REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-6024/2022-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužiteljice ĆM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Dejan Uljarević, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. veljače 2025. u prisutnosti tužiteljice, zamjenice punomoćnika tužiteljice Laure Kisiček, odvjetnice u Zagrebu i punomoćnice tuženika Petre Vatavuk, odvjetnice u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je nepoštena, ništetna i bez pravnog učinka odredba članka 7.2. Ugovora o kreditu broj 9010594686 od 16. lipnja 2005. sklopljenog između tuženika Privredna banka Zagreb d.d. kao Banke i tužiteljice ĆM kao Korisnika kredita kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, u dijelu kojim se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da isplati tužiteljici ĆM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], preplaćeni iznos s osnove ugovorene valutne klauzule u iznosu od 3.989,85 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

-2,31 eura od 31.08.2005. pa sve do isplate,

-1,74 eura od 30.09.2005. pa sve do isplate,

-1,68 eura od 31.10.2005. pa sve do isplate,

-2,01 eura od 30.11.2005. pa sve do isplate,

-0,49 eura od 31.12.2005. pa sve do isplate,

-7,83 eura od 31.10.2008. pa sve do isplate,

-8,68 eura od 31.12.2008. pa sve do isplate,

-10,75 eura od 31.01.2009. pa sve do isplate,

-11,66 eura od 28.02.2009. pa sve do isplate,

-8,81 eura od 31.03.2009. pa sve do isplate,

-9,26 eura od 30.04.2009. pa sve do isplate,

-5,54 eura od 31.05.2009. pa sve do isplate,

-2,37 eura od 30.06.2009. pa sve do isplate,

-3,08 eura od 31.07.2009. pa sve do isplate,

-4,91 eura od 30.08.2009. pa sve do isplate,

-4,71 eura od 30.09.2009. pa sve do isplate,

-2,96 eura od 31.10.2009. pa sve do isplate,

-6,22 eura od 30.11.2009. pa sve do isplate,

-8,61 eura od 31.12.2009. pa sve do isplate,

-12,44 eura od 31.01.2010. pa sve do isplate,

-11,44 eura od 28.02.2010. pa sve do isplate,

-16,38 eura od 31.03.2010. pa sve do isplate,

-15,30 eura od 30.04.2010. pa sve do isplate,

-17,56 eura od 31.05.2010. pa sve do isplate,

-32,53 eura od 30.06.2010. pa sve do isplate,

-29,33 eura od 31.07.2010. pa sve do isplate,

-37,96 eura od 30.08.2010. pa sve do isplate,

-35,19 eura od 30.09.2010. pa sve do isplate,

-29,31 eura od 31.10.2010. pa sve do isplate,

-40,36 eura od 30.11.2010. pa sve do isplate,

-54,39 eura od 31.12.2010. pa sve do isplate,

-44,72 eura od 31.01.2011. pa sve do isplate,

-48,23 eura od 28.02.2011. pa sve do isplate,

-43,51 eura od 31.03.2011. pa sve do isplate,

-44,22 eura od 30.04.2011. pa sve do isplate,

-62,66 eura od 31.05.2011. pa sve do isplate,

-63,92 eura od 30.06.2011. pa sve do isplate,

-80,03 eura od 31.07.2011. pa sve do isplate,

-71,87 eura od 30.08.2011. pa sve do isplate,

-63,30 eura od 30.09.2011. pa sve do isplate,

-62,23 eura od 31.10.2011. pa sve do isplate,

-61,47 eura od 30.11.2011. pa sve do isplate,

-65,24 eura od 31.12.2011. pa sve do isplate,

-69,20 eura od 31.01.2012. pa sve do isplate,

-69,49 eura od 29.02.2012. pa sve do isplate,

-66,84 eura od 31.03.2012. pa sve do isplate,

-68,15 eura od 30.04.2012. pa sve do isplate,

-69,40 eura od 31.05.2012. pa sve do isplate,

-67,43 eura od 30.06.2012. pa sve do isplate,

-68,14 eura od 31.07.2012. pa sve do isplate,

-67,03 eura od 30.08.2012. pa sve do isplate,

-64,21 eura od 30.09.2012. pa sve do isplate,

-67,19 eura od 31.10.2012. pa sve do isplate,

-68,83 eura od 30.11.2012. pa sve do isplate,

-68,26 eura od 31.12.2012. pa sve do isplate,

-61,87 eura od 31.01.2013. pa sve do isplate,

-67,31 eura od 29.02.2013. pa sve do isplate,

-67,57 eura od 31.03.2013. pa sve do isplate,

-65,29 eura od 30.04.2013. pa sve do isplate,

-59,20 eura od 31.05.2013. pa sve do isplate,

-59,04 eura od 30.06.2013. pa sve do isplate,

-60,35 eura od 31.07.2013. pa sve do isplate,

-62,81 eura od 30.08.2013. pa sve do isplate,

-66,58 eura od 30.09.2013. pa sve do isplate,

-64,64 eura od 31.10.2013. pa sve do isplate,

-65,75 eura od 30.11.2013. pa sve do isplate,

-67,03 eura od 31.12.2013. pa sve do isplate,

-67,00 eura od 31.01.2014. pa sve do isplate,

-68,66 eura od 28.02.2014. pa sve do isplate,

-68,16 eura od 31.03.2014. pa sve do isplate,

-66,21 eura od 30.04.2014. pa sve do isplate,

-65,42 eura od 31.05.2014. pa sve do isplate,

-65,63 eura od 30.06.2014. pa sve do isplate,

-68,15 eura od 31.07.2014. pa sve do isplate,

-69,98 eura od 31.08.2014. pa sve do isplate,

-69,56 eura od 30.09.2014. pa sve do isplate,

-71,31 eura od 31.10.2014. pa sve do isplate,

-72,54 eura od 30.11.2014. pa sve do isplate,

-71,88 eura od 31.12.2014. pa sve do isplate,

-72,75 eura od 31.01.2015. pa sve do isplate,

-72,75 eura od 28.02.2015. pa sve do isplate,

-72,75 eura od 31.03.2015. pa sve do isplate,

-72,75 eura od 30.04.2015. pa sve do isplate,

-72,75 eura od 31.05.2015. pa sve do isplate,

-72,75 eura od 30.06.2015. pa sve do isplate,

od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 1.449,08 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. ožujka 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 11. studenoga 2022. podnijela tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom 16. lipnja 2005. sklopila Ugovor o kreditu kojim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 30.800,00 CHF, te je ugovoreno da je tužiteljica dužna kredit otplaćivati u 120 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja. Tužiteljica tvrdi da je tuženik povrijedio njezino potrošačko pravo na način da je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a koja je nepoštena i ništava odredba što je utvrđeno pravomoćnom i ovršnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. Tužiteljica tvrdi da je po osnovi ništavosti odredbe o primjeni valutne klauzule u CHF tuženik dužan isplatiti preplaćenu razliku anuiteta. Stoga tužiteljica predlaže da sud utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula i da naloži tuženiku da mu isplati preplaćeni iznos od 29.761,94 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na preplaćene mjesečne iznose od dana plaćanja, kao i da mu isplati parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti u odnosu na osnovu i visinu i ističe prigovor zastare tužiteljičina potraživanja. Ukazuje da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužiteljice u anuitetima zbog čega je riječ o tražbini povremenih davanja zbog čega tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dana dospjelosti svakog pojedinog davanja. Navodi i da nema posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. U odnosu na pitanje valutne klauzule navodi da ugovaranje iste nije bilo ni nepošteno ni nezakonito i kao takvo dopušteno je odredbama Zakona o obveznim odnosima te da u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama. Tužiteljica da je mogla prije sklapanja ugovora o kreditu zatražiti od strane zaposlenika tuženika sve informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njezin učinak na odnos ugovornih strana kao i da je odredba ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu bila tužiteljici jasna, lako uočljiva i razumljiva zbog čega smatra da ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena. Nadalje, navodi da je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika u smislu odredbe čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu prema kojoj odredbi je dužan isti pri sastavljanju javnobilježničkog akta ispitati jesu li stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla te da je tužiteljica mogla shvatiti ekonomske posljedice koje proizlaze iz ugovaranja takve odredbe, odnosno da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tečaja CHF. Tvrdi da je sud dužan u svakom konkretnom slučaju ispitati jesu li kumulativno ispunjene opće pretpostavke za ocjenu poštenosti ili nepoštenosti odredaba pojedinačnog ugovora o kreditu kao i da je kredit zatvoren 2.9.2015., odnosno da je ugovor o kreditu konzumiran i isplaćen čime je predmetni ugovorni odnos prestao. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Tužiteljica je podneskom od 9. veljače 2025. (stranica 120-123 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, precizirala kondemnatorni tužbeni zahtjev na način da potražuje preplaćeni iznos od 3.989,85 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na preplaćene mjesečne iznose teku od dana uplata pojedinih anuiteta.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 9- 13 spisa), promet po kreditu s pregledom promijenjenih kamatnih stopa (stranica 14- 16 spisa), pregled uplata po kreditu (stranica 17-19 spisa), knjigovodstvenu karticu (stranica 20-34 spisa), otplatnu tablicu (stranica 35-37 spisa), financijsko vještačenje (stranica 38-46 spisa) koje je izvršeno za potrebe predmeta ovog suda poslovni broj P-5211/19, proveo je financijsko vještačenje po vještaku Darfin d.o.o. (stranica 66-74 spisa), pročitao pisano očitovanje vještaka povodom primjedbi tužitelja i tuženika na nalaz i mišljenje (stranica 115-116 spisa) i saslušao tužiteljicu (stranica 125 spisa).

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19. , 80/22., 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da: (1) sud utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF i (2) da sud naloži tuženiku da joj isplati preplaćene iznose anuiteta s osnove valutne klauzule CHF, jer tvrdi da je tuženik povrijedio njezino potrošačko pravo.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su ga tužiteljica i tuženik sklopili 16. lipnja 2005., a istim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 30.800,00 CHF i da je člankom 7. točka 2. ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni tog Ugovora.

8. Člankom 110. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO/91) propisano je da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 109. stavak 1. ZOO/91) može uvijek isticati ništavost bez obzira je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju je li kredit otplaćen. Stoga nisu osnovani prigovori tuženika da je ugovorni odnos okončan i da time ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti.

9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 2-tuženik) u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništave i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

11. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništave i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula.

12. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništava odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača.

14. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

15. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

16. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništavosti) odredaba konkretnog ugovora.".

17. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

18. Također je stanovište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

19. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

20. Tužiteljica u postupku saslušana kao parnična stranka je iskazala da je sa tuženikom sklopila Ugovor o stambenom kreditu u svrhu adaptacije obiteljske kuće te joj je prilikom sklapanja Ugovora u banci objašnjeno da može sklopiti Ugovor u CHF ili u EUR, odnosno vezano uz CHF te da joj je na njezino pitanje u čemu je razlika rečeno da nema nikakve razlike osim u visini kamate ukoliko se Ugovor o kreditu veže uz CHF kao i da je to jedino objašnjenje koje je kao lak dobila u banci. Nadalje, tužiteljica je iskazala da nije bila upozorena na specifičnost rizika valutne klauzule kao i da je najvjerojatnije pročitala Ugovor prije nego ga je potpisala te da u odnosu na uvjete Ugovora nije imala bilo kakvu mogućnost pregovaranja.

21. Sud prihvaća uvjerljivim i istinitim iskaz tužiteljice da nije dobila potpune i jasne informacije o riziku ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF te da je kredit koristila za adaptaciju obiteljske kuće. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije, niti naveo, niti dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

22. Kako, dakle, tuženik nije dokazao da je u slučaju tužiteljice i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

23. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF.

24. Kako su odredbe Ugovora o kreditima ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 104. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna tuženika prema promjeni tečaja valute CHF te iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF.

25. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje po Darfin d.o.o. Vještak je u nalazu i mišljenju naveo da su stranke ugovorile rok otplate od 120 mjeseci uz redovnu promjenjivu kamatnu stopu od 5,20% godišnje s time da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan plaćanja, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Vještak je mišljenja da razlika mjesečnih uplata koja je proizašla iz promjene tečaja za CHF iznosi 3.989,85 eura/30.061,77 kuna. Za vrijeme otplate kredita, a kada je tečaj bio niži u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, tužitelj je manje platio iznos od 281,80 eura / 2.123,20 kuna.

26. Tužiteljica je podneskom od 17. listopada 2023. navela da prigovara nalazu i mišljenju vještaka jer nije izradio nalaz i mišljenje sukladno pravilima struke odnosno da vještak nije posebno utvrdio povećanje rate kredita zbog promjene tečaja valute i utvrđenje povećanja rate kredita zbog povećanja iznosa kamate zbog promjene tečaja valute, dok je tuženik podneskom od 31. svibnja 2023. prigovorio nalazu i mišljenju navodeći da je vještak trebao izračunati i eventualnu preplatu anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu tako da isti usporedi s drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, odnosno ako je vještak predmetni kredit pretvorio u kunski tada je trebao primijeniti i sve uvjete koji su važili za kunske kredite u utuženom razdoblju.

27. Obzirom na navedene primjedbe stranaka sud je naložio vještaku pisano se očitovati te je vještak u očitovanju od 10. svibnja 2024. naveo u odnosu na prigovor tužiteljice da je zadatak vještaka izračun preplaćenog i manje plaćenog iznosa s osnove valutne klauzule pri čemu da će vještak uzeti u obzir početni tečaj CHF na dan isplate kredita te će uz svaki plaćeni iznos vještak naznačiti datum uplate te da su nalaz i mišljenje napravljeni u skladu s zadatkom suda s time da više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja su iskazani u točki 1. zaključka nalaza, dok je u odnosu na primjedbe tuženika naveo da je zadatak vještaka izračun preplaćenog i manje plaćenog iznosa s osnove valutne klauzule pri čemu da će vještak uzeti u obzir početni tečaj CHF na dan isplate kredita te će uz svaki plaćeni iznos vještak naznačiti datum uplate te da su nalaz i mišljenje su napravljenu u skladu s zadatkom suda s time da manje razlike anuiteta zbog promjene tečaja su iskazani u točki 2. zaključka nalaza.

28. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i pisano očitovanje vještaka u odnosu na primjedbe stranaka smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a. Prigovor tuženika da se ovakav izračun temelji na pogrešnoj premisi obzirom je izrađen kao da su stranke ugovorile kredit s fiksnim tečajem je pravne naravi i o njemu je sud iznio svoj stav u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude s time da je tuženik naveo da ne prigovara matematičkom izračunu i nije potrebno pozivati vještaka radi očitovanja na prigovore tuženika (stranica 124 spisa), dok je tužiteljica nakon dostavljenog pisanog očitovanja podneskom od 9. veljače 2025. uredila tužbeni zahtjev sukladno provedenom vještačenju.

29. U odnosu na prigovor zastare koji ističe tuženik valja navesti da je isti neosnovan jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 360. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 11. studenoga 2022.

30. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

31. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

32. Stoga je tužiteljici dosuđen preplaćeni tečaj CHF po kreditu u iznosu 3.989,85 eura, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka.

33. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužiteljici pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 214. ZOO-a i to od dana kada su izvršene uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tuženik je nesavjestan od trenutka kada je primio uplate od strane tužitelja, pa je dužan kamate platiti od dana plaćanja anuiteta. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine " broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 14/22, 156/22 i 155/23; dalje ZOO/05).

34. U odnosu na iznose manje plaćenih anuiteta za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita, valja reći da tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta. Naime, člankom 108. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljicom niti ju je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništavosti ugovornih odredbi na strani tuženika. Dakle, nije tužitelj kao stranka ugovora odgovoran za ništavosti navedenih odredbi već je, upravo suprotno, tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.

35. Pri tome sud napominje da iz članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 104. stavak 1. ZOO-a, jer se članak 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika.

36. Uzimajući u obzir da tužiteljica ništa nije stekla plaćanjem manjih iznosa anuiteta, ovaj sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi preplaćene iznose anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta (tzv. negativne razlike).

37. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćnici sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1 - 100 bodova), za zastupanje na ročištu od 03. 04. 2023. (Tbr. 9/1-100 bodova), sastav podneska od 17. 10. 2023. (Tbr. 8/1-100 bodova), sastav podneska od 09. 02. 2025. (Tbr. 8/1-100 bodova) i zastupanja na ročištu 18. 02. 2025. (Tbr. 9/1-100 bodova), ukupno 500,00 bodova uz vrijednost boda od 2,00 eura, 1.000,00 bodova uz PDV od 25% 250,00 eura, odnosno ukupno 1.250,00 eura.

38. Također joj je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu 199,08 eura, pa je tužiteljici dosuđen trošak u iznosu 1.449,08 eura, dok nije priznat trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu jer je tužiteljica oslobođena kao potrošač plaćanja navedenih pristojbi sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18 i 51/23).

39. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

40. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

41. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 19. ožujka 2025.

Sudac

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.