Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž Zk-13/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka, predsjednika vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Jasminke Pavković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. IK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. DK pok. BK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćniku Zdenku Margarinu, odvjetniku u Zadru, Široka ulica 2/I, protiv tuženice HK. I, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Boži Vrkiću, odvjetniku u Zadru, Jurja Dalmatinca Matejeva 4, radi ispravka zemljišnoknjižnog upisa, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2787/2023-10 od 7. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  je

I. Odbijaju se žalba tužitelja IK i DK i dopune žalbe od 22. i 30. siječnja 2025. kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2787/2023-10 od 7. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja IK i DK za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 312,50 EUR (tri stotine dvanaest eura pedeset centi).

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

''1. Utvrđuje se da su tužitelji vlasnici i to tužitelj pod 1) [adresa] SK za 1/10 dijela, a tužitelj pod 2) DK za 2/10 dijela nekretnine kat. oznake čest.br. [katastarska čestica broj] k. o. [katastarska općina]-[adresa], te svaki od tužitelja za 1/5 dijela nekretnine kat. oznake čest.br. [katastarska čestica broj] k. o. [katastarska općina]-[adresa], upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-[adresa], slijedom čega je nepravilan, a time i pogrešan upis prava vlasništva na tim nekretninama na ime tuženice za cijelo izvršen u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina]-[adresa] u ZK odjelu Općinskog suda u Zadru osnovom rješenja br. Z-862/2005/1445 od 19.4.2006. potvrđenog rješenjem Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu br. Z-6635/10 od 8.6.2017.

2. Nalaže se osnovom ove presude a po njenoj pravomoćnosti izvršiti ispravak – brisanje pogrešne uknjižbe prava vlasništva na č.br. [katastarska čestica broj] k. o. [katastarska općina]-[adresa] za 3/10 dijela uz istovremeni upis prava suvlasništva tužitelja ad 1) za 1/10 dijela a tužitelja ad 2) za 2/10 dijela te izvršiti ispravak – brisanje pogrešne uknjižbe prava vlasništva na č.br. katastarska čestica broj[] k. o. [katastarska općina]-[adresa] za 2/5 dijela s imena tužene i uz istovremeni upis prava suvlasništva te nekretnine na imena tužitelja svakog za 1/5 dijela''.

II. Odbija se eventualno kumulirajući tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

''Utvrđuje se da je nekretnina kat. oznake č.br. [katastarska čestica broj] k. o. [katastarska općina]-[adresa] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] vlasništvo tužitelja ad 2) PK za ½ dijela te u preostalom dijelu zajedničko vlasništvo nasljednika sada pokojnog BK te da zajedničko vlasništvo sada pok. BK predstavlja nekretnina kat. oznake č.[katastarska čestica broj] k. o. [katastarska općina]-[adresa] upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] pa se nalaže izvršiti ispravak

– brisanje pogrešne uknjižbe prava vlasništva izvršen u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina]-[adresa] osnovom rješenja br. Z-862/2005/1445 od 19.04.2006. potvrđenog rješenjem Općinskog suda u Zadru Stalne službe u Pagu br. Z-6635/10 od 08.06.2017. te upis prava vlasništva za ½ dijela č.br. 4798 na ime tužitelja ad 2) BK DK te upis zajedničkog vlasništva nasljednika Patrk BK pok. ĆK na preostaloj polovini (1/2 dijela) navedene nekretnine i upis zajedničkog vlasništva nasljednika BK pok. ĆK na nekretnini č.br. 4800 k. o. [katastarska općina]-[adresa]''.

III. Nalaže se tužiteljima da tuženici naknade parnični trošak u iznosu od 2.178,09 EUR u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog, a do zatraženog iznosa odbija tužena sa svojim zahtjevom za naknadom troška kao neosnovanim.”

2. Protiv navedene presude tužitelji su izjavili žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Dopunama žalbe tužitelji ukazuju na nedosljednosti u iskazima tuženice, na nedostatak pisane forme ugovora o darovanju te na nepravilnosti u postupanju prvostupanjskoga suda u vezi s neizvođenjem dokaza saslušanjem predloženog svjedoka. Zahtijevaju trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 275,00 EUR i trošak pristojbe za žalbu u iznosu od 53,09 EUR ili ukupno 312,50 EUR.

3. Žalba i dopune žalbe su neosnovane.

4. Predmet spora je tužba za ispravak osobe čijem prigovoru zemljišnoknjižni sud nije udovoljio u ispravnom postupku, podnesena u smislu odredbe čl. 197. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17 – dalje: ZZK).

5. Donošenjem pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP.

5.1. Presuda sadrži potrebne razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuju tužitelji.

5.2. Izvedene dokaze za koje je ocijenio da su odlučni za donošenje odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je pravilno ocijenio i za svoje uvjerenje naveo potrebne razloge pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 8. ZPP, koju u žalbi također sadržajno ističe tuženik.

5.3. Sud je na raspravi 21. studenoga 2024. odbio prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka AK, između ostaloga, uz obrazloženje da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno za donošenje odluke pa neosnovano tužitelji u žalbi ističu da sud nije naveo razloge zbog kojih taj dokaz nije izveden. Stoga nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP, koju time sadržajno ističu.

6. U postupku je utvrđeno:

- da su prema povijesnom prikazu u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-[adresa] čest. katastarska čestica broj dvorište površine 175 m2 i stambena zgrada površine 171 m2 kao i čest. 4800 pašnjak površine 128 m2 i gospodarska zgrada površine 18 m2, uknjižene kao vlasništvo ovdje tuženice za cijelo, dok je pod brojem Z-6635/10 zabilježen prigovor ovdje tužitelja u odnosu na ove nekretnine, a koja zabilježba prigovora je brisana na temelju rješenja od 8. lipnja 2017.,

- da je prema sadržaju zapisnika broj Z-862/2005/1445 od 19. travnja 2006. sastavljenog u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] pristupila ovdje tuženica koja je u PL 2110 bila evidentirana posjednicom ovih nekretnina za cijelo te je utvrđeno da čest. 4798 odgovara dijelu stare [katastarska čestica broj] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] uknjiženog vlasništva ČK, D, EK i dr. i dijelu stare čest. [katastarska čestica broj] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] uknjiženog vlasništva ŽK, dok čest. 4800 odgovara dijelu stare čest. [katastarska čestica broj] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] uknjiženog vlasništva LK, B, ŠK, AK H, S, P, Ć, A i Č, da je ovdje tuženica na tom ročištu navela da je prijeporne čestice stekla nasljeđivanjem svog supruga VK, a ovaj nasljeđivanjem svojeg oca MK, a ovaj pak nasljeđivanjem svojeg oca ĆK pok. E, nakon čega je sud donio rješenje kojim je na ovim nekretninama uknjižio ovdje tuženicu,

- da je rješenjem ovog suda, Stalna služba u Pagu broj Z-6635/10 od 8. lipnja 2017. odbijen prigovor ovdje tužitelja u pogledu upisa na čest. [katastarska čestica broj] i [katastarska čestica broj], obje k. o. [katastarska općina]- [adresa],

- da je prema rješenju o nasljeđivanju iza pok. VK, rođenog **.**.1953., umrlog **.**.2001., njegovom nasljednicom proglašena supruga HK, time da ovdje sporne nekretnine nisu navedena kao njegova ostavinska imovina,

- da je prema suglasnim navodima stranaka, CK umro 1978. i da iza njega nije proveden ostavinski postupak, da je imao petero djece i da je predmetne nekretnine stekao nasljeđivanjem svojeg oca ĆK,

- da je na predmetnoj nekretnini 1968. godine, pored postojeće stare kuće, započeta gradnja sporne kuće,

- da je gradnju započeo pok. otac tužitelja i pokojnog supruga tuženice, CK,

- da je tužitelj DK ulagao određena sredstva u gradnju te kuće, sve do 1971. godine, kada je odselio u [adresa],

- da su tuženica i njezin sada pok. suprug VK u predmetnu kuću uselili 1972. godine i to najprije samo u jednu sobu, koja je do tada jedino bila dovršena,

- da su za života CK, kao i nakon njegove smrti, od useljenja 1972. godine, radove na dovršetku i daljnjoj gradnji sporne kuće samostalno izvodili sada pok. VK i njegova supruga (tuženica),

- da je kuća bila osposobljena za stanovanje 1975. ili 1976. godine,

- da je u predmetnoj kući živjela samo obitelj tuženice, a da je tek nakon smrti CK k njima (iz stare kuće) doselila EK (majka tužitelja, svekrva tuženice),

- da je 1988. ili 1999. godine srušena stara kuća i na njezinom mjestu napravljena trgovina,

- da je pok. CK sinu IK (tužitelju) usmeno darovao (drugu) nekretninu, na kojoj je izgradio svoju kuću,

- da tužitelji prema tuženici i njezinom pok. suprugu nisu nikada isticali vlasničkopravne zahtjeve.

7. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev, u bitnome uz obrazloženje da su tuženica i sada pok. VK nakon očeve smrti izvodili radove na gradnji predmetne obiteljske kuće, čemu se nitko nije protivio, da tužitelji nisu nikada tuženici i njezinom pok. suprugu osporavali vršenje vlasničkopravnih ovlaštenja na predmetu spora u vidu značajnog ulaganja u sporne nekretnine, da su tužitelji od useljenja tuženice i pok. I u predmetnu nekretninu (1972. godine) odnosno od smrti pok. CK (1978. godine) pa do provođenja postupka obnove zemljišne knjige u odnosu na predmetne nekretnine (2006. godine), dakle kroz razdoblje od 28, odnosno 34 godine, bili potpuno pasivni u isticanju svojih vlasničkih prava u odnosu na predmet spora te da su stoga tuženica i njezin sada pok. suprug imali razumnih razloga vjerovati da posjed vrše kao vlasnici

7.1. Sud nadalje zaključuje da u trenutku smrti pok. BK predmetne nekretnine više nisu bile njegova imovina, već imovina pok. VK, koji je to pravo stekao usmenim darovanjem od pok. BK, kao što je to bio slučaj i kod tužitelja SK, koji je na taj način stekao nekretninu na kojoj je sagradio svoju obiteljsku kuću.

7.2. Stoga, kako tužitelji od smrti pok. BK 1978. godine, dakle pune 42 godine, od tužene i njezinog sada pok. supruga nisu tražili predaju u posjed odnosno u suposjed predmetne nekretnine, da je tužena dosjelošću stekla pravo vlasništva predmetnih nekretnina, na temelju čl. 159. st. 1., 2. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'', broj 81/15-pročišćeni tekst i 94/17-ispravak pročišćenog teksta – dalje: ZVDSP).

8. Odluka prvostupanjskoga suda je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju činjenična utvrđenja i primjena materijalnog prava sadržana u pobijanoj odluci.

9. Tužitelji u žalbi ističu da je sud pogrešno utvrdio odlučne činjenice jer na valjan način nije ocijenio iskaze tuženice dane u postupku preoblikovanja zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina]-[adresa] i tijekom ovog parničnog postupka jer da je tuženica prvotno iskazivala da je predmetnu nekretninu stekla nasljeđivanjem svog supruga, da je na ročištu u predmetu br. Z-6638/2010 22. rujna 2015. po punomoćniku navela da je predmetna nekretnina njeno isključivo vlasništvo, stečeno nasljeđivanjem pokojnog supruga i ustupom sunasljednika (sina i kćerke), a njen pokojni suprug darovanjem od svog pokojnog oca početkom 70-ih godina, dok kao stranka u ovom postupku tvrdi da je usmeno darovanje bilo učinjeno netom pred smrt ostavitelja (1978. godine), a u iskazu spominje i 1973. godinu. U odnosu na navedeno treba reći da je odlučne činjenice prvostupanjski sud utvrdio ne samo na temelju iskaza tužiteljice, već i na temelju ocjene svih ostalih dokaza izvedenih tijekom postupka pa tako i iskaza samih tužitelja, koji su naveli da je u spornoj kući živio jedino brat VK sa svojom obitelji, da otac nije živio u toj kući, već u staroj, dok je majka tužitelja u spornu kuću uselila tek 1989. godine, nakon smrti njihova oca, da je brat DK samo prvih par puta kada bi došao iz [adresa] boravio u novoj kući, a poslije kod sestre i brata SK jer mu je rečeno da u novoj kući ''nema nikakvo pravo'', da su brat VK i tuženica novu kuću ''uređivali i dograđivali kako su htjeli'', kako prije tako i nakon očeve smrti, da se nitko od braće nije protivio useljenju I i tuženice u predmetnu kuću, kao ni radovima koje su tuženica i njezin suprug na njoj izvodili, da je brat VK s obitelji u kuću uselio 1973. i da nikada s njime nisu razgovarali o vlasništvu kuće. Isto tako je tužitelj DK, u vezi sa svojim ulaganjima u spornu kuću, u svom iskazu naveo kako smatra da mu pripada pola predmetne kuće jer je u njezinu gradnju uložio svoj novac, ali da ''to s ocem nije dogovorio''. Prema tome, već se na temelju iskaza samih tužitelja može zaključiti da su se tuženica i njezin sada pok. suprug ponašali kao vlasnici predmetne nekretnine, u koju su uselili još 1973. godine i od tada je uređivali, dograđivali i proširivali, kako za vrijeme života pok. BK, tako i nakon njegove smrti 1978. godine, da za dogradnju i uređivanje kuće nisu nikoga pitali, a niti su tužitelji tome prigovarali. Osim toga, sve do postupka obnove zemljišne knjige 2006. godine, tužitelji prema bratu I i tuženici nisu isticali bilo kakve vlasničkopravne zahtjeve u odnosu na nekretnine koje su držali u posjedu, niti su pokretali druge odgovarajuće postupke kojima bi manifestirali svoju volju za stjecanjem vlasničkih prava pa tako ni pokrenuli ostavinski postupak iza pok. oca BK, a niti se o toj imovini raspravljalo u ostavinskom postupku nakon smrti njihove majke Ž. Naprotiv, brat VK i tuženica svoja vlasnička prava na predmetu spora jasno su očitovali i samim tužiteljima, tvrdeći kako smatraju ''da brat DK nema tu nikakvo pravo'' odnosno da u toj kući ''nema ništa''. Navedene činjenice proizlaze i iz iskaza svjedoka NK i KK, koje je prvostupanjski sud ocijenio vjerodostojnima. S obzirom na sve navedeno, okolnost da tuženica u zemljišnoknjižnom ispravnom i ovom postupku nije s dovoljnom sigurnošću iskazivala o navedenim činjenicama što bi ukazivalo na nedosljednosti u njezinu iskazu, sama po sebi ne umanjuje vjerodostojnost njezina iskaza, kao ni ostalih dokaza izvedenih na sve navedene odlučne okolnosti.

10.1. Sve navedeno ukazuje da je pravilan zaključak prvostupanjskoga suda da su tuženica i njezin sada pok. suprug samostalno posjedovali predmetne nekretnine od 1972. godine (odnosno 1973. godine, kako to navodi tužitelj DK) da su od tog vremena u iste ulagali svoja novčana sredstva, uređivali ih, dograđivali i proširivali te se i prema svima ostalima u obitelji ponašali kao vlasnici tih nekretnina, što im tužitelji ni ostali članovi obitelji nisu osporavali te da su stoga imali razumnih razloga vjerovati da posjed vrše kao njihovi vlasnici.

10.2. U odnosu na žalbene navode tužitelja kojima navode da se za valjanost ugovora o darovanju zahtijeva pisana forma, osim ako je isti realiziran, treba reći da je u ovom slučaju upravo riječ o tome da je ugovor o darovanju, neovisno o tome je li darovanje učinjeno 1972., 1973. ili 1978. godine, realiziran. Na to ukazuje i među strankama nesporna činjenica da su isključivo tuženica i njezina obitelj uselili u predmetnu nekretninu i samovlasno je koristili, da su roditelji ostali živjeti u staroj kući, da su tuženici istu nakon useljenja postepeno samostalno uređivali, sve do 1975. ili 1976. kada je ista ''postala uvjetna za stanovanje'', kako to navodi tuženica u svom iskazu. Dakle, usmeni ugovor o darovanju evidentno je i izvršen, pravom predajom darovane stvari, u skladu s pravnim shvaćanjem sudske prakse u primjeni pravnog pravila § 943. Općeg građanskog zakonika, koji se glede darovanja primjenjuje kao pravno pravilo na temelju čl. 27. Zakona o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91/), od kada tuženica i njezin prednik nesmetano i samostalno istu posjeduju, kroz zakonom propisano vrijeme potrebno za dosjelost, na kojem činjeničnom utvrđenju je pobijana odluka i donesena.

10.3. Činjenica dodjele stana od poduzeća u koje je radio pok. suprugu tuženice 1988. godine nije odlučna za ishod spornog odnosa među strankama.

10.4. Ostali žalbeni navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

11. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

12. Budući da odluku o parničnom trošku tužitelji ne pobijaju određenim žalbenim navodima, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti, pobijanu presudu trebalo je potvrditi i u navedenom dijelu (čl. 365. st. 2. ZPP).

13. Tužitelji nisu uspjeli u žalbenom postupku pa im ne pripada pravo na naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka (čl. 154. st. 1. ZPP, u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 19. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak