RepublikaHrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-963/2022-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, te Helene Vlahov Kozomara, sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Josipu Valiću, odvjetniku iz Pule, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P- 83/19-37 od 7. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: P-83/19-37 od 7. ožujka 2022.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu broj. [broj kredita], koji je zaključen između tužiteljice i tuženika u [adresa], dana 21. prosinca 2005., u dijelu koji glasi: « Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke », pa stoga navedena odredba ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

1.1. U točki II. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o [broj kredita], koji je zaključen između tužiteljice i tuženika u [adresa], dana 21. prosinca 2005., kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl.2. koja glasi: «CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj », zatim sadržane u odredbi čl. 7., koja glasi:« Valutna Klauzula. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro - računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja», pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

1.2.U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 1.946,06 kn po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zajedno sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

1.3. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 20.048,13 kn po osnovi preplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF zajedno sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

1.4. U točki V.izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 13.023,00 kn zajedno sa sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

1.5. U točki VI. izreke odbijen je u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.

1.6. U točki VII. izreke utvrđeno je da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 3.107,63 kn zajedno sa zateznim kamatama po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude, kao i tuženikova tražbina prema tužitelju u iznosu od 8.265,10 kn sa zateznom kamatom od 24. studenoga 2010. pa do isplate.

2. Protiv te presude žali se tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

2.1. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a nalazi u tome što prilikom utvrđivanja relevantnih činjenica sud nije savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, te je temeljio svoj zaključak na rezultatima tako provedenog cjelovitog postupka. Također bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, nalazi u tome što su u obrazloženju presude dokazi i relevantne činjenice interpretirani i ocjenjivani nepotpuno i proturječno cjelovitom stanju spisa, pa je odluka u tom dijelu manjkava, neobrazložena i paušalna, te izreka pobijane odluke ne odgovara stanju spisa, tj. provedenim dokazima. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 388. ZPP-a nalazi u tome što obrazloženje presude ne sadrži zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijete i dokaze koji su predloženi, te koje od činjenice je sud utvrdio, zašto i kako ih je utvrdio.

3. Tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka kad nije odlučio o tuženikovom prijedlogu za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku suda Europske unije o tumačenju prava Europske unije. Tuženik ustraje kod istaknutog prijedloga iz podneska od 31. ožujka 2021., te predlaže da sud ukine presudu s uputom prvostupanjskom sudu da uputi zahtjev za prethodnu odluku sukladno prijedlogu tuženika ili da sam kao drugostupanjski sud podnese zahtjev za prethodnu odluku sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije, s obzirom na razloge koji su u tom podnesku izneseni. Navodi da je u pojedinačnim postupcima koji su pokrenuti na temelju odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. potrebno utvrđivati sve okolnosti temeljem kojih se imalo smatrati da bi odredba kojom se ugovara promjenjiva kamatna stopa, bila protivna načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na potrošača. U tom smislu ističe kako je uz svaku obavijest o promjeni kamatne stope bio dostavljen i izmijenjeni otplatni plan prema kojem je tužiteljica jasno mogla utvrditi visinu svojih budućih obveza, a na koje tužiteljica nikad nije uložila primjedbe ili pak poduzela radnje iz kojih bi proizlazio da joj je dio ugovora o kreditu koji se odnosi na kamatnu stopu bio nejasan ili nerazumljiv. Nejasnim smatra, temeljem kojeg zakona, odnosno zakonskih odredbi prvostupanjski sud utvrđuje da bi predmetne odredbe ugovora o kreditu bile napoštene kada samo paušalno utvrđuje nerazumljivost navedenih odredbi pozivajući se na utvrđenje iz kolektivnog spora. Sve i da se ima smatrati da je tužiteljici citirana odredba bila nerazumljiva, odnosno da je sudu bilo dozvoljeno ocjenjivati poštenost takve odredbe, tuženik ističe kako zasigurno takva odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U odnosu na valutnu klauzulu, navodi da je navedena odredba isključena od utvrđivanja poštenosti-nepoštenosti, a kako to proizlazi iz odluke suda Europske unije u predmetu C-81/19 koja se u duhu prava Europske unije ima primijeniti na ovaj postupak, a na koju odluku je tuženik ukazivao naslovnom sudu u podnesku od 4. siječnja 2021. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka.

4. Pravno shvaćanje da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti, odnosno nepoštenosti, sud Europske unije ponavlja i u recentnoj odluci u predmetu C-243/20 (DP,SG c/a Trapeza Peiraios) od 21. prosinca 2021. Naime, prema shvaćanju suda Europske unije u odlukama C-81/19 i C-243/20, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti, odnosno nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zaknske odredbe čl.22. Zakona o obveznim odnosima, pa je utoliko sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Navodi da se sud u obrazloženju presude samo pozvao na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., te uz primjenu odredbe čl. 502. ZPP-a utvrdio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna. Međutim, u pojedinačnim postupcima kao što je ovaj, nije dovoljno pozivati se na utvrđenje iz kolektivnih odluka, već je potrebno provesti kontradiktorni postupak gdje će se utvrditi da li je tužiteljica bila odgovarajuće informirana glede valute za koju se veže glavnica kredita, odnosno je li banka upozorila tužiteljicu kao buduću korisnicu kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njezine kreditne obveze, a što je sud odbijajući izvesti predložene personalne dokaze, propustio utvrditi, čime je potpuno pogrešno utvrdio činjenično stanje. U tom smislu tuženik ističe da je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir odluku suda Europske unije iz presude Ibercaja Banco SA od 9. srpnja 2020. broj C-452/18, a kojom se ukazuje na potrebu da nacionalni sud izvrši potrebne provjere u svakom pojedinačnom slučaju.Tuženik ističe kako neobrazloženim odbijanjem provođenja personalnih dokaza, odnosno saslušanjem tužiteljice kao i predloženih dokaza saslušanjem zastupnika tuženika, sud nije ni na koji način utvrdio postojanje gore navedenih okolnosti. Tako u obrazloženju se sud ni jednom riječju nije osvrnuo na svu brojnu dokumentaciju i materijale koje je tuženik dostavio, a kojim bi se dokazala razina informiranosti tužiteljice prilikom sklapanja ugovora o kreditu, niti je ocijenio zasebno niti zajedno, odnosno nije provedeno saslušanje tužiteljice niti zastupnika tuženika, kao ni predložene svjedokinje MN, niti je pravilno ocijenjena dokumentacija i predloženi dokazi tuženika vezano za informiranje tužiteljice.

5. Također navodi da u pobijanoj presudi sud prvog stupnja propušta jasno obrazložiti zašto je odbio dokazne prijedloge tuženika. Navodi da je odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljici kao opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. U tom dijelu da sud propušta uzeti u obzir spomenutu odluku Suda Europske unije u predmetu C-452/18 u kojoj Sud Europske unije obrazlaže da kada je riječ o odredbi kojom se fluktuacija izračunava na temelju indeksa kako se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne može zahtijevati pružanje preciznih informacija o financijskim posljedicama povezanim s promjenama mjesečnih obroka tijekom trajanja ugovora, jer te promjene ovise o budućim događajima koje nije moguće predvidjeti i koji ne ovise o volji tog prodavatelja robe i pružatelja usluga.

6. Tuženik ustraje i kod prigovora zastare. Ističe kako tužiteljica nije ovlaštena potraživati zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta nego slijedeći dan od pravomoćnosti presude kojom je pružena kolektivna zaštita, dakle od 14. lipnja 2014., odnosno 15. lipnja 2018. Uz navedeno, da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio kamate na pojedinačne iznose od dana dospjeća svakog pojedinog anuiteta. U konačnici, tuženik ističe da je sud u pobijanoj presudi dosudio tužiteljici zatezne kamate za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti ("Narodne novine" broj 53/20) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti.

7.U odnosu na prigovor radi prijeboja, navodi da Zakon o zaštiti potrošača nigdje ne navodi da je ništetnost ugovorne odredbe ograničena samo u korist potrošača, obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početne ugovorne parametre (početni tečaj), što bi značilo da bi tuženik imao potraživanje prema tužiteljici, a sve iz razloga što tijekom otplate kredita tužiteljica je plaćala anuitete po nižem tečaju od onoga kojim je kredit bio isplaćen. Za primjenu navedene odredbe, nije potrebno da je stvarno došlo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, nego teleološkim tumačenjem te odredbe dolazi se do zaključka da je ratio te odredbe vraćanje stranaka na početne ugovorne parametre, a u kojem slučaju je svaka strana dužna vratiti bilo nadopuniti svoju ugovornu obvezu do one razine da bi se dostigli početni parametri. Prigovara i odluci o parničnom trošku.

8. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti uz naknadu troška tuženiku, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

9. Odgovor na žalbu nije podnesen.

10. Žalba nije osnovana.

11. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 388. st. 4. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a odlučne činjenice su utvrđene uz pravilnu primjenu odredbe čl. 8. ZPP-a,te obrazloženje presude sadrži sve ono što propisuje odredba čl. 388. st. 4. ZPP-a.Također, suprotno žalbenim navodima izreka pobijane presude je jasna i razumljiva, jer je razvidno koji dio ugovornih odredbi je utvrđen ništetnim, kao i koliki iznos je tuženik dužan platiti tužiteljici.

12.Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od tih povreda.

13. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka 21. prosinca 2005. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika i odredbi o valutnoj klauzuli, te isplata razlike preplaćenih iznosa po osnovi kamate i tečaja CHF.

14. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da su tužiteljica i tuženik 21. prosinca 2005. zaključili Ugovor o [broj kredita] na iznos od 37.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti;

- da je odredbom čl. 8. navedenog Ugovora ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 7,99%, te da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke – tuženika;

- da je ugovoren rok otplate od 120 mjeseci (čl. 6. ugovora) nakon puštanja kredita u tečaj, iznos anuiteta od 451,14 CHF po srednjem tečaju banke na dan odobrenja žiro-računa banke sa dospjećem prvog u mjesecu (čl.7. Ugovora);

- da je financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš utvrđeno da preplata iznosa na ime ugovorene valutne klauzule iz predmetnog ugovora i kamata između stvarno plaćenog po kreditu i obveze koju bi tužiteljica bila u obvezi plaćati po početnom otplatnom planu i tečaju na dan isplate kredita, i to uvažavajući i pozitivne i negativne razlike anuiteta (kada je tečaj plaćanja bio i viši i niži od početnog) iznosi 1.946,06 kn s osnova promjene kamatne stope i 16.935,10 kn s osnova promjene tečaja, odnosno ukupno 18.881,16 kn, s tim da pojedinačni iznosi razlike anuiteta s osnova promjene kamatne stope specificirani su u stupcu 16 Tabele br. 5. i pojedinačni iznosi razlike anuiteta s osnova promjene tečaja (i pozitivne i negativne razlike) specificirani su u stupcu 18 Tabele br. 5.;

- da je vještak u svom nalazu izračunao da bi preplata iznosa na ime ugovorene valutne klauzule iz predmetnog ugovora i kamata između stvarno plaćenog po kreditu i obveze koju bi tužiteljica bila u obvezi plaćati po početnom otplatnom planu i tečaju na dan isplate kredita, i to uvažavajući samo pozitivne razlike anuiteta kada je tečaj plaćanja bio viši od početnog tečaja na dan isplate kredita iznosila 1.946,06 kn s osnova porasta kamatne stope, 20.048,13 kn s osnova porasta tečaja, odnosno ukupno 21.994,19 kn, pojedinačni iznosi više plaćenog s osnova porasta kamatne stope specificirani su u stupcu 16 Tabele br. 6., a pojedinačni iznosi više plaćenog s osnova porasta tečaja (samo pozitivne razlike) specificirani su u stupcu 18 Tabele br.6.

15. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da je odredba Ugovora o kreditu o redovnoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke o visini takve kamatne stope ništetna kao i odredba u kojoj se glavnica kredita i otplata kredita veže uz valutu CHF. S obzirom na takve odredbe da je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita što je imalo za posljedicu nepoštenost takvih odredbi s tim da odluka suda donesena u svrhu zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP) obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako to proizlazi iz odredbe čl. 118. ZZP-a.

16. Zbog toga utvrđeni iznos koji je tužiteljica platila viiše na ime ugovorenih kamata u odnosu na iznos koji je trebala platiti da je ugovorena kamata plaćena po stopi od 7,99 % godišnje kao iznos koji je platila više zbog toga što je glavnica kredita i otplata bila vezana uz valutu CHF, tuženik je stekao bez osnove, te je naloženo tuženiku da navedene iznose vrati tužiteljici, odnosno da joj naknadi vrijednost postignute koristi ostvarene zbog više plaćenih anuiteta, a sve sukladno čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; ZOO).

17. Vezano za istaknuti prigovor zastare, sud prvog stupnja utvrđuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača došlo do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu ugovora o kreditu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 5. veljače 2019. , podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

18. Na dosuđeni iznos tužiteljici su dosuđene zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i od dana kada su izvršene pojedine uplate, a koji datumi uplata su razvidni iz nalaza i mišljenja vještaka i koje uplate su vršene sukladno odredbi čl. 7. Ugovora, uz primjenu odredbe čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

19. U odnosu na tuženikov prigovor radi prijeboja tražbine tuženika s osnove tzv. negativne razlike u mjesečnim anuitetima, prvostupanjski sud zauzima stav da tužiteljica plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od onoga koji je važio u vrijeme isplate kredita i nadalje nije stjecatelj, već je to tuženik, pa nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove.

20. Naime, prvostupanjski sud zauzima stav da tražbina tuženika u visini od 11.372,73 kn u vidu razlike tečaja ne postoji. Utvrđuje da je tuženik kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovarao valutu uz koju je vezan CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene ne potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa zaključenjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je konačno utvrđeno u kolektivnom sporu, pa tuženik kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredbi ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužiteljice kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu, ni s osnove naknade štete koju je sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora, obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica, a ne tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

21. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužiteljice.

22. Naime, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž - 7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., utvrđeno da je Erste & Steiermärkische bank d.d. između ostalih tuženika u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede su trajale i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

23. Nadalje, pravilno je sud prvog stupnja pošao od utvrđenja iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31 prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81. , 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07 - dalje ZZP/03).

24. Pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači, obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, pa je tužiteljica u ovom postupku mogla se pozvati na sadržaj odluke radi individualne pravne zaštite, a sud je bio dužan tu odluku uzeti u obzir.

25. Suprotno žalbenim navodima tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravo shvaćanje iz postupka «Potrošač», zbog čega se u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitati poštenje spornih odredaba potrošačkih ugovora, pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja u pogledu direktnog učinka pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa. Naime, prema odredbi 502. a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove i druge organizacije koji su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane i propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanje, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava, dok je odredbom čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

26. Suprotno tvrdnji tuženika, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi dokaze na okolnosti da li je ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva i je li se pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 120/15, 14/19 -ZZP) u smislu postojanja povrede propisa za zaštitu potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

27. Točan je žalbeni navod tuženika da je dopušteno u ovom postupku dokazivati da se o ugovornoj odredbi koja je u ovom postupku utvrđena ništetnom pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužiteljici prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornoj ugovornoj odredbi te obavijesti o rizicima i posljedicama iste odredbe koje utječu na njezinu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Tuženik je tijekom postupka na navedene okolnosti da se pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama predložio saslušanje svjedokinja MN, voditeljice službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije Direktorice za podršku u prodaji, a koja je u vrijeme sklapanja ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika, RN, zadužene za sklapanje ugovora o kreditu i LNU. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi i po mišljenju ovog suda nisu trebali biti izvedeni. To jer tako općenito obrazloženi dokazni prijedlozi ukazuju da njihov sadržaj nije mogao utjecati na ishod i pravičnost postupka u cjelini. Načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju nije povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužiteljici nisu dane odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu, a tuženiku je o toj okolnosti omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku ali odgovarajućim dokaznim prijedlozima. S tim u vezi treba reći da je sud prvog stupnja pravilno odbio dokazni prijedlog za saslušanje tužiteljice na okolnosti obaviještenosti tužiteljice prije sklapanja konkretnog ugovora, jer tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi da nije informirana o spornim odredbama ugovora, pa nije vjerojatno da bi saslušana kao stranka iskazala suprotno. Također, glede pozivanja tuženika na priloženu dokumentaciju, a koja je vezana uz informiranost tužiteljice, kao što su reklamni materijali, brošure i drugo, treba reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima i iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute.

28. S tim u vezi treba dodati kako iz isprava koje je tuženik dostavio u spis u svrhu dokazivanja da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna, ne proizlazi da je na taj način određena stopa ugovorne kamate. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. zaključuje da se razlozi za promjenljivost kamatne stope, kako su prikazani u odlukama (općim uvjetima poslovanja) tuženih banaka, ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.

29. Vezano za stajalište Suda Europske unije izraženom u presudi broj C81/19, na koje u žalbi ukazuje tuženik, valja navesti da navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13 EEZ. Citirana presuda odnosi se prije svega na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud Europske unije u toj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, koji je različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. Također treba reći da je Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjena i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12), s time da u vrijeme sklapanja Ugovora Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme zajednice EU, a sve u svrhu da Europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

30. Dakle, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužiteljici prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredaba koje utječu na njezinu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu.

31. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 21. prosinca 2005. u dijelu kojim je određena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci tuženika o kamatnim stopama banke preko ugovorene kamatne stope od 7,99 %, te u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula. Ništetni dio obveze ima se smatrati da nikad nije postojao, tako da ne može imati utjecaj u odnosu na potrošača s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da navedene odredbe nisu ni postojale.

32. Naime, kako je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženik podizao bile nezakonite, što znači da je tužiteljičina obveza u cijelom utuženom razdoblju mogla biti jedino plaćanje redovne kamatne stope od 7,99 % godišnje što je početna kamatna stopa. Također, kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli utvrđena ništetnom, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćen samo početni tečaj CHF, pa je sud prvog stupnja pravilno obvezao tuženika na isplatu iznosa čija visina između stranaka nije sporna.

33. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva i na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odluci tog suda Rev-2245/2017.

34. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018.) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

35. Prema tome, vezano za istaknuti prigovor zastare, podnošenjem kolektivne tužbe Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva i zastara počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu tužbe, dakle 13. lipnja 2014. u odnosu na odredbu kojom je određena redovna promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, odnosno 14. lipnja 2018. u odnosu na odredbu ugovora kojom je ugovorena valutna klauzula, pa tužba podnesena 5. veljače 2019., podnesena je unutar zastarnog roka od pet godina.

36. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba preplatila tuženiku na ime ugovorene kamate iznos od 1.946,06 kn i tečajne razlike iznos od 20.048,13, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO-a kada je obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužiteljici.

37. Točan je žalbeni navod tuženika da je potrošač, u konkretnom slučaju tužiteljica, a nakon dostave obavijesti o povećanju kamatne stope imala mogućnost raskida ugovora, međutim takva zakonska mogućnost ne daje spornim odredbama o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule iz ugovora o kreditu karakter poštenih odredbi u smislu ZZP-a.

38. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom članka 1115. ZOO obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamata od dana primitka preplaćenih iznosa i s osnove promjenjive redovne kamate veće od ugovorene stope od 7,99 %. Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je ocijenio i prvostupanjski sud, a to imajući u vidu da je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je također postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

39. Pritom valja reći da tuženik neosnovano osporava tijek zatezne kamate u razdoblju od 1. svibnja do 18. listopada 2020. pozivajući se pritom i na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 83/20.), a to iz razloga što su čl. 1. Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti propisane posebne interventne mjere (samo) u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2. Budući da se odredba čl. 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti o zastoju tijeka zateznih kamata ne odnosi i na parnični postupak, to je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o tijeku zatezne kamate.

40. Stoga, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno da je isključivo on isti predložio prema unificiranom unaprijed pripremljenom sadržaju, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1111. i članka 1115. ZOO-a mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

41. Neosnovan je prijedlog tuženika za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije u odnosu na čl. 22. ZOO-a. Naime, tuženik je predložio tumačenje odredbi i ocjene valjanosti odredbe hrvatskog unutarnjeg prava, što nije svrha prethodnog postupka pred Sudom Europske unije.

42. Iz navedenih razloga, a zbog neprihvaćanja prijedloga tuženika za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije o tumačenju prava Europske unije, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu parničnog postupka niti je pogrešno primijenio materijalno pravo.

43. Iz navedenih razloga ni ovaj sud takav zahtjev neće podnositi Sudu Europske unije kako to predlaže tuženik u žalbi.

44. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici, a koju je tuženik istaknuo prigovorom radi prijeboja, jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio ništa, niti je ništa stekao bez osnove. Također, u odnosu na tuženika ne vrijede ista pravila kao u odnosu na potrošača. Naime, potrošači su osobe zbog kojih je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu, dok su banke nesavjesne od samog početka, te su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogao pripisati samo bankama kao profesionalcima, a ne i potrošačima. Na strani jedne ugovorne strane zbog ništetnih ugovornih odredbi došlo je do očite neravnoteže u pravima stranaka, dakle do štete za njih, stoga se banka uopće ne bi mogla pozivati na prigovor radi prijeboja, odnosno nema osnove za uzimanje u obzir negativne razlike.

45. Što se tiče prijebojnog zahtjeva, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud o istom odlučio jer radi se o oročenom depozitu kao instrumentu osiguranja kredita koji je formiran iz kredita na dan početka korištenja kredita 30. prosinca 2005. te koji je izražen u švicarskim francima. Iznos deviza na dan njegovog formiranja isti je do njegove isplate obzirom da se depozitom zatvara isti iznos kredita u valuti pa je nebitno koliko to iznosi u kunama. Oročeni depozit nije kupljen iz kuna nego je isplaćen iz kredita u valuti. Tečajne razlike po osnovi depozita su neutralne, odnosno iste su na imovinu i obvezu, obveza je depozit, a imovina je taj isti iznos na računu banke koji je zadržan, odnosno nije isplaćen korisniku kredita. Banka u slučaju potrebe uvijek za 1 CHF depozita zatvara 1 CHF kredita, zbog čega se vrijednost depozita ne mijenja. Tužitelj navedenim depozitom nije za sebe ostvario nikakvu korist, niti je bilo što stekao.

46. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st.1. ZPP-a.

U Rijeci, 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan