Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-961/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Mariji Petri Sokač, odvjetnici u Križevcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Sofiji Petković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6208/2021-42 od 12. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6208/2021-42 od 12. travnja 2024. u točkama I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6208/2021-42 od 12. travnja 2024.:

- potvrđuje u dijelu točke III. izreke, kojim je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 2.506,04 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 12. travnja 2024. do isplate;

- preinačuje u preostalom dijelu točke III. izreke, na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 235,06 EUR.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u iznosu od 4.244,01 EUR sa zateznom kamatom na određene pojedinačne iznose. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju preplaćeni iznos s osnove razlike anuitete zbog promjenjive kamatne stope u iznosu od 1.175,88 EUR sa zateznom kamatom na određene pojedinačne iznose, dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.741,10 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 12. travnja 2024. do isplate.

2. Navedenu presudu u cijelosti pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga, predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i dosudi mu troškove postupka sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, uključujući i troškove žalbenog postupka, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana tek djelomično, u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu broj: 320-50-4153436, sklopljenog između stranaka 31. svibnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu), i to po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iznosa od 4.244,01 EUR, te po osnovi ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi iznosa od 1.175,88 EUR, sa zateznim kamatama na svaki mjesečni iznos od dana plaćanja do isplate.

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je predmetnim Ugovorom o kreditu od 31. svibnja 2007. tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita kredit za kupnju novog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.817,01 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz redovnu kamatu od 5,50% godišnje, promjenjivu, u skladu s odlukom banke i rokom otplate 84 mjeseca

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu - da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća

- da su se stranke bez pojedinačnog pregovaranja sporazumjele da će tužitelj plaćati tuženiku promjenjive kamate i da će se konkretna stopa tih promjenjivih kamata utvrđivati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora

- da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu, koji kredit je tužitelj u cijelosti otplatio

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima je tuženik ugovarao valutu uz koju je vezana glavnica CHF jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik informirao potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

- da pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača ima izravan učinak na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, obvezuje sud u ovom postupku

- da se i prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, dalje: ZPP-a, koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, NN 70/19, s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona) fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe propisane čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba poziva na presudu iz postupka kolektivne zaštite

- da prigovor zastare nije osnovan jer sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to za preplaćene anuitete kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi od 13. lipnja 2014. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4), a u odnosu na preplaćene anuitete kredita po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017- 10), pa kako je predmetna tužba podnesena ispravno 5. lipnja 2019., u smislu odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a) zastarni rok nije protekao

- da je financijskim vještačenjem provedenim po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb, utvrđeno da je tužitelj zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita više platio 8.859,69 kn, odnosno 1.175,88 EUR, te zbog promjene tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i početnog tečaja za CHF, uzevši u obzir rast tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do konačne otplate kredita više platio 31.976,54 kn, odnosno 4.244,01 EUR.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je sporne ugovorne odredbe o otplati kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF i o jednostrano primjenjivoj kamatnoj stopi, prethodno ocijenio nišetnim, te je obvezao tuženika vratiti tužitelju uplate koje su učinjene na ime ispunjenja tih ništetnih ugovornih odredaba zajedno sa zateznim kamatama od dana kada je svaki pojedini iznos plaćen tuženiku do isplate.

8. Sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Ispitivanjem pobijane presude i postupka koji je prethodio njezinom donošenju utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije počinjena niti jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, dakle ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju tuženik ističe u žalbi, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi nisu međusobno proturječni niti su u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima pa se ista može ispitati.

9. Tuženik uvodno u žalbi ističe da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer da je prvostupanjski sud njegove navode i dokazne prijedloge zanemario u potpunosti.

9.1. Ispitivanjem pobijane presude u pravcu iznesenih žalbenih navoda ovaj sud ocjenjuje da je tuženiku u prvostupanjskom postupku bilo omogućeno da se izjasni o navodima tužitelja, da iznese činjenice i predloži dokaze, te da na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. Suprotno žalbenim navodima tuženika, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud imao u vidu priložene isprave, da je saslušao tužitelja (čije saslušanje je predlagao i tuženik), te da je opravdano odbio dokazni prijedlog tuženika da se kao svjedok sasluša javna bilježnica Branka Rački (obzirom da se njezinim saslušanjem ne mogu utvrditi relevantne činjenice, jer javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora nije ovlašten tumačiti pojedine ugovorne odredbe pa tako niti odredbe kojima je propisana valutna klauzula u CHF i jednostrano promjenjiva kamatna stopa, obzirom da i sam nije dovoljno upućen u sve aspekte takvih odredbi, već je dužan objasniti strankama učinak solemnizirane isprave), dok je od prijedloga da se sasluša svjedokinja SŠ tuženik odustao u podnesku od 14. prosinca 2022. Stoga se ne mogu prihvatiti prigovori žalitelja da mu je povrijeđeno pravo na jednakost oružja jer da je prvostupanjski sud zanemario njegove navode i dokazne prijedloge, to tim više što u žalbi ne navodi o kojim je dokaznim prijedlozima riječ.

10. Također, nije počinjena niti daljnja bitna povreda koju tuženik ističe u žalbi, i to bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. i 191. ZPP-a jer u konkretnom slučaju tužitelj u tužbi nije postavio određeni tužbeni zahtjev, već se pozvao na odredbu čl. 186.b ZPP-a i naveo da će to učiniti nakon dostave traženih podataka (u odnosu na koje u spisu ne postoji dokaz da mu ih je tuženik dostavio prije podnošenja tužbe), pa je određeni tužbeni zahtjev postavio u podnesku od 2. prosinca 2021. Kako dakle prije toga nije od strane suda pozvan na postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, već je nakon dostave traženih podataka sam postavio određeni tužbeni zahtjev, treba uzeti da je takav zahtjev podnio već u tužbi. Stoga, protivno žalbenim navodima tuženika, podneskom od 2. prosinca 2021. nije preinačena tužba, kao ni podneskom od 24. veljače 2022. (kojim je zahtjev smanjen za 0,02 kn), a ni podneskom od 9. rujna 2022. (kojim je zahtjev izražen i u sada važećoj valuti). Također, nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika pa neosnovano tuženik u žalbi prigovara da je odluka proizvoljna (arbitrarna) te da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.

11. Nije u pravu žalitelj ni kada tvrdi da je prvostupanjski sud retroaktivno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP-a te time počinio bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP- a. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, riječ je o odredbi koja je u smislu čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 57/11) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.). Postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 5. lipnja 2019. kada je podnesena tužba pa se žalbeni navod da je odredba čl. 502.c ZPP-a primijenjena retroaktivno ne može prihvatiti.

12. Nadalje, prvostupanjski sud je po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje kako u odnosu na ocjenu ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, o čemu je odlučio kao o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, tako i u odnosu na zahtjev za isplatu te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

13. Pri tome prvostupanjski sud osnovano svoja utvrđenja o ništetnosti relevantnih ugovornih odredbi temelji na pravnim utvrđenjima iz presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Odredbom čl. 502.a st. 4. ZPP- a nije propisano da se odredbe ZPP-a o kolektivnom sporu neće primijeniti kada je isti propisan posebnim zakonom, već ako je posebnim zakonom predviđeno nešto drugo, a što Zakonom o zaštiti potrošača nije. Prema odredbi čl. 118. ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14. Dakle, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o načinu promjenjivosti kamatne stope i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da su u predmetnom Ugovoru o kreditu redovna kamata, kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica, sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, pa je osnovan zaključak prvostupanjskog suda da su predmetne ugovorne odredbe ništetne. Identično pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., dok je u rješenju broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. navedeno da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. U konkretnom slučaju, tuženik nije isticao niti dokazao postojanje okolnosti koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu presudu iz kolektivnog spora.

15. Prema tome, kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog Ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

15.1. Kako je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, smatra se da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužitelj obaviješten u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala zakonsku presumpciju iz čl. 81. st. 2. ZZP/03) je na tuženiku. Obzirom da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, dok je tužitelj u svom iskazu negirao pregovaranje i mogućnost da ne bilo što utječe, a od saslušanja svoje zaposlenice tuženik je odustao, zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje.

15.2. U tom smislu valja navesti da iako iz promotivnih uvjeta u spisu proizlazi da je tužitelj mogao zaključiti ugovor s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule, u svezi čega je tužitelj u svom iskazu naveo da mu je rečeno da je kredit s valutnom klauzulom u CHF najpovoljniji, isto nije odlučno za pravilnu ocjenu o tome da o valutnoj klauzuli u CHF koja je sadržana u predmetnom ugovoru nije prethodilo pojedinačno pregovaranje. Za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovornoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja. Dakle, izborom kredita s valutnom klauzulom u CHF tužitelj nije koristio svoje pravo pregovora o valutnoj klauzuli, već je (samo) konzumirao svoj izbor između više vrsta ponuđenih financijskih proizvoda. Činjenica da je tužitelj znao da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF ne znači da su se o tečajnom riziku koji ona donosi vodili pojedinačni pregovori. Činjenica da je ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu znači zakonsku presumpciju da je riječ o odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Tvrdnje tuženika, na kojem je teret dokaza o protivnom, a koje se svode na to da je odabirom ugovora tužitelj zapravo pregovarao o tečajnom riziku, nisu dostatne za obaranje zakonske presumpcije iz čl. 81. st. 2. ZZP/03.

15.3. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni i žalbeni prigovori da prvostupanjski sud nije ocjenjivao savjesnost tužitelja, odnosno može li ga se smatrati „prosječnim potrošačem“. Pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/03 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću”. Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu čl. 3. al. 1 ZZP/03 - svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način da bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

15.4. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev, kako to pravilno ističe i prvostupanjski sud, znači da ugovorne odredbe o riziku promjene tečaja i o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također i u pogledu njihovog konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti koji je opisao tužitelj u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen.

15.5. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima osporava da bi sporne ugovorne odredbe uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer se isto ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom, već i bi li neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Imajući u vidu okolnosti slučaja, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko spornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli niti oko njihovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15.6. Točno je doduše da zakonom nije bilo zabranjeno ugovarati promjenjivu kamatnu stopu i da je valutna klauzula bila zakonom dopuštena, međutim, same te činjenice ne čine tuženika poštenim i savjesnim, obzirom na sva znanja vezano uz razloge i način promjene kamatne stope i rizik promjene tečaja, sa kojima je tuženik raspolagao i s kojima nije upoznao tužitelja, čime ga je nužno doveo u nepovoljniji položaj u odnosu na svoj položaj i bez obzira na činjenicu da tuženik nije mogao znati kako će se mijenjati tržišni uvjeti, odnosno hoće li i kako promjene na tržištu utjecati na visinu kamatne stope i rast tečaja.

15.7. Obzirom na navedeno, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu vezanu uz CHF i jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, te da tuženik nije ispunio zahtjev transparentnosti navedenih ugovornih odredbi iz čl. 84. ZZP/03, jer iste nisu razumljivo sastavljene. Također, pravilna je i u skladu s presudama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava ocjena prvostupanjskog suda o nepoštenosti odnosno ništetnosti spornih dijelova odredaba čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu.

16. Kako je dakle ništetnost nepoštenih ugovornih odredbi utvrđena na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03, što se ne može smatrati „zabranom manjeg značaja“ u smislu čl. 326. st. 2. ZOO-a, neosnovani su prigovori žalitelja da se ništetnost spornih odredbi ne može isticati jer je riječ o zabrani manjeg značaja. Osim toga, činjenica da je neki ugovor prestao (ispunjenjem, raskidom i sl.) nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih njegovih odredbi jer razlozi za ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi nastupaju od samog početka, time da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti ništetan ugovor postaje valjan njegovim ispunjenjem niti je ispunjenjem nestao uzrok ništetnosti (tako i VSRH u odluci Rev 18/2018-2 od 2. svibnja 2020.).

17. Također, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare potraživanja preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama broj Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare od 31. siječnja 2022. navedeno je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Uvažavajući navedeno pravno shvaćanje, te činjenicu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 postala pravomoćna u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi 13. lipnja 2014., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4, te u odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10, valja zaključiti da do dana podnošenja predmetne tužbe 5. lipnja 2019. zastara restitucijskih zahtjeva tužitelja nije nastupila. Pri tome, obzirom na žalbene navode tuženika, valja reći da ukoliko bi se i radilo o preinaci tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka), o čemu se u konkretnom slučaju ne radi iz razloga navedenih u točki 10. ovog obrazloženja, zastara se prekida već podnošenjem tužbe, što je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. broj: Su-IV-123/2024-5.

18. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem (kojem u odnosu na matematički izračun stranke nisu prigovarale) utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatio tuženiku zbog rasta tečaja iznos od 4.244,01 EUR i zbog rasta kamatne stope iznos od 1.175,88 EUR, to mu primjenom odredaba čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a pripada pravo na isplatu navedenih iznosa od tuženika.

18.1. Također, protivno žalbi tuženika, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a, jer se tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom je takve odredbe uvrstio u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem takvih odredbi.

19. Slijedom svega navedenog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu u točkama I. i II. izreke.

20. Prvostupanjski sud je o troškovima postupka odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te je tužitelju za radnje i izdatke navedene u točki 34.2. obrazloženja dosudio troškove postupka u iznosu od 2.741,10 EUR.

20.1. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava odluku o troškovima u svezi osporavanja odluke o glavnoj stvari nisu osnovani. Također, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika koji se odnose na primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje: Tarifa), jer je Tbr. 52. toč. 3. Tarife određeno da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, iz kojeg razloga je pravilno prvostupanjski sud primijenio Tarifu koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke. Osim toga, nije osnovan ni žalbeni navod da tužitelju nije pravilno odmjeren trošak pristupa na ročište 24. rujna 2019., jer se radi o pripremnom ročištu za koje Tbr. 9. toč. 1. Tarife propisuje pravo na 100 bodova, kao i da mu ne pripada pravo na trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer se suprotno žalbenim navodima tuženika radi o potrebnom trošku, budući da je u pitanju ročište na kojem se strankama uručuje pisani otpravak presude i od tog dana teče žalbeni rok (tako i VSRH u odluci Rev-832/2022-2 od 22. ožujka 2023.), pa tužitelju za isto sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife pripada pravo na 50 bodova.

20.2. Međutim, osnovan je žalbeni navod tuženika da je prvostupanjski sud neosnovano tužitelju za sastavljanje podneska od 9. rujna 2022. (kojim je samo iskazao tužbeni zahtjev u valuti EUR) priznao pravo na 100 bodova, obzirom da se radi o podnesku iz Tbr. 8. toč. 4. Tarife, za čije sastavljanje je propisano 25% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1. Tarife, ali ne više od 25 bodova. Također, na ime troška sudske pristojbe na tužbu tužitelju pripada pravo na iznos od 53,09 EUR, kojeg je prema potvrdi o provedenom nalogu za plaćanje sa str. 26 spisa stvarno platio. Ostale troškove postupka, prvostupanjski sud je po ocijeni ovog suda osnovano i pravilno priznao i dosudio tužitelju, pa je sukladno svemu navedenom, istome valjalo dosuditi troškove postupka u iznosu od 2.506,04 EUR, slijedom čega je u tom dijelu primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a pobijana odluka potvrđena, a u preostalom dijelu primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika preinačena te je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 235,06 EUR odbijen kao neosnovan.

21. Budući da je tuženik sa žalbama uspio tek djelomično u svezi sporedne tražbine, to je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen analognom primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a, obzirom da u svezi tog uspjeha tuženiku nisu nastali posebni troškovi.

Varaždin, 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer