REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-116/2025-3.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Irene Dikanović-Terzić predsjednice vijeća, Draženke Ilak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima od 7. siječnja 2025., poslovni broj P-374/2024-16, na sjednici vijeća održanoj dana 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima od 7. siječnja 2025., poslovni broj P-374/2024-16.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 718- 50- 3441750 od dana 04. svibnja 2006. godine, sklopljenog između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535 kao kreditora i tužiteljice OŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita, koja nosi naziv „NAKNADA“, a koja glasi: „3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“.

II Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužiteljici OŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime plaćene naknade za obradu isplati iznos od 319,94 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 09. svibnja 2006. godine pa do isplate, a koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje, od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana 2 Poslovni broj: P-374/2024-16 polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, da tužiteljici OŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadokandi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.257,72 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 07.01.2025.godine, kao od dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žali se tuženica zbog žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavkom 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka USRH, 70/19 i 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu broj 718-50-3441750 od 4. svibnja 2006., koja se odnosi na naknadu za obradu kredita od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, te isplata iznosa od 319,94 € na ime ništetne odredbe.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP- a na koje ovaj sud, u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

7. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da su stranke temeljem Ugovora o kreditu broj 718-50-3441750 od 4. svibnja 2006., zasnovale ugovorni odnos temeljem kojeg je tuženica odobrila i stavila tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu od 15.676,9 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca ;

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja čl. 3. Ugovora o kreditu, ugovorile obvezu tužiteljice da tuženici plati troškove obrade kredita u iznosu od 3,30% jednokratno prilikom prvog korištenja kredita;

- da iz potvrde tuženice od 11. travnja 2024. proizlazi da je tuženici, prilikom isplate kredita 8. svibnja 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.410,57 kuna (3,30% od iznosa kredita sukladno članku 3. Naknada – Ugovora o kreditu) i da je ista naplaćena od iznosa odobrenog kredita

- da iz iskaza tužiteljice, koji je prihvaćen u cijelosti, proizlazi da je predmetni kredit podigla radi kupnje osobnog automobila, da je ugovor već bio pripremljen i da joj je uzeta neka naknada.

8. Temeljem takvih utvrđenja proizlazi da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredila tuženica, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti. Stoga, razmatrajući je li predmetna odredba članka 3. Ugovora, o kojoj se nije posebno pregovaralo, suprotna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da li je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača, prvostupanjski sud je zaključio da iz navedene odredbe nije vidljivo od čega se sastoji navedena naknada i zašto je određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužiteljici odobreni pa kako je odredbama članka 81. stavak 1. i 2. i članka 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 dalje ZPP/03) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, prvostupanjski sud zaključuje da se u konkretnoj situaciji radilo o standardnoj stipulaciji ugovora koje odredbe su šture, nerazumljive i nedorečene, zbog čega je spornu odredbu iz članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom.

9. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (čl. 3. Ugovora), te tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora.

10. Naime, sukladno članku 81. ZZP/03, koji zakon je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, na tuženici je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženica ne samo da nije navedeno dokazala već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje tuženici platiti troškove obrade kredita u iznosu od 3,30% jednokratno prilikom prvog korištenja kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je ista nepoštena, te ništetna u smislu članka 87. stavka 1. ZZP/03.

11. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

12. Kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetni kredit podigla radi kupnje automobila, da je vezano uz kredit sve radila sa Auto kućom Rajković, da je ugovor o kreditu već bio pripremljen, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženicom u svezi naknade za obradu kredita.

13. U odnosu na žalbene navode tuženice da nije zaprimila prigovor tužiteljice u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade prilikom prvog korištenja kredita, valja reći da je tužiteljica jasno iskazala da je u banci dobila gotov, već pripremljen Ugovor na potpis, a iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi ju službenik u banci pitao slaže li se sa ugovorom niti da bi joj netko od službenika objasnio o kakvoj se naknadi radi, odnosno da je u vezi sa naknadom sa tuženicom mogla pregovarati.

14. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

15. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite ("Narodne novine" broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim, tuženica koja je nesporno sastavila predmetnu ugovornu odredbu o naknadi, o kojoj se nije pregovaralo, nije dokazala opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što u konačnici rezultira time da je ta ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

16. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi neosnovani.

17. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženica povrijedila interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 3,30% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženica, koja je dakle odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnula tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

18. Isto tako, daljnji žalbeni navodi tuženice ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužiteljici kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako žalbeni navodi tuženice glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja te je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja.

19. Odluka o parničnom trošku donesena je pravilnom primjenom članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT).

20. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženice valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti, zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke.

21. Zahtjev tuženice za naknadom troška sastava žalbe nije osnovan jer sa žalbom nije uspjela te je stoga valjalo, sukladno članku 154. stavku 1. i članku 166. stavku 1. ZPP-a, odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

U Slavonskom Brodu, 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić