kad je netko tuđu stvar uporabio u svoju korist, vlasnik može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od uporabe. Korist od uporabe u smislu ove odredbe predstavlja poseban slučaj stjecanja bez osnove pa se stoga u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a mora raditi o korištenju tužiteljeve stvari bez pravne osnove, odnosno da to korištenje nema osnovu u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu.
10. Tijekom postupka utvrđene su sljedeće činjenice:
- da su stranke za razdoblje od prosinca 2007. pa sve do studenog 2016, sklopile više Ugovora o osnivanju prava služnosti na predmetnim nekretninama u kojima su odredile način korištenja i visinu naknade za to korištenje
- da je ugovor izvršavan odnosno da je tuženik po istom vršio plaćanja ugovorene naknade za korištenje,
- da je tuženik izgradio elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu na općem dobru kojim upravlja tužitelj, kao i na nekretninama u vlasništvu tužitelja,
- da se tuženik i prije stupanja na snagu Zakona o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine“ broj: 73/08, 90/11, 133/12, 80/13 i 71/14; dalje: ZEK) od 2005. godine koristio elektroničkom komunikacijskom infrastrukturom i drugom povezanom opremom bez sudskog spora s tužiteljem, u razdoblju od najmanje tri godine od početka njezina korištenja,
- da tužitelj nije otkazao ugovor o pravu služnosti,
- da je u povodu zahtjeva tužitelja od 17. lipnja 2021., Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti (dalje: HAKOM) u upravnom postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade zapravo puta donijela 10. svibnja 2022. rješenje (klasa: UP/I-344-03/21-11/274, urbroj:376-05-3-22-18) (dalje: rješenje Agencije) kojim je utvrđeno pravo tužitelja na naknadu za pravo puta,
- da HAKOM u svom rješenju navodi da utvrđuje naknadu samo za čestice koje nisu obuhvaćene priloženim ugovorima o pravu služnosti.
11. Prema shvaćanju ovoga suda pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženik nekretnine tužitelja nije koristio bez pravne osnove, jer ih je koristio na temelju prava puta koje je stekao po samom zakonu na temelju odredbe čl. 28. st. 1. podst. 2. ZEK-a, kao i zaključak po kome je propuštanje tuženika da podnese zahtjev za izdavanje potvrde o pravu puta, s obzirom da je odredbama ZEK-a, propisano tek kao mogućnost (pravo), a ne i obveza tuženika na podnošenje takvog zahtjeva, ne predstavlja protupravno propuštanje.
12. Međutim, nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da sve dok HAKOM, kao nadležno tijelo koje odlučuje o naknadi koju je dužna plaćati konkretna osoba na ime naknade za pravo puta, ne donese rješenje ta obveza po samom zakonu ne nastaje, a nastat će po tom zakonu tek kad nadležno tijelo koje je tim zakonom propisano za postupanje kao nadležno konačnim rješenjem utvrdi i obveže infrastrukturnog operatora na plaćanje naknade, i to za razdoblje od dana kada podnositelj zahtjeva pokrene postupak sukladno čl. 4. Pravilnika („Narodne novine“ broj 151/14 od 27. prosinca 2014.).
12.1. Odredbom čl. 3. ZEK-a zakonodavac je za elektroničku komunikacijsku infrastrukturu/mrežu, a i obavljanje djelatnosti elektroničkih komunikacijskih mreža/usluga utvrdio da su od interesa za Republiku Hrvatsku i da je pravo puta u propisanom sadržaju ovlasti (ovlaštenja) subjektivno pravo infrastrukturnog operatora (čl. 2. st. 1. t. 17. ZEK-a) koje on stječe po samom zakonu (ex lege) ispunjenjem zakonskih pretpostavki (čl. 28. st. 1. podst. 1. i 2. ZEK-a), te da je ono teret nekretnine na kojoj je izgrađena elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema (čl. 2. st. 1. t. 47. ZEK-a), a i da je infrastrukturni operator za pravo puta u obvezi plaćati upravitelju općeg dobra/vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, te da je upravitelj općeg dobra/vlasnik nekretnine u obvezi infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta (čl. 28. st. 4. ZEK-a). Stoga vlasnik za ograničenje svog vlasništva, odnosno za ispunjenje zahtjeva ove mjere da doprinese ostvarenju općeg dobra, ima pravo na naknadu od trenutka davanja tog doprinosa (ograničenja prava vlasništva), odnosno od trenutka u kojemu je pravo puta na njegovim nekretninama nastalo u korist infrastrukturnog operatora na temelju zakonskih pretpostavki (čl. 28. st. 1. podst. 1. i 2. ZEK-a).
12.2. Imajući u vidu izneseno proizlazi da obveza plaćanja naknade za pravo puta proizlazi iz jasne i određene odredbe čl. 28. ZEK-a, prema kojoj je infrastrukturni operator obvezan plaćati upravitelju općeg dobra ili vlasniku nekretnine naknadu za pravo puta, a upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine obvezan je infrastrukturnom operatoru omogućiti ostvarivanje prava puta. Odredba čl. 29. st. 1. ZEK-a, kojom je uređeno određivanje naknade u upravnom postupku i parametri za određivanje te naknade, predstavlja tek provedbenu odredbu razrađenu Pravilnikom, koja ne isključuje načelnu obvezu plaćanja naknade za pravo puta propisanu čl. 28. st. 4. ZEK-a za razdoblje koje prethodi donošenju potvrde o pravu puta, a visina te naknade izvan upravnog postupka uređuje se nagodbom sklopljenom između stranaka, odnosno u sudskom postupku pokrenutom tužbom radi ispunjenja zakonske obveze infrastrukturnog operatera, a prema parametrima kroje propisuje odredba čl. 29. st. 1. ZEK-a.
12.3. Dakle, nakon što je stekao pravo puta infrastrukturni operator ima obvezu plaćanja naknade za pravo puta po samom zakonu i prije nego što mu, na njegov zahtjev, agencija izda potvrdu o pravu puta ili, na zahtjev vlasnika, donese rješenje u postupku utvrđivanja infrastrukturnog operatora i visine naknade za pravo puta. (Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-458/2023-2 od 10. prosinca 2024.)
13. Nadalje, iz činjenica utvrđenih tijekom postupka proizlazi da su stranke svoje odnose u pogledu plaćanja naknade za pravo puta za cijelo razdoblje obuhvaćeno tužbenim zahtjevom uredile ugovorom o pravu služnosti.
14. U takvoj situaciji, sve dok su stranke vezane ugovorom, tužitelj nije ovlašten zahtijevati plaćanje naknade preko ugovorenog godišnjeg iznosa, niti postoji obveza tuženika za plaćanje preko ugovorenog iznosa te je tužbeni zahtjev, doduše ne potpuno iz razloga navedenih u pobijanoj presudi, neosnovan.
15. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev pa je presudu valjalo potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, kako je odlučeno u izreci ove presude.
Zagreb, 19. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća
Mirta Matić
