REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-151/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća, te Melite Božičević-Grbić, Perice Rosandića, Žarka Dundovića i dr. sc. Branka Brkića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog HU zbog krivičnog djela iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93. – pročišćeni tekst, 35/93. – ispravak, 108/95., 16/96. – pročišćeni tekst i 28/96.; dalje: OKZRH), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Županijskog suda u Osijeku od 13. srpnja 2023. broj K-Rz-6/2018-123 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 7. svibnja 2024. broj I Kž-rz- 29/2023-13, u sjednici održanoj 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog HU za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Županijskog suda u Osijeku od 13. srpnja 2023. broj K-Rz-6/2018-123 i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 7. svibnja 2024. broj I Kž-rz-29/2023-13 HU proglašen je krivim zbog počinjenja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članak 120. stavku 1. OKZRH te je osuđen na kaznu zatvora pet godina. Na temelju članka 45. stavka 1. OKZRH HU je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 1. veljače 2017. do 12. rujna 2017., vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru po europskom uhidbenom nalogu od 9. ožujka 2022. do 5. travnja 2023. te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 5. travnja 2023. pa nadalje.

1.1. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/2022., dalje: ZKP-22.) HU je na temelju članka 145. stavka 2. točka 6. ZKP-22. obvezan na ime paušala platiti 300,00 eura.

2. Protiv te pravomoćne presude osuđeni HU je po branitelju, odvjetniku Tomislavu Filakoviću, "sukladno odredbi čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. toč. 1. i 2. 3. Zakona o kaznenom postupku" podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) s prijedlogom da se pravomoćna presuda ukine i predmet vrati nadležnom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Osuđenik je izvan zakonskog roka za podnošenje zahtjeva dostavio dokumentaciju sudbenih vlasti Velike Britanije prevedenu na hrvatski jezik u kojoj su sadržani podaci o vremenu lišavanja slobode osuđenika u ekstradicijskom postupku.

3. Postupajući u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024.; dalje: ZKP-24.), prvostupanjski je sud dostavio primjerak zahtjeva sa spisom Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je pisanim podneskom od 23. srpnja 2024. broj Ksm-DO-143/2024-5 podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje.

3.1. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovom branitelju.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Osuđeni HU, u pretežitom dijelu zahtjeva detaljno ponavljajući navode iznesene u žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude, tvrdi da je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske prilikom odlučivanja o žalbi, žalbene prigovore osuđenika ocijenio neosnovanima bez da je za to dao ikakvo ili za osuđenika prihvatljivo obrazloženje odnosno bez da je iznio razloge zbog kojih ne prihvaća argumente iz žalbe.

5.1. Takvim prigovorima osuđenik u biti pored zahtjevom istaknutih bitnih postupovnih povreda i povreda kaznenog zakona upire i na ostvarenje povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, koja je mogla utjecati na presudu, u smislu zakonske osnove iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP-22. za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka.

6. Tako, ustrajući na žalbenim prigovorima o ostvarenju povrede kaznenog zakona iz članka 469. stavka 1. točke 4. (pravilno je: članka 469. točke 4.) ZKP-22. u smislu da je u odnosu na kazneno djelo zbog kojeg je osuđen primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, osuđenik u zahtjevu tvrdi da je drugostupanjski sud, unatoč prihvaćanju argumenata obrane, potpuno nerazumljivo i nejasno izveo zaključak da je u konkretnoj situaciji za počinitelja povoljniji OKZRH.

7. U navedenom osuđenik nije u pravu.

7.1. Naime, osuđenik ostvarenje navedene povrede kaznenog zakona nalazi u tome što se "tereti za kazneno djelo koje je propisano Osnovnim krivičnim zakonom Republike Hrvatske, a koji Zakon u vrijeme počinjenja djela, a isto tako i vrijeme optuženja i suđenja nije bio na snazi i nije bio čak niti donijet u vrijeme izvršenja djela". Tvrdi da OKZRH zapravo formalno nikada nije stupio na pravnu snagu jer je riječ o pročišćenom zakonu, a ne o tekstu zakona koji je donijet u propisanoj zakonodavnoj proceduri te da je "Za konkretan predmet mjerodavno … pravo propisano Krivičnim zakonom SFRJ koji je u vrijeme radnji izvršenja kaznenog djela bio na snazi i u izravnoj primjeni u Republici Hrvatskoj, a od 8. listopada 1991. g. (dakle, nakon događaja iz činjeničnog opisa izreke presude), primjenjuje se kao preuzeti republički zakon, koji kasnijim izmjenama i dopunama 1992. i 1993. g. mijenja i naziv u OKZRH". Prema mišljenju osuđenika "Budući nije sporno da je tzv. Božićnim ustavom iz prosinca 1990. g. u Republici Hrvatskoj ukinuta smrtna kazna, onda je očigledno da je i najviša zapriječena kazna po tom zakonu povoljnija od OKZRH, jer ukidanjem smrtne kazne, kao najviša propisana kazna zatvora ostala je kazna od 15 godina, kako je to propisivao čl. 38. Krivičnog zakona SFRJ, koji se do preuzimanja 8.10.1991. g., primjenjivao izravno, a nakon toga kao preuzeti republički zakon pod nazivom Krivični zakon Republike Hrvatske".

7.2. No, drugostupanjski je sud s pravom, ocjenjujući osnovanost takvih prigovora iz žalbe, u drugostupanjskoj odluci naveo da je "u pogledu pravnog kontinuiteta i blažeg zakona u odnosu na kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, dosadašnja pravna praksa … zauzela jedinstven stav prema kojemu je OKZ RH, s obzirom da je za to djelo propisao kaznu zatvora od pet do dvadeset godina, blaži zakon u odnosu na KZ SFRJ, koji je, prije preuzimanja tog zakona kao zakona Republike Hrvatske na temelju članka 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Narodne novine“ broj: 53/91. - stupio na snagu 8. listopada 1991.), za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva imao predviđenu mogućnost izricanja smrtne kazne, koja je, doduše, ukinuta Ustavom Republike Hrvatske - NN br. 56/90., s tim da je Zakonom o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 91/92.) promijenjen naziv KZ SFRJ u Osnovni krivični zakon Republike Hrvatske, a kasnije dopune i izmjene tog zakona („Narodne novine“ broj: 108/95., 28/96. i 31/93.) ove odredbe se nisu izmijenile" (odlomak 10.1.).

7.3. Doista, pitanje postojanja pravnog kontinuiteta između odgovarajućih zakonskih odredbi koje se odnose na kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i pitanje koji je zakon blaži za počinitelje tog djela koje je izvršeno za vrijeme važenja bivšeg Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a prije preuzimanja tog zakona kao zakona Republike Hrvatske na temelju članka 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Narodne novine“ broj 53/1991. koji je stupio na snagu 8. listopada 1991.), odavno je razriješeno kroz dugogodišnju judikaturu prema kojoj je OKZRH u odnosu na navedeno kazneno djelo za počinitelje blaži (vidi odluke ovog Suda poslovni broj I Kž 727/2013., Kž-rz 32/2019., III Kr 64/2023.).

7.3.1. Tako je u odluci ovog Suda od 2. lipnja 2010. poslovni broj II Kž 368/10-5 jasno navedeno:

"Zakon o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ od 08. listopada 1991.,… je svojom odredbom članka 9. izbrisao smrtnu kaznu, dok nije dirao u odredbu članka 142. KZSFRJ koja je sankcionirala kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva sa zapriječenom kaznom zatvora od najmanje pet godina ili smrtnom kaznom, a što je očita omaška zakonodavca što istim nije uskladio odredbu članka 142. KZSFRJ, sukladno navedenoj izmjeni općeg dijela tog zakona, a iz kojeg razloga se može izvoditi pogrešan zaključak kako se u vrijeme počinjenja terećenog krivičnog djela za isto mogla izreći kazna zatvora u trajanju od pet do petnaest godina, jer smrtna kazna kao takova više nije postojala.

Međutim, ovakvo stajalište nije prihvatljivo, jer imajući na umu odredbu članka 10. Zakona o preuzimanju KZSFRJ (kojom je izmijenjen članak 38. stavak 2. Općeg dijela Krivičnog zakona SFRJ), koja propisuje da se kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina može izreći samo za najteže oblike krivičnih djela, ispravno tumačenje te odredbe je da se ista odnosi i na krivično djelo iz članka 142. KZSFRJ kao posebnog dijela tog zakona, jer je očigledno da se u odnosu na to krivično djelo, za koje je i do tada kao najstroža bila propisana i mogućnost izricanja smrtne kazne, radi o najtežem obliku krivičnog djela, mada zakonodavac, izrijekom zapriječenu smrtnu kaznu nije ispustio.

U prilog ovoj tvrdnji govori i činjenica da je Zakonom o izmjenama i dopunama KZRH (NN 91/92), u članku 17. izmijenjena odredba članka 142. stavak 1. ranije preuzetog KZSFRJ, na način da su se riječi “smrtnom kaznom” zamijenile riječima “kaznom zatvora od dvadeset godina”, pa je iz dikcije ove izmjene razvidno da se radilo samo o izmjeni deklaratorne naravi, a ne i konstitutivno uvođenje nove kazne za ovo krivično djelo, to jest da se nije radilo o pooštravanju zapriječene kazne.

Iz svega proizlazi, da bi bilo pogrešno tumačenje da je u vrijeme počinjenja terećenog krivičnog djela, zbog očite omaške zakonodavca, za krivično djelo iz članka 142. preuzetog KZSFRJ, koji je u to vrijeme bio na snazi, bilo moguće izreći samo kaznu zatvora u rasponu od pet do petnaest godina, a ne i kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.

Naime, polemiziranje žalitelja s pravnom kvalifikacijom djela obzirom na zakon koji bi trebalo primijeniti u konkretnoj situaciji, nije od relevantnog utjecaja za zaključivanje o tome koji je zakon blaži ili, kako žalitelj misli, pogodniji za počinitelja, da li Zakon o preuzimanju KZSFRJ ili OKZRH, jer u oba slučaja maksimalna zapriječena kazna zatvora za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva je dvadeset godina".

7.4. Osuđenik u zahtjevu, kao potkrjepu svojih tvrdnji, ističe da je u povodu iste pravne problematike – primjene Krivičnog zakona neke od bivših republika SFRJ u odnosu na Krivični zakon SFRJ za istovrsna kaznena djela, Međunarodni sud za zaštitu ljudskih prava u Strasbourgu već donio odluku u predmetu Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine od 18. lipnja 2013. broj 2312/08. i 34179/08. Međutim, riječ je o različitoj pravnoj situaciji koja ovdje nije primjenjiva.

8. Ustrajući i dalje na prigovorima iz žalbe o ostvarenju povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP-22. osuđenik u nastavku zahtjeva upire da "radnje izvršenja iz činjeničnog opisa izreke presude a koje se odnose na optuženog, nemaju zakonska obilježja kaznenog djela ratnog zločina budući čl. 91. sada važećeg Kaznenog zakona, a za koji članak sud utvrđuje da bi kroz njega bio ostvaren kontinuitet pravne norme kaznenog djela ratnog zločina, u zakonskom opisu čl. 91. st. 1. na koji se upire ne sadrži ovakve radnje izvršenja" te da " zbog vrlo obimnog i složenog teksta zakonskog opisa ovog članka nije dovoljno ustvrditi kako je pravni kontinuitet ostvaren u čl. 91. st. 1. KZ/11." nego da je "sud bio dužan točno označiti u kojem stavku i kojoj točki čl. 91. KZ/11 se ostvaruje pravni kontinuitet kaznenih djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH".

8.1. No, drugostupanjski je sud otklanjajući istaknute žalbene prigovore osuđenika o nepostojanju pravnog kontinuiteta u odredbi članka 91. stavku 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019., 84/2021., 114/2022., 114/2023. i 36/2024. ; dalje: KZ/11.) s pravom naveo da "suprotno stavu žalitelja, u točki 2. u navedenoj zakonskoj odredbi, kao ratni zločina protiv civilnog stanovništva je sankcionirano mučenje ili nečovječno postupanje prema civilnim osobama, koji zaštitni objekt djela sadržajno odgovara odredbi članka 120. stavka 1. OKZ RH., pa je prvostupanjski sud, sukladno članku 3. KZ/11., pravilno utvrdio postojanje pravnog kontinuiteta u navedenim zakonskim odredbama".

9. Osuđenik u zahtjevu, nadalje, ustrajući na žalbenim prigovorima o ostvarenju povrede kaznenog zakona iz članka 469. stavka 1. točke 6. (pravilno je: članka 469. točke 6.) ZKP-22. u smislu da je prvostupanjski sud prekoračio ovlasti u odnosu na odluku o kazni jer kod izricanja kazne zatvora u izrečenu kaznu nije uračunao sve vrijeme lišavanja slobode odnosno sve vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru, tvrdi da drugostupanjski sud uopće nije dao valjane razloge zbog kojih taj žalbeni navod odbija, nego ih štoviše, ignorira te očigledno propušta zapaziti da nema podataka o vremenu provedeno u ekstradicijskom pritvoru prije njegovog izručenja 1. veljače 2017. Pritom ističe da je sud "bio u obvezi zatražiti od Velike Britanije podatke o vremenu u kojem je osuđeni bio lišen slobode kako bi se sve uračunalo u izrečenu kaznu zatvora sukladno odredbi čl. 455. st. 2. t. 7. ZKP/08."

10. Ni u navedenom osuđenik nije u pravu.

11. Naime, drugostupanjski je sud odgovarajući na istaknute žalbene navode sasvim dostatno naveo da "iz podataka u spisu proizlazi da je optuženik 1. veljače 2017. iz Velike Britanije predan u Republiku Hrvatsku gdje se za vrijeme trajanja postupka pred prvostupanjskim sudom nalazio sve do 12. rujna 2017., kad je pušten iz istražnog zatvora, a nakon toga u ekstradicijskom pritvoru po europskom uhidbenom nalogu se nalazio od 9. ožujka 2022. do 5. travnja 2023. kad je iz Velike Britanije radi vođenja kaznenog postupka ponovno predana u Republiku Hrvatsku, od kada se na dalje nalazi u istražnom zatvoru. Budući da je prvostupanjski sud u izrečenom kaznu zatvora optuženiku uračunao navedena vremenska razdoblja kad se, prema podacima u spisu, nalazio u ekstradicijskom pritvoru i istražnom zatvoru, protivno žalbenim navodima sud nije povrijedio odredbu članka 469. točka 6. ZKP/08. u pitanju jesu li povrijeđene odredbe o uračunavanju pritvora, istražnog zatvora te ekstradicijskog pritvora".

12. Pored navedenog, treba navesti i to da je nakon pravomoćnosti pobijane presude rješenjem predsjednice vijeća Županijskog suda u Osijeku od 5. srpnja 2024. broj K- rz-6/2018-187 osuđeniku u izrečenu kaznu zatvora dodatno uračunato i vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru u Velikoj Britaniji prije izručenja u Republiku Hrvatsku 1. veljače 2017. po europskom uhidbenom nalogu.

13. Osuđenik u tom dijelu zahtjeva navodi i da se "postavlja pitanje da li se osuđeni uopće može uputiti na izvršenje kazne zatvora, jer je i teoretski i praktički moguće u cijelosti izdržao kaznu na koju je osuđen", pri čemu je, u cilju potkrijepe takvih tvrdnji ovom Sudu dostavio i dokumentaciju u kojoj su sadržani podaci o vremenu lišavanja slobode osuđenika u ekstradicijskom postupku u Velikoj Britaniji. No, kod takvih prigovora ispušta iz vida da se zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 6. ZKP-22., ovaj izvanredni pravni lijek, prema izričitoj odredbi članka 517. stavka 1. točki 1. ZKP-22., ne može podnositi.

14. Osuđenik u zahtjevu, nadalje, tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredbe članka 468. stavka 2. ZKP-22. jer da mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s obzirom na to da drugostupanjski sud uopće nije ocijenio žalbene navode osuđenika kojima je, u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, detaljno analizirao iskaze svih svjedoka i ukazao na proturječnosti i nelogičnosti u njihovim iskazima. Prema tome, osuđenik zahtjev u tom dijelu podnosi i iz osnove u članku 517. stavku 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP- 22.

14.1. U tom pravcu osuđenik, prepisujući u cijelosti navode iz žalbe kojima prigovara pravilnosti i potpunosti činjeničnih utvrđenja, u zahtjevu tvrdi da kazneno djelo zbog kojega je proglašen krivim sadržava više modaliteta radnji počinjenja pa da je sud morao nepobitno utvrditi da je upravo optuženik lišio slobode oštećenike koji se poimenično navode u činjeničnom opisu izreke presude, da ih je nezakonito zatvorio, a nakon čega su oni bili fizički zlostavljeni.

15. Razmotrivši iznesene navode iz zahtjeva te sadržaj prvostupanjske i drugostupanjske presude, kao i žalbu osuđenika podnesenu protiv prvostupanjske presude, Vrhovni sud Republike Hrvatske ni takve tvrdnje nije našao osnovanima.

16. Drugostupanjski je sud, naime, razmotrio žalbene navode osuđenika iz osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je dajući kritički osvrt dokazne građe, ocijenio s jedne strane pravilnim vrednovanje personalnih dokaza po prvostupanjskom sudu, a s druge strane neprihvatljivim žalbene navode kojima je osuđenik, ustrajući u svojoj obrani, tvrdio da kao pripadnik milicije u tzv. Sekretarijatu unutrašnjih poslova u Belom Manastiru nikada nije sudjelovao u uhićenjima civilnih osoba, pretragama njihovih kuća i fizičkom zlostavljanju.

16.1. Tako je drugostupanjski sud u odlomku 11.3. drugostupanjske presude naveo da su, suprotno stavu optuženika, u svojim svjedočkim iskazima žrtve JU, LU, DU i NU decidirano iskazale da je optuženi HU tijekom kolovoza i rujna 1991., kao pripadnik milicije tzv. Sekretarijata unutrašnjih poslova u Belom Manastiru, zajedno s drugim pripadnicima te milicije, sudjelovao u njihovom privođenju u zatvor u navedenom sekretarijatu te ih i fizički zlostavljao, istaknuvši pritom da nije utvrđeno da bi netko od žrtava imao neki osobni razlog zbog kojega bi optuženika neosnovano teretio niti je optuženik u žalbi naveo taj razlog, a to da dodatno ukazuje na vjerodostojnost njihovih iskaza.

16.2. Nadalje, drugostupanjski sud je u odlomku 11.4. drugostupanjske presude naveo da je optuženik u žalbi pokušao osporiti vjerodostojnost svjedočkih iskaza žrtava LU, DU i NU da ih je fizički zlostavljao, navodeći da to nije potvrdio niti jedan od svjedoka koje je prvostupanjski sud ispitao, no da taj argument, s obzirom na konkretne okolnosti ratnog stanja i prilika u kojem su se odvijale selektivne radnje privođenja i fizičkog zlostavljanja pojedinih civilnih osoba nesrpske narodnosti na okupiranom području [adresa], nije životno prihvatljiv ni realan. Također je naveo "u uvjetima oružane pobune dijela lokalnog srpskog stanovništva u [adresa] tijekom 1991. i položaja civilnih osoba nesrpske nacionalnosti na tom području, nije bilo realno za očekivati da bi žrtve, vezano uz tjelesne ozljede koje su im nanesene, imale i medicinsku dokumentaciju, na što optuženik također upire u žalbi. Također, okolnost da je prema iskazima većeg broja svjedoka hrvatske nacionalnosti optuženik, kako navodi u žalbi, svesrdno pomagao građane hrvatske nacionalnosti, ne isključuje postojanje inkriminiranog kaznenog djela i njegovu odgovornost za to djelo. S tim u vezi treba navesti da iz iskaza svjedoka ŠU, KU, CU, RU, ĆU i ĐU, kojima je optuženik pružio pomoć, proizlazi da se radi o osobama koje je optuženik od ranije poznavao te je s njima imao dobre ili prijateljske odnose, a s nekima je bio i u rodbinskim odnosima (RU - sestra optuženika, a CU - optuženikov šogor). Dakle, riječ je o osobama u odnosu na koje je optuženik imao osobne razloge i motive da im pomogne, koje ponašanje nije manifestirao i prema žrtvama."

16.3. Isto tako je, vezano uz žalbeni navod optuženika da je u inkriminiranom razdoblju na području [adresa] živjelo više desetaka osoba s istim imenom i prezimenom, sugerirajući time da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio njegov identitet kao počinitelja djela, drugostupanjski sud u odlomku 11.5. naveo da je taj prigovor "demantiran iskazom svjedokinja KU, koju je kao svjedoka predložila obrana, budući da je ista navela da je optuženik živio u kući preko puta njezine kuće i da u to vrijeme u [adresa] nije postojala druga osoba s imenom L“ ABC, u čiji iskaz prvostupanjski sud nije imao razloga posumnjati".

16.4. Drugostupanjski je sud, u tom dijelu žalbe pravilno uočio i to da, premda optuženik žalbom nije izrijekom istaknuo tešku povredu prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, iz sadržaja žalbe proizlazi prigovor osuđenika da se prvostupanjska presuda temelji na nekonfrontiranim iskazima jer je prvostupanjski sud na raspravi pročitao iskaze u međuvremenu preminulih svjedoka žrtava JU i DU, koji su bili ispitani u istrazi bez prisustva obrane. Potom je drugostupanjski sud s pravom, pozivajući se na odredbu članka 432. stavka 2. ZKP-22., takav prigovor otklonio uz obrazloženje da je "krivnju optuženika za počinjenje inkriminiranog kaznenog djela, osim na zapisnicima o ispitivanju svjedoka JU i DU, prvostupanjski sud … utvrdio i na onom što su na raspravi, kojoj su bili prisutni optuženik i njegov branitelj, na okolnosti inkriminiranog kaznenog djela i počinitelja tog djela iskazali i žrtve LU i NU". Pritom je dodao "Budući da su navedeni svjedoci nedvojbeno iskazali da je optuženik osoba koja ih je, zajedno s drugim osobama, privodila i fizički zlostavljala, razvidno je da se pobijana presuda ne temelji isključivo ili u odlučujućoj mjeri na nekonfrontiranim iskazima JU i DU" (odlomak 8.3.).

17. Prema tome, iz sadržaja drugostupanjske presude proizlazi da je drugostupanjski sud, postupajući u cijelosti u skladu s odredbom članka 487. stavka 1. ZKP-22. kojom mu je naložena obveza da ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija, razmotrio i ocijenio sve bitne žalbene navode, pa tako i one kojim se osporavala pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja. Pritom je dao dostatne i relevantne razloge zbog kojih je prihvatio argumentaciju iz prvostupanjske presude, a time i razloge na temelju kojih je utvrđeno da je osuđenik počinio krivično djelo zbog kojega je proglašen krivim.

18. Konačno, osuđenik u zahtjevu tvrdi da drugostupanjski sud nije iznio jasne razloge zbog čega ne prihvaća žalbene prigovore o povredi načela specijalnosti iz članka 38. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije („Narodne novine“ broj 91/2010., 81/2013., 124/2013., 26/2015., 102/2017., 68/2018., 70/2019., 141/2020. i 18/2024.) odnosno o ostvarenju povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 3. ZKP-22.

19. No, ni u navedenom osuđenik nije u pravu.

20. Naime, drugostupanjski je sud u odlomcima 9.1. i 9.2. drugostupanjske presude vrlo jasno naveo da je, premda je točno da je 3. travnja 2001. protiv optuženika podignuta optužnica kojom mu je stavljeno na teret krivično djelo ratnog zločina iz članka 120. stavka 1. OKZRH počinjeno u odnosu na tri žrtve (JU, OU i LU), a koja optužnica je 28. ožujka 2017. izmijenjena na način da se optuženika teretilo da je djelo iz članka 120. stavka 1. OKZRH, osim u odnosu na navedene tri žrtve, počinio i u odnosu na DU te NU, prvostupanjski sud protiv optuženika 22. listopada 2020. izdao novi europski uhidbeni nalog radi predaje u kojemu su optuženiku stavljene na teret i dvije radnje iz izmijenjene optužnice, slijedom čega je, postupajući po tom europskom uhidbenom nalogu, 5. travnja 2020. izvršena predaja optuženika te se protiv optuženika, upravo za to inkriminirano kazneno djelo za koje je odobrena predaja, vodio novi postupak i donesena pobijana presuda.

21. Slijedom svega navedenog, nema govora o povredi odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP-22. kao ni o povredi prava osuđenika na pošteno suđenje, odnosno prava na obrazloženu sudsku odluku, kao neizostavne sastavnice prava na pošteno suđenje, iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP-22.

22. Osuđenik u zahtjevu tvrdi i da je drugostupanjski sud "na opisani način definitivno učinio bitne povrede Zakona o kaznenom postupku pri odlučivanja na drugom stupnju iz čl. 468. st. 1. toč. 10."

22.1. No, s obzirom na to da se državni odvjetnik protiv prvostupanjske presude donesene u prethodnom postupku, žalio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nema govora da je pobijanom presudom u ponovljenom suđenju došlo do povrede načelo zabrane reformatio in peius iz članka 13. ZKP-22., a posljedično tome niti da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 10. ZKP-22.

23. Stoga je, budući da zahtjev osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP-24. odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 19. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

Dražen Tripalo