Poslovni broj: Usž-2418/2023-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Marušić-Babić, predsjednice vijeća, Snježane Horvat-Paliska i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Blaženke Drdić, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice ZSB, [adresa], koju zastupa opunomoćenica Miroslava Sudar Tičić, odvjetnica u Rijeci, Adamićeva 13/III, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Mihanovićeva 3, radi svojstva osiguranika na mirovinsko osiguranje, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-423/2023-8 od 11. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-423/2023-8 od 11. svibnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška za sastav žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/II 140-10/23-03/03656838048, urbroj: 341-99-11/2-23-897 od 24. veljače 2023. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, klasa: UP/I 140-10/23-03/03656838048, urbroj: 341-14-11/2-23-2190 od 19. siječnja 2023. (točka I. izreke), te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora (točka II. izreke).

2. Rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 19. siječnja 2023. Tim rješenjem tužiteljici je priznato svojstvo osiguranika na mirovinsko osiguranje sa danom 19. siječanj 2023.

3. Tužiteljica je protiv pobijane presude podnijela žalbu iz svih zakonom predviđenih razloga. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da se primjenjuje zakonodavstvo Republike Hrvatske, jer je u konkretnoj upravnoj stvari u primjeni zakonodavstvo Kneževine Lihtenštajn. Ističe da navedeno proizlazi iz potvrde A1 izdane od nadležnog tijela Kneževine Lihtenštajn, koju dostavlja uz žalbu. Smatra da je radi pravilnog određivanja zakonodavstva prilikom primjene odredbe članka 11. stavka 3. Uredbe broj: 883/2004 Europskog parlamenta i vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (u daljnjem tekstu: Osnovna uredba) trebalo utvrditi je li u primjeni neka od okolnosti propisanih člankom 12. do 16. te Uredbe. Osporava pravilnost primjene odredbe članka 13. Osnovne uredbe, te navodi da sud nije otklonio prigovore u pogledu pogrešne primjene odredbi Osnovne uredbe. Navodi da je nadležno tijelo Kneževine Lihtenštajn, u kojoj prebiva i obavlja znatan dio posla, stupilo u kontakt s tuženikom koji je bio upoznat s činjenicom da je u tijeku postupak radi izdavanja potvrde A1. Stoga smatra da je tuženik trebao pribaviti potvrdu A1 i poništiti prvostupanjsko rješenje te predmet vratiti na ponovno rješavanje. Predlaže usvojiti žalbu, poništiti pobijanu presudu i rješenja upravnih tijela. Potražuje trošak sastava žalbe.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu u cijelosti osporava navode tužiteljice. Navodi da iz spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica činjenice u svezi obavljanja djelatnosti u dvije države članice te pokrenutog postupka za izdavanje potvrde A1 prvi puta iznijela u tužbi. Ističe da je u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja navela da je korisnica mirovine u [adresa], gdje i prebiva, zbog čega je smatrala da nije obveznik mirovinskog osiguranja i u Republici Hrvatskoj. Smatra da je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev uz obrazloženje da su upravna tijela pravilnom primjenom odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju i Osnovne uredbe po službenoj dužnosti tužiteljici priznala svojstvo osiguranika po osnovi člana uprave trgovačkog društva. Smatra da okolnost da tužiteljica kao zaposlena osoba u Republici Hrvatskoj pretežiti dio poslova obavlja u državi prebivališta, nije od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu, u kojem je predmet bila ocjena zakonitosti rješenja upravnih tijela. Ističe da je prvostupanjsko upravno tijelo nakon donošenja rješenja tuženika i pobijane presude, a nakon zaprimanja potvrde A1, provelo obnovu postupka i poništilo rješenje prvostupanjskog upravnog tijela od 19. siječnja 2023. Pogrešnim smatra navode tužiteljice u pogledu različitog postupanja u predmetu njezinog supruga, jer se predmeti nisu temeljili na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi. Predlaže odbiti žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje u tekstu: ZUS), koji se primjenjuje sukladno članku 169. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24.), ovaj Sud nalazi da se ista ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 66. stavka 1. ZUS-a.

7. Prvostupanjski sud je presudu temeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela te je pravilno odbio tužbeni zahtjev, jer tužiteljica svojim tužbenim navodima nije dovela u sumnju pravilnost primjene odredbe članka 12. i članka 119. stavka 2. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13., 151/14., 35/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/18., 84/21. i 119/22., dalje u tekstu: ZOMO). Navedenom odredbom članka 12. ZOMO-a propisano je da su obvezno osigurani članovi uprave, izvršni direktori trgovačkih društava i upravitelji zadruge, ako nisu obvezno osigurani po drugoj osnovi.

8. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica u upravnom postupku osporavajući prvostupanjsko upravno rješenje navela da se na nju kao korisnicu mirovine u Kneževini Lihtenštajn sukladno odredbi članka 11. stavka 3. točke e) Osnovne uredbe primjenjuje zakonodavstvo države boravišta, odnosno [adresa], ne dostavljajući u žalbi dokaze o toj tvrdnji. Tuženik je odbio žalbu tužiteljice te utvrdio da je u primjeni zakonodavstvo Republike Hrvatske, jer se sukladno supsidijarnoj naravi naprijed citirane odredbe članka 12. ZOMO-a, svojstvo osiguranika po osnovi člana uprave trgovačkog društva (odnosno radno aktivne osobe) utvrđuje i u odnosu na osobe koje su korisnici mirovine. Osporavajući zakonitost rješenja tuženika tužiteljica u upravnom sporu navodi da poslove člana uprave trgovačkog društva Namafa d.o.o. obavlja pretežitim dijelom iz svog doma u Kneževini Lihtenštajn, zbog čega smatra da se u konkretnom slučaju sukladno odredbama članka 12. do 16. Osnovne uredbe, kojima su propisana posebna pravila o nadležnosti u slučaju obavljanja djelatnosti u dvije ili više članica, primjenjuje zakonodavstvo države članice boravišta.

9. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, pravilno zaključuje prvostupanjski sud da navodi izneseni tijekom spora ne utječu na zakonitost osporenog rješenja. Naime, tužiteljica tijekom upravnog postupka, a prije donošenja osporavanog rješenja tuženika, nije dostavila dokaze (potvrda A1), koji bi sukladno odredbama članaka 12. do 16. Osnovne uredbe, mogli dovesti do isključenja primjene zakonodavstva Republike Hrvatske, odnosno obveze osiguranja prema članku 12. ZOMO-a. Prema navodima tuženika iz odgovora na žalbu, prvostupanjsko upravno tijelo je nakon dostave potvrde A1 obnovilo upravni postupak i donijelo rješenje kojim se poništava rješenje prvostupanjskog upravnog tijela od 19. siječnja 2023. S obzirom na to da je predmet ovog spora ocjena zakonitosti rješenja tuženika (članak 3. ZUS-a), kojim su, u vrijeme njegova donošenja pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, odbijeni žalbeni prigovori tužiteljice, to nije bilo osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva.

10. Pogrešno zaključuje tužiteljica da je tuženik odlučujući o njezinoj žalbi trebao utvrđivati činjenice i provoditi dokaze koje nije iznijela ni predložila u žalbi, a koje tuženiku stoga nisu bile poznate. Pritom je potrebno ukazati da je člankom 3. stavkom 2. Uredbe (EZ) broj: 987/2009 Europskog parlamenta i vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EZ) broj: 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, kojim su regulirani opseg i pravila razmjene podataka između osoba i ustanova, propisano da su osobe na koje se primjenjuje Osnovna uredba obvezne nadležnoj ustanovi dostaviti podatke, dokumente ili popratne dokaze potrebne za utvrđivanje okolnosti u kojima se nalaze oni ili članovi njihovih obitelji, za utvrđivanje ili održavanje njihovih prava i obveza te za određivanje zakonodavstva koje se primjenjuje i njihovih obveza na temelju tog zakonodavstva.

11. Neosnovano tužiteljica zaključuje da je tuženik u dva jednaka postupka u pogledu istih činjenica i iste pravne osnove donio sadržajno različita rješenja, s obzirom na to da iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da su u predmetu koji se vodio povodom žalbe ZS, supruga tužiteljice, već u upravnom postupku istaknuti prigovori o tome da je od nadležnog tijela Kneževine Lihtenštajn stranka zatražila izdavanje potvrde A1, i koji dokaz je bilo moguće izvesti tijekom upravnog postupka.

12. Prema ocjeni ovoga Suda navodi žalbe ne dovode u sumnju zakonitost pobijane presude, niti utječu na donošenje drugačije odluke, te nije bilo osnove za usvajanje žalbe.

13. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe nije osnovan u smislu odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a, jer tužiteljica nije uspjela sa žalbom.

14. Slijedom navedenog, na temelju članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 6. ZUS- a odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Gordana Marušić-Babić