Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1267/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojega zastupa punomoćnica Andrea Mardešić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Danko Škare, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 6179/2021-26 od 25. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6179/2021-26 od 25. ožujka 2024. u točkama I., II., IV. i V. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, su utvrđene ništetnim odredbe čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 13. lipnja 2007., u točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 4.483,19 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to specificirano u toj točki izreke, u točki III. izreke je odbijen zahtjev za isplatu zatezne kamate za razdoblje od 22. travnja 2008. do 8. srpnja 2014., od zatraženog do dosuđenog datuma dospijeća, u točki IV. izreke je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.494,50 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana, dok je u točki V. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19 i 80/22- dalje: ZPP).

3. U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl.354. st.2. toč. 11. ZPP-a, jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, osobito zato što nema razloga o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su izneseni da su nejasni i proturječni. Navodi da je tužitelj podneskom od 28. studenog 2023. preinačio tužbu zatraživši isplatu u kunama i eurima, međutim, da postavljeni iznosi nisu ekvivalentni, što da čini podnesak tužitelja nerazumljivim. Sud prvog stupnja da je tužitelju dosudio samo iznose u eurima, ali da konačan iznos prelazi iznos izražen u kunama te da je tužitelju dosuđen viši iznos od onog koji je utvrđen vještačenjem. Glede utvrđenja da je ništetna odredba čl. 1. Ugovora o kreditu, navodi da ta točka ugovora sadrži samo iznos odobrenog kredita, dok čl. 7. ugovora određuje valutu obveze tužitelja kao korisnika kredita. Tvrdi da nema nikakve osnove da se čl. 1. ugovora odredi ništetnim, pri čemu da se i u pobijanoj presudi okolnost što je ugovorena valutna klauzula ne povezuje s ništetnošću ugovora.

4. Osporava stajalište suda prvog stupnja da tužitelj ima svojstvo potrošača, te ponavlja da je tužitelj vlasnik obrta i poduzetnik pa da je u smislu čl. 77. st. 3. Zakona o obrtu trgovac pojedinac, zbog čega nema status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" 96/03 dalje: ZZP/03). S obzirom na takav status tužitelja, smatra da je ugovor sklopljen u svrhe koje su namijenjene njegovoj poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti pa da je pogrešno ocijenjen iskaz tužitelja koji da je suprotan ispravama u spisu. Glede obračuna navodne preplate, ukazuje da je vještak izračunao samo tzv. pozitivnu razliku, ali ne i ono što je tužitelj plaćao manje od iznosa obračunatog prema početnom tečaju, tzv. negativnu razliku. Sud prvog stupnja da je tužitelju dosudio iznos koji ne sadrži tzv. negativnu razliku čime da je povrijedio materijalno pravo. Navodi da je ništetnost apsolutna te djeluje na sve stranke nekog posla, da prema čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti svaka strana vraća drugoj ono što je primila na ime ništetne odredbe pa da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je obračun prihvaćen, iako ne sadrži izračun negativne razlike. Isti zaključak da se odnosi i na primjenu čl.1111. Zakona o obveznim odnosima u dijelu koji se odnosi na naturalnu restituciju. Nadalje smatra da je sud prvog stupnja pogrešno zaključio da tužitelj ima pravnog interesa za vođenje ovog postupka, unatoč tome što je ugovor isplaćen te što je uzrokom ništetnosti bila zabrana manjeg značenja u smislu čl. 326. st. 2. ZOO-a. Tvrdi da je ugovor prestao proizvoditi pravne učinke između stranaka ispunjenjem, kao redovitim načinom prestanka obveza, a da u trenutku sklapanja ugovora nije postojala nikakva zabrana na strani tužitelja za sklapanje takvog pravnog posla. Ukazuje da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 taj sud isključio oglašavanje ništetnim cjelokupnog ugovora o kreditu kao posljedicu eventualne djelomične ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli, budući da je našao da ugovor o kreditu može opstati bez takvih odredbi, čime da je tim odredbama dao karakter odredaba manjeg značaja, te da i čl. 87. st. 2. ZZP/03 propisuje da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

5. Tuženik osporava i odluku o parničnom trošku, ističući da je neosnovano tužitelju dosuđen trošak zastupanja odvjetnika koji se odnosi na nagradu za sastav podnesaka od 19. travnja i 8. kolovoza 2022., jer da je u prvom podnesku tužitelj ponovio("reciklirao") navode iz tužbe, dok je drugim podneskom uskladio tužbeni zahtjev s rezultatima vještačenja pa da se radi o podnescima koji nisu bili potrebni, jer da je sud mogao donijeti odluku i prema tužbenom zahtjevu iz tužbe. Osim toga naglašava da tužitelj nije u cijelosti uspio u sporu, budući da je u toč. III izreke odbijen dio zahtjeva pa da se odluka o trošku ne može temeljiti na čl. 154. st. 1. ZPP-a.

6. Predlaže presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

7. Žalba tuženika nije osnovana.

8. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.483,19 eura kao razlike iznosa koji je obračunat primjenom početnog tečaja valute CHF (švicarski franak) prema kuni te iznosa koji uključuje promjene odnosa domaće valute i CHF za vrijeme trajanja ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka 13. lipnja 2007.

10. Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio da je Ugovorom o kreditu od 13. lipnja 2007. koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, ugovoren iznos kredita od 24.345,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz primjenu valutne klauzule, s tim što je člankom 7. Ugovora određena obveza otplate glavnice i kamata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.

11. Glede materijalnog prava, sud prvog stupnja u nazočnom slučaju primjenjuje odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora te utvrđuje da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke, što je prouzročilo nepoštenost (ništetnost) odredbi o valutnoj klauzuli.

12. Kako je u ovom postupku utvrđeno da je i u prijepornom ugovoru o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno tužitelj nije informiran o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, sud prvog stupnja ocjenjuje da je u tom dijelu ugovor ništetan pa prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti te za isplatu utuženog iznosa, visina kojeg je utvrđena vještačenjem.

13. O parničnom trošku je odlučeno primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a na način da je tužitelju priznat trošak zastupanja odvjetnika, sudska pristojba za tužbu te trošak financijskog vještačenja, u ukupnom iznosu od 1.494,50 eura.

14. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da u nazočnom slučaju tužba nije podnesena nakon proteka zastarnog roka te da su odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat dosuđenog iznosa.

15. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Sadržaj takve tužbe je propisan odredbom čl. 502. b ZPP-a, dok je čl. 502. c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. tog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. S obzirom na takav domašaj tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba zaključiti da je sud u ovom parničnom postupku vezan za utvrđenja o povredi zakonom zaštićenih kolektivnih interesa potrošača iz parnice koja je vođena po tužbi tužitelja Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, između ostalog i tuženika.

17. Naime, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. je utvrđeno da su tuženik i još sedam banaka u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i 97.Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13 i 96/13 - dalje ZZP/07) te odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO).

18. Dakle, u kolektivnoj tužbi je odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

19. Točni su navodi tuženika da je u ovom postupku dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su u ovom postupku utvrđene ništetnima pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredbi koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Tuženik na te okolnosti nije predložio provođenje odgovarajućih dokaza pa bez osnove u žalbi tvrdi da mu nije omogućeno dokazivati okolnosti vezane za konkretan ugovor o kreditu.

20. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine, budući da u slučaju kad je ništetnost ugovora ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, o čemu je izneseno i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. S obzirom na činjenicu da je tužba tužitelja podnesena 20. srpnja 2021., proizlazi da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

21. Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike iznosa kredita obračunatog prema početnom odnosu valuta kune i CHF te iznosa koji uključuje naknadne izmjene tečaja, a koji iznos razlike je utvrđen na temelju provedenog vještačenja. Pritom tužitelju pripada pravo na povrat u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, dok na dospjele iznose tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 1115. ZOO- a, budući da je obveza povrata preplaćenih iznosa posljedica utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi.

22. Na žalbene navode tuženika, treba odgovoriti da je u konačnici sud prvog stupnja naložio tuženiku isplatu iznosa koji je istovjetan nalazu i mišljenju vještaka(4.483,19 eura) pa tuženik bez osnove tvrdi da je dosuđen viši iznos od onog koji je utvrđen vještačenjem. Glede obračuna tzv. negativne razlike, treba istaći da tuženik tijekom postupka nije podnio prigovor radi prebijanja, niti protutužbu pa sud prvog stupnja, s obzirom na ograničenje propisano čl. 2. ZPP-a nije bio ovlašten o tome odlučivati. Inače je točna interpretacija zakonskih odredbi o posljedicama ništetnosti ugovora, prema čl. 323. st. 1. ZOO-a, međutim, o tome sud ne odlučuje bez zahtjeva stranke, pa tako nije bio ovlašten odlučivati ni o povratu po osnovi tzv. negativne razlike, kako to pogrešno tvrdi tuženik u žalbi. Nadalje, sud prvog stupnja je osnovano ocijenio da tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti i isplate, neovisno o tome što je ugovor realiziran, budući da na drugi način ne bi mogao ishoditi zaštitu svojih prava. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/03, budući da je utvrđeno da je vozilo, za kupnju kojeg je ishodio kredit, kupio za osobne potrebe, a ne za potrebe obrta, pri čemu tuženik u postupku nije uspio dokazati suprotno. Naime, unatoč tome što je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio vlasnik obrta, sama ta činjenica ne ukazuje da je kupovina vozila bila namijenjena obavljanju njegove djelatnosti. Na kraju, valja istaći da je pogrešno stajalište žalitelja da u nazočnom slučaju uzrok ništetnosti ugovora predstavlja zabranu manjeg značenja u smislu čl. 326. st. 2. ZOO- a, pa je tužitelj bio ovlašten u ovom postupku zahtijevati utvrđenje ništetnosti narečenih ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula.

23. Bez osnove tuženik ukazuje da je za neke radnje odvjetnika trošak zastupanja odmjeren protivno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 – dalje Tarifa). Tako je i nagrada odvjetnika za sastav podneska od 19. travnja 2022. pravilnom primjenom Tarife obračunata prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, jer se radi o obrazloženom podnesku koji je bio potreban u smislu čl. 155. ZPP-a, jer se tim podneskom tužitelj očitovao na vrlo opširne navode odgovora na tužbu, između ostalog i na istaknuti prigovor zastare, a jednako tako je bilo potreban i podnesak od 8. kolovoza 2022., kojim je tužbeni zahtjev usklađen s nalazom i mišljenjem vještaka. Točni su navodi tuženika glede primjene čl. 154. st. 1. ZPP-a, međutim, pravilnom primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a je trebalo jednako odlučiti o trošku, budući da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, zbog čega nisu nastali posebni troškovi.

24. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I., II., IV. i V. izreke potvrditi, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP- a, dok je presuda u točki III. izreke kao nepobijana ostala neizmijenjena.

U Rijeci 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara