REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-374/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LN, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Marko Borsky, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Energija Gradec d.o.o., Sesvete, Ulica Ljudevita Posavskog 5, OIB 83373928482, kojeg zastupa punomoćnik Siniša Babić, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi poslovni broj Gž R- 109/2024-3 od 17. rujna 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-456/2024-6 od 4. srpnja 2024., u sjednici održanoj 19. ožujka 2025.
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije (dalje i: prijedlog) protiv drugostupanjske presude naznačivši u njemu četiri pitanja za koja smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava u sudskoj praksi u smislu članka 385.a stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP).
2. U odgovoru na taj prijedlog tuženik je predložio ovome sudu da ga odbije i tužitelja obveže da mu nadoknadi trošak sastava toga podneska.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije je neosnovan.
4.1. Pitanja koja je tužitelj u prijedlogu naznačio nisu važna za odluku u sporu pa samim tim ni za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Tužitelj, naime, u sva četiri pitanja polazi od tvrdnje, ugrađene u sama ta pitanja, da je tuženik kao poslodavac povrijedio njegova prava kao radnika, što je suprotno činjenici utvrđenoj u postupku, naime, utvrđenju da je tuženik osigurao tužitelju mogućnost korištenja godišnjega odmora, zbog čega je kao neosnovan odbijen predmetni tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog navodne nemogućnosti korištenja godišnjega odmora. Zato je neosnovano tužiteljevo pozivanje na pravna shvaćanja iz dvije odluke Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u vezi s naznačenim pitanjima, jer su te odluke donesene u situacijama koje se ni činjenično ni pravno ne mogu usporediti s predmetnom.
4.2. Kako se, dakle, ne radi o važnim pravnim pitanjima, odlučeno je na temelju članka 389.b stavka 1. ZPP kao u točki I. izreke.
5. Tuženik u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije „napominje“ ovome sudu da mu „mora“ dosuditi trošak toga podneska. Ovaj mu sud taj trošak ne dosuđuje jer smatra da se u konkretnome slučaju ne radi o trošku potrebnom za vođenje parnice (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 155. stavkom 1. ZPP). Tuženik, naime, u odgovoru na prijedlog nije iznio ništa što bi ovome sudu bilo važno prilikom ocjene prijedloga i donošenja zaključka o njegovoj neosnovanosti. Neosnovano je pritom tuženikovo pozivanje na „pravno shvaćanje kojeg je ESLJP zauzeo 15. 10. 2024. u predmetu koji se vodio po pojedinačnom zahtjevu broj 60272/21“. Iz dijela te odluke koji tuženik citira uopće ne proizlazi shvaćanje da podnositelja pravnoga lijeka uvijek treba obvezati na naknadu troška protivnoj stranci za odgovor na taj pravni lijek.
Zagreb, 19. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek
