Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-509/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Radolović Kuprešak, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu iz Velike Gorice, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, poslovni broj Pr-8/2019-17 od 23. travnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu, poslovni broj Pr-8/2019-17 od 23. travnja 2021., u točki I izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo da isplati tužitelju:

- iznos od 29.922,80 kuna bruto sa zateznim kamatama po osnovi neiskorištenih slobodnih dana uključujući subote i nedjelje evidentirane kao slobodni dani

-na iznos od 1.601,60 kn od 16.06.2014. pa do isplate

-na iznos od 731,20 kn od 16.07.2014. pa do isplate

-na iznos od 1.601,60 kn od 16.08.2014. pa do isplate

-na iznos od 1.681,60 kn od 16.11.2014. pa do isplate

-na iznos od 1.462,40 kn od 16.12.2014. pa do isplate

-na iznos od 1.528,64 kn od 16.01.2015. pa do isplate

-na iznos od 1.689,28 kn od 16.02.2015. pa do isplate

-na iznos od 767,84 kn od 16.03.2015. pa do isplate

-na iznos od 1.535,68 kn od 16.04.2015. pa do isplate

-na iznos od 804,48 kn od 16.05.2015. pa do isplate

-na iznos od 767,84 kn od 16.06.2015. pa do isplate

-na iznos od 734,40 kn od 16.07.2015. pa do isplate

-na iznos od 1.608,96 kn od 16.08.2015. pa do isplate

-na iznos od 383,92 kn od 16.10.2015. pa do isplate

-na iznos od 1.206,72 kn od 16.11.2015. pa do isplate

-na iznos od 734,40 kn od 16.12.2015. pa do isplate

-na iznos od 804,48 kn od 16.01.2016. pa do isplate

-na iznos od 808,16 kn od 16.02.2016. pa do isplate

-na iznos od 737,76 kn od 16.03.2016. pa do isplate

-na iznos od 808,16 kn od 16.04.2016. pa do isplate

-na iznos od 771,36 kn od 16.06.2016. pa do isplate

-na iznos od 1.616,32 kn od 16.07.2016. pa do isplate

-na iznos od 737,76 kn od 16.08.2016. pa do isplate

-na iznos od 771,36 kn od 16.09.2016. pa do isplate

-na iznos od 808,16 kn od 16.10.2016. pa do isplate

-na iznos od 771,36 kn od 16.11.2016. pa do isplate

-na iznos od 1.542,72 kn od 16.12.2016. pa do isplate

-na iznos od 904,64 kn od 16.02.2017. pa do isplate

II Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačuje citirana presuda u točki I izreke u odnosu na zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 29.922,80 kn na način da se taj dio tužbenog zahtjeva odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Ukida se citirana presuda u točki I izreke u dijelu u kojem je tužitelju dosuđen iznos od 57.996,61 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama i u odluci o troškovima postupka iz točke III izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, u točki I izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos 87.919,41 kn bruto sa pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos od 16-tog u mjesecu do isplate, točkom II izreke zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.396,18 kn za neiskorištenu dnevnu stanku je odbijen, dok je točkom III izreke tuženiku naloženo tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 15.523,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen.

2. Protiv navedene presude u dosuđujućem dijelu iz točke I i III izreke žalbu je podnio tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. , 70/19., dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje ili preinači.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće i to s osnove rada na izdvojenom objektu 24 sata umanjeno za osam sati odmora dnevno za razdoblje od siječnja 2012. do svibnja 2013. u iznosu od 45.919,41 kn bruto, te s osnove neiskorištenih slobodnih dana u razdoblju od svibnja 2014. do veljače 2017. u iznosu od 29.922,80 kn bruto te s osnove naknade štete za stranku od 60 minuta za razdoblje od veljače 2012. do veljače 2017. u iznosu od 18.357,95 kn.

6. Tuženik se žalbom poziva na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2. toč.2. ZPP-a, ali ne konkretizira u čemu bi se ta povreda sastojala. Donošenjem presude nije počinjena bitna procesna povreda iz čl. 354.st.2.toč.11. ZPP-a na koju se žalbom poziva tuženik, jer je prvostupanjski sud suprotno žalbenim navodima dao razloge o svim odlučnim činjenicama, pa se presuda može ispitati.

6.1. Pazeći po službenoj dužnosti povodom podnesene žalbe na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a na bitne procesne povrede iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika (do umirovljenja) kao djelatna vojna osoba te da je po nalogu tuženika radio na izdvojenim objektima sedam dana u kontinuitetu za koje vrijeme kroz 24 sata nije smio napuštati radno mjesto, nakon čega mu je tuženik odobravao sedam slobodnih dana u što su bile uključene subote i nedjelje.

8. Na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka prvostupanjski sud utvrđuje:

- da neisplaćena razlike za rad na izdvojenom objektu kao cjelokupno aktivno dežurstvo umanjeno za osam sati za razdoblje od siječnja 2012. do svibnja 2013. iznosi 45.919,41 kn bruto,

- da naknada za neiskorištene slobodne dane (za subote i nedjelje koje je tuženik evidentirao tužitelju kao slobodne dane) u razdoblju od svibnja 2014. do veljače 2017. iznosi 29.922,80 kn bruto,

-da naknada za neiskorištenu stanku od 60 minuta kada radi na izdvojenom objektu u razdoblju od veljače 2012. do veljače 2017. iznosi 18.357,95 kn bruto.

9. Sud prvog stupnja pozivom na relevantne odredbe Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 33/02., 58/02., 175/03., 136/04., 76/07., 88/09., 124/09., 73/13., dalje: ZSOSRH/02), Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 73/13., 75/15., 50/16., dalje:ZSOSRH/13), Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" broj 118/09.,118/12., dalje: Odluka/09), Odluke o rasporedu radog vremena ("Narodne novine" br. 66/14., 23/15., 84/15., dalje:Odluka/14), Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine" broj 50/08., 142/08., 118/09., 99/12., 55/13., 33/14., dalje: Pravilnik/08) te Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba ("Narodne novine" broj 33/14., 41/14., 53/14., 114/14., 71/15.,dalje: Pravilnik/14) zaključuje da tužitelju pripada zatražena naknada za rad na izdvojenom objektu, naknada za neiskorištene slobodne dane (subote i nedjelje) te naknade štete zbog neiskorištenog dnevnog odmora. Stoga dosuđuje tužitelju zatraženi iznos razlike plaće utvrđen nalazom i mišljenjem vještaka.

10. U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu naknade za rad na izdvojenom objektu, prvostupanjski sud zaključuje da režim rada tužitelja sedam dana u kontinuitetu na izdvojenom objektu u razdoblju prije 1. lipnja 2014. nije dežurstvo iz čl. 8.st.2. i čl. 12. Pravilnika o službi u oružanim snagama RH ("Narodne novine" broj 91/09.) jer se ne obavlja u trajanju od 24 sata neprekidno, niti se obavlja u zapovjedništvima ili ustanovama, već da je radno vrijeme tužitelja bilo organizirano „na drugi odgovarajući način“ iz čl. III. st. 1. Odluke/09, odnosno kao „dnevna kombinacija radnog vremena i aktivnog dežurstva“ iz čl. XI. Odluke/09, a koja organizacija rada nije predviđena kao zasebna osnova za uvećanje plaće, slijedom čega da se pri obračunu i isplati plaće tužitelja u tom razdoblju mogu primijeniti druge osnove za uvećanje plaće iz čl. XIII Odluke/09 (po osnovi prekovremenog rada 50%, po osnovi rada noću 40%, po osnovi rada subotom 25%, rada nedjeljom 35%, rada blagdanom i neradnim danom utvrđenim zakonom 150%, rada u drugoj smjeni 10%, dvokratnog rada 10%, i rada u turnusu 5%, time da se međusobno isključuju samo dodatak za rad u turnusu i dodatak za rad u drugoj smjeni).

10.1. U odnosu na zahtjev tužitelja za naknadu s osnove neiskorištene dnevne stanke, prvostupanjski sud zauzima stav da tužitelju sukladno čl. II. i čl. III. st.6. Odluke/09 te sukladno Odluci/14 tijekom radnog vremena pripada pravo na dnevni odmor (stanku) u trajanju od 60 minuta, pa imajući u vidu utvrđenje da tužitelj nije imao mogućnost na taj način koristiti dnevnu stanku, zaključuje da tužitelj osnovano potražuje naknadu zbog neiskorištene dnevne stanke, ali za razdoblje do 31. svibnja 2014. dosuđujući mu iznos od 18.357,95 kn, dok u preostalom dijelu zahtjev odbija.

11. Prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka Vatroslava Zovke utvrđuje visinu razlike plaće po zatraženim osnovama u ukupnom iznosu od 87.919,41 kn bruto, te prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa, sa zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos razlike plaće tekućim od 16-tog u mjesecu za prethodni mjesec primjenom odredbi čl. 96. st. 1., 2. i 4.; čl. 97. st. 3., 4., 5., i 6. te čl. 99. i čl. 100. Zakona o službi u oružanim snagama RH/02.

12. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1. I čl. 155. ZPP-a pa dosuđuje tužitelju troškove postupka, u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14.,107/15., dalje: Tarifa), dok u preostalom dijelu zahtjev odbijen.

13. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio zahtjev tužitelja za isplatu naknade za neiskorištene slobodne dane (subote i nedjelje uključene u sedam slobodnih dana) u razdoblju od svibnja 2014. do veljače 2017.

14. Naime, suprotno žalbenim navodima, rad tužitelja sedam dana na izdvojenom objektu i potom sedam slobodnih dana nema značaj rada u turnusu u smislu Odluke/09. To iz razloga jer iz čl. X.st.1. Odluke/09 koji glasi: “ Kada je radno vrijeme organizirano u turnusima, rad se obavlja naizmjenično tijekom tjedna ili mjeseca po 12 sati dnevno u ciklusima: 12 sati rada – 24 sata odmora – 12 sati rada

– 48 sati odmora, ne proizlazi da bi rad na izdvojenom objektu organiziran na način da se obavlja naizmjenično 7 dana rada - 7 dana odmora predstavljao rad u turnusu, već takav način rada predstavlja rad u dnevnoj kombinaciji radnog vremena i aktivnog dežurstva iz čl. XI. Odluke/09 koja glasi: „Iznimno, kada rad u operativnom središtu, operativnom dežurstvu Vojne policije, snagama brzog odgovora, na izdvojenom objektu i drugi oblik službe (osim stražarske), koji zahtijeva 24-satni boravak na radnom mjestu, nije organiziran u smjenama ili turnusima, može se organizirati dnevnom kombinacijom radnog vremena i aktivnog dežurstva.„. Stoga, suprotno žalbenim navodima, subote i nedjelje koje padaju unutar sedam slobodnih dana ne čine jedinstvenu cjelinu rada u turnusu pa s obzirom da je riječ o inače neradnim danima, osnovano tužitelj za te dane, koje mu je tuženik uračunavao u sedam slobodnih dana, potražuje naknadu na ime neiskorištenih slobodnih dana po cijeni redovnog sata rada.

15. Stoga je prvostupanjski sud temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka u dijelu kojim je utvrđeno da razlika plaće tužitelja s osnove neiskorištenih slobodnih dana u utuženom razdoblju od svibnja 2014. do veljače 2017. iznosi 29.922,80 kn bruto, na koji matematički izračun tuženik nije imao primjedbi, pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio taj dio tužbenog zahtjeva i obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju s pripadajućim zateznim kamatama počev od 16.-tog u mjesecu za prethodni mjesec. Međutim, sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo u odnosu na zatezne kamate na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće i naknadi plaće budući da se bruto plaća sastoji od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a sukladno odredbi čl.15. st.3. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120//13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14) i čl.17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“ br.95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 70/13, 160/1 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju, slijedom čega proizlazi da bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nije u potpunosti dospjela, pa porez na dohodak i prirez poreza na dohodak dospijevaju na naplatu isplatom plaće, zbog čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan i preinačiti presudu suda prvog stupnja.

16. Osnovano tuženik žalbom osporava pravilnost primjene materijalnog prava u dijelu kojim je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće s osnove rada na izdvojenom objektu u razdoblju od veljače 2012. do lipnja 2013. u iznosu od 45.919,41 kn bruto te prilikom utvrđivanja naknade za neiskorišteni dnevni odmor.

17. U navedenom razdoblju mjerodavno pravo predstavlja Odluka/09, kojom je u čl. II. propisano da se tjedno radno vrijeme u trajanju od 40 sati redovno raspoređuje po osam sati na pet radnih dana od ponedjeljka do petka (st.1.). Redovno dnevno radno vrijeme u pravilu traje od 8.00 do 16.00 sati (st.2.).

18. Odredbom čl. V. Odluke/09, propisano je da dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena se ne smatra prekovremenim radom, a dijeli se na aktivno dežurstvo i dežurstvo unutarnje službe (st.1.).Pod aktivnim dežurstvom smatra se vrijeme provedeno u službi na radnom mjestu i vrijeme odmora provedeno na radnom mjestu tijekom obaveznog 24-satnog ili višednevnog boravka na radnom mjestu zbog potreba službe (rad na izdvojenom objektu, rad u operativnom dežurstvu, snage brzog odgovora, postaje obalnog motrenja i sl.) (st.2.)

18.1. Prema čl. VI. Odluke/09, pripadnici OS RH koji zbog potreba službe provode 24 sata na radnom mjestu u tijeku 24 sata mogu raditi najviše 12 sati, a preostalo vrijeme im se računa kao aktivno dežurstvo (st.1.).Dodatak na plaću za svaki sat aktivnog dežurstva uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću (st.2.). Za vrijeme aktivnog dežurstva pripadniku OS RH ne pripada uvećanje plaće iz točke XIII. ove Odluke(st.3.).

19. Sukladno navedenim odredbama Odluke/09, djelatne vojne osobe čiji rad zahtjeva 24-satni boravak na radnom mjestu, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je radio na izdvojenom objektu u dnevnoj kombinaciji radnog vremena i aktivnog dežurstva (čl. XI. Odluke/09) sukladno čl. VI. st. 3. Odluke/09, suprotno stavu prvostupanjskog suda, nemaju pravo na uvećanje plaće iz točke XIII. Odluke/09 tj. na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom, blagdanom i neradnim danom utvrđenim zakonom, za rad u drugoj smjeni, dvokratni rad i rad u turnusu, već im sukladno čl. VI. st.1. i 2. Odluke/09 pripada pravo na dodatak na plaću za svaki sat aktivnog dežurstva uređen posebnim propisom. Pod aktivnim dežurstvom računa se cjelokupno preostalo vrijeme koje djelatne vojne osobe provode na radnom mjestu tijekom 24 sata nakon rada od najviše 12 sati, pri čemu se vrijeme odmora provedeno na radnom mjestu također smatra aktivnim dežurstvom sukladno čl. V. st.2. Odluke/09.

19.1. Poseban propis iz čl. VI. st.2. Odluke/09 kojim su regulirani dodaci na plaću koji pripadaju djelatnim vojnim osobama je Pravilnik/08 koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, a kojim je u čl. 17.a. st.1. propisano da djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme provedeno na aktivnom dežurstvu pripada dodatak za aktivno dežurstvo za svaki sat aktivnog dežurstva, s time da je čl. 17.b. Pravilnika/08 određena visina dodatak za aktivno dežurstvo prema osobnom činu u koeficijentu od osnovice za obračun plaće za svaki sat aktivnog dežurstva.

20. Dakle, tužitelju kao djelatnoj vojnoj osobi koja je radila na izdvojenom objektu na način da mu je u utuženom razdoblju rad bio organiziran dnevnom kombinacijom radnog vremena i aktivnog dežurstva kroz višednevni boravak na radnom mjestu (7 dana) sukladno prethodno navedenim mjerodavnim odredbama za rad na izdvojenom objektu u utuženom razdoblju od siječnja 2012. do svibnja 2013. ne pripada pravo na uvećanje plaće iz čl. XIII. Odluke/09, već sukladno čl. VI. st.1. i 2. Odluke/09 pravo na dodatak za aktivno dežurstvo i to za sve preostale sate provedene na radnom mjestu nakon obavljenog rada od najviše 12 sati, a koji dodatak je propisan čl. 17.a. st.1. i čl. 17.b Pravilnika/08, kako to osnovano tuženik navodi u žalbi.

21. Stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dosudio tužitelju iznos od 45.919,41 kn bruto s osnove rada na izdvojenom objektu prihvativši nalaz i mišljenje vještaka prema kojem taj iznos predstavlja „cjelokupno aktivno dežurstvo umanjeno za osam sati“. Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizlazilo bi da su u tom iznosu obračunata i uvećanja iz čl. XIII. Odluke/09 na koja tužitelj nema pravo, a niti umanjenje za osam sati odmora nema uporišta u relevantnim propisima.

22. Uz to sud prvog stupnja nije obrazložio na kojem zakonskom, odnosno podzakonskom aktu temelji odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja za isplatu naknade za neiskorištenu dnevnu stanku u trajanju od 60 minuta dnevno te nije cijenio iskaz tužitelja o načinu organizacije rada, prehrane i odmora za vrijeme boravka na izdvojenom objektu.

23. Iz navedenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu točke I. izreke, kao u izreci ove presude, a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika u preostalom dijelu točke I. izreke pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao u izreci ovog rješenja.

24. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će u skladu sa prethodno navedenim mjerodavnim pravom, odnosno zakonskim i podzakonskim propisima utvrditi sve odlučne činjenice vezano za zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće s osnove rada na izdvojenom objektu u razdoblju od siječnja 2012. do lipnja 2013., te ponovno ocijeniti da li bi i u kojem iznosu tužitelju pripadala naknada po toj osnovi, kao i zahtjev za naknadu s osnove (navodno) neiskorištene dnevne stanke, nakon čega će donijeti novu na zakonu osnovanu odluku o tužbenom zahtjevu kao i troškovima cjelokupnog postupka.

25. Stoga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1., čl. 373. toč. 3. i čl. 370. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

26. Presuda suda prvog stupnja u točki II izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenja k