Poslovni broj: Us I-3794/2024-10

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlahu Bassegli Gozze te Andreje Fortunić, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja GRADA ZAGREBA, u Zagrebu, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, Savska cesta 41/4, OIB: 16488001145, radi naknade za oduzetu imovinu, 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/21-01/295, URBROJ: 514-04-02-01-

01/08-24-02, od 28. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Rješenjem Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko - pravne poslove, Sektora za upravno pravne poslove, Odjela za naknade i izvlaštenja, Šestog područnog odsjeka, KLASA: UP/I-942-02/15-009/16, URBROJ: 251-19-11-7/002-21- 30, od 30. ožujka 2021. (u daljnjem tekstu Prvostupanjsko rješenje), odbijen je prijedlog Republike Hrvatske za utvrđenje prava vlasništva na nekretninama naznačenim u izreci tog rješenja.

2. Osporenim rješenjem usvojena je žalba zainteresirane osobe i poništeno Prvostupanjsko rješenje te se ujedno rješava na način da se Republici Hrvatskoj utvrđuje pravo vlasništva izrekom navedene nekretnine, uz obrazloženje tuženika kako je u konkretnom slučaju potpuno irelevantna okolnost što bi se njenim povratom okrnjila prostorna cjelovitost, jer je dječje igralište, a koje je postavljeno na dijelu nekretnine koje je predmetom povrata, izvedeno nakon podnošenja zahtjeva Republike Hrvatske za utvrđenjem prava njenog vlasništva na predmetnim nekretninama.

3. Osporavajući zakonitost navedenog rješenja tužitelj u svojoj tužbi navodi kako je smisao članka 55. Zakona o naknadi okolnost da se zaštiti prostorna cjelovitost, odnosna namjena prostora kako je ona određena prostornim planovima višeg i nižeg reda te da je ta zaštita evidentno javni interes. Ukazuje kako je prema važećoj prostorno planskoj dokumentaciji predmetno zemljište planirano u športsko rekreacijskoj namjeni - šport bez gradnje te da je sudski vještak za graditeljstvo Ivan Čeović utvrdio da je u naravi predmetni dio nekretnine svojim većim dijelom uređeno dječje igralište, a što je u cijelosti usklađeno s prostornim planovima te da bi se utvrđenjem vlasništva na tom dijelu narušila i okrnjila prostorna cjelovitost. Posebno ističe i kako je predmetno zemljište i sukladno članku 61. stavku 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu - komunalna infrastruktura te da se za komunalnu infrastrukturu koja je izgrađena do srpnja 2018. godine, kada je taj Zakon kao specijalan propis u odnosu na Zakon o naknadi stupio na snagu, ne donosi odluka o proglašenju komunalne infrastrukture javnim dobrom u općoj uporabi, već se takvim dobrom smatra ex lege. Predlaže Sudu da uvaži navode tužbe, usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporeno rješenje.

4. Tuženo tijelo predlaže da se tužba odbije iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja.

5. Zainteresirana osoba Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, u svom odgovoru na tužbu, navodi kako je suglasan sa svim stavovima tuženika, iz kojeg razloga predlaže Sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev te na snazi ostavi osporeno rješenje.

6. Sud je 12. ožujka 2025. održao usmenu i javnu raspravu, zaključenu u prisutnosti opunomoćenice tužitelja, u odsutnosti uredno pozvanog tuženika i u odsutnosti uredno pozvane zainteresirane osobe, čime je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24.), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

7. Radi ocjene zakonitosti osporenog rješenja Sud je u istog izvršio uvid, kao i uvid u Prvostupanjsko rješenje te je radi točnog utvrđenja činjeničnog stanja izveo dokaz uvidom u spis tuženika i priložene isprave.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 55. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima, utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. U ovom predmetu sadržajno činjenični okvir nije sporan. Naime, nije sporno da na zemljištu koje je predmetom povrata postoji dječje igralište izgrađeno sukladno važećim prostornim planovima, a čijim povratom bi se okrnjila prostorna cjelovitost uspostavljena tim prostornim planovima. Isto tako nije sporno ni da je to igralište izgrađeno nakon stupanja na snagu Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02. – u daljnjem tekstu Zakon), odnosno i nakon što je Republika Hrvatska, 31. ožujka 2011., podnijela Prijedlog radi utvrđenja njenog prava vlasništva temeljem članka 77. Zakona.

10. Člankom 77. Zakona propisano je da Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na imovini koja je predmet naknade na temelju odredaba ovoga Zakona glede kojih zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen, ako zakonom nije drukčije propisano.

11. Člankom 55. točkom 1., 2. i 3. Zakona propisano je da se ne vraća se imovina u vlasništvo i posjed: koja je nedjeljiv sastavni dio sustava mreža, objekata, naprava ili drugih sredstava javnih poduzeća iz oblasti energetike, komunalne djelatnosti, prometa i veza te šumarstva; koja je izuzeta iz pravnoga prometa, odnosno na kojoj nije moguće stjecanje prava vlasništva; kao i čijim bi se vraćanjem bitno okrnjila prostorna cjelovitost, odnosno namjena uporabe prostora i imovine.

12. Člankom 59. stavkom 1. točkom 5. Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj 68/18, 32/20. i 145/24.), određeno je između ostalog da u komunalnu infrastrukturu spadaju i javne zelene površine, a koje, sukladno članku 60. tog zakona uključuju i dječja igrališta s pripadajućom opremom.

13. Člankom 61. stavkom 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu propisano je da je komunalna infrastruktura javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu odnosno suvlasništvu jedinice lokalne samouprave i/ili osobe koja obavlja komunalnu djelatnost.

14. Člankom 61. stavkom 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu određeno je da komunalna infrastruktura može biti u pravnom prometu isključivo između jedinica lokalne samouprave i pravnih osoba koje obavljaju komunalne djelatnosti te druge osobe na toj infrastrukturi ne mogu stjecati stvarna prava, osim prava služnosti i prava građenja sukladno odluci predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave.

15. Člankom 61. stavkom 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu propisano je da komunalna infrastruktura stječe status javnog dobra u općoj uporabi danom njezine izgradnje, uređenja odnosno stupanja na snagu odluke o proglašenju javnog dobra u općoj uporabi, a ako je riječ o komunalnoj infrastrukturi koja nije u vlasništvu odnosno suvlasništvu jedinice lokalne samouprave i/ili osobe koja obavlja komunalnu djelatnost, nakon što su riješeni imovinskopravni odnosi.

16. Podvodeći navedeno stanje pod naprijed citirane odredbe, Sud spornim nalazi okolnost da li je moguće prijašnjem vlasniku vratiti nekretninu u situaciji kada je ona, nakon podnošenja zahtjeva, postala javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu odnosno suvlasništvu jedinice lokalne samouprave, iz kojeg razloga se na toj nekretnini ne mogu stjecati stvarna prava.

17. Prvotno Sud navodi kako članak 77. Zakona Republiku Hrvatsku stavlja u istu poziciju u kojoj bi se nalazio njen pravni prednik da je u konkretnom podnesen zahtjev za naknadu. Nadalje, Sud ukazuje da bi podnošenjem zahtjeva ovlaštenik naknade (ovdje Republika Hrvatska svojim Prijedlogom od 31. ožujka 2011.), stekao legitimno očekivanje da će njegov zahtjev biti riješen sukladno određenjima i stanju kakvo je ono bilo na taj dan, dok svaka naknadna promjena na to legitimno očekivanje ne može imati utjecaj, iz razloga pravne sigurnosti.

18. Iako zaštita legitimnih očekivanja, nije izrijekom navedena kao načelo Zakona o općem upravnom postupku isto je sastavni dio pravnog poretka utvrđen kroz praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske, primjerice u odluci broj U-IIIB/4366/2005 od 5. travnja 2006., u kojoj je navedeno da su najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske vladavina prava i poštivanje prava čovjeka. One su temelj za tumačenje Ustava te obveza poštivanja tih vrednota nužno dovodi i do obveze tumačenja mjerodavnih zakona i drugih propisa u skladu s dva važna načela koja su sastavnice navedenih ustavnih vrednota. To su načelo pravne sigurnosti (izvjesnosti) i s njim povezano načelo zaštite legitimnih očekivanja stranaka u postupcima u kojima se odlučuje o njihovim pravima i obvezama. I izvan prakse Ustavnog suda Republike Hrvatske, kroz praksu Europskog suda pravde, zaštita stečenih prava ulazi u sadržaj načela pravne sigurnosti kao općeg načela prava kojemu sud pruža zaštitu, a s kojom zaštitom se usko povezuje zaštita legitimnih očekivanja, kao jedan od aspekata načela pravne sigurnosti.

19. Iz ovog Sud zaključuje kako su sudovi u obvezi sve norme tumačiti sukladno navedenim načelima, dok zakonodavac u situacijama u kojima želi izbjeći takvu primjenu i retroaktivno ograničiti prava, isto mora izričito propisati. Takvo izričito propisivanje u konkretnom Sud ne nalazi iz kojeg razloga zauzima stav kako se ne može primijeniti dio zakonske norme koja propisuje da „druge osobe na toj infrastrukturi ne mogu stjecati stvarna prava, osim prava služnosti i prava građenja sukladno odluci predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave“, budući je u konkretnom zainteresirana osoba stvarno pravo stekla prije izgradnje dječjeg igrališta i prije stupanja na snagu Zakona o komunalnom gospodarstvu. Konačno Sud napominje i kako sve navedeno ne utječe na prava države ili jedinice lokalne uprave i samouprave da izvlasti predmetnu nekretninu.

20. Konačno i iz naprijed već navedenih razloga, irelevantna je i okolnost da bi se povratom predmetne nekretnine narušila prostorna cjelovitost, jer ona, u trenutku podnošenja Prijedloga od 31. ožujka 2011. i nije postojala. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

21. S obzirom na prigovore tužitelja sadržane u njegovoj tužbi, Sud smatra kako je na njih već odgovorio sadržajem obrazloženja ove presude. Ipak, potpuno otklanjajući iste Sud navodi i kako sukladno sentencama Županijskih sudova, iskazanih primjerice u odluci Županijskog suda u Velikoj Gorici, poslovni broj Gž - 206/2021, od 14. travnja 2021., proizlazi da predmetna nekretnina i ne bi imala zaštićen status općeg dobra ili javnog dobra u općoj uporabi.

22. Budući da ostali prigovori sadržani u tužbi ne dovode do drugačijeg rješavanja ove upravne stvari Sud ocjenjuje kako osporenim rješenjem nije povrijeđen Zakon na štetu tužitelja.

23. Stoga je temeljem članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučeno kao u točci I izreke ove presude.

Zagreb, 19. ožujka 2025.

Sudac:

Vlaho Bassegli Gozze

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Grad Zagreb, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1,

2. Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprava za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49,

3. Županijsko državno odvjetništvo, Zagreb, Savska cesta 41/4,

4. U spis