REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-107/2024-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika Vijeća te Melite Božičević Grbić i Perice Rosandića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. IC zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19.; dalje u tekstu: KZ) i dr., odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 20. svibnja 2021. broj Kmp- 24/2020-47 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 10. listopada 2023. broj Kžmp- 57/2022-15, u sjednici održanoj 19. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovan zahtjev os. IC za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 20. svibnja 2021. broj Kmp-24/2020-47 i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 10. listopada 2023. broj Kžmp-57/2022-15 IC je proglašen krivim zbog dva kaznena djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ za koja su utvrđene kazne zatvora u trajanju po tri mjeseca, kaznenog djela omogućavanja trošenja droga iz čl. 191. st. 2. KZ za koje je utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine i kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz čl. 190. st. 2. KZ za koje je također utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora dvije godine i dva mjeseca. Osuđeniku je primjenom čl. 57. KZ izrečena djelomična uvjetna osuda tako da neuvjetovani dio kazne koji se ima izvršiti iznosi deset mjeseci, a dio kazne zatvora u trajanju jedne godine i četiri mjeseca se neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo time da vrijeme provjeravanja iz uvjetovanog dijela kazne ne teče za vrijeme izdržavanja neuvjetovanog dijela kazne.
2. Osuđenik je putem branitelja Bojana Lujaka, odvjetnika u Dubrovniku, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) zbog povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi s čl. 468. st. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08.,76/09.,80/11.,91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24; dalje: ZKP), s prijedlogom da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.
3. Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. ZKP.
4. Zahtjev nije osnovan.
5. Osuđenik smatra da se presuda temelji na nezakonitom dokazu te da je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
5.1. Obrazlaže da je u dokaznom postupku „…nezakonito pročitano izviješće o osobnim i obiteljskim prilikama Centra za socijalnu skrb…koje u sebi sadrži izjave okrivljenika u vezi inkriminiranih kaznenih djela koje su se morale izdvojiti kao nezakonit dokaz…“. Nastavlja da je razgovor s osuđenikom obavljen u istražnom zatvoru bez da je propisno upozoren na svoja prava „…sve bez prisutnosti branitelja i pod nadzorom policijskih službenika, a što je sve protivno smislenoj primjeni čl. 208. st. 3. ZKP/08 i slijedom toga nezakonito u skladu s čl. 10. st. 2. t. 2. ZKP/08…“ te smatra da su „…neosnovani navodi drugostupanjskog suda…“ kojima su otklonjeni istovjetni žalbeni prigovori.
5.2. Tešku povreda prava na pravično suđenje osuđenik nalazi u činjenici da je prvostupanjski sud u dokaznom postupku pročitao rješenja o izrečenim odgojnim mjerama pojačane brige i nadzora za koje su se „…podatci morali brisati iz evidencije nakon proteka tri godine u smislu čl. 23. st. 2. Zakona o sudovima za mladež.“ Smatra da prema obrazloženju prvostupanjskog suda, kada je u presudi „…olakotno naveo osuđenikovu raniju neosuđivanost kao punoljetne osobe.“ jasno proizlazi da je „…sud makar posredno uzeo u obzir činjenicu da je osuđenik prethodno kažnjavan nezakonito pročitanim odlukama.“, uz zamjerku da „…drugostupanjski sud paušalno odbija navode iz …žalbe…“. Po mišljenu osuđenika „…jasno je da je prvostupanjski sud odluke čitao i uzeo u obzir, odnosno da je povrijedio pravo osuđenika na rehabilitacijske rokove iz čl. 23. st. 2. ZSM-a.“ a time je povrijeđeno „…osuđenikovo ustavno pravo jednakosti pred zakonom zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava, a posljedično i pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava…“. Pored toga smatra da je „…do povrede prava na pravično suđenje došli…i posvemašnjom arbitrarnošću prvostupanjske presude u pogledu obrazlaganja i utvrđivanja točnih okolnosti počinjenja kaznenog djela iz čl. 191. st. 2…KZ/11, a kako je detaljno navedeno u žalbi…“.
6. Protivno tvrdnjama osuđenika, pobijana presuda se ne temelji na nezakonitom dokazu.
6.1. Osnovano je drugostupanjski sud otklonio istovjetni žalbeni prigovor (odlomak 13. presude) ocjenom da je izviješće centra za socijalnu skrb (dalje: CZSS), o osobnim i obiteljskim prilikama osuđenika isprava pribavljena sukladno odredbama čl. 107. st. 1. i čl. 78. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15., 126/19.; dalje: ZSM) te da „Izjave optuženika pred djelatnicima Centra za socijalnu skrb …ne predstavljaju dokaz o kaznenom djelu i počinitelju na kojem se može temeljiti presuda u kaznenom postupku već je isprava iz koje proizlazi da je radnja ispitivanja provedena u upravnom postupku.“ Drugim riječima, izjava osuđenika dana djelatnicima CZSS za potrebe izrade izviješća o osobnim i obiteljskim prilikama uopće nema karakter (materijalne) obrane, dakle nije dokaz pa nije ni trebala biti izdvojena iz spisa. Osim toga iz obrazloženja pobijane presude razvidno je da niži sudovi izviješće CZSS, a time i izjavu osuđenika o djelu, uopće nisu koristili za zaključak o krivnji već je taj zaključak utemeljen na drugim dokazima.
6.2. Nadalje, primjena čl. 208. st. 3. ZKP, na koji upire osuđenik, odnosi se na policiju kada pri provođenju izvida kaznenog djela prikuplja obavijesti od osoba koje su u istražnom zatvoru. Međutim, djelatnici CZSS koji poduzimaju radnje u svrhu izrade izviješća iz čl. 78. st. 2. ZSM nisu policijski službenici, ne provode izvide kaznenih djela i ne prikupljaju obavijesti od građana u smislu čl. 208. ZKP pa je i ovaj osuđenikov prigovor promašen.
7. Nije u pravu osuđenik da mu je pravomoćnom presudom teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
7.1. Premda je prvostupanjski sud u dokaznom postupku doista pročitao dva rješenja o izrečenim odgojnim mjerama, za koje su prema dostupnim podacima u spisu (list 258) bili ispunjeni uvjeti za brisanje iz čl. 23. st. 2. ZSM, osnovano je i u ovom dijelu drugostupanjski sud otklonio žalbene navode ocijenivši da se „…u reprodukciji dokaza ne navodi što proizlazi iz ovih dokaza niti [prvostupanjski sud] svoju odluku u bilo kojem dijelu, a poglavito ne u dijelu odluke o kazni, ne temelji na istaknutim rješenjima…“ (odlomak 12. presude). Uostalom i sam osuđenik navodi da mu je olakotno cijenjena „ranija neosuđivanost kao punoljetne osobe“ što nesumnjivo govori u prilog zaključku da tretiranost u maloljetnoj dobi za niže sudove nema značaj nepovoljne okolnosti kod odmjeravanja kazne kako se to neutemeljeno nastoji prikazati zahtjevom pa nema govora o povredi prava iz čl. 14. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14. – dalje: Ustav). Pored toga valja istaknuti da je obrana imala mogućnost osporiti vjerodostojnost odnosno dokaznu vrijednost predmetnih rješenja, međutim, nije se protivila odluci prvostupanjskog suda da se ista pročitaju na raspravi niti je na tako pročitane dokaze imala primjedbi (list 402-408 spisa).
7.2. Bez osnova je i prigovor o arbitrarnosti presude. Naime, prema praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava, povreda prava na pravično suđenje kao povreda prava na obrazloženu sudsku odluku postoji ako presuda uopće nema razloga, ili ako su njeni razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. U ovom je predmetu prvostupanjski sud podrobno naveo argumente o ocjeni dokaza (iskaza ŽC, ĆC, TC, UC, DC, JC, ICF) i s tim u vezi utvrđenja odlučnih činjenica (brojnost davanja droge djeci -strana 15 prvostupanjske presude) za učin kaznenog djela iz čl. 191. st. 2. KZ. Potom je drugostupanjski sud temeljito razmotrio i ocijenio neosnovanim žalbene prigovore osuđenika u odnosu na sve istaknute žalbene osnove pa tako i u odnosu na problematiziranje vrednovanja personalnih dokaza i dokazanosti broja radnji kaznenog djela iz toč. II. izreke presude (odlomak 18. presude). Prema tome, kako su razlozi o krivnji u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presude dostatni, razumni i uvjerljivi, nema govora o arbitrarnosti osude.
8. Slijedom navedenog, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP trebalo je zahtjev odbiti kao neosnovan.
Zagreb, 19. ožujka 2025.
Predsjednik vijeća:
Dražen Tripalo
