Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Poslovni broj Gž-501/2025-2

Osijek, Europska avenija 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ljiljane Banac, predsjednice vijeća, Tatjane Varžić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Biserke Trstenjak-Opačak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Vuković, odvjetnik iz Križevaca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koga zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Sv. Ivanu Zelini poslovni broj P-338/2023-14 od 11. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Sv. Ivanu Zelini poslovni broj P-338/2023-14 od 11. studenog 2024.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 177-50-6397918 zaključenog dana 11.9.2013. godine između tužitelja TI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju GI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove naknade za obradu kredita u iznosu od 770,10 eura1/ 5.802,34 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 11.9.2013. godine do dana 31.7.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1.8.2015. godine do dana 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a od dana 1.1.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju GI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.053,10 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. Protiv citirane presude pravodobno podnesenom žalbom žali se tuženik, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti, a podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, žalbene navode tuženika, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno navodima žalitelja, pobijana presuda je jasna i razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i nejasnoća pa se može ispitati, tako da donošenjem iste prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upire tuženik u žalbi.

7. Prvostupanjski sud je, po stavu ovog suda, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu od 11. rujna 2013., kojeg je tužitelj kao korisnik kredita sklopio s tuženikom kao kreditorom, u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 770,10 eur, zajedno s pripadajućom zakonskm zateznom kamatom koja teče od 11. rujna 2013. do isplate, kako je pobliže naznačeno u izreci pod toč. II. pobijane presude.

9. Prvostupanjski sud je kao nesporne činjenice utvrdio: da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 11. rujna 2013. zaključen ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.000,00 eur po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te da je odredbom čl. 3. istog ugovora ugovorena naknada koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita u visini 4,50% od iznosa kredita.

9.1. Nesporno je među strankama da je naknada za obradu kredita naplaćena 11. rujna 2013. u iznosu od 5.802,34 kune, odnosno 770,10 eura.

10. I u ovoj fazi postupka je sporno da li je navedena ugovorna odredba bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da li je nepoštena, s obzirom da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, kao i da li je tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

11. Pravilno prvostupanjski sud svoju odluku temelji na odredbi čl. 81. st. 1. u vezi sa st. 2. i 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 82/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, ocjenjujući da je ugovorna odredba čl. 3. istog ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita ništetna, jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Ugovorna odredba se smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Također, odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21 - dalje ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora, koje jedna ugovorna strana predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

11.1. Nadalje, prvostupanjski sud se pravilno pozvao i na Direktivu 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive) te presudu Europskog suda praaavvvde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 u odnosu na test poštenosti te shvaćanje da ugovorne odredbe potrošaču ne trebaju biti samo gramatički razumljive, već adekvatno i dostatno pojašnjene.

11.2. U presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Budući da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, što je pravilno zaključio prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja, koji tuženik nije osporio nijednim dokazom, to je očito da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, radi čega postoji obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 770,10 eura. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz tog ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati.

13. Vezano uz navedeno, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja, jer prema načelu savjesnosti i poštenja svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom.

15. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, ukazuje da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu te govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

16. Budući da je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 4,50% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, to ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača. Stoga je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

17. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnosti predmetne odredbe ugovora o kreditu, kojima ističe da je ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva kredita iz čl. 3. tužitelju bila jasna i razumljiva, te da je tužitelj bio upoznat s visinom naknade za obradu kredita, nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku prvostupanjskog suda. Ovo stoga, jer je tužitelju kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini iste, a o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

18. Nadalje, tuženik žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlaže samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i - posljedično tome, njemu dosuđen parnični trošak.

19. Žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu koji se odnosi na odluku o parničnom trošku. Naime, odluka o trošku je valjana, obrazložena i donijeta uz pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a) te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) te je prvostupanjski sud dosudio tužitelju trošak koji je bio opravdan, obzirom da je u cijelosti uspio u sporu.

20. O zahtjevu tuženika za trošak žalbe odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a.

21. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Osijek, 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Banac