Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-175/2024-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Zinke Bulka članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Područna služba u Sisku, Sisak, Ulica lipa 4, kojega zastupa punomoćnica HĐ, dipl.iur., zaposlenica tužitelja, protiv tuženika Adriatic osiguranja d.d. iz Zagreba, Listopadska 2, OIB: 94472454976, zastupan po punomoćniku Vladimiru Slunjski, odvjetniku iz Varaždina, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pn-55/2023-35 od 18. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj Pn- 55/2023-35 od 18. siječnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje koji glasi:

Tuženik Adriatic osiguranje d.d. dužan je tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje na račun broj HR121001005 1863000160 Državnog proračuna Republike Hrvatske model 26, poziv na broj odobrenja 5908-19-19-03312204679 iznos od 9.269,99 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koje na navedeni iznos glavnice teku od dana 27. lipnja 2014. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 18. siječnja 2024. pa do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka odbija kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U ovom sporu tužitelj potražuje pune svote isplaćenih invalidskih mirovina za razdoblje isplate od 1. siječnja 2019. do 31. kolovoza 2021. temeljem odredaba čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju. Prema pravnom shvaćanju suda mjerodavno materijalno pravo je ZOOP, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine i to odredba čl. 27. ZOOP-a koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja. Sud je utvrdio da stvarna šteta za tužitelja ne postoji, a što nije točno, jer je tužitelj priložio sve dokaze visine stvarne štete koju trpi sukladno odredbama čl. 161. ZOMO-a iz 2013. pa je na tako pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo ZOOP-a, umjesto ZOMO-a iz 2013. U osporavanoj odluci sud se uopće nije izjasnio zašto ne primijeniti odredbu čl. 161. i čl. 164 ZOMO-a. Tužitelj koji trpi štetu isplatama mirovinskih primanja svojim osiguranicima ima pravo na regresni zahtjev prema osobama odgovornim na nastanak invalidnosti ili smrti svojih osiguranika. Zakonodavac sigurno nije donio odredbu čl. 27. ZOOP-a da se ista tumači protivno svrsi i cilju zbog koje je donesena, da se propis tumači na više načina i da po svakom tom načinu Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje nikada nema pravo na naknadu štete. Tužitelj ukazuje da čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu prema svojem sadržaju ne može predstavljati zakon jer je u suprotnosti sama sa sobom.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu predlaže odbiti žalbu protiv presude u cijelosti, sve uz zahtjev za naknadom troškova odgovora na žalbu.

3.1. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među strankama. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

5. Temeljem čl. 250. ZPP-a sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da vještak u svojem nalazu i mišljenju zadrži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja.

6. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da tužitelj tvrdi da je 14. svibnja 2009. osiguranica tužitelja NĐ teško ozlijeđena u prometnoj nesreći koju je skrivio GĐ, koji je upravljao osobnim automobilom reg. oznake [registarska oznaka], koji je u vrijeme nesreće bio osiguran kod tuženika, broj police [broj police]

- da je za navedenu prometnu nesreću pravomoćnom presudom Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ludbregu broj K.842/09 od 7. rujna 2009. proglašen krivim GĐ

- da se zbog teških ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći osiguranica tužitelja liječila do 2011., kada je upućena od strane liječnika opće prakse na vještačenje radne sposobnosti

- da je na temelju Mišljenja stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti 2. kolovoza 2011. rješenjem HZMO - Područne službe u Varaždinu, broj 138514 od **.**.2011. NĐ priznato s danom 27. srpnja 2011. pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, uzrokovane ozljedama zadobivenim u navedenoj prometnoj nesreći

- da je tužitelj isplatama priznate invalidske mirovine korisnici mirovine trpio štetu te da mu je temeljem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. Pž- 1647/2018-2 od 3. srpnja 2019. tuženik podmirio potraživanu štetu za razdoblje isplate mirovine do 30. lipnja 2014. a da je za razdoblje od 1. srpnja 2014. do 31. prosinca 2018. još uvijek u tijeku sudski postupak

- da tužitelj smatra da na temelju priznatog prava na invalidsku mirovinu trpi daljnju štetu isplatama mirovine

- da tuženik priznaje činjenicu da se 14. svibnja 2009. dogodila prometna nesreća u kojoj je sudjelovalo vozilo reg. oznake [registarska oznaka] za koje je vlasnik u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti

- da osporava da je vozač vozila osiguranog kod tuženika GĐ bio isključivo odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja

- da ističe prigovor doprinosa osiguranice tužitelja nastanku štetnog događaja

- da je tuženik osporio uzročnu vezu između umirovljenja osiguranice tužitelja NĐ

NĐ i predmetne prometne nesreće

- da osporava da je osiguranica tužitelja radno nesposobna, odnosno da su ispunjeni uvjeti za invalidsku mirovinu, te ističe da bi osiguranica tužitelja neovisno o štetnom događaju u utuženom razdoblju stekla pravo na mirovinu

- da se radi o regresnom potraživanju naknade štete od osiguratelja motornog vozila pa se postojanje, opseg i visina obveze tuženika mora utvrđivati primjenom materijalno pravnih normi koje se odnose upravo na osiguravajuće društvo

- da tuženik osporava i visinu štete, jer nije utvrđena i obračunata prema odredbama ZOOP-a, te tužitelj nije uzeo u obzir da tuženik odgovara samo za razmjerni dio štete, ako ona postoji

- da je predmet spora zahtjev tužitelja za naknadom štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine svojoj osiguranici NĐ u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. kolovoza 2021.

- da je sporno da li se postojanje i visina obveze tuženika, kao osiguravatelja štetnika, da naknadi štetu tužitelju nastalu isplatom mirovine svom osiguraniku utvrđuje primjenom odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju ili odredaba Zakona o obveznim osiguranjima u prometu

- da je financijskim vještačenjem, po stalnom sudskom vještaku Slađani Srnec, utvrđeno je li invalidska mirovina osiguranice NĐ, utvrđena i isplaćena po tužitelju u spornom razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. kolovoza 2021. veća od invalidske mirovine, koja bi osiguranici NĐ bila utvrđena i isplaćena u slučaju ozljede na radu.

7. Suprotno žalbenim navodima nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na koje je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao u obrazloženju presude.

8. Prvostupanjski sud u presudi navodi, da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanom u brojnim odlukama za odluku u ovom sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. U konkretnom slučaju to je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14 – dalje: ZOOP).

9. Dalje navodi da se tuženik, kao osiguratelj motornog vozila štetnika, ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, temeljem kojeg Zakona je zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti. Tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Osiguravajuća društva nisu štetnici, nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu.

10. Zbog navedenog u ovoj pravnoj stvari trebalo je odlučiti primjenom odredbi čl. 27. ZOOP-a koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

11. Prema čl. 27. st. 1. ZOOP-a društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove mirovinskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Člankom 27. st. 2. ZOOP-a propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, dok je stavkom 3. tog članka propisano da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Sukladno navedenom, tužitelj bi temeljem čl. 27. ZOOP-a imao pravo na naknadu stvarne štete od društva za osiguranje na osnovi isplaćene mirovine svom osiguraniku, samo ako je iznos isplaćene mirovine veći od iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena osiguraniku tužitelja u slučaju povrede na radu. Kako tužitelj izračun iznosa štete koju je pretrpio isplatom mirovine svom osiguraniku nije utvrdio primjenom odredbi čl. 27. ZOOP-a, financijskim vještačenjem je u postupku, utvrđeno da li tužitelj uopće trpi bilo kakvu štetu u smislu čl. 27. ZOOP- a.

12. Temeljem nalaza i mišljenja vještakinje utvrđeno je da bi invalidska mirovina koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu osiguranici tužitelja NĐ prema propisima o mirovinskom osiguranju u utuženom razdoblju iznosila 9.271,48 eura, dok je tužitelj u tom razdoblju svojoj osiguranici isplatio mirovinu u iznosu od 9.269,99 eura, odnosno 1,49 eura manje.

13. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj temeljem mjerodavne odredbe čl. 27. ZOOP-a, ima pravo na naknadu stvarne štete od društva za osiguranje na osnovi isplaćene mirovine svom osiguraniku, samo ako je iznos isplaćene mirovine veći od iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena osiguraniku tužitelja u slučaju povrede na radu. U konkretnom slučaju, tužitelj nije svojoj osiguranici u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. kolovoza 2021. isplatio veći iznos mirovine od iznosa invalidske mirovine koja bi bila utvrđena osiguraniku tužitelja u slučaju povrede na radu, pa je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da stvarna šteta za tužitelja u smislu odredbe čl. 27. ZOOP-a ne postoji, te odbio u cijelosti tužbeni zahtjev, te presudio kao pod točkom I. izreke pobijane presude. Treba reći da je na tužitelju teret dokaza uzročne veze između štetnog događaja i štete, kao i da je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje u parnici radi naknade štete dužan dokazati uzročnu vezu između štetnog događaja i umirovljenja njegovog osiguranika koje je prouzročio osiguranik tuženika, te visine štete.

14. Suprotno žalbenim navodima, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sadržanom u brojnim odlukama kao što su primjerice Rev- 1067/12 od 5. prosinca 2017. za odluku u ovom sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

15. Istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u odlukama poslovni broj Rev- 5292/2019 od 16. lipnja 2020. i Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020.

16. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da pravnu osnovu razmatranja tužbenog zahtjeva treba promatrati kroz primjenu odredbe čl. 27. ZOOP-a, tj. zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete odnosno kada je osiguraniku bilo priznato pravo na invalidsku mirovinu, a ne zakona koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja odnosno ZMO-a. Vrhovni sud RH je u citiranim odlukama dao jasan i nedvosmislen odgovor u odnosu na sporno pitanje primjene materijalnog prava, ukazujući da je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.

17. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) te sukladno postavljenim zahtjevima. Prvostupanjski sud je prilikom odlučivanja o troškovima postupka odredio naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova pravilno je odlučio sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

18. Zbog navedenog, žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

19. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na žalbu, jer to nije bila potrebna parnična radnja (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina