REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23 000 Zadar

Poslovni broj: P-1752/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru po sutkinji tog suda Jasenki Glavan u pravnoj stvari tužitelja BO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, OIB: 92963223473, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zarebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. siječnja 2025. godine u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja HO, odvjetničke vježbenice kod Bože Vrkića, odvjetnika u Zadru i zamjenika punomoćnika tuženika Filip Fuštin, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, te nakon objave dana 19. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

1. Usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 24.597,39 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku oddospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

na iznos od

1,26 EUR od 5.11.2007.

3,15 EUR od 5.12.2007.

5,89 EUR od 11.1.2008.

6,62 EUR od 20.2.2008.

25,86 EUR od 15.3.2008.

23,38 EUR od 10.4.2008.

17,00 EUR od 16.5.2008.

19,90 EUR od 11.6.2008.

18,24 EUR od 20.8.2008.

17,03 EUR od 27.8.2008.

17,44 EUR od 15.9.2008.

29,31 EUR od 18.10.2008.

32,39 EUR od 10.11.2008.

23,52 EUR od 13.12.2008.

38,65 EUR od 12.1.2009.

41,63 EUR od 5.2.2009.

45,30 EUR od 13.3.2009.

34,43 EUR od 16.6.2009.

36,05 EUR od 15.7.2009.

34,38 EUR od 28.7.2009.

34,38 EUR od 28.7.2009.

46,93 EUR od 27.8.2009.

46,40 EUR od 22.9.2009.

45,16 EUR od 20.10.2009.

48,07 EUR od 25.11.2009.

46,69 EUR od 16.12.2009.

52,91 EUR od 20.1.2010.

55,89 EUR od 15.2.2010.

58,79 EUR od 23.3.2010.

59,09 EUR od 14.4.2010.

64,99 EUR od 18.5.2010.

66,36 EUR od 15.6.2010.

69,68 EUR od 4.8.2010.

73,60 EUR od 14.8.2010.

77,63 EUR od 4.10.2010.

77,73 EUR od 8.11.2010.

89,02 EUR od 10.12.2010.

98,96 EUR od 5.1.2011.

91,14 EUR od 8.2.2011.

89,40 EUR od 15.2.2011.

95,31 EUR od 17.3.2011.

89,99 EUR od 29.4.2011.

112,50 EUR od 6.6.2011.

121,81 EUR od 25.7.2011.

117,50 EUR od 8.9.2011.

107,91 EUR od 5.10.2011.

106,43 EUR od 5.11.2011.

109,15 EUR od 2.1.2012.

113,32 EUR od 28.1.2012.

113,92 EUR od 2.2.2012.

112,05 EUR od 2.5.2012.

111,53 EUR od 14.5.2012.

111,53 EUR od 14.5.2012.

111,92 EUR od 30.6.2012.

111,92 EUR od 30.6.2012.

110,14 EUR od 5.9.2012.

110,14 EUR od 5.9.2012.

111,10 EUR od 22.10.2012.

111,10 EUR od 22.10.2012.

109,07 EUR od 6.12.2012.

109,07 EUR od 6.12.2012.

105,24 EUR od 16.1.2013.

105,24 EUR od 16.1.2013.

105,24 EUR od 16.1.2013.

111,10 EUR od 30.3.2013.

109,02 EUR od 27.4.2013.

104,15 EUR od 15.5.2013.

102,86 EUR od 15.6.2013.

103,63 EUR od 15.7.2013.

103,83 EUR od 2.8.2013.

105,95 EUR od 2.9.2013.

110,15 EUR od 7.10.2013.

108,94 EUR od 6.11.2013.

111,75 EUR od 14.12.2013.

108,34 EUR od 11.1.2014.

42,12 EUR od 5.2.2014.

42,90 EUR od 10.3.2014.

42,58 EUR od 3.4.2014.

40,18 EUR od 14.5.2014.

40,24 EUR od 11.6.2014.

42,32 EUR od 15.7.2014.

43,35 EUR od 13.8.2014.

43,63 EUR od 16.9.2014.

44,39 EUR od 11.10.2014.

45,77 EUR od 5.11.2014.

46,96 EUR od 15.12.2014.

47,22 EUR od 15.1.2015.

47,09 EUR od 12.2.2015.

47,09 EUR 10.3.2015.

47,09 EUR 13.4.2015.

47,09 EUR 9.5.2015.

47,09 EUR 13.6.2015.

47,09 EUR 14.7.2015.

47,09 EUR 19.8.2015.

47,09 EUR 15.9.2015.

47,09 EUR 15.10.2015.

47,09 EUR 12.11.2015.

47,09 EUR 15.12.2015.

47,09 EUR 15.1.2016.

68,05 EUR 15.2.2016.

66,46 EUR 15.3.2016.

65,17 EUR 15.4.2016.

62,93 EUR 14.5.2016.

68,36 EUR 15.6.2016.

64,68 EUR 14.7.2016.

65,69 EUR 12.8.2016.

64,46 EUR 14.9.2016.

66,15 EUR 15.10.2016.

69,85 EUR 14.11.2016.

70,16 EUR 15.12.2016.

71,47 EUR 14.1.2017.

69,68 EUR 15.2.2017.

67,37 EUR 15.3.2017.

68,29 EUR 13.4.2017.

61,75 EUR 15.5.2017.

63,74 EUR 14.6.2017.

58,33 EUR 15.7.2017.

51,69 EUR 22.8.2017.

50,81 EUR 15.9.2017.

51,74 EUR 16.10.2017.

49,93 EUR 16.11.2017.

48,87 EUR 22.12.2017.

44,83 EUR 15.1.2018.

49,56 EUR 15.2.2018.

45,91 EUR 15.3.2018.

41,92 EUR 16.4.2018.

38,65 EUR 15.5.2018.

45,34 EUR 15.6.2018.

45,92 EUR 12.7.2018.

53,38 EUR 14.8.2018.

54,51 EUR 15.9.2018.

49,56 EUR 15.10.2018.

51,99 EUR 15.11.2018.

53,44 EUR 13.12.2018.

54,72 EUR 15.1.2019.

51,83 EUR 13.2.2019.

52,38 EUR 15.3.2019.

53,66 EUR 13.4.2019.

51,29 EUR 13.5.2019.

55,25 EUR 15.6.2019.

57,01 EUR 13.7.2019.

61,96 EUR 16.8.2019.

61,47 EUR 13.9.2019.

60,81 EUR 12.10.2019.

61,48 EUR 23.11.2019.

61,19 EUR 16.12.2019.

67,63 EUR 17.1.2020.

70,62 EUR 15.2.2020.

76,57 EUR 13.3.2020.

78,52 EUR 15.4.2020.

77,76 EUR 15.5.2020.

72,51 EUR 15.6.2020.

72,61 EUR 14.7.2020.

68,17 EUR 14.8.2020.

70,80 EUR 18.9.2020.

72,79 EUR 20.10.2020.

70,19 EUR 13.11.2020.

70,27 EUR 14.12.2020.

70,87 EUR 29.1.2021.

70,44 EUR 12.2.2021.

64,55 EUR 19.3.2021.

64,50 EUR 16.4.2021.

65,03 EUR 14.5.2021.

64,80 EUR 18.6.2021.

67,59 EUR 16.7.2021.

67,25 EUR 13.8.2021.

64,84 EUR 20.9.2021.

71,51 EUR 15.10.2021.

75,35 EUR 19.11.2021.

77,39 EUR 17.12.2021.

78,09 EUR 17.1.2022.

79,13 EUR 4.2.2022.

83,05 EUR 16.3.2022.

85,50 EUR 15.4.2022.

13.221,53 EUR 29.4.2022.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 4.609,45 EUR-a sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je 21.12.2005 godine s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu za iznos od 62.000,00 CHF isplaćen u kunama prema srednjem tečaju HNB. Ugovorom da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa 4,50 %. Postupajući na ovakav način tuženik da je u ugovoru gradio nepoštenu i ništavu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugovorivši odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da nije pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate tuženik da je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, te protivno Zakonodavstvu Europske unio prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Stoga da su ove odredbe ništetne i nepoštene. Na temelju dokumentacije iz kredita da je izrađen izračun da se utvrdi razlika u pogledu neosnovano naplaćenih stečenih mjesečnih iznosa kako s osnova ništetne odredbe o valutu CHF tako i ništetne odredbe o jednostrano promjenjivim kamatama, a to da bi bio iznos 77.131,47 kuna. Slijedom navedenog predlaže po provedenom postupku usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, ističe prigovor zastare. Što se tiče valutne klauzule navodi da je tužitelj bio upoznat s valutnim rizikom, te da banka nije znala niti mogla, a niti morala znati za rast tečaja CHF, te da je banka prilikom sklapanja ugovora pružila sve potrebne informacije u svezi sklapanja istog. Što se tiče promjene kamatne stope tuženik ističe kako se ista od 01. siječnja 2013 mijenjala ovisno o izmjeni varijabilnog parametra, a sve obzirom na zakonom predviđene zahtjeve. Kamatna stopa da se mijenjala u skladu sa promjenama javnog dostupnog ugovorenog parametra. Predlažu odbiti tužbeni zahtjev.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao ugovor o kreditu, otplatnu tablicu, proveo financijsko vještačenje, izvršio uvid u nalaz i mišljenje, saslušao tužitelja.

4. Iz ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka dana 21. prosinca 2005 godine proizlazi da je isti odobren u kunskoj protuvrijednosti CHF 62.000,00, sa promjenjivom kamatnom stopom 4,50 %, a koji ugovor je solemiziran kod javnog bilježnika Darije Grigillo Ramljak u [adresa] posl. br. Ou-737/05-1. Iz ugovora proizlazi da je isti podignut radi kupnje stana.

5. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je izabrao sklopiti ugovor sa prednikom tuženika iz razloga što je bio klijent te banke i što je htio kupiti stan. Bankarica da mu je ponudila najpovoljniji kredit i to u CHF i da je rekla da je to stabilna valuta i da iako je promjenjiva kamatna stopa ne može doći do tolikih povećanja. Rata da mu se s vremenom skoro duplo povećala. Kredit da je zatvorio prošle godine u svibnju i da je kredit zaista uložio u namjenu za koju je podignut. On da nije bio vlasnik nikakvog obrta ni trgovačkog društva kao niti danas. Sadržaj ugovora da je pripremila banka i da mu nisu bili jasni pravni ekonomski izrazi. U banci da mu nisu nudili kredit u eurima, a on da je tražio najpovoljniji kredit. Vrlo kratko da je imao obrt ali da je to bilo prije podizanja ovog kredita. On osobno da je sam otplaćivao rate kredita osim jedne koju da mu je otac otplatio jer da nije bio u mogućnosti.

6. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Leon Bataljaku proizlazi da je potraživanje tužitelja prema tuženici na osnovu razlike između stvarnih uvećanih uplata i anuiteta prema početno ugovorenom otplatnom planu koji je izražen u kunama prema tečaju za CHF na dan isplate kredita i uz primjenu početno ugovorene kamatne stope (4,50%), iznosi 184.181,39 HRK/24.445,06 EUR. Navedeni iznos uključuje i pozitivnu i negativnu razliku. Ukoliko se zbroje samo pozitivne razlike po mjesecima, tada da se dolazi do zaključka da potraživanje tužitelja prema tuženici zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF iznosi 185.329,19 HRK/24.597,39 EUR. Negativna razlika u kojima je anuitet kod primjenjenog otplatnog plana bio niži od anuiteta kod ugovorenog/početnog otplatnog plana iznosi -1.147,80 HRK/-152,33EUR.

7. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

8. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

9. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

10. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

12. U ovom konkretnom slučaju sud zaključuje da su odredbe u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene što ih čini ništetnima, kao i odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednokratnoj odluci banke. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako ugovorena je kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj, formulirala banka, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužitelja, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja kojem ovaj sud u cijelosti poklanja vjeru nalazeći njegov iskaz uvjerljivim, istinitim i životnim.

13. Kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje ZPP), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.

14. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora.

15. Stoga u predmetnom slučaju analizom spornog ugovora ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženik je više puta mijenjao ugovorenu kamatnu stopu što isti ne osporava. Ovakva ugovorena odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Također, sud nalazi utvrđenim da tuženik nije na transparentan način informirao potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzulu i EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

16. Nadalje, odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 dalje ZOO), nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO. Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/11 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

17. Ovdje valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U-III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

18. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

19. Međutim, ništavost samih tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

20. Tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je tužitelj s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

21. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja kako je odlučeno u izreci presude pri čemu je visina tražbine utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Leona Bataljaku, stalnog sudskog vještaka za računovodstvo financije, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju.

22. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

23. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

24. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

25. Dakle, na temelju nalaza i mišljenja vještaka ovaj sud nalazi utvrđenim da je tuženik uslijed promjene tečaja i promjenjive kamatne stope više obračunao tužitelju iznose anuiteta kako je to dosuđeno.

26. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

27. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

28. Na kraju tuženik je osporavajući tužbeni zahtjev tužitelja istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim.

29. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

30. Sukladno navedenom pravno shvaćanju za tužiteljičinu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, a s naslova preplaćene kamate zastara je počela teći 13. lipnja 2014. trenutkom pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenosti ugovorene odredbe o jednostranoj odredbi kamatne stope. Kako je predmetna tužba podnesena 17. svibnja 2019. to je ista podnesena prije nastupa zastare jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.

31. Što se tiče istaknutog prigovora preinake tužbenog zahtjeva ovaj sud smatra taj prigovor neosnovanim budući da je tužitelj tek mogao precizirati tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja koje je provedeno u ovom postupku pa stoga ne može biti riječi o preinaci tužbe.

32. Slijedom iznesenog, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim kako je to dosuđeno u izreci presude.

33. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22– u daljnjem tekstu ZPP), te Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika jer je tužiteljica bila zastupana po punomoćniku iz reda odvjetnika, te se tužiteljici priznati troškovi za: sastav tužbe 250 bodova, za sastav žalbe 125 bodova, za sastav podneska od 10.06.2020 godine i 07.01.2025 godine za svaki po 250 bodova, za zastupanje na roč.: 11.09.2023 godine,04.10.2023 godine, 15.01.2025 godine za svako po 250 bodova, što ukupnno uz uračunati pdv iznosi 4. 062,50 EUR-a te trošak vještačenja 398,17 EUR, i pristojba na tužbu 148,78 EUR-a što sveukupno iznosi 4.609,45 EUR.

Zadar, 19. ožujka 2025. godine

Sutkinja

Jasenka Glavan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka, za nadležni Županijski sud.

DNA: 1. Tužitelju po pun.

2. Tuženici po pun.