Poslovni broj: Usž-848/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Marušić-Babić, predsjednice vijeća, Snježane Horvat-Paliska i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Blaženke Drdić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja GFV, državljanina Demokratske Republike Kongo, zastupanog po pružatelju besplatne pravne pomoći opunomoćeniku Milanu Baniću, odvjetniku u Zagrebu, Ilica 60/I, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv točke I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3394/2024-6 od 23. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje točka I. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni
broj: Us I-3394/2024-6 od 23. siječnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav žalbe.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/I-216-03/23-06/2998, urbroj: 511-01-212-24-11 od 3. srpnja 2024. (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku da isplati odvjetniku Milanu Baniću, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 kn u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć (točka II. izreke).
2. Rješenjem tuženika odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj, te je određeno da je tužitelj dužan u roku od 15 dana od izvršnosti tog rješenja napustiti Europski gospodarski prostor (dalje: EGP), jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a.
3. Tužitelj je protiv točke I. izreke presude podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Ponavlja navode istaknute tijekom upravnog spora i u bitnom navodi da bi povratkom u Demokratsku Republiku Kongo njegov život bio ugrožen, te da bi bio izvrgnut nehumanom i nečovječnom postupanju, zbog toga što je zajedno sa svojim stricem pobjegao iz zatvora u kojem je bio pritvoren kao djelatnik državne agencije gdje mu je nadređeni bio GF, koji je politički proganjan. Zbog navedenog osjeća veliki strah od povratka u zemlju svoj podrijetla. Smatra da je dokazao da ispunjava uvjete za pružanje međunarodne zaštite, te da mu je postupanjem suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Navodi da prvostupanjski sud prilikom donošenja presude nije primijenio kriterije vrednovanja osnovanog straha propisane Priručnikom ureda Visokog povjereništva UNHCR-a o postupku i uvjetima za utvrđivanje statusa izbjeglice. Ističe da prvostupanjski sud nije cijenio njegov iskaz, a obrazloženje pobijane presude ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Predlaže usvojiti žalbu, poništiti pobijanu presudu i donijeti odluku kojom se u cijelosti usvaja tužbeni zahtjev, podredno predlaže predmet vratiti na ponovni postupak uz naknadu troška za sastav žalbe.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu u cijelosti osporava žalbene navode tužitelja. Smatra da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, te da je pravilno primijenjen materijalni propis. Navodi da ostaje kod navoda iznesenih u obrazloženju osporavanog rješenja i odgovoru na tužbu. Predlaže odbiti žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu upravnog suda sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da se ista ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj odredbom članka 126. stavka 1. ZUS-a. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je, sukladno odredbi članka 119. stavka 5. ZUS-a, u obrazloženju naveo činjenice koje je tužitelj iznio, činjenice koje je sud utvrđivao te kojim dokaznim sredstvima kao i sveobuhvatnu ocjenu izvedenih dokaza pri čemu je dao valjane razloge za svoju odluku.
7. Prvostupanjski sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u upravnom postupku i sporu te je pravilno odbio tužbeni zahtjev, jer tužitelj svojim tužbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost primjene odredbe članka 20., 21. i 37. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti ("Narodne novine", broj 70/15. i 127/17. – dalje: ZOMPZ).
8. Prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je sukladno članku 28. ZOMPZ-a proveo postupak procjene činjenica i okolnosti, te je s obzirom na dokaze koje je tužitelj priložio, prikupljena izvješća i opće informacije o zemlji podrijetla tužitelja, ocijenjen pravilnim zaključak da tužitelj nije dokazao postojanje osnovanog straha od proganjanja u zemlji podrijetla (članak 20. ZOMPZ-a), niti da postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje (članak 21. ZOMPZ-a). Pravilno je zaključeno da strah na koji se poziva tužitelj nije objektivno utemeljen. Ovo i stoga što tužitelj svoje navode koji nisu dosljedni nije potkrijepio dokazima. Tako su navodi u pogledu boravka u zatvoru Mbandaka i bijegu zajedno sa stricem u suprotnosti sa iskazom tužiteljeva strica koji je naveo da su pobjegli iz zatvora Kisangani, a koji zatvori su udaljeni 1253 km. Nadalje u izvješću o LF navedene su osobe koje su zajedno s njim uhićene, ali nije navedeno i ime tužitelja. Na nevjerodostojnost iskaza tužitelja ukazuje i činjenica da je legalno napustio zemlju podrijetla avionom. Prvostupanjski sud je, imajući u vidu osobne okolnosti koje je tužitelj iznio tijekom postupka, u tužbi i na raspravi pred sudom, svoju odluku obrazložio u smislu mjerodavnih zakonskih odredbi u pogledu tvrdnje tužitelja da bi povratkom u zemlju podrijetla bio izložen ozbiljnoj nepravdi, prijetnji smrtnom kaznom, mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, te pravilno ocijenio da tužitelj iznesenim navodima nije dokazao postojanje osnovanog straha od proganjanja niti postojanje opravdanih razloga koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde.
9. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud i tuženik su prilikom donošenja odluke uzeli u obzir kako osobne okolnosti tužitelja, tako i činjenice i izvješća (ACLED) u pogledu opće sigurnosti u Demokratskoj Republici Kongo, prema kojima je u zadnjih šest mjeseci na području [adresa], gdje je tužitelj živio, prijavljivan jedan sigurnosni incident mjesečno, zbog čega je u odnosu na broj stanovnika [adresa] zaključeno da postoji neznatan rizik za život stanovništva, a kod tužitelja nisu dokazane osobne okolnosti koje bi ukazivale da bi povratkom u zemlju podrijetla zbog tih okolnosti bio izložen nepravdi ili nečovječnom postupanju. Niti ovaj Sud nije utvrdio da postoje podaci ili relevantna izvješća koja bi se razlikovala od onih prikupljenih u dosadašnjem tijeku upravnog postupka i spora.
10. Imajući u vidu naprijed navedeno, provedeni dokazi u upravnom postupku i sporu ukazuju na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda i tuženika. Tužitelj navodima žalbe koje je iznosio i tijekom upravnog spora nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog prava, zbog čega je pravilno prvostupanjski sud zaključio da rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
11. Zahtjev tužitelja za naknadu troška za sastav žalbe nije osnovan u smislu odredbe članka 147. ZUS-a jer tužitelj nije uspio sa žalbom.
12. Slijedom navedenog, primjenom odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 19. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća
Gordana Marušić-Babić
