Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-898/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Zinka Bulka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GUARANTEE SERVICES Oϋ, 10117 Tallinn, Tartu mnt 25, Estonija, OIB: 69205387395, zastupanog po punomoćnici Tamari Ilić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika VH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Luki Buratoviću, odvjetniku u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-748/2022-22 od 10. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-748/2022-22 od 10. srpnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

''I.Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi koje je dana 1.srpnja 2021.godine donijela javni bilježnik iz Zagreba Ilinka Lisonek pod brojem Ovrv-5976/21, u cijelosti, a kojim je naloženo tuženiku u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 1.340,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama na ovaj iznos od 3.rujna 2020.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, te da mu nadoknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 163,25 eura uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do isplate, u roku od 8 dana; te se zahtjev tužitelja u cijelosti odbija kao neosnovan.

II.Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.050,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.''

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Tužitelj ističe da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Sud je pogrešno zaključio, te je u cijelosti protivno ispravama koje je navodno uzeo u obzir prilikom odlučivanja, da je uvjet za ostvarenje kredita bilo zaključenje ugovora o jamstvu sa društvom SIA DEP. Tužitelj tvrdi da navedeno nije točno, te uvjet za ostvarenje kredita nije bilo sklapanje ugovora o jamstvu konkretno i jedino s društvom SIA DEP, već s bilo kojom kreditno sposobnom fizičkom ili pravnom osobom, a što je tuženik odbio te svojom voljom pristao da mu jamac bude SIA DEP. Upravo je tuženik kao korisnik kredita zahtijevao da jamac bude SIA DEP, odnosno prednik ovdje tužitelja te se sam odlučio za navedenu opciju. Točno je da su SIA DEP, prednik tužitelja i jamac i Ferratum Bank p.l.c. kao kreditor u Jamstvu sklopljenom 02. 06. 2020., u polaznim odredbama, potvrdili da je Vjerovnik spreman odobriti Kredit jedino ako Korisnikove (ovdje tuženikove) obveze plaćanja na temelju Ugovora o kreditu budu osigurane jamstvom koje izda kreditno sposobna fizička ili pravna osoba. Tuženik je mogao predlagati bilo koju drugu kreditno sposobnu osobu, fizičku ili pravnu, da mu jamči za njegove obveze. Činjenica što isti to nije učinio nikako ne može značiti da je ugovor o jamstvu ništetan pravni posao, a kako to netočno i protivno zakonskim propisima tumači prvostupanjski sud u pobijanoj presudi. U suprotnosti s ispravama u spisu je zaključak suda da tuženik kao potrošač nije bio na pravilan način informiran o uvjetima ostvarenja kredita i posebno uvjetima jamstva, te da je zbog očitog stanja nužde bio doveden u situaciju da nije mogao pregovarati. Tuženik nikada u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom nije niti tvrdio da nije bio informiran, a niti da je bio u očitom stanju nužde. Sukladno Direktivi o nepoštenim ugovornim odredbama, naknade se ne mogu preispitivati zbog nepoštenosti ako su jasno napisane. U ovom slučaju, naknade su bile jasno napisane i priopćene tuženiku unaprijed, pa je nejasno na koji način je i na temelju kojih točno provedenih dokaza prvostupanjski sud utvrdio da su prednik tužitelja kao jamac i Ferratum Bank kao Kreditor, očito poslovno povezana društva te da se radi o jedinstvenoj obvezi za tuženika. Ne može se prihvatiti stav suda da se radi o jedinstvenoj obvezi tuženika i kamati na ugovor o kreditu koja bi bila skoro 100 % za godinu dana otplate kredita. Naime, niti je tuženik predmetnu naknadu bio obvezan isplatiti kreditoru, a niti bi ju uopće bio dužan isplatiti. Sud neosnovano zaključuje da je ugovor o jamstvu fiktivan pravni posao te kao takav ne proizvodi učinke među strankama, pa tako ni za tuženika obvezu plaćanja tzv. naknade za jamstvo i produljenje jamstva, te da se radi o ugovornim kamatama u visini skoro primljenog iznosa na ime kredita od Ferratum Bank, a ne o naknadi za jamstvo. Čak i u slučaju da se radi o zelenaškom ugovoru, iako predmetno ničime nije obrazloženo tužitelj ističe kako je sukladno odredbama članka 329. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima propisano da oštećena strana može zahtijevati da se njezina obveza smanji na pravičan iznos, te će sud udovoljiti takvom zahtjevu ako je to moguće, a u tom slučaju ugovor s odgovarajućom izmjenom ostaje na snazi. Tuženik nije zahtijevao smanjenje njegove obveze na pravičan način, pa je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te počinio i apsolutno bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. Zakona o parničnom postupku, na način da je prekoračio tužbeni zahtjev odbivši u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja. Tužitelj osporava odluku o troškovima parničnog postupka u cijelosti, na način kako ih je odredio prvostupanjski sud. Predlaže se preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se usvoji tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kao i da se naloži tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka, sve uz zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu, kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), a niti one koje ističe žalitelj. Naime, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika, a ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa se nije ostvario žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, koji ističe žalitelj. Nadalje, nije počinjena apsolutno bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP, na način da je sud prekoračio tužbeni zahtjev, odbivši u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, a kako to žalitelj u žalbi navodi.

5. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da je tužitelj podnio prijedlog za ovrhu radi naplate iznosa od 10.100,00 kuna (sada 1.340,50 eura) sa zakonskim zateznim kamatama, a temeljem izvoda iz poslovnih knjiga tužitelja

- da je 1. srpnja 2021. doneseno rješenje o ovrsi javnog bilježnika iz Zagreba, Ilinke Lisonek pod brojem Ovrv-5969/21, kojim je određena predložena ovrha i trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.230,00 kuna

- da je protiv rješenja tuženik podnio prigovor u kojem osporava osnov i visinu potraživanja, te da mu je tužitelj nepoznat

- da tuženik nikada nije koristio financijske usluge tužitelja, pa osporava postojanje ikakve osnove tužiteljevog potraživanja ili bilo kakvog obveznopravnog odnosa sa tužiteljem

- da tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije i promašene pasivne legitimacije

- da je 1. prosinca 2022. doneseno rješenje istog suda broj Povrv-748/22 kojim se stavlja izvan snage citirano rješenje o ovrsi javnog bilježnika u dijelu u kojem je određena ovrha i ukidaju se provedene radnje

- da je predmet postupka zahtjev tužitelja spram tuženika za isplatu iznosa od 1.340,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama vezano za naknadu za jamstvo po kreditu na daljinu broj 574947, koji je tuženik dobio od kreditora Ferratum Bank

- da je pregledom pravomoćno okončanog predmeta istog suda broj Povrv-1092/21 po tužbi Ferratum Bank p.l.c.ST Business Centre, Gzira, Malta protiv istog tuženika radi naplate iznosa od 10.418,00 kuna po tom pravnom poslu, utvrđeno da je tuženik sa tim tužiteljem sklopio predmetni ugovor o kreditu na daljinu

- da je tim pravnim poslom tužitelj odobrio tuženiku kredit u iznosu od 10.000,00 kuna, na otplatu kroz 12 mjesečnih obroka, te uz plaćanje premije u iznosu od 418,00 kuna

- da je taj postupak okončan pravomoćno presumiranim povlačenjem tužbe

- da tužitelj svoju aktivnu legitimaciju dokazuje činjenicom da je po predmetnom kreditu tuženik odabrao jamstvo društva SIA DEP, čije je potraživanje otkupilo društvo GUARANTEE SERVICES OU,

- da tužitelj tvrdi da je tuženik sa društvo Ferratum Bank sa sjedištem na Malti elektroničkim putem sklopio ugovor o kreditu broj 574947

- da je kredit osiguran jamstvom tužitelja, a da se tuženik obvezao navedeni iznos zajedno s premijom vratiti kreditoru te platiti naknadu za jamstvo

- da prema uvjetima društva Ferratum Bank da tuženik nije mogao sklopiti ugovor o kreditu bez određivanja jamca

- da su elektroničkim putem sklopljeni i ugovor o zajmu i ugovor o jamstvu, a da tuženik tužitelju duguje naknadu za jamstvo, uplaćeni iznos jamstva i produljenja jamstva

- da je valjalo utvrditi valjanost dva ugovora, ugovora o kreditu i ugovora o jamstvu

- da je tuženik od strane kreditora odnosno društva Ferratum Bank dobio na korištenje kredit u iznosu od 10.000,00 kn i taj kredit je trebao vratiti zajedno sa naknadom u iznosu od ukupno 10.418,00 kn

- da je tuženik trebao vratiti kredit u 12 mjesečnih obroka

- da je predmetni ugovor o kreditu sa društvom Ferratum Bank zaključen 2. lipnja 2020.

- da je pravni posao, ugovor o kreditu između društva Ferratum Bank i tuženika prema stavu suda valjan pravni posao, bez obzira je li tuženik vratio kreditoru pozajmljeni iznos po tom ugovoru o kreditu

- da je uvjet za ostvarenje kredita bio zaključenje ugovora o jamstvu sa društvom SIA DEP

- da je tuženik nesporno elektroničkim putem odnosno na daljinu zaključio i ugovor o jamstvu koji je bio uvjet za dobivanje kredita i tim je preuzeo obveze bez ikakve mogućnosti da o tome posebno pregovara

- da tuženik u drugom pravnom poslu, kao i u prvom, ima status potrošača

- da je valjalo utvrditi valjanost zaključenog ugovora o jamstvu između prednika tužitelja i tuženika

- da je prema tom ugovoru o jamstvu tuženik trebao na ime jamstva predniku tužitelja platiti naknadu za jamstvo, a tužitelj potražuje od tuženika i naknadu za dva uzastopna produljenja jamstva, u ukupnom iznosu od 10.100,00 kuna

- da je iznos jamstva koji tužitelj potražuje od tuženika i naknada za produljenje jamstva, u ukupnom iznosu od 10.100,00 kuna sa kamatama

- da se naknada za jamstvo za vrijeme od 12 mjeseci povrata kredita, skoro po visini podudara s odobrenim iznosom kredita od ukupno 10.000,00 kn

- da prema stavu suda tuženik kao potrošač nije bio na pravilan način informiran o uvjetima ostvarenja kredita i posebno uvjetima jamstva

- da on o tome nije mogao pregovarati i bio je doveden u situaciju, da zbog očitog stanja nužde na svojoj strani, morao prihvatiti ugovorne odredbe jamstva koje su prema stavu suda nepoštene, pa samim tim i ništetne, te ne proizvode nikakve pravne učinke

- da tuženik na ime jamstva nije ništa primio, pa jamstvo u biti predstavlja ništa drugo nego kamatu na ugovor o kreditu koja bi bila u biti skoro 100 % za godinu dana

- da prema stavu suda ne radi se o naknadi za jamstvo, pa ta odredba je nepoštena i čitavo jamstvo je ništetno

- da ne proizvodi obvezu na strani tuženika da tužitelju isplati bilo kakav iznos na ime naknade za jamstvo za 12 mjeseci i naknade za kratki period produljenja jamstva

- da su prednik tužitelja kao jamac i Ferratum Bank kao kreditor očito poslovno povezana društva

- da se radi o jedinstvenoj obvezi za tuženika, a dio koji se odnosi na naknadu za jamstvo i produljenje jamstva je ništetan, pa je ugovor o jamstvu ništetan pravni posao

- da je ugovor o jamstvu sa pripatcima ništetan pravni posao

- da se radi o zahtjevu za isplatu po nepoštenoj ugovornoj odredbi na ime naknade za jamstvo i produljenje jamstva.

6. Prvostupanjski sud utvrđuje prema čl. 285. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 145/23, dalje: ZOO) predmetni ugovor o jamstvu zaključen između prednika tužitelja i tuženika je fiktivan pravni posao, te kao takav ne proizvodi učinke među strankama, pa tako ni za tuženika obvezu plaćanja tzv. naknade za jamstvo i produljenje jamstva. Radi se u biti o ugovornim kamatama u visini skoro primljenog iznosa na ime kredita od Ferratum Bank, ne o naknadi za jamstvo. Kada bi se radilo o troškovima jamstva, isti imaju obilježja zelenaškog pravnog posla, pa se radi o nepoštenim odredbama ugovora između prednika tužitelja i tuženika. Prvostupanjski sud utvrđuje da naknada za jamstvo, nije u biti naknada za jamstvo nego u stvarnosti obračunate kamate, u nedopuštenom iznosu i po nedopuštenoj stopi. Takva kamata bila bi zelenaška kamata, da je ugovorena po prvom pravnom poslu, ugovoru o kreditu. Prema odredbi čl. 296. ZOO-a ništetne su odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, ovdje tuženika.

7. Prvostupanjski sud je uzeo u obzir sve okolnosti zaključenja oba pravna posla, pravnu narav predmetnog ugovora o jamstvu, te utvrdio da je ovaj pravni posao ništetan pravni posao i ne proizvodi učinke, nema obveze tuženika da tužitelju bilo što plati temeljem nepoštenog i ništetnog pravnog posla, koji je fiktivan jer se ne radi o naknadi za jamstvo, nego kamati u gotovo 100%-nom godišnjem iznosu ostvarenog kredita.

8. Prema Zakonu o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 19/22 i 59/23) radilo bi se o nepoštenim odredbama ugovora o jamstvu, čitavo jamstvo predstavlja nepošten pravni posao pa tuženik ni prema tom propisu ne bi trebao platiti tužitelju zatraženi iznos sa zakonskim zateznim kamatama. Primjenom odredaba čl. 270. i 271. ZOO-a činidba iz ugovora o jamstvu je nedopuštena, protivna je Ustavu RH, pozitivnim propisima i moralu društva, pa je taj pravni posao ništetan u cijelosti.

9. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

10. Iz stanja spisa proizlazi da tužitelj osnovanost svog zahtjeva temelji na tvrdnji da je tuženik s trgovačkim društvom Ferratum Bank p.l.c., sklopio Ugovor o kreditu broj 574947, pri čemu da je tuženik bio upoznat sa Standardnim uvjetima ugovora o kreditu koji se primjenjuje na korisnike u Hrvatskoj, a koji čine sastavni dio Ugovora, te da je toč.6.t.1. Standardnih uvjeta određeno da svi iznosi dospjeli temeljem Ugovora o kreditu će biti osigurani jamstvom, te da je uvjet za isplatu kredita primitak jamstva koje je prihvatljivo Ferratum-u, te da je tuženik zatražio jamstvo u skladu s čl. 2. st. 1. Općih uvjeta za davanje jamstva sklopio jamstvo s jamcem SIA DEP, davanjem pristanka na ugovor elektroničkim putem označavanjem „Potvrdi“ na www.siadep.eu“, a jamac je izjavio da prihvaća jamstvo čime je ugovor sklopljen. Navodi da je jamac SIA DEP ustupio svoja prava Guarantee Sercivec OU-u, ovdje tužitelju o čemu je tuženik bio obaviješten izjavom o promjeni vlasnika potraživanja, pa je tužitelj smatrao da je postao vlasnik potraživanja koja se odnose i na dospjelo potraživanje tuženika.

11. Prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik kao potrošač nije bio na pravilan način informiran o uvjetima ostvarenja kredita te posebno o uvjetima jamstva. Utvrđeno je da on o tome nije mogao pregovarati i bio je doveden u situaciju da je morao prihvatiti ugovorne odredbe jamstva, za koje je sud utvrdio da su nepoštene, te samim tim i ništetne. Utvrdivši da tuženik na ime jamstva nije ništa primio, a jamstvo da predstavlja kamatu na ugovor o kreditu, koja bi bila skoro 100 % za godinu dana, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da se ne radi se o naknadi za jamstvo, pa je ugovor o jamstvu ništetan.

12. Suprotno navodima tužitelja, uz svu argumentaciju prvostupanjskog suda o ništetnosti, tužitelj nije dokazao ni da mu je ustupljeno potraživanje od strane društva SIA DEP, odnosno da se radilo o njegovoj tražbini. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO je određeno da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovog svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Osim pravilnog utvrđenja prvostupanjskog suda, tužitelj nije dostavio dokaz (ugovor) o prijenosu predmetne tražbine (naknade za jamstvo) od strane jamca društva SIA DEP na društvo Global Guarantee OÜ, pa je pravilno prvostupanjski sud ukinuo u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi te temeljem odredbe čl. 451. st. 3. ZOO-a, odlučio kao u izreci pobijane odluke pod točkom I. izreke.

13. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) te sukladno postavljenim zahtjevima.

14. Zbog navedenog, žalbu tužitelja je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP-a) kao zakonitu.

15. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina