REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4361/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Lidija Horvat, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1649/2022-2 od 15. veljače 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1691/2021-10 od 30. kolovoza 2022., a preinačena odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u navedenoj odluci, u sjednici održanoj 19. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e :

I. Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja odbija se u dijelu koji se odnosi na prvo i drugo postavljeno pravno pitanje.

II. Prijedlog za dopuštenje revizije tužitelja odbacuje se u dijelu koji se odnosi na treće postavljeno pravno pitanje i u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1649/2022-2 od 15. veljače 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1691/2021-10 od 30. kolovoza 2022., a preinačena je odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u pobijanoj odluci, na način da je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Prijedlog je podnesen zbog pitanja za koja tužitelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, prije svega stoga što o tim pitanjima nema prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a praksa viših sudova nije jedinstvena (čl. 385.a st. 1. toč. 2.), da je riječ o pravnim pitanjima zbog kojih bi trebalo preispitati sudsku praksu (čl. 385.a st. 1. toč. 4.) te zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava zbog kojih je došlo do povrede temeljnih ljudskih prava zaštićenih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: Konvencija) (čl. 385.a st. 2. ZPP), a pitanja glase:

„1. Može li objektivni zastarni rok potraživanja naknade štete nastale aktima terora i drugim aktima nasilja za koju odgovara Republika Hrvatska sukladno Zakonu o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija sukladno odredbi čl. 230. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (ranije odredba čl. 376. st. 2. ZOO/91) početi teći prije nego je oštećenik raspolagao relevantnim podatcima o postojanju i opsegu štete i počinitelju i time mogao dokazati štetu i potraživati naknadu štete prisilnim putem?

2. Može li subjektivni zastarni rok potraživanja naknade štete nastale aktima terora i drugim aktima nasilja za koju odgovara Republika Hrvatska sukladno Zakonu o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija sukladno odredbi čl. 230. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (ranije odredba čl. 376. st. 1. ZOO/91) početi teći u vrijeme kada oštećenik nije imao mogućnost pokretanja i vođenja postupka prisilne naplate niti je raspolagao svim relevantnim podatcima o postojanju i opsegu štete i počinitelju i time mogao dokazati štetu i potraživati naknadu štete prisilnim putem?

3. Primjenjuje li se zabrana pretjeranog formalizma prilikom tumačenja odredbi procesnopravne prirode ustanovljena praksom Europskog suda za ljudska prava i praksom Ustavnog suda Republike Hrvatske na tumačenje odredbi instituta zastare?“.

3. Odgovor na prijedlog nije podnesen.

4. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a st. 1. i čl. 387. st. 1. Zakona o parnično postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ocjena je ovog suda da prvo i drugo pravno pitanje, kako je naznačeno u prijedlogu, nisu pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

5. Glede prvog i drugog postavljenog pravnog pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije po ocjeni ovoga suda odgovori na njih se nalaze u okolnostima svakog konkretnog slučaja i ovise o utvrđenim činjenicama u svakom konkretnom slučaju, pa time ta pitanja nemaju onaj stupanj općenitosti - univerzalnosti koji je nužan u smislu odredbe čl. 385.a ZPP, koji bi doveo do dopuštanja podnošenja revizije i odluke revizijskog suda u kojoj bi se povodom dopuštenih pravnih pitanja izrazilo pravno shvaćanje kojim bi se ujednačila sudska praksa, osigurala jedinstvena primjena zakona ili razvilo pravo kroz sudsku praksu i koje bi i u buduće vrijeme moglo riješiti prijepor oko pitanja zastare potraživanja naknade štete odnosno početka tijeka kako subjektivnog tako i objektivnog roka zastare u primjeni odredbi čl. 230. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima - ranije odredba čl. 376. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje: ZOO/91) i odredbi Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija („Narodne novine“, broj 117/03 - dalje: ZOŠT).

6. Prema obrazloženju nižestupanjskih sudova proizlazi, da je tužitelj na temelju odredbe čl. 7. st. 2. ZOŠT postavio limitirani tužbeni zahtjev za isplatu štete od 350.000,00 kn, nastale kao posljedica tjelesnih povreda i oštećenja zdravlja za vrijeme njegovog političkog progona u režimu bivše države SFRJ od strane njezinih službi (SDB, UDBA, KOS) u razdoblju od 1970. do 1990.

7. Tužbu podnosi 2. srpnja 2021.

8. Tužbeni zahtjev za naknadu štete prvostupanjski i drugostupanjski sud u cijelosti odbijaju kao neosnovan, zbog ocjene osnovanosti prigovora zastare istaknutog po tuženici Republici Hrvatskoj i to drugostupanjski sud na temelju odredbe čl. 376. st. 1. i 2. ZOO/91, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete i koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO/05 u vezi odredbe čl. 11. st. 2. ZOŠT koji je stupio na snagu 31. srpnja 2003., a prvostupanjski sud za razliku od drugostupanjskog suda na temelju odredbe čl. 230. st. 1. i 2. ZOO/05 i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o arhivskom gradivu i arhivima („Narodne novine“, broj 46/17) koji je stupio na snagu 20. svibnja 2017.

9. Protivno shvaćanju predlagatelja ovaj sud ocjenjuje pravilnim i jasno i dostatno obrazloženim pravni pristup drugostupanjskog suda u pogledu utvrđenja i ocjene odlučnih činjenica u pogledu početka tijeka subjektivnog i objektivnog zastarnog roka kao i primjenu važećeg materijalnog prava.

10. Naime, imajući u vidu vrijeme nastanka štete i okolnosti pod kojima je ista nastala još je na snazi bila odredba čl. 180. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91 i 3/94) kojom je bilo propisano da za štetu nastalu smrću ili tjelesnom povredom uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu.

10.1. Citirana odredba brisana je Zakonom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 7/96), koji je stupio na snagu 3. veljače 1996., a kojom je bilo propisano da se svi postupci za naknadu štete pokrenuti po odredbi čl. 180. ZOO prekidaju i da se imaju nastaviti nakon što se donese poseban propis kojim će se urediti odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata.

10.2. Taj je propis donesen 2003. kao ZOŠT, koji je uredio odgovornost Republike Hrvatske za štetu počinjenju aktima terora i drugim aktima nasilja po načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta te pravičnog i brzog obeštećenja, propisujući u odredbi čl. 10. da će se sudski postupci radi naknade štete prekinuti stupanjem na snagu Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 7/96) nastaviti po odredbama tog zakona, dok je odredbom čl. 11. tog zakona propisano, da ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 2. veljače 1996., ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu tog zakona, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastaru (st. 1.), dok je u st. 2. propisano da ako je šteta nastala nakon 3. veljače 1996. zastarijevanje počinje teći od dana stupanja na snagu tog zakona.

10.3. Sukladno tome, obzirom da je uvidom u dokumentaciju pohranjenu u Hrvatskom državnom arhivu tužitelj saznao da je praćen od Službe državne sigurnosti bivše države SFRJ u trenutku kada mu je bio dostupan njegov dosje, a to je trenutak kada je od Službe za zaštitu ustavnog poretka Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske dopisom od 23. prosinca 1996. bio pozvan izvršiti uvid u isti i od tog trenutka je tužitelj i izvjesno doznao za štetnika, a za opseg štete trenutkom utvrđenja trajnog invaliditeta prema nalazu i mišljenju Invalidske komisije od 18. prosinca 1997., iz kojeg proizlazi da je invalidnost tužitelja od 100% nastupila s 1. listopada 1996., dakle, da je tužitelju i šteta objektivno nastala trenutkom nastupa invalidnosti od 100%.

10.4. To bi u konkretnom slučaju značilo da su već 31. srpnja 2003. (kada je stupio na snagu ZOŠT) bile ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 376. st. 1. i 2. ZOO za početak tijeka zastarnih rokova za potraživanje utužene naknade štete.

10.5. To stoga što se trenutkom saznanja tužitelja za okolnostima pod kojima odštetno pravo propisuje odgovornost subjekta (ovdje države) koji odgovara za tu štetu (saznanje za osobu koja je štetu učinila podrazumijeva u suštini saznanje za osobu koja za štetu odgovara i protiv koje se može podnijeti tužba) ima vezati sa stupanjem na snagu ZOŠT, dakle sa 31. srpnjem 2003.

10.6. Budući je tužitelj tužbu za naknadu štete podnio tek 2. srpnja 2021. uz primjenu citirane odredbe čl. 376. st. 1. i odredbe čl. 11. st. 1. i 2. ZOŠT valja zaključiti da je zastarni rok za potraživanje tužitelja istekao do 31. srpnja 2006., dakle prije pokretanja ovog sudskog postupka, a kako to proizlazi i iz obrazloženja drugostupanjske odluke.

11. Stoga je i pravilna odluka drugostupanjskog suda kojom u cijelosti odbija tužbeni zahtjev zbog pravilne ocjene osnovanosti materijalnopravnog prigovora zastare potraživanja cijele tražbine istaknutog po tuženici Republici Hrvatskoj, time, da je i pravilno ocijenio drugostupanjski sud da bi i uz primjenu odredbi čl. 230. st. 1. i 2. ZOO/05 koju pogrešno primjenjuje prvostupanjski sud, također nastupila zastara potraživanja.

11.1. Navedeno pravno shvaćanje o primjeni ZOŠT iznesenu u pobijanoj drugostupanjskoj odluci sukladno je odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske npr. Rev-845/2007 od 23. prosinca 2008., Rev-83/2008-2 od 7. listopada 2008., što je potvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske npr. u odluci U-III-454/2008 od 9. prosinca 2010. i odluci U-III-452/2019 od 17. veljače 2022.

11.2. Dodatno, na tvrdnju predlagatelja, da je u konkretnom slučaju prigovor zastare potraživanja valjalo ocijeniti primjenom odredbi čl. 377. st. 1. ZOO/91 (iako u vezi primjene navedene odredbe nije postavio ni određeno pravno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, niti se drugostupanjski sud u pobijanoj odluci pozivao na navedenu odredbu i izražavao pravno shvaćanje u vezi iste) imajući u vidu čl. 2. i čl. 3. ZOŠT u ovom slučaju se u odnosu na Republiku Hrvatsku, čak i kada bi postojala njezina odgovornost za teroristički akt, ne primjenjuje dulji zastarni rok iz čl. 377. st. 1. ZOO.

11.3. Takvo shvaćanje revizijski sud je izrazio u više svojih odluka npr. u presudama poslovni broj Rev-1187/2008 od 4. studenoga 2010., Rev-460/2008 od 14. srpnja 2011., Rev-897/2006 od 25. rujna 2007.

12. Nadalje treba reći, da je drugostupanjski sud pravilno ocijenio, da za ocjenu tijeka zastare sama činjenica mogućnosti dokazivanja pretpostavki za naknadu štete u nekom postupku nije bitna za određivanje početka tijeka zastare, već je kod ocjenjivanja subjektivnog roka zastare odlučujuće saznanje oštećenika za štetu i štetnika, dok se objektivni rok zastare veže za samu štetu. Stoga je i neosnovana tvrdnja predlagatelja da je za nastupanje subjektivnog i objektivnog roka važna činjenica stupanja na snagu Zakona o arhivskom gradivu i arhivima iz 2017. odnosno iz 2018. jer da je predlagatelju tek tada bilo omogućeno dokazivanje pretpostavki za naknadu štete i potraživanje iste prisilnim putem.

13. Upravo iz tih razloga razlozi važnosti na koje se predlagatelj u prijedlogu za dopuštenje revizije poziva u odnosu na navedena pitanja nisu u dovoljnoj mjeri uspoređujuća s konkretnom činjeničnom i pravnom situacijom pa takva pitanja nemaju važnost za ujednačavanje sudske prakse što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom revizije pa tako nemaju ni važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, osim što je doseg takvih pitanja ograničen samo na važnost za ovaj konkretni slučaj, i ovise o okolnostima svakog tj. konkretnog slučaja.

13.1. Naime, iz sadržaja postavljenih pitanja i cjelokupnog obrazloženja prijedloga jasno proizlazi da predlagatelj još jednom izražava neslaganje i nezadovoljstvo pobijanom drugostupanjskom odlukom te osporava činjenično utvrđenje, što u ovom stupnju postupka nije dopušteno, pa valja zaključiti da to nisu razlozi iz čl. 385.a st. 1. ZPP koji bi u cilju ujednačavanja i preispitivanja sudske prakse u konkretnoj situaciji opravdali intervenciju revizijskog suda.

13.2. Osim toga i pozivanje predlagatelja na pravna shvaćanja pravnih teoretičara iznesena u stručnim člancima ne bi bili razlozi važnosti koje ima u vidu citirana odredba ZPP.

14. U odnosu na nezakonitost istaknutu kao razlog važnosti zbog tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka, valja navesti da zakonitost i/ili nezakonitost revizijom pobijane odluke kao razlog važnosti pravnog pitanja, u pravilu, nije odlučna za ocjenu sadržava li revizija neko važno pitanje zbog kojeg bi ju trebalo dopustiti, zato što revizija po novom konceptu koji je prihvaćen i u domaćem parničnom postupku, u smislu odredbe čl. 385.a ZPP, ne služi kontroli zakonitosti, kao što je služila ranija redovna revizija kojoj je to bila primarna svrha.

15. Budući da u odnosu na prva dva postavljena pravna pitanja tužitelja, nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučeno je kao u toč. I. izreke ovog rješenja.

16. U odnosu na u prijedlogu za dopuštenje revizije postavljeno treće pravno pitanje je za obrazložiti da predlagatelj nije dokazao da je na taj način osporavao prvostupanjsku odluku, jer uz prijedlog za dopuštenje revizije nije dostavio žalbu, niti bi iz sadržaja pobijanih odluka proizlazilo da su nižestupanjski sudovi, a posebno drugostupanjski sud u pobijanoj odluci zauzimali pravno shvaćanje o zastari kao procesnopravnom prigovoru, a ne materijalnopravnom prigovoru koje bi bilo suprotno materijalnopravnim obilježjima i svrsi koju zastara u smislu odredbi čl. 376. st. 1. i 2. ZOO/91, odnosno čl. 230. st. 1. i 2. ZOO/05 ima u našem pravu, jer je svrha zastare zaštita interesa pravne sigurnosti i zaštita postojećeg stanja ako ono traje duže vrijeme tj. da u određenom pravnom odnosu ne bude neizvjesnosti ako vjerovnik u određenom vremenu ne postavi zahtjev za ostvarivanje svog prava, pa u tom smislu ne bi došlo niti do povrede prava na pravično suđenje odnosno na pristup sudu koji prigovor u prijedlogu želi sugerirati predlagatelj.

16.1. Stoga, u tom smislu nije odlučno ni pozivanje na odluku Spasovski protiv bivše države SFRJ Republike Makedonije, jer ista nije primjenjiva u ovom predmetu, što je među ostalim valjano u obrazloženju obrazložio drugostupanjski sud donoseći meritornu odluku o postavljenom tužbenom zahtjevu zbog ostvarenja materijalnopravnog prigovora zastare tražbine.

17. Stoga je pozivom na odredbu čl. 387. st. 1. i 2. toč. 2. i st. 3. ZPP valjalo je odbaciti prijedlog u odnosu na treće postavljeno pravno pitanje kao pod toč. II. izreke ovog rješenja.

18. Postupajući u skladu s odredbom čl. 389.a st. 4. ZPP ovaj sud je ocijenio da predlagatelj nije učinio vjerojatnim istaknute povrede temeljnih ljudskih prava iz čl. 14. st. 2., čl. 23. st. 1., čl. 25. st. 1., čl. 29. st. 1., čl. 35. Ustava te čl. 3., čl. 6. st. 1. i čl. 8. st. 1. Konvencije.

18.1. Prije svega, valja reći da je predlagatelj za dopuštenje revizije u odnosu na povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom mogao podnijeti ako je prethodno iscrpio dopušteni pravni put tj. ako se već u postupcima pred nižestupanjskim sudovima pozivao na navedene povrede, što nije učinio.

18.2. Naime, u vezi sa temeljnim ljudskim pravima koje navodi u prijedlogu za dopuštenje predlagatelj nije postupio sukladno odredbi čl. 387. st. 2. toč. 2. i st. 3. ZPP, zbog čega proizlazi, da prethodno nije u tom dijelu dokazao da je iscrpio dopušteni pravni put u pogledu svih navedenih povreda temeljnih ljudskih prava na koje se poziva u prijedlogu, niti to proizlazi iz priloga je koje dostavio uz prijedlog kao ni iz sadržaja presuda nižestupanjskih sudova, pa predlagatelj nije učinio vjerojatnim da bi mu bila povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP.

18.4. Iz pobijane drugostupanjske presude proizlazilo bi da je u žalbi jedino predlagatelj pozivom na odredbu čl. 385.a st. 2. ZPP problematizirao odluku suda drugog stupnja o troškovima parničnog postupka kojim je preinačena prvostupanjska presuda i odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove, smatrajući da je povrijeđeno njegovo pravo na mirno uživanje vlasništva, jer da takvom odlukom o troškovima postupka nije postignuta pravična ravnoteža i da ista predstavlja prekomjerni teret za tužitelja.

18.5. Smatra, naime da je odluka suprotna praksi revizijskog suda, pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava u predmetnima Klaus protiv Hrvatske od 18. srpnja 2012., Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske od 6. rujna 2016. te Mafalani protiv Hrvatske od 26. rujna 2023., te iznijetim u presudama drugostupanjskih sudova (npr. Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-765/22-4, Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-929/23-2).

18.6. Međutim, kako predlagatelj u tijeku postupka nije uspio u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, ne postoje okolnosti koje bi upućivale da bi drugostupanjski sud prilikom donošenja odluke o naknadi parničnih troškova odlučujući da svaka stranka snosi svoje troškove postupka sadržano u odredbi čl. 154. st. 2. ZPP postupio suprotno praksi ovog suda, kao i praksi županijskih sudova (jer nije riječ o istovrsnim činjeničnim i pravnim situacijama kao u ovom predmetu) te praksi Europskog suda za ljudska prava, jer je drugostupanjski sud takovu odluku donio upravo vodeći računa o njegovoj financijskoj situaciji na koju je u prijedlogu ukazao predlagatelj, tako da ovaj sud ocjenjuje da je odluka o troškovima postupka sadržana u osporenoj drugostupanjskoj odluci razmjerna legitimnom cilju kojem teži pravilo iz čl. 154. ZPP i da primjena navedene odredbe u ovom predmetu nije rezultirala ograničenjem koje bi umanjilo samu bit njegovog prava na pristup sudu zajamčenog čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije odnosno čl. 48. st. 1. Ustava i čl. 1. Protokola 1. iz Konvenciju na mirno uživanje vlasništva.

19. Uz navedeno, u odnosu na povrede prava na pravično suđenje i u njemu sadržanog prava na pristup sudu, obrazloženu sudsku odluku i zabranu arbitrarnosti zajamčenu čl. 29. st. 1. Ustava i čl. 6. st. 1. Konvencije na koju u prijedlogu ukazuje predlagatelj, valja reći da se pritužba odnosi dijelom na način na koji su nižestupanjski sudovi ocijenili dokaze, odnosno na način kako su utvrdili činjenično stanje, dakle, na razloge koji se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje, osim u izuzetno rijetkim slučajevima. U odnosu na pritužbu da je do iste povrede došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava, treba reći da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva pa do navedene povrede u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

Ovaj sud smatra da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima predlagatelju bilo omogućeno da se izjasni o svim zahtjevima i navodima tuženice, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku, dok je drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne navode predlagatelja. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da predlagatelj nije imao pravično suđenje, čime nije učinio vjerojatnim da bi mu u nižestupanjskim postupcima zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP.

20. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 389.a st. 1., 3. i 4. ZPP kao i pozivom na odredbu čl. 387. st. 1., st. 2. toč. 2. i st. 3. ZPP odlučiti kao pod toč. II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek