REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-6/2025-4

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Dražena Tripala, kao predsjednika Vijeća te Perice Rosandića i Melite Božičević-Grbić, kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika FN zbog kaznenog djela iz članka 346. stavka 4. u vezi sa stavkom 2. i dr. Krivičnog zakonika Republike Srbije (dalje: KZRS), odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Puli-Pola od 3. veljače 2025. broj Kv I- 37/2025-27, u sjednici održanoj 19. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e:

Odbija se žalba izručenika FN kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem Županijski sud u Puli-Pola u točki I. izreke utvrdio je da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje Republici Srbiji izručenika FN, državljanina Republike Srbije, radi kaznenog progona na temelju optužnice Tužilaštva za organizirani kriminal u Beogradu broj KTO 10/2023 od 9. veljače 2023. zbog kaznenog djela udruživanja radi vršenja krivičnih djela iz članka 346. stavka 4. u vezi sa stavkom 2. KZRS i kaznenog djela pranja novca u suizvršilaštvu iz članka 245. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člancima 33. i 61. KZRS.

1.1. U točki II. izreke odlučeno je da se izručenik koji se nije odrekao načela specijaliteta, na temelju članka 24. Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Srbije o izručenju od 29. lipnja 2010. (dalje: Ugovor), ne može kazneno progoniti, podvrgnuti izvršenju kazne zatvora ili druge mjere koja uključuje oduzimanje slobode ili biti izručen trećoj državi zbog kaznenog djela izvršenog prije izručenja, a koje nije predmet izručenja, a na temelju članka 37. stavka 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“, broj 178/04 - dalje: ZOMP) ne može se ograničiti u njegovim osobnim pravima iz razloga koji nije nastao u vezi s izručenjem te se ne može izvesti pred izvanredni sud niti se izvršiti druga kaznena sankcija, osim one zbog koje je izručenje odobreno.

2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio izručenik putem branitelja Matije Miloša, odvjetnika u Puli zbog „bitnih povreda odredaba kaznenog postupka (čl. 468. st. 1. toč. 11. i st. 2. ZKP/08) i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 470. st. 2. i 3. ZKP/08)“, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „prihvati ovu žalbu te ukine pobijano Rješenje i predmet vrati na ponovni postupak zbog ostvarenih povreda iz žalbenih osnova čl. 468. st. 1. toč. 11. i st. 2. ZKP/08 te čl. 470. st. 2. i 3. ZKP/08 u svezi sa čl. 81. ZOMP-a“.

3. Postupajući u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. u vezi s člankom 495. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11- pročišćeni tekst, 91/12-odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske,143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20- odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24 – dalje: ZKP) i člankom 81. ZOMP-a spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, koju vidi u tome da je izreka pobijanog rješenja proturječna razlozima, s obzirom da je prvostupanjski sud u točki I. izreke naveo da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje zbog kaznenog djela udruživanja radi vršenja krivičnih djela iz članka 346. stavka 4. u vezi sa stavkom 2. KZRS i kaznenog djela pranja novca u suizvršilaštvu iz članka 245. stavka 2. u vezi sa stavkom 1 i člancima 33. i 61. KZRS, dok je u obrazloženju pobijanog rješenja navedeno da ta kaznena djela odgovaraju, između ostalog, i „biću onog kaznenog djela

– neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz članka 190. Kaznenog zakona Republike Hrvatske“ pa da se iz tog razloga pobijano rješenje ne može ispitati.

5.1. Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da kazneno djelo udruživanja radi vršenja krivičnih djela iz članka 346. stavka 4. u vezi sa stavkom 2. KZRS, na način kako je isto opisano u optužnici Tužilaštva za organizirani kriminal u Beogradu, a koja optužnica je priložena uz zamolbu Republike Srbije za izručenje, po svojim bitnim obilježjima odgovara kaznenom djelu zločinačkog udruženja iz članka 329. stavka 1. točaka 3. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.- ispravak, 101/17., 118/18., 126/19., 84/21. i 114/22., 114/23. i 36/24.; - dalje: KZ/11). S obzirom da je, prema citiranoj optužnici, kriminalna grupa organizirana radi vršenja kaznenog djela neovlaštenog stavljanja u promet opojnih droga iz članka 246. KZRS i kaznenog djela pranja novca iz članka 245. KZRS, prvostupanjski sud je kod utvrđivanja obostrane kažnjivosti pravilno povezao kazneno djelo iz članka 329. KZ/11 s kaznenim djelima iz članka 190. stavka 2. i članka 265. stavka 5. u vezi sa stavkom 1. KZ/11 i pravilno ga označio točkama 3. i 4. stavka 1. članka 329. KZ/11 jer, o tome, na način kako je koncipiran članak 329. KZ/11, ovisi i visina zaprijećene kazne. Stoga, nema govora o tome da bi izreka pobijanog rješenja bila u proturječju s razlozima, kako to neosnovano tvrdi žalitelj pa onda nije ostvarena ni citirana bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

5.2. Postojanje zakonskih pretpostavki za izručenje žalitelj pokušava dovesti u sumnju tvrdnjom da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da „postoje dokazi za osnovanu sumnju da je žalitelj počinio određeno kazneno djelo, a koja odredba koincidira odredbi čl. 4. Ugovora“. Navodi da „iz u ovom predmetu dostavljenih dokaza, a to isključivo u odnosu na žalitelja, proizlazi jedino i isključivo da je u obrazloženju optužnice zapravo prepisano ono što je Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srbije (dalje: MUP RS) u svojim izvještajima utvrdilo da bi kriptirana komunikacija predstavljala“, iako po mišljenju žalitelja „iz sadržaja kriptirane SKY komunikacije koja se navodi u obrazloženju optužnice uopće ne proizlazi nigdje da se radi upravo o žalitelju kao jednom od sudionika takve komunikacije“. Smatra da bi u konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti iz članka 35. stavka 1. točke 7. ZOMP-a.

5.3. Žalbeni prigovor izručenika nije osnovan jer u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za odbijanje izručenja po osnovu iz članka 35. stavka 1. točke 7. ZOMP-a.

5.4. Naime, na temelju članka 1. stavka 1. ZOMP-a, tim zakonom se uređuje međunarodna pravna pomoć u kaznenim stvarima ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno. Međunarodni ugovori, koji su ratificirani u državama ugovornicama postaju sastavni dio unutarnjeg pravnog poretka tih država i po pravnoj su snazi iznad zakona, kao što je to i Ugovor zaključen između Republike Hrvatske i Republike Srbije, a što jasno proizlazi i iz članka 141. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 8/98.-pročišćeni tekst, 113/00., 124/00.-pročišćeni tekst, 28/01., 41/01.-pročišćeni tekst, 55/01.-ispravak, 76/10., 85/10.-pročišćeni tekst i 5/14. - dalje: Ustav). Jedino u situaciji kad pojedina pitanja međunarodne pravne pomoći nisu regulirana međunarodnim ugovorom, primijenit će se odredbe ZOMP-a.

5.5. Odredbom članka 4. stavka 3. Ugovora propisano je da uz zamolbu za izručenje država moliteljica treba priložiti optužnicu ili presudu ili odluku o istražnom zatvoru ili koji drugi akt istog pravnog značenja u izvorniku ili ovjerenom prijepisu u kojim aktima treba biti navedeno ime i prezime osobe čije se izručenje traži i drugi podaci koji su potrebni za utvrđivanje njegove istovjetnosti, opis djela, zakonski naziv kaznenog djela i dokazi za osnovanu sumnju. Dakle, već i samo navođenje dokaza u optužnici, kao što je to u konkretnom slučaju, bez prilaganja i ocjene tih dokaza, dovoljno je za zaključak o postojanju osnovane sumnje za kaznena djela zbog kojih se traži izručenje, a što je u skladu s načelima uzajamnog povjerenja u pravni sustav država ugovornica. Budući da je u konkretnom slučaju uz zamolbu strane države za izručenje priložena i optužnica s naznakom dokaza na kojima se ista temelji, pozivanje izručenika na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1308/2019 od 10. ožujka 2020. ne dovodi u sumnju zakonitost pobijanog rješenja, jer je tom odlukom usvojena ustavna tužba iz razloga što uz zamolbu za izručenje nije priložen niti jedan dokaz koji bi potkrijepio osnovanu sumnju da je podnositelj ustavne tužbe počinio kazneno djelo za koje se izručenje traži, a što u ovom konkretnom predmetu nije slučaj.

5.6. Žalitelj nadalje smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje „u svezi utvrđenja odlučne činjenice postojanja obligatornog uvjeta dvostruke kažnjivosti, i to prvenstveno za kazneno djelo pranja novca kako je ono činjenično opisano u obrazloženju pobijanog Rješenja i u činjeničnom supstratu optužnice dostavljenoj od strane države moliteljice“. Tvrdi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi „da li konkretni činjenični opis u vidu postojanja kaznenog djela pranja novca odgovara smislu i sadržaju kaznenog djela istog naziva iz čl. 265. KZ/11“, pozivajući se pritom i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-6/2024 od 29. veljače 2024.

5.7. Međutim, suprotno tvrdnjama žalitelja prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da kazneno djelo pranja novca iz članka 245. stavka 2. u vezi sa stavkom 1 i člankom 33. i 61. KZRS, činjenično opisano u navedenim aktima, po svojim bitnim obilježjima odgovara kaznenom djelu pranja novca iz članka 265. stavka 5. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. Pri tome treba reći da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja reproducirao činjenični opis kaznenih djela iz optužnice Tužilaštva za organizirani kriminal u Beogradu za koja se izručenje traži i potom, između ostalog, zaključio da se činjenični opis kaznenog djela pranja novca po zakonu države moliteljice može podvesti pod bitna obilježja kaznenog djela pranja novca po domaćem pravu. Stoga je pozivanje žalitelja na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-6/2024 od 29. veljače 2024. potpuno promašeno, s obzirom da je tom odlukom ukinuto prvostupanjsko rješenje zbog počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a iz razloga što rješenje uopće nije sadržavalo činjenični opis kaznenog djela pranja novca i drugih doprinosa Kaznenog zakonika Republike Sjeverne Makedonije za koje je traženo izručenje, a što je pretpostavka za utvrđivanje obostrane kažnjivosti.

5.8. Također, treba naglasiti da se za ispunjavanje zakonskih pretpostavki za izručenje iz članka 34. stavka 2. ZOMP-a ne traži identitet normi što znači da se pravno relevantne činjenice koje se odnose na bitna obilježja kaznenog djela iz zamolbe strane države ne moraju u potpunosti poklapati za zakonskim opisom kaznenog djela u pravu zamoljene države, već je dovoljno da u bitnom odgovaraju smislu i sadržaju nekog kaznenog djela u pravu zamoljene države. U konkretnom slučaju izručeniku se, kada je riječ o kaznenom djelu pranja novca u kojem dijelu je prvostupanjsko rješenje po pitanju obostrane kažnjivosti i pobijano žalbom, u bitnom stavlja na teret da je u više navrata tijekom 2020. godine, postupajući po planu i dogovoru kriminalne grupe, na području Republike Srbije, Republike Crne Gore i zemalja Europske unije, zajedno s ostalim, u optužnici navedenim supočiniteljima, u namjeri prikrivanja nezakonitog porijekla imovine u ukupnom iznosu od najmanje 6.865.000,00 eura, uz novčanu naknadu, za potrebe prijevoza gotovog novca iz Kraljevine Nizozemske do Republike Srbije i Republike Crne Gore, stavio na raspolaganje kamione svog trgovačkog društva i angažirao vozače koji su taj novac, prethodno stavljen na skriveno mjesto u kamionu, dovozili u Republiku Srbiju, odnosno u Republiku Crnu Goru i predavali određenim i nepoznatim osobama. Takav način počinjenja u bitnom odgovara smislu i sadržaju kaznenog djela pranja novca iz članka 265. stavaka 1. i 5. KZ/11, s obzirom da zakonski opis tog kaznenog djela, uz više modaliteta počinjenja, sadrži i prenošenje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom (a u konkretnom slučaju radi se o imovinskoj koristi velike vrijednosti) u cilju prikrivanja ili lažnog prikazivanja njezina nezakonitog porijekla, odnosno pomaganje počinitelju ili sudioniku kaznenog djela kojim je ostvarena imovinska korist da izbjegne kazneni progon ili oduzimanje imovinske koristi.

5.9. Osim toga, treba reći da postupak izručenja nije suđenje i ne predstavlja primjenu kaznenog zakona zamoljene države na počinitelja kaznenog djela zbog kojeg je zatraženo izručenje, već pomoć stranoj državi u kažnjavanju počinitelja kaznenih djela pa u tom smislu treba cijeniti i pitanje obostrane kažnjivosti, kao jedne od zakonskih pretpostavki za izručenje stranca drugoj državi moliteljici. Stoga je neopravdano pozivanje izručenika na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-625/2013 od 28. svibnja 2015. jer se u tom slučaju radi o kaznenom djelu pranja novca iz članka 279. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98.-ispravak, 50/00.- odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03.- odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05.-ispravak i 71/06.) sa potpuno drugačijim činjeničnim opisom od ovog u konkretnom predmetu.

5.10. Izručenik također navodi da mu je u državi moliteljici teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer da je u postupku radi kojeg se traži izručenje prethodno bila provedena istraga koja je trajala preko godinu dana, da je mjesec dana prije dovršetka istraga proširena i na njega o čemu je saznao iz medija, a da to prvostupanjski sud u postupku izručenja uopće nije razmatrao.

5.11. Međutim, takav žalbeni prigovor nije osnovan, budući da povreda prava na pravično suđenje, eventualno počinjena u kaznenom postupku zbog kojeg se izručenje traži, nije od utjecaja u postupku u kojemu sud odlučuje jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje stranca drugoj državi, već samo u postupku suđenja.

6. Slijedom svega iznijetoga, prvostupanjski sud je, protivno prigovorima žalitelja, pravilnim i potpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pravilno zaključio da su, u konkretnom slučaju, ispunjene sve zakonske pretpostavke za izručenje izručenika FN [adresa] radi kaznenog progna zbog kaznenih djela opisanih u izreci pobijanog rješenja.

7. Ispitujući žalbu po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 494. stavak 4. ZKP- a u vezi s člankom 81. ZOMP-a, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, utvrdio je da prvostupanjski sud nije počinio povredu zakona na koju je drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti.

8. Slijedom iznijetoga, trebalo je odbiti žalbu izručenika kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci, na temelju odredbe članka 494. stavak 3. točka 2. ZKP-a u vezi s člankom 81. ZOMP-a.

Zagreb, 19. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo