Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl. br. Gž-1290/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Ive Smokvina Dadasović kao sutkinje izvjestiteljice i Larise Gačanin kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice HM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po Zoranu Kosanoviću, odvjetniku iz Kutine, protiv tuženika: 1- Croatia osiguranja d.d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862 i 2- Klinička bolnica Sveti Duh, Zagreb, Sveti Duh 64, OIB: 65119154523, zastupan po Sari Stjepanović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi 1 i 2-tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. Pn-4185/2014 od 23. svibnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se žalbe 1 i 2-tuženika kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. Pn-4185/2014 od 23. svibnja 2022. u toč. I) izreke u dijelu kojim je naloženo 1 i 2-tuženiku da solidarno nadoknade tužiteljici štetu u iznosu od 100.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 70.000,00 kn od 24. prosinca 2014. do isplate

- na iznos od 30.000,00 kn od 23. svibnja 2022. do isplate.

II Odbijaju se žalbe 1 i 2-tuženika kao neosnovane i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. Pn-4185/2014 od 23. svibnja 2022. u odluci o trošku sadržanoj u toč. III) izreke do iznosa od 38.765,00 kn sa zateznom kamatom od 23. svibnja 2022. do isplate.

III Djelomično se prihvaćaju žalbe 1 i 2-tuženika i preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod posl. br. Pn-4185/2014 od 23. svibnja 2022. u toč. I) izreke u dijelu koji se odnosi na tijek zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 30.000,00 kn i sudi:

Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za isplatom zakonske zatezne kamate koja na iznos od 30.000,00 kn teče od 24. prosinca 2014. do 22. svibnja 2022.

IV Djelomično se prihvaćaju žalbe 1 i 2-tuženika protiv odluke o trošku sadržane u toč. III) izreke presude preko iznosa od 38.765,00 kn i sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška preko iznosa od 38.765,00 kn, za iznos od 6.250,00 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 23. svibnja 2022. do isplate.

V Odbijaju se zahtjevi 1 i 2- tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I) izreke naloženo je 1 i 2-tuženima da solidarno nadoknade štetu tužiteljici u iznosu od 100.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od podnošenja tužbe tj. od 24.12.2014. do isplate, dok je toč. II) izreke odbijena tužiteljica sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 124.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, a toč. III) izreke je naloženo 1 i 2-tuženima da solidarno nadoknade tužiteljici parnične troškove u iznosu od 45.015,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude tj. od 23.05.2022. do isplate.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi 1-tuženik zbog bitnih povreda odredba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno iz razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP-a), te predlaže preinačiti pobijanu prvostupanjsku odluku na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

3. U žalbi 1-tuženik u bitnom navodi da je donošenjem pobijane odluke počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da je tijekom postupka provedenim medicinskim vještačenjem utvrđeno da u postupanju liječnika nije bilo pogreške, te da je odluka operativnog tima za primjenom laparoskopske operacije bila pravilno indicirana. Navodi da je unatoč tome sud zaključio da ipak postoji odgovornost liječnika koja se ogleda u tome što tužiteljica nije prije operacije dala informirani pristanak za obavljanje medicinskog zahvata. Navodi da je tužiteljica navedenu činjenicu iznijela tijekom postupka tek u podnesku od 02.04.2019. i to nakon provedenog medicinskog vještačenja, odnosno nakon zaključenja prethodnog postupka, pa da je nastupila prekluzija iznošenja te nove činjenice u smislu čl. 299. ZPP-a jer da nije bilo zapreke da tužiteljica tu činjenicu iznese još u tužbi u smislu čl. 186. ZPP-a. Navodi da u spisu postoji potpisani pristanak tužiteljice, pa da je nejasno zbog čega je sud poklonio vjeru iskazu tužiteljice u kojem je tvrdila da nije potpisala informirani pristanak na operativni zahvat. Navodi da povreda prava na samoodređenje predstavlja zasebni osnov za naknadu štete koji se ne može podvesti niti pod jedan vid štete kojeg tužiteljica predmetnom tužbom potražuje. Navodi da je tijekom postupka utvrđeno da prilikom operativnog zahvata nije učinjena pogreška, nego da se radi o komplikaciji, te da u konkretnom slučaju nema nikakve uzročne veze između pogoršanja zdravlja tužiteljice i eventualnog propusta u nedostatku informiranog pristanka na operativni zahvat. Istakao je i da je dosuđeni iznos naknade štete u iznosu od 100.000,00 kn prekomjeran i neprimjeren ocjeni nalaza medicinskih vještaka. Osporio je i visinu naknade s osnova tuđe pomoći i njege prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, kao i tijek dosuđene zatezne kamate na tu imovinsku štetu. Osporio je i odluku o parničnim troškovima jer da je sud pogrešno ocijenio uspjeh tužiteljice u sporu u omjeru od 55%, umjesto 44%.

4. Protiv citirane presude žalbu podnosi i 2-tuženik zbog svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. ZPP-a, te predlaže također preinačiti pobijanu prvostupanjsku odluku na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

5. U žalbi 2-tuženik u bitnom navodi da je provedenim medicinskim vještačenjem utvrđeno da se u konkretnom slučaju ne radi o liječničkoj pogrešci, već o komplikaciji nakon laparoskopske operacije, pa da ne postoji njegova krivnja u smislu odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/22, dalje ZOO-a ), niti da postoji uzročno posljedična veza između štetnog događaja i štete. Navodi da je tužiteljica nakon zaključenja prethodnog postupka istakla tvrdnju da nije bila adekvatno informirana o mogućim posljedicama operativnog zahvata, iako da se radi o okolnostima koje joj nisu bile nepoznate u trenutku podnošenja tužbe. Stoga da je počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

6. Odgovor na žalbe nije podnijet.

7. Žalbe tuženika su djelomično osnovane.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadom neimovinske i imovinske štete zbog povrede prava osobnosti koja joj je nastala uslijed laparoskopskog operativnog zahvata od 18.02.2013. a koji zahtjev tužiteljica temelji na liječničkoj grešci i samovoljnom liječenju jer je operativni zahvat nad njom obavljen bez njenog valjanog pristanaka.

9. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje:

- da među strankama nije sporna pasivna legitimacija i nastanak štetnog događaja,

- da je između stranaka sporna odgovornost za štetu, odnosno osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, te da li je prije obavljanja medicinskog zahvata tužiteljica kao pacijent dala informativni pristanak,

- da iz provedenog medicinskog vještačenja po Medicinskom fakultetu u Rijeci, a kojeg sud ocjenjuje stručnim, objektivnim i argumentiranim, proizlazi da je ozljeda crijeva tijekom ginekoloških operacijskih zahvata, poznata i moguća komplikacija koja se rijetko javlja, da se pravovremeno prepoznavanje omogućuje optimalno zbrinjavanje sa smanjenjem mogućih daljnjih komplikacija, da je u konkretnom slučaju, ozljeda crijeva nastala kao posljedica vjerojatno deserozacije ( stanjenja ) stjenke sigmoidnog kolona za vrijeme odvajanja istog od lijevog adneksa ( jajnika i jajovoda), da je nastalo stanjenje imalo za posljedicu leziju sigmoidnog kolona po uspostavljanju peristaltike crijeva, te da je lezija crijeva sa posljedičnim izlaskom fekalnih masa u abdominalnoj šupljini pravovremeno prepoznata i da su poduzeti dijagnostički i terapijski postupci koji su u konačnici doveli do saniranja nastalih komplikacija,

- da iz navedenog vještačenja proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o liječničkoj grešci, nego o komplikaciji nakon laparaskopske operacije koja je ispravno liječena i koja je izliječena, pa da stoga ne postoji krivnja tuženika u smislu čl. 1045. st. 1. ZOO-a,

- da iz provedenog medicinskog vještačenja Medicinskog fakulteta u Rijeci i iskaza tužiteljice proizlazi da se suglasnost od 15.02.2013. ( list 198-201 spisa ) odnosi na pristanak tužiteljice na anesteziju i transfuziju krvi radi operacije

- da pravni osnov pristanka pacijenta na liječenje ( koje sadrži pravo da odbije tretman) leži u ustavnom pravu na samoodređenje, odnosno pravu čovjeka da sam donosi odluke koje se na njega odnose

- da odredba čl. 2. Zakona o zaštiti prava pacijenata ( NN 169/04 i 37/08, dalje: ZZPP) svakom pojedincu kao bolesniku jamči opće i jednako pravo na kvalitetnu i kontinuiranu zdravstvenu zaštitu primjerenu njegovom zdravstvenom stanju, a sukladno opće prihvaćenim stručnim standardima i etičkim načelima, u najboljem interesu za bolesnika uz poštovanje njegovih osobnih stavova

- da su među osnovna prava koja regulira ZZPP uvrštena i pravo na suodlučivanje i pravo na obaviještenost, na prihvaćanje odnosno odbijanje medicinskog postupka ili zahvata i na povjerljivost, a kako je regulirano odredbama čl. 6. do 21. ZZPP-a

- da je informirani pristanak valjan ako i samo ako je pristanku prethodila informiranost osobe o proceduri, ako je osoba dobivenu informaciju pravilno shvatila i na osnovi toga dobrovoljno dala/ ustegla pristanak, da navedeni pristanak sa pravne strane spada u kategoriju ugovora tj. obostranih dogovora koji nastaju susretanjem dviju volja i koji u pristanku imaju svoj tvorni element, te da bi pristank bio valjan da bolesnik treba poznavati sve na što daje pristanak jer pristanak izražava temelj slobode osobe i njezinog prava da bude liječena

- da u odsutnosti pristanka terapeutski zahvat predstavlja povredu privatnosti, odnosno povredu prava na privatnost i na zdravlje, obzirom da bolesnik ima pravo uskratiti pristanak na određene tretmane ili kirurške zahvate i protivno mišljenju liječnika koji ga liječi, jer je samo on sposoban posjedovati cjelovitu predodžbu svih vrijednosti koje su u njegovoj situaciji aktualne

- da iz Suglasnosti od 15.02.2013. ( list 494 spisa ) proizlazi da ista ne sadrži preporučeni dijagnostički odnosno terapijski postupak, te da ne sadrži potpis i faksimil liječnika već se radi o bjanko obrascu, pa da nije razvidno da li se radi o operaciji, tko će je izvesti i koje posljedice mogu nastupiti slijedom čega da navedena suglasnost ne udovoljava uvjetima iz čl. 2. Pravilnika o obrascu suglasnosti te obrascu izjave o odbijanju pojedinog dijagnostičkog, odnosno terapijskog postupka ( NN 169/04 i 10/08 ) i čl. 16. ZZPP-a,

- da u konkretnom slučaju tužiteljica od strane operatera dr. SM nije bila informirana o operativnom zahvatu i mogućim komplikacijama, a navedena suglasnost od 15.02.2013. ( list 494 spisa ) da nije valjana jer se radi o bjanko obrascu, tako da tužiteljica kao pacijent nije dobila obavijest na način koji joj je razumljiv s obzirom na dob, obrazovanje i mentalne sposobnosti (čl. 8. st. 2. ZZPP), kako bi razumno mogla odlučiti da li prihvaća određeni terapijski postupak, konkretno operaciju

- da stoga postoji krivnja 2-tuženika za utuženi štetni događaj u smislu čl. 1045. st. 1. ZOO-a, kao i odgovornost 1-tuženika obzirom da je u vrijeme operativnog zahvata imao sa 2-tuženikom sklopljenu policu odgovornosti iz djelatnosti broj: 007624102812,

- da iz provedenog medicinskog vještačenja proizlazi da je tužiteljica tijekom tri operativna zahvata i to jedan laparoskopski od 18.02.2013., drugi laparotomijski od 20.02.2013. i treći od 21.10.2013. trpjela jake bolove u trajanju od 20 dana, bolove srednjeg intenziteta u trajanju 14 dana i bolove slabog intenziteta u trajanju 81 dan, da je pretrpjela strah jakog intenziteta u trajanju od cca 1 sat, potom srednje teški strah po svakom operativnom zahvatu od 7 dana (ukupno 14 dana), da je imala duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti i to depresivni poremećaj superponiran na reakciju na teški stres uz trajne promjene ličnosti, da su joj zaostale psihičke tegobe koje smanjuju njenu životnu aktivnost za 7-9%, da smanjenje životne aktivnosti radi privremene stome po kategoriji "anus preter naturalis na silaznom debelom crijevu" iznosi 24-25% objedinjeno sa kirurškog i psihijatrijskog stajališta, da je kod tužiteljice zbog tri operativna zahvata došlo do srednje naruženosti, te da je tužiteljici trebala tuđa pomoć i njegu za vrijeme dok je imala privremeni anus praeter u trajanju od 8 mjeseci i to 4 sata nestručne pomoći i 1 sat stručne pomoći, odnosno ukupno 5 sati.

10. Slijedom navedenog prvostupanjski sud zaključuje da je tužiteljica zbog operacije od 18.02.2013. te komplikacija, a za koju operaciju nije dala pristanak trpjela bolove, da je mirovala i imala neugodnosti zbog dugotrajnosti liječenja, da je trpjela i strah zbog ishoda liječenja i oporavka, te da su joj zaostale i trajne posljedice, a čime da joj je povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, te nastala neimovinska šteta na temelju čl. 19. st. 2. u svezi čl. 1046. ZOO-a.

11. Također prvostupanjski sud prihvaćajući medicinsko vještačenje dosuđuje tužiteljici temeljem čl. 1100. ZOO-a pravičnu novčanu naknadu po kriteriju pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu od 20.000,00 kn, po kriteriju pretrpljenog straha u iznosu od 12.000,00 kn, po kriteriju smanjenja opće životne aktivnosti u iznosu od 20.000,00 kn, po kriteriju naruženosti u iznosu od 18.000,00 kn, odnosno ukupno iznos od 70.000,00 kn sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe temeljem čl. 1103. ZOO-a.

12. Isto tako prvostupanjski sud prihvaćajući medicinsko vještačenje dosuđuje tužiteljici temeljem čl. 1095. ZOO-a imovinsku štetu po osnovi tuđe pomoći i njege, prema visini satnice u vrijeme donošenja sudske odluke od 25,00 kn, u ukupnom iznosu od 30.000,00 kn sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe temeljem čl. 1089. ZOO-a.

13. Obzirom na navedeno prvostupanjski sud djelomično prihvaća tužbeni zahtjev i dosuđuje tužiteljici ukupnu naknade neimovinske i imovinske štete u iznosu od 100.000,00 kn, dok u preostalom dijelu odbija tužbeni zahtjev u iznosu od 124.000,00 kn, a odluku o trošku donosi na temelju odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a razmjerno uspjehu tužiteljice u sporu od 55%.

14. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se tuženi pozivaju u žalbi jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati.

15. Nadalje nije počinjena niti relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 299. st. 3. i čl. 186. ZPP-a, te čl. 190. st. 2. ZPP-a.

16. Naime iz spisa proizlazi:

-da je tužiteljica podnijetom tužbom zahtijevala naknadu neimovinske i imovinske štete nastale joj tijekom laparoskopske operacije od 18.02.2013. temeljeći činjenični supstrat tužbe na liječničkoj pogrešci, s time da je odmah u tužbi predložila provođenje dokaza medicinskim vještačenjem i uvid u kompletnu medicinsku dokumentaciju

- da je 2-tuženik na pripremnim ročištima održanim 20.11.2015. i 07.04.2016. dostavio u spis presliku bolničke povijesti bolesti za tužiteljicu, a kojoj je, između ostalog bila priložena i Suglasnost/Izjava od 15.02.2013. (list 198-201 spisa )

- da je na ročištu održanom 13.05.2016. zaključen prethodni postupak, te je određeno provođenje dokaza medicinskim vještačenjem,

- da je nakon određivanja zadatka vještacima od strane suda, tužiteljica predložila da se vještačenjem utvrdi i da li u medicinskoj dokumentaciji dostavljenoj od strane tuženika postoji propisani obrazac o pristanku na zahvat sukladno čl. 16. st. 2. ZZPP-a, te da li je tužiteljica prije operacije bila u takvom stanju da je mogla biti isključena iz prava na odlučivanje, a koji prijedlog je sud prihvatio

- da je provedenim vještačenjem utvrđeno da u priloženoj medicinskoj dokumentaciji ne postoji zakonom propisani obrazac, kao i da je tužiteljica prije operacije bila psihički zdrava, odnosno da nisu postojali razlozi za isključenjem od prava na odlučivanje

- da je nakon toga tužiteljica proširila činjenični supstrat tužbe temeljeći zahtjev za naknadu štete i na nedostatku informiranog pristanka za operativni zahvat, a koju preinaku je sud na ročištu održanom 21.09.2021. dopustio primjenom odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a ( toč. 3. obrazloženja pobijane presude).

17. Iz navedenog proizlazi da je tužiteljica tek nakon što je proveden, po njoj predložen, dokaz medicinskim vještačenjem, saznala za činjenicu da prije početka predmetne operacije nije dala informirani pristanak, iako nisu postojali razlozi za isključenjem od prava na odlučivanje, kao i da se Suglasnost/Izjava od 15.02.2013. na listu 198-201 spisa odnosi na njen pristanak na anesteziju i transfuziju krvi, sijedom čega se radilo o okolnosti koju tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla iznijeti prije zaključenja prethodnog postupka, posljedično čemu je pravilno sud dopustio preinaku tužbe.

18. U opisanoj situaciji žalbene tvrdnje 1 i 2-tuženika da je navedeno protivno odredbi čl. 299. st. 2. i 3. ZPP-a, odnosno da je nastupila prekluzija iznošenja navedene činjenice, po stavu ovog suda nije prihvatljivo i to stoga što bi takvo stajalište u okolnostima konkretnog slučaja ograničavalo pravo tužiteljice na pristup sudu kao jednom od aspekata konvencijskog i ustavnog prava na pravično suđenje zajamčenog odredbom članka 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske jer bi takvo tumačenje bilo pretjerano strogo. Naime, forma propisana zakonom treba omogućiti ostvarivanje cilja kojeg je zakonodavac imao namjeru postići određenom odredbom ili propisom, a ne biti svrha sama sebi. Kako u konkretnom slučaju opisano postupanje tužiteljice u vezi s iznošenjem činjenica i predlaganjem dokaza vodi k ostvarenju cilja odredbe čl. 299. st. 2. ZPP-a, to nije počinjena relativno bitna povreda na koju ukazuju tuženi žalbom.

19. Nadalje pravilno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje, te je pravilno primijenio materijalno pravo kada je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice.

20. Međutim pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo u odnosu na dio koji se odnosi na tijek dosuđene zatezne kamate na imovinsku štetu po osnovi tuđe pomoći i njege i odluke o trošku.

21. Naime, prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev utvrđujući da u konkretnom slučaju do ozlijede crijeva tijekom laparskopske ginekološke operacije od nije došlo zbog liječničke greške, već da se radilo o komplikaciji koja je ispravno liječena i izliječena, međutim da unatoč tome postoji odgovornost tuženika za štetu zbog samovoljnog liječenja od strane 2-tuženika, jer je predmetni operativni zahvat izveden bez njenog valjanog pisanog pristanka čime je povrijeđen njen tjelesni i duševni integritet.

22. Suprotno žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da tužiteljica u konkretnom slučaju nije dala valjani pristanak za predmetni operativni zahvat.

23. Stoga nije osnovan žalbeni navod 1-tuženika o postojanju potpisanog pristanka tužiteljice jer je to u suprotnosti s provedenim dokazima i to medicinskim vještačenjem prema kojem u priloženoj medicinskoj dokumentaciji ne postoji zakonom propisani obrazac, iako nisu postojali razlozi za isključenjem tužiteljice od prava na odlučivanje, a suglasnost od 15.02.2013. na listu 198-201 spisa, da se odnosi na pristanak tužiteljice na anesteziju i transfuziju krvi za operaciju, te priloženog bjanko obrasca na listu 494 spisa koji nedvojbeno po svom sadržaju ne predstavlja valjani pisani pristanak pacijenta.

24. Na suprotno ne ukazuje niti iskaz svjedoka H jer je isti iskazivao o drugoj operaciji kojoj je tužiteljica bila podvrgnuta, a nakon što su joj uslijed prve laparoskopske operacije ozlijeđena crijeva.

25. Stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da su među osnovna prava koja regulira ZZPP uvrštena i prava na suodlučivanje i pravo na obaviještenost, na prihvaćanje, odnosno odbijanje medicinskoga postupka ili zahvata, te na povjerljivost sukladno čl. 6. do 21. ZZPP-a.

26. Prema navedenim odredaba, prilikom ocjene postojanja osnove odgovornosti tuženika prije svega valja poći od dvije temeljne premise: da bolesnik ima pravo na količinu informacija potrebnu kako bi mogao donijeti informiranu odluku o preporučenom medicinskom tretmanu, te da ima pravo prihvatiti ili odbiti danu preporuku liječnika.

27. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe, da bi pristanak bio valjan bolesnik ima pravo prethodno dobiti informacije koje se odnose na svrhu, prirodu i predvidljive posljedice preporučenih i alternativnog liječničkog postupka; vjerojatnost njihove uspješnosti; korist koju nose; rizike koje takvi zahvati općenito nose sa sobom kao i rizike koji su vezani uz individualne posebnosti svakog bolesnika; moguće negativne popratne pojave koje ti postupci uključuju kao i moguće posljedice neprovođenja liječničkog postupka. Informacija mora biti jasna, izrečena jezikom i na način koji bolesnik s obzirom na dob, obrazovanje i mentalne sposobnosti može razumjeti kako bi mogao sam odvagnuti korist i štetu predloženog zahvata. Navedene informacije nije potrebno dati odjednom, ali pisana suglasnost koju će pacijent dati/uskratiti mora uslijediti nakon njihovog priopćavanja.

28. I prema pravnom shvaćanju izraženom u odluci Ustavnog suda RH br. U-III- 3002/2005. od 21.11.2007., valjan je samo onaj pristanak na dijagnostički postupak koji je pacijent dao nakon što je obaviješten o mogućim rizicima tog postupka, te samo u tom slučaju nema odštetne odgovornosti bolnice za nastalu neimovinsku štetu.

29. Razlog tolike važnosti pristanka stoji u činjenici da pristanak izražava temelj slobode osobe i njezinog prava da bude liječena. U odsutnosti pristanka terapeutski zahvat predstavlja povredu privatnosti, odnosno povredu prava na privatnost i na zdravlje. Bolesnik ima pravo uskratiti pristanak na određene tretmane ili kirurške zahvate pa i protivno mišljenju liječnika koji ga liječi, jer je samo on sposoban posjedovati cjelovitu predodžbu svih vrijednosti koje su u njegovoj situaciji aktualne.

30. Naime, kad postoji valjani pristanak pacijenta, u smislu da je on informiran i svjestan rizika na koje pristaje, onda mu se neuspjeh liječenja može staviti na teret. Kad takvog pristanka nema, onda je rizik neuspješnog liječenja na bolničkoj ustanovi, dakle u ovom konkretnom slučaju na tuženima. Medicinski zahvat na tijelu i drugim osobnim dobrima pacijenta nije dopušten samo zato što postoji medicinska indikacija, već stoga što je pacijent pristao na takav zahvat. Stoga, liječenje bez pristanka, u slučaju neuspješnog liječenja, može dovesti do odgovornosti za štetu pružatelja zdravstvene usluge i/ili zdravstvenog radnika koji je pacijentu neposredno pružio zdravstvenu uslugu. Iznimke su propisane zakonom i odnose se na situacije kada pristanak nije bilo moguće ishoditi (primjerice zbog nesposobnosti pacijenta da dade pristanak), a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi.

31. Nadalje, zahtjev informiranog pristanka odnosi se na čitavo liječenje tužitelja kod tuženika, dakle na sve pojedine njegove dijelove, pa postojanje pristanka za anesteziranje, ne može osloboditi tuženika odgovornosti za naknadu štete prouzročene potpunim ili djelomičnim neuspjehom cijelog operativnog zahvata, iako nije utvrđeno postojanje liječničke pogreške.

32. Iz navedenog proizlazi da rizik koji bi uobičajeno snosio bolesnik koji je bio valjano obaviješten o svim aspektima zahvata koji se namjerava poduzeti i na isti pristao, prelazi na liječnika/bolničku ustanovu u situaciji kada postupaju bez takvog informiranog pristanka pacijenta, koji se morao i mogao prethodno pribaviti.

33. Slijedom navedenog, a kako u konkretnom slučaju tužiteljica nije bila obaviještena i nije dala pristanak u smislu naprijed iznijetog, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio postojanje odštetne odgovornosti 2-tuženika kao bolničke ustanove i 1-tuženika kao njegovog osiguratelja. Ovakav je stav zauzet i u odlukama Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev 726/2017 od 27.05.2020. i Rev-417/2018-2 od 15.06.2021. Stoga su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani.

34. Također je pravilno prvostupanjski sud cijeneći medicinsko vještvo u svezi pretrpljenih kvalifikatornih okolnosti dosudio tužiteljici pretrpljenu neimovinsku štetu u ukupnom iznosu od 70.000,00 kn. Isto tako je pravilno sud cijeneći medicinsko vještačenje o trajanju tuđe nestručne pomoći i njege dosudio tužiteljici i naknadu imovinske štete u iznosu od 30.000,00 kn uzimajući u obzir slobodnom ocjenom temeljem čl. 223. ZPP-a da jedan sat takve pomoći u vrijeme presuđenja iznosi 25,00 kn.

35. Po stavu ovog suda dosuđeni iznosi predstavljaju pravičnu naknadu primjerenu posljedicama ozljeđivanja tužiteljice u smislu tada važećeg čl. 1100. ZOO-a, pa je odlučeno kao u točci I) izreke ove presude.

36. Međutim pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici na dosuđeni iznos imovinske štete po osnovu tuđe pomoći i njege dosudio zatezne kamate od dana podnošenja tužbe. Naime, u situaciji kao što je predmetna, kada sud utvrđuje visinu naknade za tuđu pomoć i njegu ( koji trošak oštećeni nije imao prema trećim osobama) prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, tada zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade za taj vid štete, teku od donošenja sudske odluke jer se radi o nenovčanoj imovinskoj šteti koja je poznata tek sa donošenjem sudske odluke, pa dospijeće obveze štetnika nastaje dakle tek trenutkom donošenja sudske odluke ( VS RH, Rev- 702/22 od 06.07.2022. )

37. Stoga je u tom dijelu pobijana odluka preinačena kako je odlučeno u točci III) izreke ove presude.

38. Također je pogrešno prvostupanjski sud izračunao omjer uspjeha tužiteljice u sporu od 55%. Naime, tužiteljica je konačnim tužbenim zahtjevom potraživala ukupan iznos od 224.000,00 kn, dok joj je dosuđen iznos od 100.000,00, slijedom čega njen uspjeh u parnici iznosi 45%, a uspjeh tuženika 55%.

39. Stoga pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a tužiteljici pripada ukupni trošak za zastupanje po odvjetniku u iznosu od 19.687,50 kn ( 45% od priznatih 43.750,00 kn ), dok 2-tuženiku pripada ukupni trošak za zastupanje po odvjetniku od 10.312,50 kn ( 55% od priznatih 18.750,00 kn ). Kada se od navedenog troška tužiteljice odbije trošak 2-tuženika, proizlazi da tužiteljici pripada ukupan trošak zastupanja od 9.375,00 kn, što sa troškom medicinskog vještačenja od 26.800,00 kn i sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 2.590,00 kn, iznosi ukupno 38.765,00 kn.

40. Pri tom valja istaknuti da ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

41. Stoga je odlučeno kao u točci II) i IV) izreke ove presude.

42. Budući da su tuženi u žalbenom postupku uspjeli tek s razmjerno neznatnim dijelom, to im nije priznat žalbeni trošak, sve to uz primjenu odredbe čl. 154. st. 5. ZPP- a u svezi s odredbom čl. 166. ZPP-a kako je odlučeno u točci V) izreke ove presude.

43. Prvostupanjska presuda, kao nepobijana, ostaje neizmijenjena u toč.II) izreke.

U Rijeci 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Ksenija Dimec