Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-2222/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i sudca izvjestitelja te dr. sc. Danijele Pivčević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja „Atlantic grupa“ d.d. iz Zagreba, Miramarska 23, OIB: 71149912416, zastupanog po punomoćniku Borisu Šavoriću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri u Zagrebu, protiv tuženika DT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ireni Čaček, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grubišić & Lovrić & Lalić u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: 6 P-934/20-19 od 24. studenog 2022., na sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: 6 P-934/20-19 od 24. studenoga 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 118.548,01 eura / 893.200,00 kuna[1] sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 1. srpnja 2020. do isplate. Također u ovoj točki izreke naloženo je tuženiku da s osnova naknade parničnog troška isplati tužitelju iznos od 8.577,21 eura / 64.625,00 kuna sa zateznim kamatama koje na ovaj iznos teku od 24. studenoga 2022. do isplate. Konačno, prvostupanjski je sud u točki II. izreke presude odbio kao nesonovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška preko dosuđenog iznosa.

2. Protiv prvostupanjske presude, u dijelu pod točkom I. izreke, tužitelj je podnio žalbu, i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. , 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22.. 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tuženik u žalbi predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno podredno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 118.548,01 eura / 893.200,00 kuna sa zateznim kamatama radi restitucije zbog stjecanja po osnovi koja je naknadno otpala.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA) rješenjem Klasa: UP/l-451-04/10-10/25, Ur. broj: 326-321-11-119 od 14. srpnja 2011. naložila tužitelju (Atlantic grupi d.d.) da imateljima dionica (na dan 23. prosinca 2010.) trgovačkog društva "Kalničke vode bio natura" d.d. u roku 90 dana uplati iznos od 89,32 kuna (sada 11,85 eura) po dionici,

- da je tuženik 23. prosinca 2010. bio imatelj 10.000 dionica trgovačkog društva "Kalničke vode bio natura" d.d. slijedom čega mu je tužitelj, dana 17. listopada 2011., isplatio iznos od 893.200,00 kuna (sada 118.548,01 eura),

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj U-zpz 4/2014-10 od

9. srpnja 2019. odlučeno kako slijedi:

"Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude se usvaja, preinačuje se presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-8653/2011-11 od 13. studenog 2013. i sudi:

Uvažava se tužba i poništava rješenje tuženika Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, Klasa : UP/I-451-04/10-10/25, Ur. broj: 326-321-11-119 od 14. srpnja 2011. i postupak obustavlja."

- da je tuženik navedenu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 9. srpnja 2019., primio najkasnije 1. srpnja 2020., kada mu je uručen i poziv tužitelja za vraćanjem stečenog bez osnove.

8. Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski je sud pravilno zaključio kako je tuženik dužan isplatiti tužitelju iznos od 893.200,00 kuna (sada 118.548,01 eura) s obzirom da je naknadno otpala pravna osnova (konkretno rješenje Hrvatske agencija za nadzor financijskih usluga, dalje HANFA, od 14. srpnja 2011.) na temelju koje je tužitelj tuženiku isplatio predmetni novčani iznos.

9. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

10. Neosnovano tuženik u žalbi problematizira činjenično-pravne zaključke prvostupanjskog suda navodeći da je predmet trebalo razmotriti s aspekta zaštite prava tuženika na mirno uživanje prava vlasništva i načela legitimnih očekivanja, što je međutim prvostupanjski sud pravilno učinio.

11. U predmetnom slučaju radi se o pravnom institutu stjecanja bez osnove i to o slučaju stjecanja po osnovi koja je naknadno otpala.

12. Odredbom članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23., dalje: ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. istog članka propisano je da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Stavkom 3. navedenog članka određeno je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

13. Stoga je pravilno prvostupanjski sud presudio da je tuženik dužan platiti tužitelju iznos od 893.200,00 kuna (sada 118.548,01 eura) s obzirom da je tuženik taj iznos primio na temelju pravne osnove koja je naknadno otpala (rješenja HANFA-e koje je naknadno poništeno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske), a ovo u suglasju s odredbom članka 1111. stavak 1. ZOO-a. Također je prvostupanjski sud pravilno dosudio tužitelju zatezne kamate od 1. srpnja 2020. u suglasju s odredbom članka 1115. ZOO-a. Naime, prema rezultatima dokaznog postupka proizlazi da je tuženik tada najkasnije primio presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj U-zpz 4/2014-10 od 9. srpnja 2019. kojom je poništeno predmetno rješenje HANFA-e pa je od tada postao nepošteni stjecatelj. Od tada je (1. srpnja 2020.) naime najkasnije saznao da je otpala pravna osnova na temelju koje je primio sporni novčani iznos.

14. Pravilno je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti, jer su općinski sudovi nadležni za suđenje u slučajevima isplate na temelju pravnog instituta stjecanja bez osnove, a u suglasju s odredbom članka 34. stavak 2. ZPP-a. Također je pravilno prvostupanjski sud odbacio prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti kao nepravovremen, jer je tuženik taj prigovor istakao nakon upuštanja u raspravljanje u podnesku od 13. listopada 2021. (str. 56. spisa). Naime, odredbom članka 17. stavak 2. ZPP-a propisano je da se u povodu prigovora tuženika o stvarnoj nenadležnosti sud može oglasiti stvarno nenadležnim samo ako je tuženik taj prigovor podnio najkasnije do upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari. Nadalje, odredbom članka 20. stavak 1. ZPP-a propisano je da se sud može, u povodu prigovora tuženika, proglasiti mjesno nenadležnim, ako je prigovor podnesen najkasnije do upuštanja tuženika u raspravljanje o glavnoj stvari. Iako je prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti nepravovremen za istaknuti je da je prvostupanjski sud stvarno nadležan i mjesno nadležan jer se radi o sporu između pravne i fizičke osobe za isplatom stečenog na temelju osnove koja je naknadno otpala. Dakle, za predmetni slučaj je bitno da se traži isplata po osnovu koja je naknadno otpala. Stoga se ne radi o sporu između dioničara i društva u pogledu prava i obveza dioničara, a niti o sporu u vezi s njihovom djelatnošću. Također je za istaknuti kako je prebivalište tuženika u [adresa], dakle na području prvostupanjskog suda. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud stvarno nadležan na temelju odredbe članka 34. stavak 2. ZPP-a jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu odredbe članka 34.b ZPP-a. Mjesna nadležnost prvostupanjskog suda proizlazi iz odredbe članka 1. stavak 1. točka XII. Zakona o području i sjedištima sudova („Narodne novine“ br. 67/18., 21/22.).

15. Neosnovan je žalbeni razlog tuženika da je tužbeni zahtjev neosnovan stoga jer da tuženiku pripada pravo na sporni novčani iznos u smislu zaštite njegovog prava na mirno uživanje prava vlasništva i načela legitimnih očekivanja. U tom pogledu pravilno je prvostupanjski sud u odlomku 13. obrazloženja naveo kako se u predmetnom slučaju radi o sporu između dvije privatne osobe. Stoga ne može tuženik, kao privatna osoba, s uspjehom postaviti prigovor legitimnog očekivanja prema tužitelju, kao drugoj privatnoj osobi, koja također ima legitimno očekivanje na temelju stjecanja bez osnove pozivom na pravomoćnu sudsku presudu.

16. S tim u svezi za navesti je kako se ne može reći da postoji "legitimno očekivanje" u slučajevima kada postoji spor glede ispravnog tumačenja ili primjene domaćeg prava, a nacionalni sudovi naknadno odbace podneske podnositelja zahtjeva. Tako Europski sud za ljudska prava u predmetu ABC i dr. protiv Hrvatske, (zahtjevi br. 37685/10 i 22768/12), presuda od 20. ožujka 2018., stavak 149., navodi "uloga Suda ograničena je samo na utvrđivanje jesu li učinci tog tumačenja u skladu s Konvencijom. Iz tog je razloga Sud smatra da se, u načelu, ne može reći da podnositelj zahtjeva ima dovoljno utvrđeno potraživanje koje predstavlja „imovinu“ u svrhu članka 1. Protokola br. 1 kada postoji spor o točnom tumačenju i primjeni domaćeg prava i kad se o pitanju, jesu li on ili ona ispunili zakonske uvjete, odlučuje u sudskom postupku (citirani predmet D, stavci 50. i 58., i predmet ABC protiv Hrvatske (odluka), br. 26659/08, 1. srpnja 2010.)“.

17. U predmetnom slučaju postojao je spor u pogledu pravilnog tumačenja ili primjene domaćeg prava, odnosno odluke HANFA-e, treba li ili ne isplatiti dioničarima predmetne dionice. Stoga dakle, osim što se prigovor legitimnog očekivanja ne može istaknuti u odnosu na drugu privatnu osobu koja također ima legitimno očekivanje, u predmetnom slučaju zbog vođenja spora glede pravilnog tumačenja ili primjene domaćeg prava nema mjesta primjeni prigovora "legitimnog očekivanja".

18. Odluka o parničnom trošku iz točke I. Izreke prvostupanjske presude pravilno je i zakonito donesena u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a.

19. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić