Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl. br. Gž-1668/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623 protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupan po Lidiji Klepo, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-3610/2024 od 27. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. P-3610/2024 od 27. rujna 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 4.197,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.06.2024. do isplate kao neosnovan, dok je toč. II) izreke naloženo tužitelju da naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja tj. 27.09.2024. do isplate.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP-a), te predlaže preinačiti pobijanu prvostupanjsku odluku, odnosno podredno ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje.

3. U žalbi tužitelj u bitnom navodi da je sud polazeći od primjene Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ( NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14, 155/23, dalje ZOOP-a) pogrešno primijenio materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. Navodi da ima temeljem čl. 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ( NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22, dalje ZMO ) izvorno pravo potraživati štetu u slučajevima iz čl. 161. ZMO od odgovorne osobe, u konkretnom slučaju tuženika kao osiguratelja, te da je isključivo i jedino moguća primjena odredbi ZMO prilikom ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva. Navodi da odredbe ZMO predstavljaju poseban propis kojim je uređena materija naknade štete koju pretrpi plaćanjem novčanih iznosa svojim osiguranicima kojima je priznato pravo na invalidsku i obiteljsku mirovinu, kao i način obračuna visine štete i od koga može zahtijevati tu naknadu štete sukladno odredbi čl. 164. st. 5. ZMO. S druge strane ZOOP da općenito uređuje obvezna osiguranja u prometu, a u pojedinim svojim odredbama i pojedina pitanja naknade štete prouzročena vozilima u pogledu kojih je sklopljen ugovor o obveznom osiguranju, međutim na pitanje naknade štete koju Zavod pretrpi plaćanjem invalidske i obiteljske mirovine svojim osiguranicima da treba primijeniti ZMO koji da detaljnije uređuje tu materiju i predstavlja poseban propis, te sprečava primjenu odredbe čl. 27. ZOOP-a koja se odnosi na subrogacijske zahtjeve nositelja osiguranja.

4. Odgovor na žalbu nije podnijet.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom naknade štete u iznosu od 4.197,47 eura na ime isplaćenog dijela invalidske mirovine svom osiguraniku BČ u razdoblju od 01.07.2021. do 31.05.2024. u omjeru od 50% od punog iznosa isplaćene invalidske mirovine jer da taj omjer predstavlja posljedicu pretrpljene štete u prometnoj nezgodi koja se dogodila 25.07.2014., a koja je priznata kao ozljeda na radu.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje:

- da je nesporno osiguranik tužitelja OČ **.**.2014. u prometnoj nesreći zadobio tjelesne ozlijede koje su priznate kao ozljeda na radu, pa mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozlijede na radu i to u omjeru od 50%

- da je za navedenu prometnu nesreću nesporno odgovoran osiguranik tuženika VČ

- da tužitelj u ovom postupku potražuje naknadu štete nastale isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku što rezultira time da između tužitelja i štetnika tj. osiguranika tuženika VČ, koji je odgovoran za predmetni štetni događaj, nastaje odnos izvanugovorne odgovornosti za štetu, dok su obveze društva za osiguranje po policama osiguranja od automobilske odgovornosti regulirane odredbama ZOOP-a

-iz navedenog razloga da su za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguranika štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine relevantne odredbe ZOOP-a koji je na snazi u trenutku kada su izvršene isplate invalidske mirovine, jer šteta za tužitelja, koji isplaćuje svom osiguraniku BČ invalidsku mirovinu nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom invalidske mirovine i svaka takva isplata za tužitelja da predstavlja novu štetu, dok da nisu relevantne odredbe ZMO-a koji kao opći zakon uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja.

- navedeni pravni stav o primjeni ZOOP-a, a ne ZMO-a da je izrazio Vrhovni sud RH u svojim brojnim odlukama, pa tako i u odluci Rev-1031/23 od 12.12.2023. u kojoj je jasno izrazio pravni stav da je za odluku u sporu koju pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa koji je HZMO isplatio svom osiguraniku mjerodavan ZOOP, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, te da se u takvoj situaciji ne može primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori, jer je intencija zakonodavca bila da donošenjem ZMO-a iz 2013. godine izmijeni odredbe ZOOP-a, kojima je uređena odgovornost osiguratelja, pa nije bilo zapreke da se donošenjem ZMO-a 2013. godine stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO-a

- da slijedom navedenog ZOOP u odnosu na opće odredbe ZMO-a predstavlja lex specialis, pa vrijedi pravno načelo lex specialis derogat legi generali

- da je odredbom čl. 27. st. 1., 2., 3. i 4. ZOOP-a propisano da je društvo za osiguranje obvezno Zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a razmjerni iznos mirovine utvrđuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja

- da je tužitelj svom osiguraniku u razdoblju od 01.07.2021. do 31.05.2024. godine isplatio invalidsku mirovinu u ukupnom iznosu od 8.394,94 eura, s time da je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu i to 50% zbog ozljeda zadobivenih u predmetnom štetnom događaju, koje ozljede su priznate kao ozljeda na radu, a 50% zbog bolesti.

7. Slijedom navedenog prvostupanjski sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoji stvarna šteta koju tužitelj trpi isplatom predmetne invalidske mirovine, jer sukladno odredbi članka 27. st. 3. ZOOP-a stvarna šteta postoji samo ako mirovina nije utvrđena zbog ozljede na radu, u kojem slučaju je potrebno utvrditi da li postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a (koja dakle nije utvrđena zbog ozljede na radu) i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju ozljede na radu, a zbog čega primjenom odredbe čl. 27. ZOOP-a odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan. Odluku o trošku donosi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a.

8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Također pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Nije osnovan žalbeni navod tužitelja, a kojeg je isticao i tijekom prvostupanjskog postupka da su u konkretnom slučaju za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu, mjerodavne odredbe ZMO-a, a ne odredbe ZOOP-a.

11. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH u brojnim odlukama (Rev 12/2022 od 12.01.2022., Rev-x-388/2018 od 25.08.2020., Rev-5292/2019 od 16.06. 2020 ) za odluku o sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavne su odredbe ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine i to članka 27. ZOOP-u koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

12. Pri tome valja istaknuti da je tuženik osiguravajuće društvo koje se, između ostalog, bavi i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a koji poslovi su regulirani odredbama ZOOP-a posljedično čemu se odredbe tog zakona primjenjuju na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja. Naime, tuženik kao osiguravajuće društvo nije štetnik, već temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila ima obvezu (u slučaju ispunjenja propisanih pretpostavki ) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe-štetnika (konkretnog osiguranika ) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom, odnosno ZOOP-om.

13. Prema čl. 27. ZOOP obveza tuženika kao osiguratelja postojala bi samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu.

14. Kako su u konkretnom slučaju nesporno osiguraniku tužitelja BČ zadobivene ozlijede u prometnoj nezgodi priznate kao ozljeda na radu slijedom čega mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozlijede na radu u omjeru od 50%, a u kojem omjeru tužitelj i potražuje naknadu štete od tuženika, to ne postoji stvarna šteta u smislu naprijed citirane razlike iz čl. 27. ZOOP-a, niti je tijekom postupka tužitelj istu dokazao. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev.

15. Obzirom na navedeno, a primjenom odredbe članka 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Ksenija Dimec