Poslovni broj Gž-818/2021-5

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić- Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i izvjestiteljice, Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HĆ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Petru Crnov, odvjetniku iz Đakova, protiv tuženika LĆ, iz [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Jurici Juriću, odvjetniku iz Đakova, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-183/2020-17 od 10. veljače 2021., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-183/2020-17 od 10. veljače 2021. u točki I i II izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi: „ Utvrđuje se da je tužitelj HĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], stekao dosjelošću pravo vlasništva nekretnine upisane u zemljišnim knjigama ZK odjela Općinskog suda u Đakovu, zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zk.č.br. [katastarska čestica], u naravi pašnjak u [adresa], površine 296 čhv, odnosno 1065 m2, zk.č. br. [katastarska čestica], u naravi oranica u [adresa], površine 318 čhv, odnosno 1144 m2, zk.č. br. [katastarska čestica] u naravi oranica u [adresa] površine 1 jutro, 194 čhv, odnosno 6452 m2, zk. č. br. [katastarska čestica], u naravi oranica u polju, površine 1 jutro, 169 čhv, odnosno 6362 m2 i zk. č. br. [katastarska čestica] u naravi oranica u polju, površine 794 čhv, odnosno 2856 m2, ukupne površine 2 j, 1771 čhv, odnosno 17879 m2, što je tuženik ŽĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dužan priznati i trpjeti da se temeljem ove presude izvrši upis tužiteljeva prava vlasništva u 1/1 dijela predmetne nekretnine, uz istovremeno brisanje tog prava vlasništva s imena tuženika, sve u roku od 15 dana.

Utvrđuje se da je tužitelj HĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], stekao dosjelošću pravo vlasništva nekretnine upisane u zemljišnim knjigama ZK odjela Općinskog suda u Đakovu, zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], zk.č.br. [katastarska čestica], u naravi livada u selu, površine 1120 čhv, odnosno 4028 m2 i zk. č. br. [katastarska čestica] u naravi livada u selu, površine 600 čhv, odnosno 2158 m2, ukupne površine 1720 čhv, odnosno 6186 m2, što je tuženik ŽĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dužan priznati i trpjeti da se temeljem ove presude izvrši upis tužiteljeva prava vlasništva u 1/1 dijela predmetne nekretnine, uz istovremeno brisanje tog prava vlasništva s imena tuženika, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.580,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 10. veljače 2020. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotne poena, sve u roku od 15 dana.„

II. Nalaže se tužitelju HĆ naknaditi tuženiku ŽĆ trošak ovog postupka u iznosu od 5.625,00 kn, u roku od 15 dana.

III. Odbija se, kao neosnovan, tuženikov zahtjev za naknadu troška u preostalom iznosu."

2. Protiv te presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga.

3. Bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22,114/22 i 155/23 dalje ZPP) nalazi u tome što presuda nema obrazloženja. U žalbi navodi da odredbe čl. 127. st. 2. i čl. 130. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, 81/15 i 94/17; dalje ZV) nisu primjenjive na činjenično stanje u ovom postupku jer načelo zaštite povjerenja vrijedi samo pri stjecanju nekretnine pravnim poslom, dakle, ne može onaj koji stječe pravo vlasništvo temeljem odluke suda pozivati se na načelo zaštite povjerenja. Time što je tuženik stekao pravo vlasništva nekretnine rješenjem o dosudi nije prestalo stvarno pravo koje tužitelj ima na tim nekretnima, odnosno nije prestalo njegovo pravo vlasništva stečeno temeljem zakona (čl. 126. st. 3. ZV-a). Također navodi da stjecanje prava vlasništva tuženika temeljem rješenja o dosudi ne može se suprostaviti pravu vlasništva tužitelja stečenog temeljem zakona (dosjelošću). Tužitelj je mišljenja da je dobra vjera tuženika potpuno irelevanta jer tuženik ne stječe temeljem pravnog posla nego temeljem odluke suda, pa je nebitno utvrđenje je li tuženik prilikom stjecanja nekretnine postupao u dobroj vjeri u odnosu na tijek vremena potrebno za dosjelost. Navodi da poštenje tužitelja treba procijeniti u trenutku stjecanja posjeda kojeg je tužitelj stekao na zakonskoj osnovi, temeljem ugovora o kupoprodaji iz travnja 2008., pa mu posljedično pripada i pravo na posjed. Navodi da zabilježba ovrhe u zemljišnim knjigama i bilo koji drugi postupak u kojem tužitelj nije sudjelovao ne može utjecati na prestanak njegova poštenja, jer pošteni posjednik postaje nepošten jedino naknadnim saznanjem da mu ne pripada pravo na posjed. Smatra da je pošteni posjednik kroz cijelo vrijeme posjedovanja, a tuženik nije dokazao suprotno. Navodi da je tuženik zainteresiran za ishod ovog postupka pa je logično kako će izjaviti da mu se tužitelj obratio taman prije isteka roka od 10 godina. Pritom nejasnim drži zašto sud nije poklonio vjeru iskazu tužitelja koji vrlo životno i uvjerljivo navodi kako mu se tuženik tek obratio u kolovozu 2018., dakle nakon proteka roka od 10 godina. Navodi da je tuženik morao oboriti presumpciju iz čl. 18. st. 5. ZV- a, pa kada tuženik govori jedno a tužitelj drugo, tuženik je dužan dokazati kako je tužitelj nepošten od siječanj 2018., što znači da sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi tu spornu činjenicu pa je trebalo odlučiti pravilo o teretu dokazivanja. Na opisani način dolazi se do zaključka da je tužitelj pošteni posjednik dulje od 10 godina, što tuženik nije uspio osporiti prikladnim dokaznim sredstvom. Isto tako sud parcijalno, uzima iskaze svjedoka u postupku koji idu u korist donošenja presude takvog sadržaja, izvodi zaključak koji iz tih iskaza ne proizlazi, služi arbittrarnošću i čini povrede načela pravičnog suđenja. Tako sud vjeruje svim iskazima svjedoka koji iskazuju u korist tuženika, bez nekog osobitog razloga, a redom se radi o punici tuženika, šogoru tuženika i na kraju samom tuženiku. Dakle, sud vjeruje cijeloj obitelji tuženika koja je zainteresirana za uspjeh u sporu i temelji svoju odluku na njihovim iskazima, a ti svjedoci su pristrani pa je logično da će iskazivati u korist tuženika.

4. Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Odgovor na žalbu nije podnesen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa, pa je presudu moguće ispitati.

7.1. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

8. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je prema stanju zemljišne knjige tuženik upisan kao vlasnik nekretnina koje su predmet postupka,

- da je prema povijesnom zemljišnoknjižnom izvatku vidljivo da je tuženik pravo vlasništva stekao temeljem pravomoćnog rješenja o dosudi nekretnina broj Pu Ovr- 749/15-20 od 3. siječnja 2018., te potvrde o uplati kupovnine od 5. siječnja 2018., s tim da su prethodni vlasnici bili IĆ i DĆ, da je ovrha zabilježena pod brojem Z-227/10, a temeljem rješenja o ovrsi poslovni broj Ovr-1353/09 od 16. prosinca 2009., da je prethodno, na svim nekretninama, dana 16. rujna 2004. pod brojem Z-2887/04 upisano pravo zaloga na nekretninama u iznosu od 33.165,00 kn u korist Imetak štedno kreditne zadruge Županja,

- da je Ugovor o prodaji nekretnina sklopljen između tužitelja HĆ kao kupca i TĆ, kao prodavatelja, a prema kojem je kupac kupio nekretnine upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], za iznos kupovnine od 48.000,00 kn, koji iznos se tužitelj obvezao isplatiti dijelom prodavatelju, a dijelom vjerovniku, ovrhovoditelju u postupku Ovr-1474/04 u iznosu od 36.071,57 kn, odnosno Imetak štedno kreditnoj zadruzi, da je u ugovoru dana i tabularna izjava za upis kupčeva prava vlasništva, pri čemu nije sporno da tužitelj kao kupac nije upisao svoje pravo vlasništvo u zemljišnu knjigu,

- da je čitanjem spisa poslovni broj Pu Ovr-746/15 (ranije Ovr-1353/09) utvrđeno da je po prijedlogu ovrhovoditelja Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb određena ovrha, između ostalog i na nekretninama koje su predmet postupka, koje su tada bile u vlasništvu DĆ i IĆ, a radi namirenja iznosa od 20.081,99 kn,

- da je čitanjem rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-520/08-4 od 6. listopada 2008. godine, donesenom u ostavinskom postupku iza pok. BĆ, utvrđeno da su sporne nekretnine bile predmetom ostavine, a da su istog naslijedila njegova djeca, odnosno DĆ i tada mlt. IĆ,

- da je tijekom tog postupka bila upisano ovršno pravo zaloga u korist Imetak štedno kreditne zadruge Županja, a i u vrijeme pokretanja ovršnog postupka ovršenica IĆ je bila maloljetna, da je prilikom procjene nekretnina po vještaku Goranu Sokoloviću vještaku izjavljeno da su nekretnine (koje su predmet ovog postupka) prodane, nalaze se u posjedu treće osobe, no da nisu sastavljeni valjani kupoprodajni ugovori,

- da je nakon što je vještak utvrdio vrijednost nekretnine pristupilo se prodaji, te je na drugoj javnoj dražbi održanoj 3. siječnja 2018. godine kupac ŽĆ kupio sve nekretnine, uključujući i ove koje su predmet ovog postupka,

- da je rješenje o dosudi Pu Ovr-749/15-15 od 3. siječnja 2018. zabilježeno u zemljišnoj knjizi pod brojem Z-658/18 od 11. siječnja 2018., te su zaključkom od 14. veljače 2018. sve nekretnine predane kupcu ŽĆ,

- da je sud prihvatio kao istinit iskaz svjedokinje VĆ u dijelu u kojem iskazuje da nije znala koliko njen pok. suprug ima vjerovnika, pa je nakon pokretanja ovrhe bila uvjerena da tužitelj nije isplatio vjerovnike u skladu sa dogovorom s njezinim pok. suprugom, pri čemu je logično da nije o tome razgovarala sa djecom iz razloga što u vrijeme pokretanja ovršnog postupka IĆ bila je maloljetna,

- da je sud poklonio vjeru iskazu svjedoka DĆ u dijelu gdje navodi da oni, kao djeca pok. BĆ nisu znali da je tužitelj s njihovim prednikom sklopio ugovor o kupoprodaji jer ubrzo nakon smrti njihova prednika pokrenut je novi ovršni postupak, po prijedlogu drugog vjerovnika,

- da je upisani teret Imetak štedno kreditne zadruge, kome je kao vjerovniku tužitelj bio obvezan podmiriti potraživanje, brisano tek u ovršnom postupku tek po pravomoćnosti rješenja o dosudi, pa sud smatra da su ovršenici, odnosno IĆ opravdano sumnjali na potpuno podmirenje kupoprodajne cijene,

- da tužitelj nikada nije podnio prijedlog za upis prava vlasništva, pa su nekretnine ušle u ostavinsku masu iza pok. BĆ,

- da je logičan iskaz tužitelja u dijelu gdje navodi da je u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu jer isto proizlazi iz materijalne dokumentacije, očitovanja Imetak štedno kreditne zadruge, koja je u ovršnom postupku Pu Ovr-749/2015 izvijestila da je tražbina radi čijeg namirenja upisan zalog podmirena, međutim sudu nije logičan njegov iskaz da čitavo vrijeme posjedovanja nije provjeravao zemljišnoknjižno stanje kupljene nekretnine osobito uzimajući u obzir činjenicu da je prodavatelj umro ubrzo nakon prodaje nekretnine, pa su promijenjeni zemljišnoknjižni vlasnici.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik pravo vlasništvo na predmetnoj nekretnini stekao temeljem pravomoćnog rješenja o dosudi poslovni broj Pu Ovr-749/2015-15 od 3. siječnja 2018. sukladno odredbi čl. 106. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 11/22 i 06/24; dalje OZ) pa su bilo kakva stvarna prava koja bi eventualno imao tužitelj na predmetnim nekretninama prestala. Kod toga sud prvog stupnja navodi da je tužitelj od sklapanja kupoprodajnog ugovora od 23. travnja 2008., bio u samostalnom, zakonitom, istinitom i poštenom posjedu nekretnine sve do 3. siječnja 2018., tj. do prodaje nekretnine u ovršnom postupku.

10. Pored toga, poklanja vjeru iskazu tuženika da mu se tužitelj oko mjesec dana nakon što je kupio nekretnine u ovršnom postupku, obratio, te ga obavijestio o sklopljenom ugovoru o kupoprodaji. Naime, utvrđuje da je 14. veljače 2018. doneseni zaključak o predaji nekretnine kupcu, ovdje tuženiku, a kojim kupac stječe pravo na predaju nekretnine i prema drugim osobama koje ne raspolažu valjanim pravnim temeljem za korištenje, a prema čl. 124. OZ-a.

11. Navodi da tužitelj, ničim, osim vlastitim iskazom ne dokazuje da bi za prodaju nekretnina u ovršnom postupku doznao tek u kolovozu 2018., pa stoga, od kupnje nekretnina i stupanja u samostalni posjed (travanj 2008.) do prodaje nekretnina u ovršnom postupku i tužiteljeva saznanja o tome (siječanj 2018.), a kada je tužitelj prestao biti pošteni posjednik (čl. 18. st. 3. ZV-a) nije protekao rok iz čl. 159. ZV-a, pa zaključuje da tužitelj neosnovano traži utvrđenje svog prava vlasništva.

12. Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženik nekretnine kupio u ovršnom postupku, uvjerenja da kupuje nekretnine ovršenika, njegovom kupovninom namireni su vjerovnici radi čijeg namirenja je određena ovrha, te smatra da se takvom načinu stjecanja ne može suprotstaviti tužiteljev zahtjev, odnosno da isti nema utjecaja na pravo vlasništva tuženika stečeno temeljem odluke suda u ovršnom postupku.

13. Protivno navodima tužitelja pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

14. Naime, prema odredbi čl. 108. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 – dalje OZ) u rješenju o dosudi nekretnine sud će odrediti da se nakon pravomoćnosti toga rješenja i nakon što kupac položi kupovninu u zemljišnu knjigu upiše u njegovu korist pravo vlasništva na dosuđenoj nekretnini te da se brišu prava i tereti na nekretnini koji prestaju njezinom prodajom (stavak 1.), nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine i pošto kupac položi kupovninu, sud će donijeti zaključak o predaji nekretnine kupcu. ( stavak 4. ) Tim zaključkom sud će odrediti brisanje onih prava za koja je rješenjem o dosudi određeno da će se brisati iz zemljišne knjige, u vezi sa odredbom čl. 102. OZ-a prema kojoj ukidanje ili preinaka rješenja o ovrsi poslije pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine ne utječe na pravo vlasništva kupca stečeno po odredbama čl. 108. toga Zakona. Prema odredbi čl. 126. OZ-a ako je rješenjem o dosudi sud propustio odrediti da se u zemljišnoj knjizi brišu upisana prava i tereti, osim onih koji ostaju na nekretnini poslije predaje nekretnine kupcu ili koju je kupac preuzeo, kupac može predložiti da sud u istom ovršnom postupku odredi brisanje tih prava i tereta.

15. Prema odredbi čl. 114. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima vlasništvo se može steći na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona (stavak 1.). Na temelju stavka 1. ovoga članka stečeno je pravo vlasništva kada su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom (stavak 2.).

16. Prema odredbi čl. 126. ZV-a odlukom suda ili drugog tijela stječe se vlasništvo u slučajevima određenim zakonom, a na način i pod pretpostavkama određenim zakonom (stavak 1.). Pravo vlasništva stječe se u trenutku pravomoćnosti sudske, odnosno konačnosti odluke druge vlasti, ako što drugo nije određeno zakonom, niti proizlazi iz cilja radi kojega se odluka donosi (stavak 2.). Stjecanjem prava vlasništva odlukom suda ili drugoga tijela ne prestaju stvarna prava koja su drugim osobama pripadala na odnosnoj stvari, osim onih za koje je određeno tom odlukom ili posebnim zakonom, ili koji po naravi stvari ne mogu dalje postojati (stavak 3.).

17. Slijedom toga polazeći od činjenice da je sporna nekretnina pravomoćnim rješenjem o dosudi poslovni broj Pu Ovr-749/2015-15 od 3. siječnja 2018. dosuđena tuženiku i da je proveden upis prava vlasništva za korist kupca u zemljišnim knjigama tada je sud prvog stupnja pravilno zaključio da je tuženik pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekao temeljem pravomoćnog rješenja o dosudi, pa su bilo kakva stvarna prava koja bi eventualno imao tužitelj na predmetnim nekretninama prestala.

17.1. Treba dodati da kod stjecanja prava vlasništva uz načelo povjerenja u zemljišne knjige radi se o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla gdje pravni slijednik pouzdajući se u potpunost i istinitost zemljišne knjige stječe pravo vlasništva na temelju pravnog posla od upisanog pravnog prednika (čl. 115. ZV-a). Dosjelost i stjecanje na temelju pravomoćnog rješenja o dosudi su drugačiji pravni temelj stjecanja prava vlasništva (čl. 114. ZV-a) od onog koji se utemeljuje na pravnom poslu, pa nema stjecanja vlasništva uz načelo povjerenja u zemljišne knjige

18. Naime, nije sporno da je tužitelj s ranijim vlasnikom nekretnine sada pok. CĆ sklopio kupoprodajni ugovor za predmetne nekretnine 23. travnja 2008., koji ugovor je bio u tom trenutku valjana pravna osnova za uknjižbu prava vlasništva tužitelja u zemljišne knjige. Međutim, nakon upisa prava vlasništva kupca, ovdje tuženika, u zemljišne knjige na temelju rješenja o dosudi, tužitelj ne može steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama jer više nije imao pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na nekretninama koje su predmet spora, jer taj pravni posao nije zaključen sa tuženikom.

19. Naime, kupac nekretnine na javnoj dražbi koja se vodi po pravilima koja uređuju ovršni postupak, stječe pravo vlasništva kupljene nekretnine isplatom kupoprodajne cijene i pravomoćnošću rješenja koje ima značaj rješenja o dosudi, dakle odlukom suda i za to mu stjecanje nije potreban niti upis u zemljišnu knjigu. Stranke takve prodaje i oni koji su sudjelovali u postupku ili imali neko pravo na predmetu ovrhe, zaštitu svog prava mogli su s uspjehom ostvariti samo u tome postupku ovrhe i prodaje. Ako su u nekom svom pravu povrijeđeni učinjenom prodajom i rješenjem o dosudi – izvan postupka u kojem je doneseno to rješenje zaštitu ne mogu ostvariti prema kupcu nekretnine iz rješenja o dosudi, pa niti pozivom na neku njegovu nesavjesnost iz razdoblja koje je prethodilo dosudi. Tuženik kupljenu nekretninu nije stekao pravnim poslom već odlukom suda – kojom su njezinim učincima, vezani svi na koje se ona odnosi, pa suprotno shvaćanje vodilo bi osporavanju pravomoćne sudske odluke izvan postupka u kojem je donesena, a zahtjevu kakav je tužitelj postavio u ovom postupku dalo bi značaj nekog pravnog lijeka protiv te odluke a to ni jednom normom nije dopušteno. Ukidanje ili preinaka rješenja o ovrsi poslije pravomoćnosti rješenja o dosudi, pa time niti odluka o proglašenju ovrhe nedopuštenom, odluka o utvrđivanju da je treća osoba vlasnik nekretnine ne utječe na pravo vlasništva kupca stečeno po odredbi čl. 108. OZ-a.

20. Iako ocjena poštenja posjeda ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, po ocjeni ovog suda, u situaciji kada su tužitelju nekretnine koje su bile predmet pisanog ugovora predane u posjed, tužitelj nije trebao provjeravati zemljišni upis, a okolnost da je u takvoj situaciji čak i utvrdio da nekretnine nisu upisane kao vlasništvo prodavatelja, nužno ne bi trebalo značiti da mu ne pripada pravo na posjed. Međutim, nisu od relevantnog utjecaja navodi žalbe kojima se pogrešnost utvrđenog činjeničnog stanja vidi u pogrešnoj ocjeni iskaza stranaka i svjedoka. Navedeno iz razloga što se utvrđenje suda prvog stupnja o neosnovanosti tužbenog zahtjeva ne temelji na iskazima stranaka i svjedoka, a pitanje kad je tužitelj saznao za prodaju spornih nekretnina u ovršnom postupku ne mijenja relevantne činjenice.

21. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točki I i II izreke, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a.

22. Presuda suda prvog stupnja u točki III izreke ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan