Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Poslovni broj Gž-420/2023-5

Osijek, Europska avenija 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ljiljane Banac, predsjednice vijeća, Tatjane Varžić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Biserke Trstenjak-Opačak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Patricia Đurić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koga zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko,Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3976/2021-28 od 2. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3976/2021-28 od 2. prosinca 2022.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe i zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 1., čl. 2., čl. 6. i čl. 18. P) Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208725372 od 28. ožujka 2007., potvrđenog od javne bilježnice Željke Maroslavac pod brojem OV-14520/07 dana 29. ožujka 2007., sklopljenog između tužiteljice TA, kao korisnice kredita, i tuženika Zagrebačka banka d.d., kao kreditora.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužiteljici TA isplati iznos od 18.478,09 kn/2.452,46 eur1

zajedno sa zateznom kamatom i to na iznos od:

- 18,99 kn od 28. ožujka 2008.,

- 104,77 kn od 28. listopada 2008.,

- 17,66 kn od 28. studenog 2008.,

- 75,32 kn od 31. prosinca 2008.,

- 91,30 kn od 28. siječnja 2009.,

- 110,89 kn od 28. veljače 2009.,

- 82,25 kn od 10. travnja 2009.,

- 80,96 kn od 13. svibnja 2009.,

- 63,40 kn od 13. lipnja 2009.,

- 71,69 kn od 15. srpnja 2009.,

- 54,56 kn od 15. kolovoza 2009.,

- 68,75 kn od 9. rujna 2009.,

- 55,90 kn od 13. listopada 2009.,

- 62,76 kn od 10. studenog 2009.,

- 68,26 kn od 9. prosinca 2009.,

- 91,05 kn od 9. siječnja 2010.,

- 105,43 kn od 10. veljače 2010.,

- 126,22 kn od 8. travnja 2010.,

- 132,65 kn od 8. svibnja 2010.,

- 152,31 kn od 21. svibnja 2010.,

- 173,45 kn od 11. lipnja 2010.,

- 205,50 kn od 9. srpnja 2010.,

- 166,66 kn od 10. kolovoza 2010.,

- 262,60 kn od 9. rujna 2010.,

- 220,45 kn od 12. listopada 2010.,

- 212,13 kn od 9. studenog 2010.,

- 265,87 kn od 11. prosinca 2010.,

- 325,54 kn od 13. siječnja 2011.,

- 286,67 kn od 8. veljače 2011.,

- 280,64 kn od 11. ožujka 2011.,

- 256,62 kn od 8. travnja 2011.,

- 289,26 kn od 5. svibnja 2011.,

- 371,38 kn od 9. lipnja 2011.,

- 348,84 kn od 6. srpnja 2011.,

- 554,16 kn od 10. kolovoza 2011.,

- 403,53 kn od 8. rujna 2011.,

- 361,67 kn od 12. listopada 2011.,

- 365,39 kn od 9. studenog 2011.,

- 366,21 kn od 7. prosinca 2011.,

- 392,51 kn od 6. siječnja 2012.,

- 414,61 kn od 9. veljače 2012.,

- 414,89 kn od 6. ožujka 2012.,

- 402,19 kn od 11. travnja 2012.,

- 407,46 kn od 8. svibnja 2012.,

- 404,89 kn od 7. srpnja 2012.,

- 409,38 kn od 9. kolovoza 2012.,

- 382,16 kn od 11. rujna 2012.,

- 387,05 kn od 10. listopada 2012.,

- 403,97 kn od 9. studenog 2012.,

- 403,97 kn od 9. studenog 2012.,

- 408,84 kn od 5. prosinca 2012.,

- 411,70 kn od 11. siječnja 2013.,

- 387,07 kn od 7. veljače 2013.,

- 394,26 kn od 6. ožujka 2013.,

- 409,71 kn od 10. travnja 2013.,

- 389,65 kn od 8. svibnja 2013.,

- 367,86 kn od 7. lipnja 2013.,

- 362,46 kn od 9. srpnja 2013.,

- 372,51 kn od 10. kolovoza 2013.,

- 382,16 kn od 5. rujna 2013.,

- 388,05 kn od 16. listopada 2013.,

- 393,00 kn od 15. studenog 2013.,

- 403,35 kn od 7. prosinca 2013.,

- 391,73 kn od 14. siječnja 2014.,

- 410,66 kn od 12. veljače 2014.,

- 419,71 kn od 14. ožujka 2014., te na iznos od

- 410,60 kn od 17. travnja 2014., sve do isplate, te da joj nadoknadi parnični trošak u iznosu od 10.102,24 kn/1.340,80 eur zajedno sa zateznom kamatom od 2. prosinca2022. do isplate, sve kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

Prvostupanjskim rješenjem određeno je da je tužba povučena za iznos od 15,25 kn zajedno sa zatraženom zateznom kamatom.

2. Protiv citirane presude pravodobno podnesenom žalbom žali se tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije u cijelosti tužbene zahtjeve tužitelja, a podredno da ukine presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku, uključujući i trošak žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava žalbene navode i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu tužiteljici.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu, postupak koji joj je prethodio te žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a na koje se ukazuje u izjavljenoj žalbi, sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema nejasnoća, proturječnosti ni drugih nedostataka, tako da nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

6.1. U odnosu na žalbeni navod tuženika da pobijana presuda nema obrazloženja za tzv. negativne razlike, ovaj sud je utvrdio da upravo suprotno proizlazi iz toč. 20. obrazloženja prvostupanjske presude, u kojemu prvostupanjski sud pravilno obrazlaže da vještak nije trebao uzimati u obzir anuitete koje je tužiteljica platila po nižem tečaju CHF jer se ne radi o iznosima koje je tužiteljica od tuženika na temelju ništetne ugovorne odredbe primila pa da bi mu ih na temelju odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznima odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21 - dalje ZOO) bila dužna vratiti, već se radi o iznosima za koje je tuženik tužiteljici dug otpustio na temelju nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi.

7. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije povrijedio ni načelo ocjene dokaza i načelo materijalne istine, kao ni povredu odredbe čl. 338. ZPP-a i čl. 8. ZPP-a te je pobijanu presudu valjano obrazložio sukladno odredbi čl. 338. ZPP-a.

7.1. Za istaći je da pravo na ocjenu dokazne snage provedenih dokaza pripada prvostupanjskom sudu sukladno čl. 8. ZPP-a, a ujedno mu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja u kojem trenutku je predmet spora dovoljno raspravljen da se može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će sud provesti radi utvrđenja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a).

7.2. Koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud - prema svom uvjerenju - na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a).

8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud proveo sve potrebne dokaze odlučne za donošenje pravilne i zakonite presude.

9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem djelomične ništetnosti odredaba ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, sklopljenog 28. ožujka 2007. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, i to čl. 1., čl. 2., čl. 6. i čl. 18. P ugovora, kojim je ugovorena valutna klauzula te glavnica kredita vezana uz tečaj CHF, kao i zahtjev za povrat preplaćenih iznosa na temelju navedenih ništetnih odredaba.

10. I u ovoj fazi postupka je sporno da li su ugovorne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) bile jasne, lako razumljive i uočljive, odnosno da li su nepoštene, s obzirom da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, kao i da li je tuženik kao trgovac tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

11. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 28. ožujka 2007. ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3208725372, kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu 15.804,51 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunat po srednjem tečaju Hrvatske Narodne Banke na dan isplate kredita;

- da se korisnik kredita obvezao vratiti navedeni iznos kredita uz valutnu klauzulu u roku od 84 mjeseca;

- da je u čl. 2. i 6. istog Ugovora o kreditu ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima odobreni iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, a u čl. 18. P) toga Ugovora o kreditu je ugovoreno da je korisnik kredita upoznat sa činjenicom da su ovaj kredit i sve obveze na povrat istog vezani uz valutnu klauzulu pa da stoga potvrđuje da pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju tog Ugovora o kreditu;

- da je na temelju provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja utvrđeno da ukupna razlika s osnova valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan uplate/plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke prema srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi

18.478,09 kn / 2.452,46 eur;

- da je vještak utvrdio da negativne razlike koje su nastale promjenom tečaja (nižeg od onoga u vrijeme isplate kredita) iznose ukupno -365,17 kn / 48,47 eur;

- da je tužitelj po provedenom vještačenju specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 19. svibnja 2022. u skladu s nalazom vještaka, potražujući ukupan iznos od 18.478,09 kn / 2.452,46 eur, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na svakomjesečne iznose od dana svake pojedine uplate anuiteta pa do dana isplate, pri čemu tužitelj nije uzeo u obzir negativne razlike koje su nastale promjenom tečaja CHF;

- da je po dokaznom prijedlogu tuženika izveden dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedoka VA;

- da je prvostupanjski sud iz iskaza tužiteljice utvrdio da joj je upravo zaposlenica banke sugerirala sklapanje predmetnog ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, navodeći da se radi o stabilnoj valuti i da se ne mora oko toga brinuti, da je tužiteljica ugovor zaključila radi kupnje vozila za vlastite potrebe te da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnoj ugovora o kreditu nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti;

- da je svjedok VA potvrdio u svom iskazu da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila radi kupnje vozila koje joj je bilo potrebno za njene osobne potrebe te da je upravo tužiteljica svojim novcem otplatila cijeli kredit, s tim da je on , njenim novcima, nekoliko puta umjesto nje izvršio uplatu na šalteru banke, jer je imao više vremena.

12. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se radi o ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, kako je u izreci pobijane presude naznačeno, jer tuženik nije dokazao da se o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli pregovaralo, što proizlazi iz iskaza same tužiteljice niti je dokazao da bi tužiteljica bila obaviještena o svim bitnim parametrima koji mogu utjecati na opseg njezine obveze.

12.1. Prema tome, i po ocjeni ovog suda, odredba o valutnoj klauzuli je odlučujuća ugovorna odredba, a u konkretnom slučaju ovisna isključivo o volji jednog ugovaratelja, i to tužene, bez istovremeno jasno određenih uvjeta, čime je takva ugovorna odredba nepoštena i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je pravilno zaključio prvostupanjski sud.

13. U žalbenom stadiju postupka tuženik neosnovano osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, ponavljajući navode koje je isticao tijekom postupka, a koje je prvostupanjski sud otklonio obrazloženim razlozima.

13.1. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo prihvaćanjem tužbenog zahtjeva. Tužiteljica ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, jer potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhu koja nije namijenjena zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a prema rezultatima dokaznog postupka proizlazi da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila kao fizička osoba, radi kupnje vozila za vlastite potrebe.

14. Žalbeni navodi da je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir odluku suda EU iz presude C-81/19 i C-243/20 nisu relevantni za ovaj predmet, jer predmet odlučivanja u istima nije identičan kao u ovom slučaju, te se o navedenim odlukama niti u jednom dijelu ne spominju odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti.

14.1. Pri tome ovaj sud smatra bitnim za ukazati na odluku Vrhovnog suda RH broj Revd-2749/2022-2 u kojoj je na pitanje: „Ima li se u svjetlu Direktive 93/13 kao i odluke Suda EU u predmetu broj C-81/19 i C-243/20 smatrati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, na način kako je ista ugovorena odredbom čl. 6. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu, isključena od ispitivanja nepoštenosti, a sve budući da je ta ugovorna odredba odraz tj. sadržano u cijelosti usklađena s odredbom čl. 22. ZOO-a?“ – odgovoreno: „...predlagatelj problematizira pitanje ispitivanja nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, o čemu je već odlučeno presudama povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji imaju direktan učinak i na konkretan predmet (tako i ovaj sud u Revd-911/2022-2 od 16. ožujka 2022.)“.

15. Naime, ugovaranje valutne klauzule je dopušteno, jer tako proizlazi iz čl. 22. st. 1. ZOO-a. Međutim, odredba ugovora o kreditu, prema kojoj se visina anuiteta veže za tečaj CHF u vrijeme plaćanja anuiteta, tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojeg ugovora, pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju od 13. prosinca 2016. poslovni broj: U-I-392/2011.

16. Pobijana prvostupanjska presuda je u skladu s presudom Visokog trgovačkog suda u Zagreb broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019., po tužbi udruge Potrošač i protiv tužene u ovoj parnici, a kojom je presudom utvrđeno da su banke, među kojima i tuženik, u navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od kolovoza 2007. do 31. kolovoza 2008. protivno odredbama Zakonu o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17. Odredbom čl. 106. st. 1. ZZP-a propisano je da u postupku zaštite kolektivnih interesa, a u smislu povrede zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a presuda obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, u skladu sa čl. 118. ZZP-a.

18. Nadalje, odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe na osnovi čl. 502.a st. 1. ZPP-a, a sud je vezan za utvrđenja iz te parnice. Dakle, propisan je direktan učinak na pojedinačno pokrenute postupke potrošača pa su neosnovane žalbene tvrdnje tuženika kojima ističe drugačije pravno mišljenje.

19. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

20. U presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

21. Tužena banka nije na transparentan način obavijestila tužitelja kao potrošača o riziku promjene vezano za CHF. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, pa zbog toga postoji obveza vraćanja preplaćenog iznosa od 2.452,46 eura, utvrđenog financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.

22. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 1111. ZOO-a, jer je zbog promjene tečaja na tuženu prešao dio imovine tužiteljice, bez pravne osnove. Na taj način potrošač se dovodi u položaj u kojem je bio prije sklapanja ugovora koji sadrži nepoštene odredbe, a koje ga ne obvezuju.

23. Nadalje, neodlučni su žalbeni navodi tuženika da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, jer je to nedvojbeno, ali ništetnost ugovorenih odredbi utvrđena je ne zbog toga što takve ugovorne odredbe nisu dopuštene, nego što nisu prosječnom potrošaču jasne i razumljive.

24. Neosnovan je i prigovor zastare, jer prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

24.1. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. svibnja 2021., a presuda u postupku kolektivne zaštite u odnosu na valutnu klauzulu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a. Stoga su neosnovani žalbeni navodi kojima se ističe drugačije pravno mišljenje, jer je u suprotnosti s naprijed navedenim.

25. Budući da je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, to ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača. Stoga je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja svakog mjesečnog preplaćenog iznosa do isplate.

26. Ocjenom odlučnih žalbenih navoda, kako je naprijed navedeno, ovaj sud je utvrdio da nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude te je i materijalno pravo pravilno primijenjeno.

27. Žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu koji se odnosi na odluku o parničnom trošku. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) dosudio tužiteljici trošak koji je bio opravdan, obzirom da je u cijelosti uspjela u sporu. Odredbom Tbr. 52. citirane Tarife propisano je da sud primjenjuje onu Tarifu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku.

28. O trošku žalbenog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a. Tužiteljici ne pripada trošak odgovora na žalbu, jer isti nije bio nužan, dok tuženiku ne pripada trošak žalbe, jer sa žalbom nije uspio.

29. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Osijek, 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Ljiljana Banac