Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-271/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UP (nominativ: KP) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Nataši Lisac, odvjetnici u Dugom Selu, protiv prvotuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva lica 4, OIB: 87939104217 i drugotuženika B2 KAPITAL d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 41, OIB: 57509775367, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Lovriću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-10/2023- 28 od 3. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-10/2023-28 od 3. veljače 2025.

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom su presudom u točci I. izreke odbijeni tužbeni zahtjevi kojima je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti ugovora o nenamjenskom kreditu broj 5301663015 koji su tužitelj i prvotuženik Hrvatska poštanska banka d.d. sklopili 9. ožujka 2006., sporazuma broj 82/06 o prijenosu prava vlasništva na nekretnini radi osiguranja koji su tužitelj, GP i prvotuženik Hrvatska poštanska banka d.d. sklopili 9. ožujka 2006. i ugovora o ustupu i prijenosu tražbina koji su tuženici sklopili 1. ožujka 2017. Odbijen je i zahtjev za uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] od 901 čhv k. o. [katastarska općina] bilo upisano prije provedbe upisa na temelju spornih ugovora. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi drugotuženiku B2 KAPITAL d.o.o. troškove parničnog postupka od 562,50 EUR.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014. , 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači „u smislu žalbenih navoda“, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe.

3. Tuženici nisu odgovorili na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj je drugostupanjski sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

6.1. Nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se tužitelj sadržajno (opisno) poziva u žalbi kada tvrdi da presuda nema razloga o odlučnoj činjenici da je riječ o potrošačkom ugovoru. Osim što tužitelj pozivanjem na navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje tvrdeći u biti da je ono nepotpuno utvrđeno s obzirom na to da je sud prvog stupnja navodno propustio utvrditi odlučnu činjenicu da je tužitelj sporni ugovor o kreditu zaključio kao potrošač, iz točke 14. obrazloženje pobijane odluke u kojoj sud prvog stupnja ocjenjuje (ne)postojanje znatnije neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što su kriteriji za utvrđivanje poštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima u smislu članka 81. stavka 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/2023., dalje: ZZP/2003), proizlazi da je činjenicu da je riječ o potrošačkom ugovoru prvostupanjski sud očito prihvatio iako je nije izrijekom utvrdio.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora o nenamjenskom kreditu broj 5301663015 od 9. ožujka 2006. koji su sklopili tužitelj kao komitent i prvotuženik Hrvatska poštanska banka d.d. kao banka. Taj se zahtjev temelji na tvrdnji da taj potrošački ugovor sadrži nepoštenu ugovornu odredbu o promjeni ugovorene kamatne stope jednostranom odlukom banke i na pravnom shvaćanju tužitelja da ništetnost te ugovorne odredbe uzrokuje ništetnost cijelog ugovora. Osim toga, predmet spora je valjanost sporazuma o osiguranju prijenosom prava vlasništva na k. č. br. [katastarska čestica] od 901 čhv k. o. [katastarska općina] koji su 9. ožujka 2006. zaključili tužitelj i GP kao fiducijanti i prvotuženik Hrvatska poštanska banka d.d. kao fiducijar, valjanost ugovora o ustupu i prijenosu tražbina koji su 1. ožujka 2017. sklopili prvotuženik Hrvatska poštanska banka d.d. kao ustupitelj i drugotuženik B2 KAPITAL d.o.o. kao primatelj te zahtjev za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kao pravnoj posljedici ništetnosti pravnog posla na temelju kojih je izvršena uknjižba prava vlasništva drugotuženika u zemljišnim knjigama.

8. Na temelju činjenica koja među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio čitanjem isprava, provedenim financijskim vještačenjem i saslušanjem tužitelja, sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 9. ožujka 2006. u Zagrebu između prvotuženika Hrvatske poštanske banke d.d. i tužitelja sklopljen ugovor o nenamjenskom kreditu broj 5301663015 s ugovorenim iznosom kredita od 20.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju prvotuženika na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 8,99% godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od 20 godina

- da je radi osiguranja potraživanja prvotuženika iz ugovora o nenamjenskom kreditu broj 5301663015 od 9. ožujka 2006. istoga dana između prvotuženika kao fiducijara i tužitelja i GP kao fiducijanata sklopljen sporazum o prijenosu prava vlasništva na nekretnini k.č.br. 959/5 od 901 čhv k.o. [adresa]

- da je dogovor ugovornih strana o početnoj kamatnoj stopi od 8,99 % godišnje valjan

- da je ugovor prestao otkazom od 5. siječnja 2022. zbog neispunjenja tužitelja

- da se tijekom trajanja ugovora o kreditu kamatna stopa nije mijenjala u odnosu na početnu ugovorenu

- da je svoja dospjela nenaplaćena potraživanja prema tužitelju prvotuženik Hrvatska poštanska banka d.d. kao cedent ustupio drugotuženiku (cesionaru) B2 KAPITAL d.o.o. na temelju ugovora o ustupu i prijenosu tražbina od 1. ožujka 2017. te da je tim ugovorom ugovoren i prijenos sredstva osiguranja (prijenosom prava vlasništva na nekretnini radi osiguranja)

- da je drugotuženik B2 KAPITAL d.o.o. upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik k. č. br. [katastarska čestica] od 901 čhv k. o. [katastarska općina].

9. Iznesena činjenična utvrđenja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

10. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih na temelju pregledavanja isprava i njihove pravilne ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Stoga nije u pravu žalitelj niti kada navodi da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

11. Žalbeni se navodi u bitnome iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o valjanosti predmetnog ugovora o ugovora o kreditu i povezanih pravnih poslova pa će biti ocijenjeni prilikom ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

12. Na temelju u postupku utvrđenih činjenica sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornog ugovora o nenamjenskom kreditu broj 5301663015 od 9. ožujka 2006. uz zaključak da ugovorna odredba sadržana u članku 4.1. tog ugovora kojom je ugovorena promjena redovne kamatne stope jednostranom i odlukom prvotuženika nije ništetna.

13. Pravilno je sud prvog stupnja na temelju činjenica utvrđenih u točci 9. ovog obrazloženja odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti (cijelog) ugovora o kreditu, iako je zaključak o valjanosti ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržan u članku 4.1. tog ugovora donesen uz nepravilnu primjenu materijalnog prava. To stoga što je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

14. Tužitelji je u tužbi tvrdio da odredba o jednostranoj izmjeni kamatne, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvara znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja te da je stoga riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/2003.

14.1. Iz sadržaja ugovora o nenamjenskom kreditu broj 5301663015 proizlazi da je sastavljen na standardnom obrascu prvotuženika koji sadrži unaprijed formuliranu odredbu od jednostranoj izmjeni kamatne, a zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2023 o tome da se o toj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo tijekom postupka nije dovedena u pitanje. Iz sadržaja tog ugovora o kreditu i iz saslušanja tužitelja proizlazi i to da ugovorna odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope iz članka 4.1. ugovora o kreditu nije jasno i lako razumljivo sastavljena (transparentna). Transparentnost se ne može ograničiti isključivo na razumljivost ugovornih odredbi na formalnoj i jezičnoj razini te podrazumijeva i da potrošači moraju biti u stanju procijeniti pravne i ekonomske posljedice ugovorne odredbe ili ugovora. To je tzv. materijalna transparentnost. Ona u smislu članka 85. ZZP/2003 zahtijeva od trgovca da potrošaču prije sklapanja ugovora pruži jasne informacije o ugovornim odredbama i njihovim posljedicama. Zahtjev transparentnosti je instrument za ispravljanje neravnoteže do koje dolazi zbog razlika u informiranosti trgovca koji u ugovoru nastupa kao profesionalac i potrošača koji nije profesionalac.

14.2. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost promjene kamatne stope već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjena kamatne stope, odlučne informacije predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne potrošaču koji namjerava sklopiti takav ugovor i, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava. S obzirom na opseg informiranosti koji je u svom iskazu opisao tužitelj, jasno je da takav zahtjev nije bio zadovoljen.

14.3. S obzirom na to da je predmetni ugovor zaključen 9. ožujka 2006. kada je bila na snazi odredba članka 83. ZZP/2003 prema kojoj je za ocjenu transparentnosti i poštenosti ugovorne odredbe odlučan trenutak prije i prilikom sklapanja ugovora, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio taj propis kada je za ocjenu poštenosti te odredbe uzeo (kasnije) okolnosti do kojih je došlo tijekom ispunjenja, a ne uoči i prilikom sklapanja ugovora, a koje se tiču činjenice da kamatna stopa tijekom trajanja ugovora nije mijenjana.

14.4. Transparentnost i nepoštenost nisu istoznačnice, međutim prema članku 85. ZZP/2023, odredbe koje se nude potrošaču, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, uvijek moraju biti sročene jasno i lako razumljivo. Stoga je transparentnost svakako element koji se uzima u obzir prilikom ocjene poštenosti neke ugovorne odredbe. Naime, ako trgovac bez pregovaranja unese u ugovor odredbu koja je nerazumljiva, nejasna, i nedovoljno obrazložena, teško se može uzeti da je korištenjem takvih ugovornih odredbi trgovac nastupao u dobroj vjeri, vodeći računa o interesima potrošača. To tim više što je riječ o odredbi sadržanoj u točkama 11. i 13. članka 82. ZZP/2003 koji sadrži indikativan i netaksativan (sivi) popis odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima. S time u vezi, nepravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da sporna ugovorna odredba o jednostranoj izmjeni kamatne stope koja omogućuje tuženom trgovcu da jednostrano izmijeni kamatnu stopu na štetu potrošača nije nepoštena ugovorna odredba. Imajući na umu da je tom odredbom koju je tuženik unio u ugovor bez pojedinačnih pregovora dopušteno tuženiku da bez udovoljena zahtjevu transparentnosti tijekom ugovora jednostrano mijenja kamatnu stopu na način koji povećava ugovornu obvezu tužitelja, riječ je o nepoštenoj ugovorna odredba iz članka 81. stavka 1. ZZP/2003. Ta odredba, imajući na umu odlučne okolnosti koje su u skladu s člankom 83. ZZP/2003 postojale najkasnije u trenutku sklapanja ugovora, stvara znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača neovisno o tome je li u ispunjenju ugovora tuženik koristio svoje ovlaštenje na izmjenu kamatne stope i neovisno o tome je li tužitelj na temelju nepoštene ugovorne odredbe vršio kakva plaćanja tuženiku. Zbog toga što je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi iz članka 81. stavka 1. ZZP/2003, nepravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz članka 87. stavka 1. tog Zakona kada je zaključio da ugovorna odredba o jednostranoj izmjeni kamatne stope iz članka 4.1. ugovora o kreditu nije ništetnta.

15. Unatoč tome što sud prvog stupnja u odnosu na valjanost ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope pogrešno primijenio odredbu članka 87. stavka 1. ZZP/2003, čime je u tom dijelu materijalno pravo pogrešno primijenjeno, pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 87. stavka 2. ZZP/2023 trebalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu.

16. Članak 87. stavak 2. ZZP/2003 prema kojem „ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe” , ne daje nikakve kriterije koji moraju biti ispunjeni za nastavak ugovora iz kojeg su uklonjene jedna ili više nepoštenih ugovornih odredbi. Stoga su mjerodavne opće odredbe tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine" br. 35/2005.) o djelomičnoj ništetnosti koje kao glavno pravilo (u članku 324.) također propisuju da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Sve odredbe ugovora koje nisu bitni sadržaj ugovora jesu odredbe bez kojih ugovor može nastaviti obvezivati stranke. Ako su nepoštene ugovorne pak odredbe koje su bitni sadržaj ugovora – određuju glavni predmet ugovora, nema pravne mogućnosti da takav ugovor nastavi obvezivati stranke. S druge strane, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa nisu odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora. Je li ili nije odredba ugovora koja omogućuje davatelju kredita da pod određenim uvjetima jednostrano izmijeni kamatnu stopu bitan dio činidbe dužnika koja se sastoji od otplate iznosa koji mu je davatelj kredita stavio na raspolaganje, stvar je sudske ocjene. Prilikom donošenja te ocjene sud treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe predmetnog ugovora o kreditu kao i pravni i činjenični kontekst tih odredbi. Imajući na umu navedeno, odredba koja kreditoru omogućuju da pod određenim uvjetima jednostrano izmijeni kamatnu stopu, prema ocjeni ovog suda ne ulazi u glavni predmet ugovora. Prvo, odredbe koje kreditoru omogućuju da jednostrano izmijeni kamatnu stopu navedene su u točkama 11. i 13. članka 82. ZZP/2003 koji sadrži indikativan i netaksativan popis odredaba koje se mogu smatrati nepoštenima. Uključivanje ovakvih odredbi u „sivi popis“ odredbi koje se mogu smatrati nepoštenima ne bi imalo smisla ni učinka kada bi one bile uključene u glavni predmet ugovora jer bi od početka bile isključene iz ocjene eventualne nepoštenosti na temelju članka 84. ZZP/2003 koji iz testa nepoštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora. Osim toga, da je riječ o odredbi akcesornog značenja proizlazi i iz okolnosti da se ona, s obzirom na to da prije svega sadrži mehanizam prilagodbe koji kreditoru omogućuje da izmijeni odredbu kojom se određuje kamatna stopa, ne može odvojiti od te odredbe koja određuje kamatnu stopu (8,99%). Odredba kojom se određuje kamatna stopa može biti dio glavnog predmeta ugovora, a odredba kojom se određuje mehanizam promjene te stope, zbog svoje akcesornosti, ne. Naposljetku, uzrok nepoštenosti odredbe o mehanizmu izmjene kamatne stope ne leži u neprimjernosti između visine izmijenjene stope i protučinidbe obavljene za tu izmjenu, već zbog netransparentnosti uvjeta i kriterija koji kreditoru omogućuju da izvrši tu izmjenu.

16.1. U tom smislu, zaključak je ovog suda da „predmet ugovora“ ne obuhvaća odredba ugovora o zajmu sadržana u njegovu članku 4.1., koja kreditoru omogućuje da pod određenim uvjetima jednostrano izmijeni kamatnu stopu. Proizlazi da ugovor o zajmu u kojem je ništetna samo odredba o mehanizmu promjene kamatne stope, može nastaviti obvezivati stranke bez te odredbe. Pritom se mora voditi računa o tome je uklanjanje nepoštene ugovorene odredbe o mehanizmu promjene kamatne stope uz očuvanje ugovora moguće samo zato što su odredbe o redovnoj kamatnoj stopi i o načinu njene izmjene funkcionalno odvojene odredbe - svaka ima svoj sadržaj i funkciju. Predmetnim je zajmom ugovoreno je da se kredit otplaćuje tijekom dvadeset godina te da se njegova redovna godišnja kamatna stopa određuje u visini od 8,99 % godišnje s time da prvotuženik pridržava pravo izmjene te kamatne stope. Uklanjanjem odredbe iz članka koja se odnosi na pridržaj prava na jednostranu izmjenu kamatne stope ugovor može nastaviti obvezivati stranke jer brisanje te odredbe ne utječe na sadržaj ugovorne odredbe kojim je određena tekuća godišnja kamatna stopa od 8,99% godišnje pa ugovor može i dalje obvezivati stranke, s učinkom de facto kao da je redovna kamata stopa ugovorena u trenutku sklapanja ugovora nepromjenjiva za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Zbog toga tužitelj neosnovano tvrdi da nevaljanost predmetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope utječe na valjanost cijelog ugovora o kreditu jer taj ugovor i nakon uklanjanja nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni ugovora i dalje sadrži cijenu kredita (redovnu kamatu po stopi od 8,99%) kao bitni sastojak tog ugovora. Zbog toga je uz primjenu članka 373.a stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora odbijen.

17. Neosnovano se tužitelj poziva na pravna shvaćanja Suda Europske unije izražena u praksi toga Suda koju tužitelj citira u žalbi i u kojoj je taj Sud tumačio na Direktivu Direktiva 93/13. To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku ne primjenjuje.

17.1. U skladu s člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje: UFEU), tumačenje dvojbenih odredbi prava Europske unije, uključivo i njegovu primjenu ratione temporis i ratione materiae, u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije. Taj je Sud tumačenje o primjeni Direktive 93/13 dao u presudi od 5. svibnja 2022., Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 36. do 40. i 64. To je tumačenje doneseno u skladu s praksom tog Suda koji je više puta dotad ocjenjivao vremensku primjenjivost te Direktive u državama članicama koje su, poput Republike Hrvatske, Uniji pristupile nakon 31. prosinca 1994., kada je istekao rok za njezino prenošenje (rješenja od 3. travnja 2014., Pohotovosť, C-153/13, EU:C:2014:1854, t. 23. do 25 i od 3. srpnja 2014., U, C-92/14, EU:C:2014:2051, t. 26. do 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C- 698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 41. do 44.).

17.2. U skladu s navedenim tumačenjem, Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, 1. srpnja 2013. Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive (Zagrebačka banka, C-567/2020, EU:C:2022:352 , t. 38.)

17.3. Imajući na umu da je i u ovom predmetu riječ o vremenski podudarnoj situaciji kao u postupku za potrebe kojeg je zatraženo tumačenje u predmetu C-567/2020, s obzirom na to da je ugovor o kreditu koji sadrži nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope sklopljen 9. ožujka 2006., ocjena je ovog suda da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ovaj predmet. Naime, tumačenje Suda Europske unije izraženo u citiranoj presudi C-567/2020 djeluje erga omnes i obvezuju sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava koju je već istumačio Sud Europske unije u svojoj odluci. To se prije svega odnosi na sve sudove one države članice kojoj pripada nacionalni sud koji je zahtjevom za prethodnu odluku ishodio tumačenje EU prava. Imajući na umu da je tumačenje u predmetu C-567/2020 ishodio hrvatski sud (Općinski građanski sud u Zagrebu), očito je da tumačenje iz te odluke obvezuje i ovaj sud.

17.4. Istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) neprimjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021., točka 11.

17.5. Osim toga i neovisno o tome, praksu suda EU u primjeni Direktive 93/13 na koju se poziva u žalbi tužitelj pogrešno tumači. Taj je Sud u presudi od 26. veljače 2015., C-143/2013, K, izdvojio kriterije iz odredbi članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 koje nacionalni sudac može ili mora primijeniti prilikom ispitivanja ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope s obzirom na te odredbe Direktive. Ti su kriteriji podudarni s onim koje se u točkama 16. i 16.1. ovog obrazloženja vodio ovaj sud. Praksa u tumačenju članka 6. stavka 1. Direktive 93/13 na koju se u žalbi poziva tužitelj odnosi se na one situacije u kojima su nacionalni sudovi ocijenili da prema odredbama nacionalnog prava ugovori nisu u stanju nastaviti važiti i bez nepoštene ugovorene odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope, a što nije situacija u ovom predmetu iz razloga navedenih u točci 16.1. ovog obrazloženja.

18. Imajući na umu, s jedne strane, da valjanost tražbine prvotuženika prema tužitelju ne proizlazi iz nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope jer se ta tražbina temelji na valjano ugovorenoj kamati od 8,99% koja tijekom postupka nije mijenjala, i s druge strane, da tužitelj ne iznosi druge razloge zbog kojih bi bio ništetan sporazum o osiguranju te tražbine prijenosom prava vlasništva koji je sklopljen u valjanom obliku sa zakonitom i dopuštenom svrhom te nije protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva, pravilno je sud prvog stupnja odbio zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporazuma broj 82/06 o prijenosu prava vlasništva na nekretnini radi osiguranja vlasništva koji su tužitelj, GP i prvotuženik Hrvatska poštanska banka d.d. sklopili 9. ožujka 2006. pa je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je ta prvostupanjska odluka.

19. Ugovor o ustupu tražbine od 1. ožujka 2017. kojim je svoja dospjela nenaplaćena potraživanja prema tužitelju i sredstva za njihovo osiguranje prvotuženik Hrvatska poštanska banka d.d. kao cedent ustupio drugotuženiku (cesionaru) B2 KAPITAL, utemeljen je na članku 80. ZOO-a, nije protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva pa je pravilno sud prvog stupnja odbio zahtjev za utvrđenje ništetnosti tog ugovora. Zbog toga je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti ugovora o ustupu tražbine od 1. ožujka 2017.

20. S obzirom na to da je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporazuma o osiguranju tražbine prijenosom prava vlasništva i ugovora o ustupu tražbine i tog osiguranja, pravilno je sud prvog stupnja odbio zahtjev za uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe upisa u skladu s tim pravnim poslovima pa je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda i u tom dijelu.

21. Žalba ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka niti su u donošenju te odluke počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj suda pazi po službenoj dužnosti pa je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je točka II. izreke prvostupanjske presude.

22. Tužitelj koji sa žalbom nije uspio odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova odbijenog pravnog lijeka (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

U Varaždinu 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer