Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-924/2023-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Igoru Metelko, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1794/2020 od 27. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1794/2020 od 27. travnja 2023. u točkama I., II. i V. izreke.

r i j e š i o  j e

Uvaženjem žalbe tuženika ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1794/2020 od 27. travnja 2023. u točkama III., IV. i VI. izreke i u tom se dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1.Presudom je suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu od 18. svibnja 2005., Dodatka ugovora o [broj kredita] od 23. prosinca 2005. i Dodatka ugovora o [broj kredita] od 25. ožujka 2010. u CHF, te radi brisanja založnog prava i uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja (toč. I. izreke). U točki II. izreke usvojen je tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 43.693,64 eur/329.209,73 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako je to specificirano u toj točki izreke a sve po osnovi djelomične ništetnosti, dok je u točki V. izreke odbijen manji dio zahtjeva od 76,99 eur sa zateznom kamatom zbog nastupa zastare. U točki III. izreke usvojen je zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu kojom se previđa obveza korisnika kredita radi sklapanja police osiguranja od nesretnog slučaja, te je posljedično tome naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.118,76 eur/8.429,29 kn po osnovi uplaćenih premija osiguranja. U točki VI. izreke odlučno je o troškovima postupka na način da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi iznos od 10.625,11 eur/80.054,89 kn.

2. U istom je pisanom otpravku utvrđeno djelomično povlačenje tužbe za iznos od 5,51 eur/41,50 kn, te je odbačen prijedlog radi osiguranja određivanjem privremene mjere. Ove su odluke kao nepobijene postale pravomoćne.

3. Stranke ulažu žalbe i to tužitelj protiv odbijajućeg dijela presude sadržanog u točkama I. i V. izreke, te tuženik protiv usvajajućeg dijela sadržanog u točkama II., III., IV. I VI. izreke, pri čemu se pozivaju na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP). Predlažu da se uvaženjem žalbi presuda preinači u smislu žalbenih navoda.

4. Stranke nisu dostavile odgovor na žalbu.

4.1. Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana. .

5. Predmet spora predstavlja zahtjev radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu u CHF i njegova dva Dodatka, zahtjev radi isplate preplaćenih iznosa osnovom nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kao i zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o sklapanju police osiguranja od nesretnog slučaja uz koji je postavljen i zahtjev radi povrata preplaćenih iznosa premije osiguranja.

6. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je prvog stupnja utvrdio da su tužitelj kao potrošač i tuženik kao banka sklopili namjenski Ugovor o kreditu od 18. svibnja 2005., Dodatak ugovora o kreditu od 23. prosinca 2005. i Dodatak ugovora o kreditu od 25. ožujka 2010. u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te je iznos kredita vezan uz valutnu klauzulu u CHF. Ugovor je sklopljen u svrhu kupnje stana. U istom je Ugovoru ugovoreno da je tužitelj kao korisnik kredita na zahtjev banke kao kreditora dužan osigurati se od nesretnog slučaja za vrijeme postojanja tražbine i vinkulirati policu osiguranja u korist tuženika. Nije sporno da je tužitelj sklopio policu sa osiguravajućim društvom kojem je plaćao premiju osiguranja, kao ni to da je tijekom parnice tužitelj u cijelosti isplatio kredit (koji nije konvertiran).

7. Bilo je sporno je li Ugovor o kreditu sa njegovim Dodacima ništetan u cijelosti ili djelomično u pogledu pojedinih ugovornih odredbi, pa je tako sud prvog stupnja odlučujući o prvo postavljenom zahtjevu radi ništetnosti Ugovora u cjelini te pozivajući se na odredbu čl. 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.- dalje ZOO) ocijenio da iako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli predstavlja bitan sastojak ugovora kako njezina ništetnost, a ni ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne uzrokuje ništetnost cijelog Ugovora ukoliko isti može opstati bez ništetnih odredbi i ako one nisu bile uvjet ili odlučujuća pobuda za sklapanje ugovora.

8. Iz tih je razloga odbijen prvo postavljeni zahtjev pa tužitelj u žalbi pobija pravilnost ovako utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnost primjene materijalnog prava, tvrdeći kako je sklapanje ugovora sa valutnom klauzulom predstavljalo za tužitelja odlučujuću pobudu jer mu je tuženik prezentirao kako je u pitanju sigurna valuta s najnižom kamatnom stopom. Stoga pored činjenice da su u kolektivnom sporu utvrđene ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sud je morao pravilnom primjenom materijalnog prava usvojiti zahtjev radi utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora, sve to tim više što sud nije ovlašten mijenjati odnosno nadomjestiti varijabilni element tj. promjenjivu kamatnu stopu. Poziva se na odluke suda EU C-618/10 I C-260/18.

9. Na ove žalbene navode valja odgovoriti kako je prema odredbi članka 322. stavka 1. ZOO, ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (članak 324. stavak 1. ZOO). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (stavak 2. članka 324. ZOO). Ugovorom se o kreditu, prema odredbi članka 1021. ZOO, banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

10. Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (članak 21. ZOO). Odredba članka 22. ZOO, pak, dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. U ovoj je pravnoj stvari, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, utvrđena ništetnom na temelju posebne odredbe, i to odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03 - dalje: ZZP). Unatoč ništetnosti navedene ugovorne odredbe, i dalje egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti (u konkretnom je slučaju i vratio prijevremenom otplatom kredita).

11. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz članka 1022. stavka 2. u vezi s člankom 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Doduše, činjenica jest da odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula jesu vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica kao banka stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, a ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je i ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni Ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati (i bio je opstao dok nije prestao vraćanjem prije roka), pa je pravilno sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz članka 21. i 22. u vezi s člankom 322. stavkom 1. i člankom 324. stavkom 2. ZOO, kada je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora ocijenio neosnovanim te ga odbio.

12. Nasuprot žalbenim navodima tužitelja, ovakvo tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe članka 6. stavka 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (SZ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207). S tim u vezi nisu prihvatljivi navodi tužitelja kojima izražava stajalište da je odredba o tečajnom riziku, valuti CHF, glavni predmet ugovora i kako održavanje takvog ugovora na snazi nije pravno moguće jer se radi o bitnom sastojku ugovora. To stoga što je presudom C-118/17, jasno i bez ograde, odlučeno, među ostalim, da članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala; i

- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

13. Drugim riječima, u skladu su s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Jednako tako, nisu u skladu s Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuje prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

14. Štoviše, u presudi predmeta Suda EU broj C-932/19 (ECLI:EU:C:2021:673, JZ protiv OTP Jelzálogbank Zrt., OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt., od 24. travnja 2020.) odlučeno je da čak ni nacionalno zakonodavstvo (konkretno mađarsko) kojim se zabranjuje poništenje (utvrđenje ništetnim) ugovora o zajmu izraženog u stranoj valuti zbog toga što sadržava nepoštenu odredbu o tečajnoj razlici nije neusklađeno s pravom Unije ako to zakonodavstvo omogućuje ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio bez te nepoštene odredbe, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac na temelju nepoštene odredbe neopravdano stekao na njegovu štetu, i to čak i u slučaju ako bi poništenje (ništetnost) ugovora bilo povoljnije za potrošače.

15. Ovakvo je pravno shvaćanje u duhu prava Europske unije i sadržano je i u presudi Suda EU C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, I.W., R.W. protiv Bank BPH S.A., od 29. travnja 2021. (točka 54.) prema kojoj je cilj koji se nastoji ostvariti Direktivom zaštita potrošača i uspostavljanje ravnoteže između stranaka izuzimajući od primjene odredbe koje se smatraju nepoštenima, a održavajući, u načelu, valjanost drugih odredaba ugovora o kreditu (tako i Sud EU u presudi od 7. kolovoza 2018., Banco Santander Escobedo Cortes, C-96/16 i C-94/17, EU:C:2018:643, točka 75.). Isti je pristup Sud EU izrazio u vezi s pitanjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kao posljedice nepoštenosti jedne njegove odredbe u spomenutoj presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019., točka 51., istaknuvši da "članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe". Slično (kao naprijed) i u spomenutoj presudi broj C-932/19 od 24. travnja 2020.

16. Upravo na tom tragu, a u primjeni naprijed navedenih mjerodavnih odredaba nacionalnog prava tumačenih u duhu prava Europske unije, ovaj sud ocjenjuje da je i nakon utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu, moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale. Naime, u okolnostima konkretnog slučaja je udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada je tužitelju koji je prijevremeno otplatio kredit osnovom utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli dosuđen preplaćeni iznos po toj osnovi a kako je tužbom zatražio. Time je na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge, uspostavljena primjerena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

17. Imajući u vidu činjenicu da je predmetni ugovor o kreditu prestao vraćanjem kredita prije roka (članak 1024. stavak 2. ZOO) eventualnim utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu došlo bi do ozbiljnog zadiranja u slobodu ugovaranja jer je zaključenje ugovora o kreditu s valjanim odredbama upravo u skladu s ugovornom voljom stranaka u trenutku sklapanja ugovora, u kojem bi smislu utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora bilo suprotno općem pravnom načelu pacta sund servanda i dovelo bi do narušavanja ugovorne ravnoteže putem miješanja suda nakon što je ugovor sklopljen, kao i do pravne nesigurnosti, posebno u dijelu gospodarskih aktivnosti. U odnosu na obje stranke predmetni je ugovor ispunjen u granicama njegove valjanosti, dok je tužitelju u dijelu u kojem su ugovorne odredbe utvrđene ništetnima zbog nepoštenosti dosuđena isplata preplaćenih iznosa. Tijekom ovog postupka a imajući u vidu iskaze svjedokinje CZ koja je izjavila da je u to vrijeme tuženik plasirao kredite vezane uz CHF i eur, kao i iskaz tužitelja u kojem tvrdi da njegova kreditna sposobnost nije bila odgovarajuća, osim za kredit vezan uz CFH, za zaključiti je kako se na temelju kratkog stranačkog iskaza tužitelja ne bi mogli izvoditi zaključci da bi postupanje tuženika osim što je bilo nepošteno, bilo i obmanjujuće, pa da bi se time radilo o iznimci.

18. Identično pravno shvaćanje izneseno je u revizijskim odlukama Rev-820/23, Rev-274/24 i Rev-259/22 u kojima je na dopušteno pravno pitanje odgovoreno:

Ugovor o kreditu može opstati i nije u cijelosti ništetan u slučaju ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pod uvjetom da je moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da one nisu postojale i da je time uspostavljena primjerena ravnoteža između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge.

19. Slijedom svega narečenog kako je sud prvog stupnja odbijajući tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu i njegovih Dodatka, kao i zahtjev radi brisanja založnog prava, pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, a pri tome nije ostvario ni jednu apsolutno bitnu povredu iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tužitelja odbiti i u ovom dijelu potvrditi presudu suda prvog stupnja sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP.

20. Na isti je način, sud prvog stupnja donio zakonitu presudu u odnosu na usvajajući i odbijajući dio drugo postavljenog tužbenog zahtjeva kojim se traže preplaćeni iznosi osnovom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli (toč. II. i V. izreke).

21. U ovom dijelu tuženik u žalbi tvrdi kako je ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te da je izreka presude nerazumljiva jer da je zbroj pojedinačnih iznosa manji od ukupno dosuđenog iznosa, kao i da su novčani iznosi navedeni isključivo u kunama a ne u službenoj valuti eur. Ovi su žalbeni navodi neosnovani budući presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, kao što je i tražbina iz tužbe dosuđena u valuti eur i dvostruko iskazana ranijoj valuti tj. u kunama, a time što su pojedinačni iznosi kao oni na koje teče kamata niži od iznosa glavnice dosuđene u toč. II. izreke ne čini izreku nerazumljivom jer tužitelj može tražiti manje od onog što mu pripada. Iz istih tih razloga tuženik tvrdi da je došlo do prekoračenja zahtjeva i ostvarenja apsolutno bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP, što se također ne prihvaća jer je time što je sud uz valutu eur naveo kunsku protuvrijednost nema obilježja ove bitne povrede, sve to tim više što tuženik u žalbi i ne tvrdi da bi došlo do ikakvih nepodudarnosti.

22. Tuženik tvrdi da je ostvarena relativno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 190. st. 2. ZPP jer da se ne radi o situaciji koja bi opravdavala dopustivost preinake nakon zaključenja prethodnog postupka obzirom je tužitelj raspolagao svim podacima za postavljanje tužbenog zahtjeva i bez provođenja financijskog vještačenja. Ni ove se tvrdnje ne prihvaćaju. Iz podataka je u spisu razvidno da je tužitelj ustao tužbom radi isplate iznosa od 122.151,47 kn, da je prije zaključenja prethodnog postupka preinačio tužbu u smislu odredbe čl. 190. st. 1. ZPP (list 95 spisa) postavljajući zahtjev radi utvrđenja ništetnosti cijelog ugovora, radi isplate iznosa od 130.224,12 kn osnovom djelomične ništetnosti, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o sklapanju police osiguranja i zahtjev radi povrata uplaćenih premija osiguranja u visini 8.470,79 kn. Potom je nakon provedenog financijskog vještačenja vještačenja tijekom glavne rasprave zahtjev ostao isti u deklaratornim dijelovima, ali je povišen u odnosu na isplatu preplaćenog iznosa kredita tako da se sada zahtjeva isplata od 329.790,74 kn, dok je u odnosu na uplaćene premije osiguranja snižen jer se zahtjeva iznos od 8.429,29 kn. U podnesku od 23. siječnja 2023. zahtjev ostaje isti samo je izražen u valuti eur. Sud je prvog stupnja dopustio obje preinake i to prvu, poduzetu prije zaključenja prethodnog postupka pozivom na odredbu čl. 190. st. 1. ZPP, a drugu poduzetu tijekom glavne rasprave pozivom na odredbu čl. 190. st. 2. istog Zakona. Pri tome je pravilno sud zaključio da je tužitelj tek po provedenom financijskom vještačenju imao saznanje o visini preplaćenih iznosa pa je zahtjev uskladio sa rezultatima vještačenja, što je po sudu prvog stupnja a i ovom sudu opravdan razlog za dopuštanje preinake koja je bez daljnjeg bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka. Utoliko tuženik u žalbi bez osnove tvrdi da opstoji krivnja tužitelja za preinaku tužbe u fazi glavne rasprave budući se radi o pravnoj situaciji koju je sud prvog stupnja zakonito razriješio sve to tim više da je po tom pitanju sudska praksa ustaljena. Time nije ostvarena citirana relativno bitna povreda.

23. Dakle, kako nije ostvarena ni jedna od apsolutno i relativno bitnih povreda na koje se tuženik u žalbi poziva, kao ni jedna od onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP prvostupanjsku je presudu u toč. II. i V. izreke moguće ispitati (odluka u odnosu na isplatu preplaćenih iznosa osnovom djelomične ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli).

24. U tom je dijelu sud prvog stupnja, pored već prednje navedenih činjenica, utvrdio kako da je tuženik bio strankom kolektivnog spora Potrošač u predmetu Pž- 6632/17 u kojem je utvrđeno da je isti, zajedno sa još 7 banaka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima u CHF koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u dijelu valutne klauzule, a da pri tome potrošače nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke što je uzrokovalo neravnotežu u ugovornim odnosima stranaka na na štetu potrošača, dakle i tužitelja i time je postupio suprotno odredbi čl. 81., 82., 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ br. 96/03) i čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 125/07., 79/09. i 89/09.), te suprotno odredbama ZOO. Navedena presuda iz kolektivnog spora osnovom odredbe čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 19/22), čl. 324. st. 1. ZOO i čl. 502. c ZPP da obvezuje sudove u individualnim parnicama koji su vezani utvrđenjima iz iste. Ujedno sud je prvog stupnja ocijenio provedene dokaze, pisane a naročito personalne (iskaz tužitelja i svjedokinje CZ) iz kojih je zaključio da potvrđuju utvrđenja iz kolektivnog spora odnosno da tužitelj u predugovornoj i ugovornoj fazi nije bio informiran o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

25. Kako predmetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju kao potrošaču nije bila razumljiva jer mu nisu bile jasne posljedice koje mogu nastupiti u njegovo ekonomskoj sferi (a nastupile su zbog promjene tečaja), time je zadovoljen uvjet iz odredbe čl. 84. ZZP/03 radi provođenja testa nepoštenosti. Provođenjem navedenog testa sud je prvog stupnja utvrdio da je ugovor sastavljen na standardiziranom obrascu, da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo što je uzrokovalo neravnotežu u odnosima stranaka na štetu tužitelja kao potrošača i slabije ugovorne strane, pa je nakon provođenja financijskog vještačenja tužitelju dosudio iznose koji su preplaćeni osnovom ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli kao u toč. II. izreke i još pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO sa kamatom koja teče od svake pojedine uplate sukladno čl. 1115. ZOO. U odnosu na prigovor zastare sud je prvog stupnja utvrdio da je podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012. došlo do prekida zastare koja je ponovo počela teći pravomoćnošću odluke u kolektivnom sporu 14. lipnja 2018. što znači da do dana podnošenja ove tužbe 8. travnja 2020. opći zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO nije protekao u odnosu na veći dio tražbine (od 2009. na dalje). Međutim za obroke iz 2005. i 2006. u ukupnom iznosu od 76,99 eur sud je prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev budući su isti zastarjeli prije podnošenja kolektivne tužbe u 2012. godini čime u odnosu na njih nije ni moglo doći do prekida zastare prema čl. 245. st. 1. ZOO. Iz tih je razloga za iznos od 76,99 eur odbijen tužbeni zahtjev kao u toč. V. izreke.

26. Tuženik u žalbi pobija pravilnost utvrđene činjenice da bi tužitelj imao svojstvo prosječnog potrošača budući je po zanimanju diplomirani ekonomist koji je u vrijeme sklapanja Ugovora bio zaposlen kod osiguravajućeg društva zbog čega smatra da je sud tužiteljevu tvrdnju i iskaz, nekritički prihvatio. K tome se u žalbi tvrdi kako tužitelj ničim nije dokazao da je stan kupio za osobne svrhe, sve to tim više što je u vrijeme oplate kredita na adresi stana imao registrirano sjedište obrta.

27. Sud je prvog stupnja nakon uvida u Ugovor o kreditu, te ocjenom iskaza tužitelja zaključio kako ga je potpisao kao fizička osoba u svrhu kupnje stana za osobne potrebe (stanovanje), a budući u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije imao registriran obrt ili trgovačko društvo, sud je pozivom na pravilo o teretu dokazivanja otklonio ovaj tuženikov prigovor. S navedenim se zaključcima i ovo žalbeno vijeće slaže jer pored utvrđenja u kolektivnom sporu, a i ovih u individualnoj parnici o tome da je odredba o valutnoj klauzuli netransparentna te da korisnik kredita, pa tako i tužitelj neovisno o njegovoj struci i zanimanju, nije bio informiran da će obroci kredita u tolikoj mjeri porasti što je bilo od bitnog utjecaja na njegovu ekonomsku sferu, tuženik bez osnove tvrdi da je tužitelj nije imao svojstvo prosječnog potrošača. Tuženik u predugovornoj i ugovornoj fazi nije tužitelju pružio dovoljno podataka za donošenje informirane odluke da bi iz takvih okolnosti slučaja sud mogao zaključiti da je tužitelj znao da će promjena tečaja bitno utjecati na visinu kredita i da je na to pristao. Utoliko je tužitelj predloženim i provedenim dokazima postupio sukladno Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova sa predsjednikom Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. studeni 2023., dok nasuprot tužitelju koji je dokazao status potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, tuženik sukladno pravilu o teretu dokazivanja nije pružio dokaze kojima bi doveo u dvojbu takvo utvrđenje.

28. Na jednak način tuženik nije u pravu kada tvrdi da je stan iz sredstava kredita kupljen za profesionalne potrebe ili barem u pretežitom dijelu. Sud je prvog stupnja iz iskaza tužitelja i pisanih isprava pravilno utvrdio da u vrijeme sklapanja Ugovora tužitelj nije bio registriran kao poslovni subjekt sa sjedištem na adresi stana. Tuženik po prvi puta u žalbi dostavlja dokaz tj. izvadak iz obrtnog registra što prema odredbi čl. 352. st. 1. ZPP nije dopušteno, a kada bi i bilo iz izvatka je razvidno da je tužitelj prijavio obrt na adresi stana 23. rujna 2021. dakle, svega dva mjeseca prije isplate kredita (16. studeni 2021.). Ovo svakako ne govori u prilog tuženikovoj tvrdnji da bi stan bio kupljen za ikoje druge svrhe, osim osobnih tj. za stanovanje tužitelja i njegove obitelji.

29. Utoliko je tuženik u krivu kada tvrdi da bi činjenično stanje i materijalno pravo bili pogrešno utvrđeni i nepravilno primijenjeni u ocjeni da se tužitelju kao prosječnom potrošaču pruži potrošačka zaštita zbog postupanja tuženika koji je ugovaranjem nepoštene i ništetne odredbe o kojoj se nije pregovaralo uzrokovao suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u ugovornom odnosu stranaka na štetu tužitelja. Ova utvrđenja proizlaze iz pravomoćne presude Potrošač donesene u kolektivnom sporu, a i iz izvedenih dokaza u okviru prijedloga stranaka u ovom postupku, koji ne potvrđuju da bi se radilo o iznimci, već naprotiv potvrđuju sa nije bilo pregovora i da tužitelj nisu pružene obavijesti radi donošenja informirane odluke. Stoga tuženik bez osnove tvrdi da se pobijana odluka donijela na apstraktnoj, a ne individualnoj razini.

30. U odnosu na žalbene navode o vremenskoj primjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i s tim u vezi tvrdnje da dispozitivne odredbe nacionalnog prava ne ulaze u područje primjene Direktive 93/13, valja odgovoriti da se Direktiva 93/13 primjenjuje se samo na potrošačke ugovore sklopljene u Hrvatskoj nakon 1. srpnja 2013. Naime, prema praksi ES (rješenje od 3. srpnja 2014. u predmetu C-92/14 u predmetu B, t. 26. – 29. i presuda od 9. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-698/19 i C-699/18 u predmetu Raiffeisen Bank , t. 41. – 48.) prijelazne i završne odredbe koje uređuju primjenu ove direktive ratione temporis treba tumačiti na način da je za njezinu primjenu odlučan datum sklapanja potrošačkog ugovora pri čemu razdoblje tijekom kojeg on proizvode učinke nije relevantno. S obzirom na to da je Direktiva 93/13 u Hrvatskoj stupila na snagu danom pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, potrošački ugovori sklopljeni prije tog dana ne podliježu primjeni ove Direktive, te je u jednom nacionalnom predmetu Sud EU izrazio istovjetno stajalište (Zagrebačka banka C- 567/20).

31. Na ovaj je način postupio i sud prvog stupnja jer je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ispitivao primjenom nacionalnih propisa, no u duhu prava EU. Utoliko valja odgovoriti na žalbene tvrdnje o isključenju dispozitivnih propisa iz primjene Direktive 93/13 kako to nije točno budući je u čl. 1. st. 2. Direktive propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Stoga ne stoji niti ova žalbena tvrdnja.

32. Budući je sud prvog stupnja u svemu pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju pružio zaštitu njegovih potrošačkih prava po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te je visinu zahtjeva pravilno utemeljio na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke iz kojeg proizlazi visina preplaćenih anuiteta zbog porasta tečaja, ovaj sud nalazi da su žalbene tvrdnje usmjerene na pobijanje visine pozivanjem na propust uračunavanja negativnih tečajnih razlika neosnovane. Sud nije dužan, niti ovlašten umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama u situaciji kada nije istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz odredbe čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja iz odredbe čl. 195. i 196. ZOO odnosno ako nije podnesena protutužba (Rev-549/23). U konkretnom slučaju ni jednu od navedenih radnji tuženik nije poduzeo stoga se neutemeljeno poziva na tvrdnju o propustu uračunavanja negativnih tečajnih razlika.

33. Jednako tako, sud je prvog stupnja pravilno sudio zateznu kamatu od dana plaćanja jer je tuženik postupao nepošteno i suprotno načelu savjesnosti i poštenja ugovorio na štetu potrošača ništetnu ugovornu odredbu, stoga je dužan platiti kamatu od dana stjecanja prema čl. 1115. ZOO. Kao što je sud pravilno odbio tuženikov prigovor zastare za sve obroke koji su dosuđeni od 2009. na dalje budući je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu 4. travnja 2012. došlo do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO, te zastara ponovo počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u kolektivnom sporu, a u odnosu je na valutnu klauzulu presuda postala pravomoćnom 14. lipnja 2018. Tužba je podnesena 8. travnja 2020. u okviru općeg zastarnog roka, pa su utoliko suprotni žalbeni navodi neprihvatljivi.

34. S druge strane, ni tužitelj nije u pravu kada u žalbi tvrdi da odbijajući dio zahtjeva u toč. V. izreke pobijane presude nije u zastari. Tužitelj smatra da za mjesečne anuitete zastara počinje teći danom pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora. Za razliku od stajališta tužitelja, sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo i sukladno recentnoj sudskoj praksi utemeljenoj na Objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda od 31. siječnja 2022. zaključio da su utuženi obroci koji potječu iz 2005. i 2006. u zastari. Naime kako je u primjeni opći zastarni rok za vraćanje stečenog bez osnove, a do prekida je zastare došlo 2012., za zaključiti je da na one obroke koji su do prekida zastarjeli ova radnja ne proizvodi pravni učinak. Prekid zastare ima utjecaja samo dok zastara teče, a kad istekne tražbina pada u zastaru i do ponovnog tijeka zastare može doći, ne radnjom koja se ubraja u one koje dovode do prekida zastare, već jedino odricanjem od zastare. Ovdje to nije bio slučaj, pa je sud prvog stupnja pravilno odbio dio tužbenog zahtjeva zbog nastupa zastare u toč. V. izreke.

35. Slijedom je svega narečenog žalbe stranaka valjalo odbiti kao neosnovane i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presudu suda prvog stupnja u odnosu na zahtjev radi isplate po osnovi djelomične ništetnosti potvrditi kao u izreci ove presude.

36. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio i utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o sklapanju police osiguranja s osiguravajućim društvom, te povrat preplaćenih premija (zbog valutne klauzule) osiguravajućem društvu. Tuženik je istakao prigovor promašene pasivne legitimacije jer nije primio uplatu premija, te je osporio zahtjev radi ništetnosti uz tvrdnju da se radi o transparentnoj odredbi o kojoj se pregovaralo.

37. Sud je prvog stupnja usvojio oba zahtjeva i to deklaratorni pozivom na odredbe čl. 81. st. 1. i 2., čl. 82. i 84. ZZP/03 nalazeći da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je ugovoreno osiguranje sa valutnom klauzulom u CHF, te zahtjev radi isplate pozivajući se na stjecanje bez osnove, zajedno sa zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 1115. ZOO. Sud je otklonio prigovor promašene pasivne legitimacije uz obrazloženje da iako tuženik nije primio utužene novčane iznose svejedno ih je dužan vratiti jer je uvjetovao sklapanje Ugovora o kreditu sklapanjem police osiguranja.

38. S pravom tuženik tvrdi da je sud prvog stupnja u ovom dijelu pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje zbog čega za sada nije moguće presudu ispitati.

39. Prije svega je za reći da je sud prvog stupnja pravilno zaključio da se radi o zahtjevu koji nije bio obuhvaćen kolektivnom tužbom, no u obrazloženju odluke sud reproducira dokaze, navodi propise, te bez ocjene svih tih dokaza daje paušalan zaključak kako se radilo o nedorečenoj i netransparentnoj odredbi. Ne daje obrazloženje o suprotnim tvrdnjama stranaka vezanim uz pregovaranje, a ni ostalim kriterijima vezanim za provođenje testa nepoštenosti.

40. Stoga za sada i dok sud prvog stupnja ne provede ocjenu dokaza na gore izloženi način, ovo žalbeno vijeće nije u mogućnosti ispitati pravilnost u primjeni materijalnog prava. Kako u odnosu na deklaratorni zahtjev, tako i u odnosu na zahtjev radi isplate jer su zaključci suda o opstojnosti pasivne legitimacije utemeljeni na institutu stjecanja bez osnove, iako tužitelj taj dio zahtjeva nije temeljio na navedenim zakonskim odredbama, već na odredbama radi naknade štete (izrijekom se tužitelj očitovao u podnesku s lista 211 spisa). Sud nije vezan pravnom osnovom zahtjeva, no u presudi ne obrazlaže iz kojih razloga smatra da bi u primjenu trebale doći odredbe o stjecanju bez osnove, to tim više što nije sporno da tuženik nije primio iznose premija. Zato će sud prvog stupnja novčani zahtjev ispitati u okviru odredaba o naknadi štete iz čl. 1045. ZOO i potom donijeti novu zakonitu odluku.

41. Iz navedenih je razloga djelomično uvažena žalba tuženika i ukinuta prvostupanjska presuda u njezinim toč. III. i IV. izreke sukladno odredbi čl. 370. ZPP, jednako kao i odluka o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 380. st. 1. toč. 3. ZPP o čemu će sud također odlučiti novom odlukom imajući u vidu konačni uspjeh stranaka u sporu, kao i troškove ovog žalbenog postupka.

U Rijeci 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar