Poslovni broj Gž-1050/2022-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Vedrani Švedl Blažeka, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d. d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 15. P-1305/2019-35 od 19. svibnja 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 19. ožujka 2025. godine,

r i j e š i o  j e

I Uvaženjem žalbe tuženika ukida se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj 15. P-1305/2019-35 od 19. svibnja 2022. godine, te se predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II O zahtjevu tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odlučiti će sud prvog stupnja u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđena je ništetnom ugovorna odredba članka 1. Ugovora o [broj kredita] od 06. svibnja 2005. godine zaključenog između tužitelja i tuženika kojom je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF), tj. kojom je glavnica obveze vezana za valutu CHF i koja glasi: „kunska protuvrijednost CHF 24.018,89 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“, te je utvrđena ništetnom ugovorna odredba članka 7. tog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.“

2. U točki II. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 2. Ugovora o [broj kredita] od 06. svibnja 2005. godine zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu koji glasi: „Kamatna stopa... promjenljiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju novčani iznos od 2.513,14 kuna na ime razlike preplaćenih kamata po kreditu uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedini iznos od dospijeća do konačne isplate, sve pobliže naznačeno u izreci.

4. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju novčani iznos od 11.424,58 kuna na ime preplate po osnovi tečajne razlike po kreditu uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku na svaki pojedini iznos od dospijeća do konačne isplate, sve kako je navedeno u izreci.

5. U točki V. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 13.300,00 kuna, uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od 19. svibnja 2022. godine do konačne isplate u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

6. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), te predlaže da se ova presuda preinači, ili da se ta odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

7. Odgovor na žalbu nije podnesen.

8. Žalba je osnovana.

9. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, te nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Bernarde Hunjadi, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF radi utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o [broj kredita] od 06. svibnja 2005. godine zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (u nastavku teksta: Ugovor), pobliže naznačenih u točkama I. i II. izreke pobijane presude, kao i zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenih novčanih iznosa uslijed povećanja kamatne stope i povećanja tečaja CHF temeljem ništetnih odredaba Ugovora.

10. U vezi toga utvrđuje da tužitelj ima prebivalište u [adresa] i da je Ugovor zaključen u tom gradu, a da bi tužitelj ukoliko bi se nastavio postupak pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu trebao putovati na sud u Zagreb, čime bi za njega nastali znatni troškovi, pa da bi primjenom odredbe članka 12. Ugovora došlo do uzrokovanja znatne neravnoteže u pravima tužitelja na pristup sudu, pa pozivom na odredbe članaka 49. i 51. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br.41/14, 110/15 i 14/19), te odredbu članka 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti tog suda.

11. Nadalje utvrđuje da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine između ostalog utvrđeno i da je tuženik od 01. rujna 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravu i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. rujna 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine, a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to članku 96. i članku 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. godine (očitom omaškom u pisanju je navedeno da se radi o 01. rujnu 2003. godine) do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze prema ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženik promijeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Istom presudom da je utvrđeno i da je tuženik povrijedio kolektivne interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebitim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, kao i odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11.1. Navedena prvostupanjska presuda da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43 Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, a da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući o podnesenim revizijama na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine kojom je u bitnome odbio revizije, te na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a da navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu ima u smislu odredbe članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i odredbe članka 502.c ZPP-a direktni i obvezujući učinak u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

11.2. S obzirom na navedeno, utvrđuje da nije bilo potrebno da se u navedenom pravcu ponovno provodi dokazni postupak, jer da bi drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, pa odbija kao nepodoban i nepotreban prijedlog tuženika za saslušanje svjedoka PV, te za saslušanje javnobilježničkog prisjednika LV.

12. Iz navedenih razloga utvrđuje ništetnima Ugovorne odredbe u dijelu koji je naznačen u točkama I. i II. izreke pobijane presude, a posljedično tome pozivom na odredbe članaka 323., 1111, 1015. i 1046. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, u nastavku teksta: ZOO) osnovanim zahtjev tužitelja radi isplate novčanog iznosa od 2.513,14 kuna kao razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po Ugovoru i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama tuženika o promjenama kamatnih stopa u razdoblju od rujna 2008. godine do zaključno lipnja 2012. godine, kao i njegov zahtjev radi isplate novčanog iznosa od 11.424,58 kuna na ime preplate po osnovi tečajne razlike po predmetnom kreditu u potonjem vremenskom razdoblju, sve to zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice od njihove dospjelosti do isplate, u skladu s odredbom članka 29. ZOO-a, pa presuđuje kako je naznačeno u točkama III. i IV. izreke pobijane presude.

13. Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, u vezi čega utvrđuje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a da je u konkretnom slučaju zastara prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 dana 04. travnja 2012. godine, te je ponovno počela teći od 14. lipnja 2014. godine, a da od tada pa do podnošenja predmetne tužbe nije nastupila zastara.

14. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

15. Neosnovane su tvrdnje tuženika da predmetna tužba nije bila podobna za postupanje, pa da je sud prvog stupnja propustio primijeniti odredbu članka 186. ZPP- a, a nisu osnovani niti navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 186.b ZPP-a.

16. Naime, odredbom članka 186.b stavak 3. ZPP-a propisano je da u sporovima u kojima se ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati, premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građansko- pravnog odnosa dužan dati, odnosno, koji su mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

17. Pravnozaštitni cilj tzv. stupnjevite tužbe je omogućiti utuženje tražbine čija visina, količina ili neki drugi sadržaj tužitelju nisu u cijelosti poznati zbog toga što mu te podatke tuženik (kojemu su ti podaci poznati ili dostupni) odbija priopćiti. Takav je tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe slojevit i ostvaruje se u dva stupnja, prvo u vidu tzv. manifestacijskog zahtjeva za polaganje računa, odnosno davanje podataka koje tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a zatim u vidu određenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje.

18. Pri tome je kod tzv. stupnjevite tužbe iz članka 186.b ZPP-a sud najprije dužan odlučivati o tome je li manifestacijski zahtjev osnovan, o čemu odlučuje kao i o svakom drugom takvom zahtjevu, te ako utvrdi da je manifestacijski zahtjev osnovan, rješenjem će ga prihvatiti i tuženiku naložiti polaganje računa, podnošenja pregleda imovine i obveza ili davanje podataka na koje se manifestacijski zahtjev odnosi. Naprotiv, ako se utvrdi da manifestacijski zahtjev sadržan u tzv. stupnjevitoj tužbi nije osnovan, sud o tom zahtjevu ne donosi odmah odbacujuću ili odbijajuću odluku, već treba donijeti rješenje koje zapravo ima značenje iz članka 109. ZPP-a kojim se tužitelj poziva otkloniti nedostatak svoje tužbe, odnosno kojim se istome nalaže da u određenom roku postavi određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja (članak 109. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 106. stavak 2. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 186. stavak 2. istog Zakona).

19. Budući je tužitelj u konkretnom slučaju tijekom postupka postavio određeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, i to u podnesku od 27. siječnja 2022. godine (list 248-250 spisa), čime nije preinačio tužbu, kako pogrešno smatra tuženik, već je na taj način postupio u skladu s odredbom članka 186. stavak 1. ZPP- a, a o kojem zahtjevu je odlučeno pobijanom presudom, to okolnost da eventualno ne bi bile ispunjene pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe ni u čemu ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijane presude, a to stoga jer se zbog navedenog predmetna tužba više ne može odbaciti.

20. Nadalje, neosnovane su i tvrdnje tuženika da u konkretnom slučaju ne bi bilo mjesta primjeni odredbe članka 502.c ZPP-a, a to stoga jer je odredbom tog članka koja je vrijedila u vrijeme podnošenja predmetne tužbe dana 06. lipnja 2019. godine bilo propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

20.1. Pri tome je odredbu članka 502.c ZPP-a potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički, što znači da termin „naknada štete“ koji je sadržan u toj odredbi ZPP-a treba tumačiti u duhu i cilju te odredbe, tj. u olakšanju i ubrzanju parničnih postupaka obeštećenja potrošača, pa na odgovornost tuženika nije od utjecaja činjenica radi li se u konkretnom slučaju o naknadi štete ili o stjecanju bez osnove.

20.2. Stoga je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da se na predmetni parnični postupak neposredno primjenjuju utvrđenja iz spomenutog parničnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/2012.

21. Nisu osnovane niti tvrdnje tuženika o bitnoj postupovnoj povredi iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja pravilno utvrdio neosnovanim istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti tog suda, a to iz slijedećih razloga.

21.1. Naime, iz sadržaja predmetnog Ugovora proizlazi da je isti zaključen u tuženikovoj podružnici u Osijeku, pri čemu je taj pravni posao sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu od strane tuženika, pa tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj prorogacijske klauzule sadržane u istom Ugovoru (članak 12.), prema kojoj je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, zbog čega se na temelju zakonske presumpcije u smislu odredbe članka 81. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03, u nastavku teksta: ZZP/03), koji propis je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao trgovac u smislu odredbe članka 81. stavak 4. ZZP/03 dokazao protivno.

21. 2. Imajući u vidu da se prebivalište tužitelja nalazi u [adresa], dakle na području nadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao i udaljenost tog mjesta prebivališta od suda čija je nadležnost ugovorena (Zagreb), ovaj sud prihvaća razloge prvostupanjskog suda o utvrđenoj neravnoteži u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, uz ono što je u tom pogledu pravilno utvrdio sud prvog stupnja valja samo dodati da je očigledni razlog uključivanja spomenute prorogacijske klauzule u Ugovor koji je zaključen s tužiteljem kao potrošačem namjera tuženika da se nadležnost za sve sporove iz Ugovora povjeri sudu njegovog sjedišta, te time za njega ostvare pogodnosti i bitno manji troškovi, što sagledavajući pritom sve okolnosti sklapanja predmetnog Ugovora (članak 83. ZZP/03) predstavlja postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja i dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pri čemu u kontekstu navedenog nije odlučno to što je on zastupanje u ovom predmetu mogao povjeriti odvjetniku sa sjedištem ureda u Zagrebu, jer isti kao stranka u ovoj parnici ima pravo da neovisno o angažiranju punomoćnika i osobno odlazi na ročišta na sudu, te da na taj način sudjeluje u postupku.

21.2. Iz navedenog slijedi da navedena odredba članka 12. Ugovora predstavlja nepoštenu Ugovornu odredbu, i to u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, a slijedom toga i ništetnu odredbu u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03, pa posljedično tome nisu u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe članka 70. ZPP-a, već treba primijeniti odredbe tog Zakona o mjesnoj nadležnosti sudova.

21.3. Budući je predmetni Ugovor zaključen u Osijeku, i to od strane tuženikove poslovnice u tom gradu, to se mjesna nadležnost prvostupanjskog suda za postupanje u ovom predmetu temelji na odredbi članka 59. ZPP-a, jer je ovaj spor nastao u povodu djelatnosti tuženikove poslovnice u Osijeku, pa je tužitelj podnošenjem tužbe sudu prvog stupnja iskoristio svoje pravo izbora koje je propisano tom odredbom.

22. Međutim, osnovano tuženik ukazuje na bitnu postupovnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, u dijelu u kojem su tužitelju na pojedinačne novčane iznose glavnice dosuđene u točkama III. i IV. izreke pobijane presude dosuđene zatezne kamate, jer u tom dijelu pobijana presuda ne sadrži nikakve razloge, pa se kao takva ne može valjano ispitati.

23. U pravu je tuženik i kada ističe da je sud prvog stupnja propustio raspraviti sve njegove prigovore kojima je osporavao osnovanost tužbenog zahtjeva i koje je isticao tijekom postupka, te u tom smislu cijeniti sadržaj dokumentacije na koju se tuženik pozivao i koju je dostavio u spis, pa je time ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 8. tog Zakona.

24. Isto tako, osnovane su tvrdnje tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno odbio njegov prijedlog za provođenje predloženih personalnih dokaza (saslušanje tužitelja i svjedoka PV), koje je tuženik u odgovoru na tužbu između ostalog predložio saslušati i na okolnosti da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je on pristao, te da su on i tužitelj pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu.

24.1. Naime, iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/5458/2021 od 30. lipnja 2022. godine proizlazi kako je taj sud prihvatio argumentaciju banaka da je odbijanjem dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita ostvarena povreda načela jednakosti oružja, a to stoga jer je Ustavni sud Republike Hrvatske zaključio da unatoč učinku presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava propisanih odredbom 502.c ZPP-a u sporovima o individualnim restitucijskim zahtjevima treba omogućiti banci dokazivanje da bi određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, a o čemu nije pravomoćno odlučeno u kolektivnom sporu, pri čemu se tumačenjem navedene odluke može zaključiti kako se banci radi utvrđivanja navedenih činjenica treba omogućiti predlaganje i izvođenje i drugih dokaza.

25. Nasuprot tome, pravilno je sud prvog stupnja postupio kada je odbio prijedlog tuženika za saslušanje javnobilježničkog prisjednika LV, jer se saslušanjem javnog bilježnika i/ili javnobilježničkog prisjednika kao svjedoka ne može utvrđivati (ne)obavještenost tužitelja kao potrošača prije sklapanja predmetnog Ugovora, budući da javni bilježnik i/ili javnobilježnički prisjednik prilikom solemnizacije Ugovora nije niti mogao objasniti istome rizik promjene tečaja CHF, niti bi činjenica solemnizacije Ugovora sama po sebi značila da je tužitelju tom prilikom protumačeno i objašnjeno značenje svih Ugovornih odredaba, pa tako i onih čiju valjanost isti osporava u ovom parničnom postupku.

26. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, i to iz slijedećih razloga. Naime, u vezi toga valja navesti da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, u vezi čega je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine zauzeto objedinjeno pravno shvaćanje, koje prihvaća i ovaj sud, a prema kojem ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 prekinuta je zastara predmetne tražbine i rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamati od 13. lipnja 2014. godine, odnosno ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine), a budući je predmetna tužba podnesena dana 06. lipnja 2019. godine, to je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikov prigovor zastare, jer iz navedenog proizlazi da je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog odredbom članka 225. ZOO-a.

27. Neosnovano je i pozivanje tuženika na odredbu članka 326. stavak 2. ZOO-a prema kojoj se ništetnost ne može isticati ako je njezin uzrok bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, jer u konkretnom slučaju taj uvjet (manjeg značaja) nije ispunjen, a neosnovani su i navodi tuženika kojima prigovara nalazu i mišljenju vještaka financijsko-knjigovodstvene struke.

28. Iz navedenih razloga valjalo je uvaženjem žalbe tuženika i primjenom odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a ukinuti pobijanu presudu u točkama I., II., III. i IV. njezine izreke, a posljedično tome i odluku o parničnim troškovima (točka V. izreke), te vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

29. Pozivom na odredbu članka 166. stavak 3. ZPP-a odlučeno je kao u točki II izreke rješenja.

30. U nastavku postupka prvostupanjski sud će prije svega provesti dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka PV na predložene okolnosti, te će postupajući na način kako je propisano odredbom članka 8. ZPP-a ponovno raspraviti i utvrditi sve činjenice koje su od značaja za odluku o tužbenom zahtjevu, nakon čega će ponovno odlučiti o istome, kao i o zahtjevima tužitelja i tuženika za naknadu parničnih troškova.

U Rijeci, 19. ožujka 2025. godine.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Brankica Malnar