Poslovni broj Gž-632/2022-13

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Vesni Šnur, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Zagrebačke banke d. d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupane po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti odredbi i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 15. P-2852/2019-51 od 17. veljače 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 19. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 15. P-2852/2019-51 od 17. veljače 2022. godine u točkama I., II. i III. njezine izreke.

r i j e š i o  j e

I Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 15. P-2852/2019-51 od 17. veljače 2022. godine u točkama IV. i V. izreke, te se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II O zahtjevu tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odlučiti će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđena je ništetnom odredba pod člankom 2. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, [broj], zaključenog dana 01. listopada 2008. godine i solemniziranog kod javnog bilježnika Hrvatina Šustića iz Osijeka dana 02. listopada 2008. godine pod brojem OV-2090/08, kojom se tužiteljica obvezala tuženiku platiti kamatu po stopi koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika i vezana uz određenu valutnu klauzulu, a koja izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom ovog Ugovora.

2. U točki II. izreke utvrđena je ništetnom odredba pod člankom 6 Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, [broj], zaključenog dana 01. listopada 2008 godine i solemniziranog kod javnog bilježnika Hrvatina Šustića u Osijeku dana 02. listopada 2008. godine pod brojem OV-2090/08, prema kojoj se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za švicarski franak (za devize) na dan plaćanja, a sve temeljem valutne klauzule.

3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja isplati tužiteljici s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos od 4.029,81 kuna, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, sve pobliže nazačeno u izreci.

4. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja švicarskog franka (CHF) u odnosu na kunu isplati novčani iznos od 47.360,26 kuna, kao i pripadajuću zakonsku zateznu kamatu na pojedine iznose glavnice počev od njihove dospjelosti pa do isplate, sve kako je naznačeno u izreci.

5. U točki V. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 15.539,00 kuna, sa zateznim kamatama počev od 17. veljače 2022. godine do isplate po stopi u smislu članka 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

6. U točki VI. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko iznosa od 15.539,00 kuna.

7. Protiv te presude, u dijelu koji se odnosi na točke I-V. izreke, pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

8. Odgovor na žalbu nije podnesen.

9. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

10. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza tužiteljice, te nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Dajane Vuković iz DV Consulting d. o. o. iz Osijeka, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice kao korisnice kredita u valuti CHF radi utvrđenja ništetnim odredaba Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj ugovora 3214539142/08, zaključenog dana 01. listopada 2008. godine između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora (u nastavku teksta: Ugovor), pobliže naznačenih u točkama I. i II. izreke pobijane presude, kao i zahtjev tužiteljice radi isplate novčanih iznosa navedenih u točkama III. i IV. izreke iste presude s naslova povrata preplaćenih iznosa kredita temeljem ništetnih Ugovornih odredaba.

11. U vezi toga utvrđuje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine između ostalog utvrđeno da je tuženik od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu, na način da nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. rujna 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine, a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 01. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženik promijeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11.1. Istom presudom da je utvrđeno i da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

11.2. Navedena prvostupanjska presuda da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43 Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući po podnesenim revizijama na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine kojom je u bitnome odbio revizije, te na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pri čemu utvrđuje da navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu ima u smislu odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i odredbe članka 502.c ZPP-a direktni i obvezujući učinak u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

12. Iz navedenih razloga utvrđuje ništetnima Ugovorne odredbe u dijelu koji je naznačen u točkama I. i II. izreke pobijane presude, a posljedično tome pozivom na odredbe članaka 323., 1111, 1015. i 1046. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, u nastavku teksta: ZOO) osnovanim i zahtjev tužiteljice radi isplate novčanog iznosa od 4.029,81 kuna na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po Ugovoru i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama tuženika o promjenama kamatnih stopa u razdoblju od kolovoza 2009. godine do zaključno kolovoza 2012. godine, kao i njezin zahtjev radi isplate novčanog iznosa od 47.360,26 kuna kao iznosa koji je više plaćen zbog tečajnih razlika u anuitetima u kojima je tečaj plaćanja bio viši od tečaja po kojem je tužiteljici isplaćen predmetni kredit, sve to zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, u skladu s odredbom članka 29. ZOO-a, pa presuđuje kao u točkama III. i IV. izreke pobijane presude.

13. Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, u vezi čega utvrđuje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a da je u konkretnom slučaju zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 dana 04. travnja 2012. godine, te je ponovno počela teći od 14. lipnja 2014. godine, a da od tada pa do podnošenja predmetne tužbe nije nastupila zastara.

14. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

15. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da donošenjem pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa tako niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, osim u dijelu koji se odnosi na točku IV. izreke pobijane odluke.

16. Naime, neosnovani su navodi tuženika da bi potonja bitna postupovna povreda nastala u dijelu pobijane odluke koji se odnosi na točke I. i II. njezine izreke, a to stoga jer su tužbeni zahtjevi iz tih točaka presude jasni i konkretizirani, te postavljeni u skladu s odredbom članka 186. stavak 1. ZPP-a, pa naznačeni deklaratorni dijelovi presude nemaju postupovnih nedostataka na koje upire žalba.

17. Nisu osnovane niti tvrdnje tuženika o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbama članaka 109., 186.b i 325.a ZPP-a.

18. Naime, odredbom članka 186.b stavak 3. ZPP-a propisano je da u sporovima u kojima se ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati, premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građansko- pravnog odnosa dužan dati, odnosno, koji su mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

19. Pravnozaštitni cilj tzv. stupnjevite tužbe je omogućiti utuženje tražbine čija visina, količina ili neki drugi sadržaj tužitelju nisu u cijelosti poznati zbog toga što mu te podatke tuženik (kojemu su ti podaci poznati ili dostupni) odbija priopćiti. Takav je tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe slojevit i ostvaruje se u dva stupnja, prvo u vidu tzv. manifestacijskog zahtjeva za polaganje računa, odnosno davanje podataka koje tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a zatim u vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje.

20. Pri tome je kod tzv. stupnjevite tužbe iz članka 186.b ZPP-a sud najprije dužan odlučivati o tome je li manifestacijski zahtjev osnovan, o čemu odlučuje kao i o svakom drugom takvom zahtjevu, te ako utvrdi da je manifestacijski zahtjev osnovan, rješenjem će ga prihvatiti i tuženiku naložiti polaganje računa, podnošenja pregleda imovine i obveza ili davanje podataka na koje se manifestacijski zahtjev odnosi. Naprotiv, ako se utvrdi da manifestacijski zahtjev sadržan u tzv. stupnjevitoj tužbi nije osnovan, sud o tom zahtjevu ne donosi odmah odbacujuću ili odbijajuću odluku, već treba donijeti rješenje koje zapravo ima značenje iz članka 109. ZPP-a kojim se tužitelj poziva otkloniti nedostatak svoje tužbe, odnosno kojim se istome nalaže da u određenom roku postavi određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja (članak 109. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 106. stavak 2. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 186. stavak 2. istog Zakona).

21. Budući je tužiteljica u konkretnom slučaju tijekom postupka postavila određeni zahtjev u pogledu isplate, i to u podnesku od 07. prosinca 2020. godine, čime nije preinačila tužbu, kako pogrešno smatra tuženik, već je na taj način postupila u skladu s odredbom članka 186. stavak 1. ZPP-a, zbog čega je neodlučno protivljenje tuženika tako postavljenom zahtjevu, to okolnost da eventualno ne bi bile ispunjene pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe ni u čemu ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude, a to stoga jer se zbog navedenog predmetna tužba više ne može odbaciti.

22. Što se pak tiče djelomične preinake tužbe iz podneska tužiteljice od 26. kolovoza 2021. godine, neosnovano se tuženik u tom dijelu poziva na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. i 12. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 190. tog Zakona, jer je tužiteljica tek nakon zaključenja prethodnog postupka, tj. nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja mogla konačno znati visinu svoje tražbine, pri čemu ista u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagala svim odlučnim činjenicama potrebnima za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa bi nedopuštanje preinake tužbe koje je uslijedilo u potonjem podnesku tužiteljice, i to odmah nakon provedenog vještačenja, imalo za posljedicu onemogućavanje te stranke u njezinom pravu na pristup sudu.

22.1. Stoga su za preinaku tužbe na način kako je navedeno u podnesku tužiteljice od 26. kolovoza 2021. godine (list 225-228 spisa) bile ispunjene pretpostavke iz članka 190. stavak 2. ZPP-a, i to neovisno o protivljenju tuženika takvoj preinaci (članak 190. stavak 3. ZPP-a), jer je takva preinaka svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Navedeno je u skladu i sa Zaključkom predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-162/2021 od 26. studenoga 2021. godine, prema kojem je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima (kakav je i predmetni postupak) dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Stoga donošenjem pobijane presude nije prekoračen tužbeni zahtjev, odnosno nije ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a, niti je uslijed spomenute preinake tužbe nastupila zastara, a to stoga jer se u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP-a), zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, koje pravno shvaćanje je zauzeto i na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 27. svibnja 2024. godine.

23. Neosnovane su i tvrdnje tuženika o ostvarenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, jer istome nije uslijed nezakonitog postupanja suda onemogućeno raspravljanje.

24. Nisu osnovani niti navodi tuženika o bitnoj postupovnoj povredi iz članka 502.a i c ZPP-a, u vezi s odredbom članka 354. stavak 1. ZPP-a i odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. tog Zakona, jer sud prvog stupnja nije usvojio tužbene zahtjeve isključivo primjenom utvrđenja iz spomenutog kolektivnog spora, već i na temelju iskaza tužiteljice sa ročišta od 17. lipnja 2021. godine (list 188, 189 i 190 spisa), pa je pravilnom ocjenom i vrednovanjem njezinog iskaza utvrdio da ona u konkretnom slučaju ima status potrošača, kako proizlazi iz cjeline obrazloženja pobijane presude, odnosno činjenice da je usvojen tužbeni zahtjev, sve u smislu odredbe članka 3. stavak 1. podstavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07 i 125/07), koji propis se s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora primjenjuje na konkretan pravni odnos.

25. Isto tako, nisu osnovane niti (indirektne) tvrdnje žalitelja o bitnoj postupovnoj povredi iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 8. tog Zakona, jer iz cjeline obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud prvog stupnja cijenio i njegove navode kojima je tijekom ove parnice osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva, kao i priložene isprave, koje je s obzirom na okolnost usvajanja tužbenog zahtjeva očigledno utvrdio nebitnima za presuđenje, a čiji sadržaj sam po sebi ne ukazuje na informiranost tužiteljice o okolnostima koje tuženik ističe tijekom postupka.

26. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnima sporne Ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a to iz slijedećih razloga.

26.1. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 01. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine, protivno odredbama članaka 81., 82. i 90. („Narodne novine“ br. 96/03), a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama istog Zakona („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i člancima 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama ZOO-a, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve to na štetu potrošača.

26.2. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine navedena presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

26.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 09. travnja 2015. godine donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je između ostalog odbijena i revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

26.4. Nadalje, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je dana 14. lipnja 2018. godine presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, pa je tom odlukom pravomoćno utvrđeno da je i tuženik koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, pri čemu je i Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

27. Stoga se sud prvog stupnja prilikom donošenja pobijane presude pravilno pozvao na utvrđenja iz spomenutih presuda koje su donesene u postupku pokrenutom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, koja odredba je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, pa je u tom pogledu nebitno to što je ista odredba ZPP-a stupila na snagu nakon zaključenja Ugovora.

28. Što se tiče stajališta Suda Europske unije izraženog u presudi broj C-81/19 donesenoj u predmetu SC Banca Transilvania, na koje u žalbi ukazuje tuženik, valja navesti da navedena presuda niti u jednom dijelu ne ukazuje da bi odredba o valutnoj klauzuli u CHF u Republici Hrvatskoj predstavljala ugovornu odredbu koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti zbog navodne neprimjene Direktive 93/13. Naime, navedena presuda odnosi se prije svega na dispozitivne odredbe u Rumunjskoj vezano za monetarni nominalizam, pa je Sud Europske unije u toj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut koji je različit od valutne klauzule, te niti u jednom dijelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene nepoštenosti. U tom pogledu naknadna suprotna stajališta Suda Europske unije mogu utjecati samo na buduće postupke i postupke u tijeku u kojima takva ništetnost nije kao prethodno pitanje utvrđena u kolektivnom sporu.

28.1. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu činjenicu da je temeljem direktnog učinka pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine utvrđena ništetnost odredaba o valutnoj klauzuli, pitanje iz žalbe tuženika predstavlja li odredba o valutnoj klauzuli dispozitivnu odredbu hrvatskog nacionalnog prava, a s obzirom na proširenje granica pravomoćnosti temeljem potonje presude Trgovačkog suda u Zagrebu, nije odlučno za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu.

29. Neosnovano je i pozivanje tuženika na presudu Suda EU oznake C-186/16 (predmet „Andricius“), jer su okolnosti na koje se tuženik u tom pogledu poziva, tj. da on nije znao ili mogao znati budući smjer kretanja tečaja CHF već bile predmetom raspravljanja u spomenutom postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, čiji ishod, kako je navedeno, obvezuje i sud u ovoj parnici.

30. Na tvrdnje tuženika o potrebi provođenja testa poštenja u odnosu na tužiteljicu, valja odgovoriti kako su sudovi u navedenim presudama donesenima u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, pa tako i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

30.1. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu činjenicu da su sporne Ugovorne odredbe sadržajno izražene na identičan način kao i u gore navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamate između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, to u ovoj parnici nije trebalo (ponovno) provoditi test poštenja.

31. Na navode tuženika koji osporava tijek dosuđenih zateznih kamata na novčane iznose naznačene u točkama III. i IV. izreke pobijane presude, valja odgovoriti da je odredbom članka 1115. ZOO-a propisano da se kod vraćanja onoga što je stečeno bez osnove moraju platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajući u vidu da je razlog ništetnosti spornih Ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli upravo njihova nepoštenost, to tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu počev od tuženikova stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa pa do isplate, a to stoga jer se isti iz navedenih razloga ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

32. Što se tiče tvrdnji tuženika kojima i u žalbi ponavlja prigovor zastare utužene tražbine, za navesti je kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. novog ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pri čemu ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 prekinuta je zastara predmetne tražbine, pa rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništavosti odredbe o promjenjivoj kamati od 13. lipnja 2014. godine, odnosno ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine), a budući je predmetna tužba podnesena dana 11. lipnja 2019. godine (preporučeno), to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio neosnovanim istaknuti prigovor zastare, neovisno o tome što je propustio navesti razloge o zastari onog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu s osnove promjenjive kamate, jer iz navedenog proizlazi da je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog odredbom članka 225. ZOO-a.

33. Međutim, kako je navedeno, donošenjem pobijane presude u dijelu koji se odnosi na točku IV. izreke ostvarena je bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je zbroj pojedinačnih novčanih iznosa glavnice iz točke IV. izreke te odluke na koje je tužiteljici dosuđena zatezna kamata veći od dosuđenog iznosa od 47.360,26 kuna, tj. iznosi 47.364,86 kuna, pa je takva izreka pobijane odluke proturječna sama sa sobom.

34. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u točkama I., II. i III. njezine izreke, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je djelomičnim uvaženjem njegove žalbe i primjenom odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a navedena presuda ukinuta u točki IV. izreke, a posljedično tome i u dosuđujućem dijelu odluke o parničnim troškovima (točka V. izreke), te je u tom dijelu predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

35. Pozivom na odredbu članka 166. stavak 3. i 4. ZPP-a odlučeno je kao u točki II izreke rješenja.

36. U ponovnom postupku sud prvog stupnja otkloniti će naznačenu bitnu postupovnu povredu u odnosu na onaj dio pobijane presude koji je ukinut ovim drugostupanjskim rješenjem (točka IV. izreke pobijane presude), te će ponovno odlučiti o tom dijelu tužbenog zahtjeva, kao i o zahtjevima tužiteljice i tuženika za naknadu parničnih troškova.

37. Presuda prvostupanjskog suda u točki VI. izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci, 19. ožujka 2025. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar