Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-140/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vesne Rep kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i OR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Marku Zekanoviću, odvjetniku iz Zadra, protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravnom odjelu, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-116/2020 od 31. srpnja 2023., na nejavnoj sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-116/2020 od 31. srpnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odgovora na žalbu u iznosu od 250,51 EUR (dvjesto pedeset eura i pedeset jedan cent).

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška sastava žalbe u iznosu od 174,20 EUR (stotinu sedamdeset četiri eura i dvadeset centi) sa zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

«I. Utvrđuje se da je tužitelj GR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnik nekretnina oznake čest. zem. [katastarska čestica], „[adresa], oranica pov. 6688 m2, čest. zem. [katastarska čestica], „[adresa], šuma i pašnjak pov. 16616 m2, čest. zem. [katastarska čestica], „[adresa], šuma pov. 7089 m2, čest. zem. [katastarska čestica], „[adresa], pašnjak i livada pov. 3298 m2, čest. zem. [katastarska čestica], [adresa], šuma pov. 3754 m2, sve k. o. [katastarska općina], za cijelo, a tužiteljica OR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnica nekretnina oznake čest. zem. [katastarska čestica], „[adresa], oranica pov. 4806 m2, čest. zem. [katastarska čestica], „[adresa], šuma pov. 7273 m2, čest. zem. [katastarska čestica], „[adresa], oranica pov. 3488 m2, čest. zem. [katastarska čestica], „[adresa], pašnjak pov. 5187 m2, sve k. o. [katastarska općina], za cijelo, i nekretnine oznake čest. zem. [katastarska čestica], „[adresa], šuma pov. 8571 m2, k. o. [katastarska općina], za ½ dijela, što je tuženik dužan priznati i trpjeti da tužitelji temeljem ove presude po pravomoćnosti iste, zatraže i postignu uknjižbu prava vlasništva na svoje ime, uz istovremenu uknjižbu brisanja odnosno umanjenja toga prava sa imena tuženika.

II. Dužna je tužena naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od iznosu od 2.074,01 eura /15.626,63 kuna u roku od 15 dana.»

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. (pročišćeni tekst), 25/13., 89/14., 70/19.; dalje: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda preinači.

3. Tužitelji su podnijeli odgovor na tuženikovu žalbu kojim su predložili da se njegova žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda. Kako odgovor na žalbu nije bio potreban radi vođenja parnice u smislu članka 155. stavak 1. ZPP, odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška odgovora na žalbu u iznosu od 250,51 eura.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda je valjano obrazložena i neproturječna te se može ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a, a niti koja od drugih bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Tužitelji su protiv tuženika, koji je u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina, podnijeli tužbu u kojoj su naveli da su predmetne nekretnine već više od sto godina u njihovom mirnom posjedu i u posjedu njihovih pravnih prednika. Stoga tužitelji smatraju da su dosjelošću stekli pravo vlasništva tih nekretnina te su tužbenim zahtjevom zatražili da se to utvrdi i da se tuženiku naloži da trpi da se tužitelji u zemljišnoj knjizi upišu kao vlasnici tih nekretnina.

6.1. Prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio da su tužitelji, uračunavajući i vrijeme posjedovanja njihovih pravnih prednika, ispunili uvjete za izvanrednu dosjelost sukladno članku 159. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst; dalje: ZV) te je stoga pobijanom presudom tužbeni zahtjev tužitelja usvojen. Naime, na temelju iskaza saslušanih svjedoka utvrđeno je da posjed tužitelja i njihovih pravnih prednika zasigurno traje najkasnije od 1929. godine.

6.2. Tuženik se žali navodeći da je u postupku utvrđeno da je prednik tužitelja, njihov otac HR, sudjelovao u postupku obnove zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] te se poziva na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Su- IV-246/2015 od 17. rujna 2015. i smatra da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti.

6.3. Na sastanku predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova RH održanog 16. i 17. rujna 2015. u Šibeniku (broj Su-IV-246/2015 od 17. rujna 2015.) je zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: „Rješenje doneseno u završenom postupku obnove zemljišne knjige veže sve stranke koje su sudjelovale u tom postupku, a nisu protiv rješenja izjavile prigovor ili podnijele tužbu za ispravak u smislu čl. 197. ZZK pa u prethodno navedenoj situaciji kada se tužba temelji na identičnom činjeničnom stanju tužbeni zahtjev valja odbiti kao neosnovan. U situaciji kada se tužba temelji na drugačijem činjeničnom stanju (npr. takva stranka je naknadno tj. nakon okončanja zemljišnoknjižnog postupka stekla pravo vlasništva) uspjeh tužitelja ovisit će prvenstveno o tome je li ili ne dokazao tužbenu osnovu.“

6.4. Nije sporno da je provedena obnova zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] u kojoj se nalaze sve predmetne nekretnine.

6.5. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je prednik tužitelja sudjelovao u tom postupku, a nije izjavio prigovor protiv rješenja o upisu tuženika kao vlasnika predmetnih nekretnina niti je podnosio tužbu za ispravak pa bi primjenom gore navedenog pravnog shvaćanja trebalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

6.6. Međutim, ovaj sud na temelju članka 373.a stavak 1. i 2. ZPP-a utvrđuje da iz zemljišnoknjižnih izvadaka za predmetne nekretnine (list 50-53 spisa) proizlazi da je tužitelj GR podnio prigovore u odnosu na predmetne nekretnine koji su kao takvi zabilježeni u zemljišnoj knjizi u studenom 2013. Prednik tužitelja, njihov otac HR je umro **.**.2013. pa je tužitelj kao njegov pravni slijednik bio ovlašten podnijeti prigovore u postupku obnove zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina].

6.7. Što se tiče podnošenja tužbe za ispravak, člankom 197. stavak 2. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 114/01., 100/04., 107/07., 152/08., 126/10., 55/13., 60/13. i 108/17.; dalje: ZZK) koji je bio na snazi u vrijeme vođenja postupka obnove zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] je bilo propisano da pravo tužbom zahtijevati ispravak prestaje protekom rokova određenih tim zakonom za podizanje brisovne tužbe, s tim da trogodišnji rok počinje teći od časa provedbe spornoga upisa, odnosno od kad je dostavljeno rješenje o odbijanju prijave ili prigovora. Člankom 129. stavak 1. ZZK-a bilo je propisano da je nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno, a stavkom 2. je bilo propisano da se brisovnoj tužbi ne može udovoljiti protiv osobe koja je postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišnih knjiga, a u dobroj vjeri, uknjižila svoje pravo izvodeći ga iz uknjiženoga, ali neistinitoga (nevaljanoga) prava prednika, osim:

- ako je nositelj knjižnoga prava iz stavka 1. ovoga članka kojemu je bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe u roku za žalbu na taj upis zatražio zabilježbu da je sporan te podnio brisovnu tužbu u roku od šezdeset dana od isteka roka za tu žalbu, odnosno

- ako je nositelj knjižnoga prava iz stavka 1. ovoga članka kojemu nije bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe podnio brisovnu tužbu u roku od tri godine od kad je ta uknjižba bila zatražena. VSRH je u rješenju poslovni broj Rev-x 1097/2016- 2 od 15. listopada 2019. izrazio pravno shvaćanje prema kojem: „…se tužba za ispravak može s uspjehom podnijeti u rokovima određenim za podizanje brisovne tužbe (čl. 197. st. 2. i 3. ZZK-a). Tako primjenom odredbe čl. 129. ZZK-a, protiv neposrednog stjecatelja, tj. osobe u čiju je korist proveden upis i njegovih univerzalnih sljednika ova se tužba može podići sve dok ionako pravo povrijeđeno upisom glede kojeg se zahtjeva ispravak ne bi prestalo. Ovo pravilo vrijedi i kada se tužba podnosi protiv trećeg stjecatelja koji je upisao svoje pravo izvodeći ga iz prednikova upisa glede koga se zahtjeva ispravak ako taj stjecatelj nije bio u dobroj vjeri. Tek u okolnostima kada se tužba za ispravak podnosi protiv osobe koja je u dobroj vjeri upisala svoje pravo izvodeći ga iz nevaljanog prednikovog upisa, tužba se s uspjehom može podići u rokovima u kojima se protiv poštenog trećeg stjecatelja s uspjehom može podići brisovna tužba u smislu odredbe čl. 129. st. 2. i čl. 197. st. 2. ZZK-a.“ Neposredni stjecatelj predmetnih nekretnina je tuženik kao osoba u čiju je korist proveden upis vlasništva predmetnih nekretnina i tuženik te nekretnine nije otuđio trećim stjecateljima pa bi se tužba za ispravak protiv tuženika mogla podnijeti sve dok ionako pravo povrijeđeno upisom glede kojeg se zahtijeva ispravak ne bi prestalo. Stoga pravo na podnošenje tužbe za ispravak još uvijek traje, pa se zbog toga ne može smatrati da su u smislu gore izraženog pravnog shvaćanja, zauzetog na sastanku predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova RH održanog 16. i 17. rujna 2015. u Šibeniku, tužitelji vezani rješenjem donesenim u postupku obnove zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina].

6.8. Tuženik se nadalje žali navodeći da je Republika Hrvatska sudjelovala u postupku obnove zemljišne knjige i usprotivila se prijedlogu za upis prava vlasništva u korist tužitelja te je uknjižila svoje pravo vlasništva što znači da je prestalo poštenje posjeda tužitelja, a što prvostupanjski sud nije uzeo u obzir.

6.9. Ovdje treba reći da je prvostupanjski sud utvrdio da su tužitelji ispunili uvjete za izvanrednu dosjelost te su dosjelošću stekli pravo vlasništva predmetnih nekretnina. Pri tom prvostupanjski sud pravilno navodi da je donošenjem ZV-a, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., odredbom članka 388. stavak 4. bilo propisano da se u rok stjecanja vlasništva dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Međutim, odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999. („Narodne novine“ broj 137/99) ukinuta je navedena odredba članka 388. stavak 4. ZV- a, a kasnije donesenim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 114/01), koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001. i to odredbom članka 2., određeno je da se na nekretninama koje su na dan 8. listopada 2001. bile u društvenom vlasništvu u vrijeme dosjelosti ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

7. Nakon ukidanja ove odredbe, interpretaciju članka 388. ZV dao je Europski sud za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Hrvatske (zahtjev broj 3598/04 od 11. lipnja 2009.), Gashi protiv Hrvatske (zahtjev broj 32457/05) i dr. koji je izrazio slijedeće pravno shvaćanje: "U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao, s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba, snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koju je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U vezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoje drugi suprotstavljeni privatni interesi.".

7.1. VSRH, oslanjajući se na praksu ESLJP u brojnim presudama, primjerice Rev- 291/2014 od 17. travnja 2018. i Rev-2111/2017 od 8. rujna 2020., izrazio je pravno shvaćanje da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991. ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava trećih osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavka 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. To znači da je posjednik nekretnine u društvenom vlasništvu stekao pravo vlasništva te nekretnine temeljem spomenute ukinute odredbe dosjelošću, uz uvjet da tom njegovom pravu nije bilo suprotstavljenih stečenih prava trećih osoba radi čije je zaštite od nedopuštenog retroaktivnog učinka i ukinuta odredba članka 388. stavka 4. ZV.

7.2. Dakle, stjecanje prava vlasništva dosjelošću je bilo moguće samo u razdoblju od stupanja na snagu ZV-a, dakle 1. siječnja 1997., do ukidanja članka 388. stavak 4. ZV- a po Ustavnom sudu 17. studenog 1999. U tom razdoblju tužitelji nisu bili posjednici predmetnih nekretnina već je posjednik bio njihov otac ER i upravo je on slijedom gore navedenog stekao pravo vlasništva tih nekretnina dosjelošću. Njega su naslijedili tužitelji koji su, kako to proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju iza pokojnog ER, naslijedili predmetne nekretnine. Stoga su tužitelji, kao univerzalni pravni slijednici svog oca, ovlašteni podnijeti tužbu radi utvrđenja da su stekli pravo vlasništva predmetnih nekretnina, no to pravo je stečeno nasljeđivanjem budući da je njihov otac u času svoje smrti bio vlasnik predmetnih nekretnina jer je to vlasništvo stekao na gore opisani način. Činjenica da je njihov otac u postupku obnove zemljišne knjige saznao da Republika Hrvatska polaže pravo na predmetne nekretnine, i da je zbog toga postao nepošteni posjednik, nije od značaja budući da se je to desilo nakon što je on na gore opisani način već stekao pravo vlasništva te se nakon toga više ne može raspravljati o poštenju njegovog posjeda u smislu članka 159. ZV-a.

7.3. Tuženik se nadalje žali navodeći da iz dokumentacije u spisu ne proizlazi da su se otac tužitelja HR i njegov brat AR podijelili kako to tužitelji tvrde, niti da su se njihove sestre odrekle svog nasljednog dijela u korist braće. Međutim, prvostupanjski sud nije imao nikakvog razloga ne povjerovati tužiteljevom iskazu koji je iskazivao o toj podjeli, a tijekom postupka nisu utvrđene nikakve činjenice koje bi ukazivale da do takve podjele nije došlo pa stoga taj žalbeni razlog nije osnovan.

7.4. Tuženik se također žali navodeći u žalbi da prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da je u predmetima Trgo protiv Republike Hrvatske i Jakelić protiv Republike Hrvatske sud u gotovo identičnoj situaciji stao na stajalištu da, ukoliko treće osobe ne polažu pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, a u konkretnom slučaju da takvih osoba osim tužitelja nema, tužitelj ne može snositi posljedice koje su potaknuli Ustavni sud RH da stavi izvan snage odredbe članka 388. stavak 4. ZV-a. Tuženik navodi da u ovom predmetu pretpostavka izostanka štete u odnosu na prava trećih osoba nije ispunjena, odnosno nije sa sigurnošću utvrđena pa je, propustivši utvrditi tu činjenicu, prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Međutim, kako stranke tijekom postupka nisu iznijele činjenicu da bi neke treće osobe polagale pravo vlasništva na predmetnim nekretninama pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da takvih osoba nema.

7.5. Tuženik se nadalje žali zbog toga što je prvostupanjski sud prilikom dosuđenja naknade troška parničnog postupka sve tužiteljeve radnje obračunao po vrijednosti boda od 15,00 kuna, dakle i za one radnje koje su poduzete u vrijeme kada je vrijednost boda bila niža. Međutim, obzirom da je u Tbr. 48.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12., 103/14., 118/14., 37/22. i 126/22.; dalje: Tarifa) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka te obzirom da je prvostupanjski sud odluku o trošku postupka donio 31. srpnja 2023., dakle u vrijeme kada je u Tbr. 50. Tarife bilo propisano da vrijednost boda iznosi 15,00 kuna, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je sve tužiteljeve radnje obračunao po vrijednosti boda od 15,00 kuna.

7.6. Zbog tih razloga je tuženikova žalba odbijena kao neosnovana na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a i potvrđena je prvostupanjska presuda. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, odbijen je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška sastava žalbe u iznosu od 174,20 eura.

Koprivnica, 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Tatjana Kučić