Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1225/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ER, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Gordana Vidmar, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vidmar i partneri u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3794/2021-34 od 29. rujna 2023. 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3794/2021-34 od 29. rujna 2023. u točkama I. i III. izreke.

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.029,31 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to specificirano u toj točki izreke, u točki II. izreke je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 111,28 eur sa zateznom kamatom, dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.776,90 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19 i 80/22- dalje: ZPP).

3. U žalbi ukazuje na postojanje bitne postupovne povrede iz čl.354. st.2. toč. 11. ZPP-a, jer da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, osobito zato što nema razloga o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su izneseni da su nejasni i proturječni. Ističe da je odbijen njegov prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika na okolnost sklapanja ugovora o kreditu čime da su povrijeđene odredbe parničnog postupka te de je arbitrarno, bez navođenja jasnih i na zakonu utemeljenih razloga, sud ukinuo pravni institut zastare. Smatra da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. 2. toč. 6. ZPP-a, jer da je neosnovano odbijen prigovor žalitelja na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, a da nisu na odgovarajući način obrazloženi razlozi odbijanja. Pored toga da nije obrazloženo zbog čega je nalaz vještaka prihvaćen, iako je nalaz izrađen isključivo po prijedlogu tužitelja, prema početnoj otplatnoj kamatnoj stopi i tečaju. Naglašava da mu je sud trebao omogućiti raspravljanje te izvesti sve dokaze koje je predložio, odnosno dati valjane razloge za odbijanje predloženih dokaza, što da je izostalo. Ističe da je tužitelj imao mogućnost prilikom sklapanja ugovora o kreditu odabrati kredit s fiksnom kamatnom stopom ili pak promjenjivom, da je imao mogućnost odabrati kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u eurima ili pak valutnom klauzulom u CHF, ali je samostalno odlučio da je za njega najprihvatljivija odluka sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su odredbe o tome bile jasne, lako uočljive i razumljive. Tvrdi da je upoznao tužitelja sa svim značajkama ugovora, a da je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelj stavljen u bitno povoljniji položaj od potrošača koji su prvotno odlučili sklopiti ugovore o kreditu u eurima ili kunama. Naglašava da je postupao u skladu sa Zakonom o bankama te Zakonom o kreditnim institucijama, da je valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila dopuštena, pa da odredbe prijepornog ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Tvrdi da nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila tijekom trajanja ugovora, te da nije bilo razumno očekivati da isključivo žalitelj snosi valutni rizik.

4. Glede obračuna navodne preplate, ukazuje da je vještak izračunao samo tzv. pozitivnu razliku, ali ne i ono što je tužitelj plaćao manje od iznosa obračunatog prema početnom tečaju, tzv. negativnu razliku. Sud prvog stupnja da je tužitelju dosudio iznos koji ne sadrži tzv. negativnu razliku čime da je povrijedio materijalno pravo. Navodi da je ništetnost apsolutna te djeluje na sve stranke nekog posla, da prema čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti svaka strana vraća drugoj ono što je primila na ime ništetne odredbe pa da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je obračun prihvaćen, iako ne sadrži izračun negativne razlike. Isti zaključak da se odnosi i na primjenu čl.1111. Zakona o obveznim odnosima u dijelu koji se odnosi na naturalnu restituciju. Nadalje smatra da je sud prvog stupnja pogrešno zaključio da tužitelj ima pravnog interesa za vođenje ovog postupka, unatoč tome što je ugovor isplaćen.

5. Tuženik osporava i odluku o parničnom trošku, ističući da nije odlučeno o trošku na povučeni dio zahtjeva te da je sud propustio cijeniti protivljenje djelomičnom povlačenju tužbe. Osim toga da je pogrešno primijenjena Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 26/22, 138/23 - dalje Tarifa), odnosno Izmjene Tarife od 5. studenog 2022. (Narodne novine 126/22) primjenom koje su obračunate sve radnje u postupku, čime da je povrijeđeno načelo zabrane retroaktivnosti.

6. Predlaže presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

6.1. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava izložene žalbene navode te predlaže žalbu odbiti i obvezati tuženika na nadoknadu troška sastava tog podneska.

7. Žalba tuženika nije osnovana.

8. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati.

9. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.140,59 eura kao razlike između iznosa koji je obračunat primjenom početnog tečaja valute CHF (švicarski franak) prema kuni te iznosa koji uključuje promjene odnosa domaće valute i CHF za vrijeme trajanja ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka 11. travnja 2008.

10. Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio da je Ugovorom o kreditu od 11. travnja 2008. koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, ugovoren iznos kredita od 15.302,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz primjenu valutne klauzule, s tim što je člankom 4. Ugovora određena obveza otplate glavnice i kamata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.

11. Glede materijalnog prava, sud prvog stupnja u nazočnom slučaju primjenjuje odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora te utvrđuje da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke, što je prouzročilo nepoštenost (ništetnost) odredbi o valutnoj klauzuli.

12. Kako je u ovom postupku utvrđeno da je i u prijepornom ugovoru o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno tužitelj nije informiran o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, sud prvog stupnja ocjenjuje da je u tom dijelu ugovor ništetan pa prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.029,31 eura sa zateznom kamatom, visina kojeg je utvrđena vještačenjem.

13. O parničnom trošku je odlučeno primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a na način da je tužitelju priznat trošak zastupanja odvjetnika, sudska pristojba za tužbu i presudu te trošak financijskog vještačenja, u ukupnom iznosu od 1.776,90 eura.

14. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da u nazočnom slučaju tužba nije podnesena nakon proteka zastarnog roka te da su odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat dosuđenog iznosa.

15. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Sadržaj takve tužbe je propisan odredbom čl. 502. b ZPP-a, dok je čl. 502. c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. tog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. S obzirom na takav domašaj tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba zaključiti da je sud u ovom parničnom postupku vezan za utvrđenja o povredi zakonom zaštićenih kolektivnih interesa potrošača iz parnice koja je vođena po tužbi tužitelja Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, između ostalog i tuženika.

17. Naime, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. je utvrđeno da su tuženik i još sedam banaka u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine broj 96/03 – dalje ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i 97.Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12, 56/13 i 96/13 - dalje ZZP/07) te odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO).

18. Dakle, u kolektivnoj tužbi je odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

19. Točni su navodi tuženika da je u ovom postupku dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su u ovom postupku utvrđene ništetnima pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredbi koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Tuženik je na te okolnosti predložio provođenje dokaza saslušanjem troje svjedoka, zatim je od prijedloga za saslušanje dvoje svjedoka odustao izjavom na pripremnom ročištu održanom 13. svibnja 2022., dok je treći svjedok saslušan na glavnoj raspravi održanoj 21. rujna 2023. pa tuženik bez osnove u žalbi tvrdi da mu nije omogućeno dokazivati okolnosti vezane za konkretan ugovor o kreditu. Glede prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika, treba navesti da je takav prijedlog osnovano odbijen, budući da se saslušanjem javnog bilježnika ne mogu utvrditi činjenice koje su bitne za ishod ovog postupka, jer javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora u skladu sa čl. 59. Zakona o javnom bilježništvu ( Narodne novine broj 78/93, 29/94, 16/07, 75/09, 120/16) nema zakonske ovlasti upozoriti korisnika kredita o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka tijekom trajanja ugovora o kreditu.

20. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine, budući da u slučaju kad je ništetnost ugovora ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, o čemu je izneseno i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. S obzirom na činjenicu da je tužba tužitelja podnesena 6. svibnja 2021., proizlazi da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

21. Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike iznosa kredita obračunatog prema početnom odnosu valuta kune i CHF te iznosa koji uključuje naknadne izmjene tečaja, a koji iznos razlike je utvrđen na temelju provedenog vještačenja. Pritom tužitelju pripada pravo na povrat u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, dok na dospjele iznose tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 1115. ZOO- a, budući da je obveza povrata preplaćenih iznosa posljedica utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi.

22. Na žalbene navode tuženika, treba odgovoriti da je u konačnici sud prvog stupnja naložio tuženiku isplatu iznosa koji je istovjetan nalazu i mišljenju vještaka(3.029,31 eura) a u preostalom dijelu je tužbeni zahtjev odbijen. Glede obračuna tzv. negativne razlike, treba istaći da tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije podnio prigovor radi prebijanja, niti protutužbu pa sud prvog stupnja, s obzirom na ograničenje propisano čl. 2. ZPP-a, nije bio ovlašten o tome odlučivati. Inače je točna interpretacija zakonskih odredbi o posljedicama ništetnosti ugovora, prema čl. 323. st. 1. ZOO-a, međutim, o tome sud ne odlučuje bez zahtjeva stranke, pa tako nije bio ovlašten odlučivati ni o povratu po osnovi tzv. negativne razlike, kako to pogrešno tvrdi tuženik u žalbi. Nadalje, sud prvog stupnja je osnovano ocijenio da tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe radi isplate, neovisno o tome što je ugovor realiziran, budući da na drugi način ne bi mogao ishoditi zaštitu svojih prava.

22.1. Neosnovano tuženik ukazuje na povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, koju obrazlaže tvrdnjom da nisu uvaženi prigovori na nalaz vještaka. Naime, prigovori tuženika su bili pravne, a ne činjenične prirode, tuženik nije prigovarao samom obračunu, već primijenjenoj metodi, a razlozi za primjenu načina obračuna prema nalogu suda su u pobijanoj presudi dostatno i jasno obrazloženi.

23. Zakonita je i odluka o parničnom trošku. Naime, trošak zastupanja odvjetnika je odmjeren pravilnom primjenom Tbr. 48. st. 3. Tarife prema kojoj kad sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. U odnosu na tvrdnju da nije odlučeno o troškovima nastalim u povodu djelomičnog povlačenja tužbe, treba odgovoriti da izjava o djelomičnom povlačenju tužbe nije uvažena, upravo zbog protivljenja tuženika, već je meritorno odlučeno o cijelom tužbenom zahtjevu, na način da je dio zahtjeva odbijen. Stoga nije bilo uvjeta za odlučivanje o troškovima nastalim zbog djelomičnog povlačenja tužbe, a sud prvog stupnja je pravilno primijenio čl. 154. st. 5. ZPP-a pri odlučivanju o troškovima postupka, budući da zbog djelomičnog odbijanja zahtjeva nisu nastali posebni troškovi (troškovi zastupanja odvjetnika su unutar iste vrijednosne grupe).

24. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I. i III. izreke potvrditi, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je presuda u točki II. izreke kao nepobijana ostala neizmijenjena.

25. Tužitelju nije priznat trošak žalbenog postupka, jer je ocijenjeno da taj trošak nije bio potreban za vođenje ove parnice, u smislu čl. 155. ZPP-a.

U Rijeci 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara