REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

Novi Zagreb-Istok, Turinina 3

Poslovni broj: P-1064/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Martini Klanac, u pravnoj stvari tužiteljice ĆE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Ivan Adžić i Vinko Adžić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa Vedran Kopilović, odvjetnik u OD Žurić i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 4. ožujka 2025. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Vinka Adžića i zamjenika punomoćnika tuženika ŽE, odvjetničkog vježbenika, dana 19. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju ĆE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, isplati ukupan iznos od 3.388,94 eur sa zakonskim zateznim kamatama i to:

- 0,60 eur od 24.10.2005. do isplate,

- 0,36 eur od 19.12.2005. do isplate,

- 2,65 eur od 13.11.2008. do isplate,

- 0,40 eur od 15.12.2008. do isplate,

- 5,67 eur od 12.1.2009. do isplate,

- 9,21 eur od 10.2.2009. do isplate,

- 0,04 eur od 12.3.2009. do isplate,

-11,38 eur od 12.3.2009. do isplate,

- 6,05 eur od 10.4.2009. do isplate,

- 4,20 eur od 13.5.2009. do isplate,

- 3,09 eur od 15.6.2009. do isplate,

- 5,40 eur od 10.8.2009. do isplate,

- 2,53 eur od 9.9.2009. do isplate,

- 3,82 eur od 15.10.2009. do isplate,

- 1,44 eur od 9.11.2009. do isplate,

- 3,64 eur od 23.12.2009. do isplate,

- 6,94 eur od 4.3.2010. do isplate,

- 0,55 eur od 30.3.2010. do isplate,

- 10,26 eur od 9.4.2010. do isplate,

- 12,08 eur od 23.4.2010. do isplate,

- 13,13 eur od 23.4.2010. do isplate,

- 13,16 eur od 23.4.2010. do isplate,

- 17,21 eur od 14.5.2010. do isplate,

- 19,35 eur od 21.6.2010. do isplate,

- 25,67 eur od 13.7.2010. do isplate,

- 0,67 eur od 6.8.2010. do isplate,

- 16,15 eur od 17.8.2010. do isplate,

- 7,99 eur od 20.9.2010. do isplate,

- 33,39 eur od 20.9.2010. do isplate,

- 28,20 eur od 15.10.2010. do isplate,

- 32,59 eur od 10.12.2010. do isplate,

- 16,41 eur od 21.1.2011. do isplate,

- 25,74 eur od 1.2.2011. do isplate,

- 10,16 eur od 24.2.2011. do isplate,

- 30,34 eur od 28.2.2011. do isplate,

- 5,67 eur od 16.3.2011. do isplate,

- 34,17 eur od 12.4.2011. do isplate,

- 39,52 eur od 6.5.2011. do isplate,

- 40,56 eur od 6.5.2011. do isplate,

- 53,13 eur od 13.6.2011. do isplate,

- 53,27 eur od 13.6.2011. do isplate,

- 58,99 eur od 12.7.2011. do isplate,

- 96,77 eur od 11.8.2011. do isplate,

- 58,88 eur od 16.9.2011. do isplate,

- 52,07 eur od 18.10.2011. do isplate,

- 53,01 eur od 15.11.2011. do isplate,

- 53,53 eur od 15.12.2011. do isplate,

- 43,80 eur od 20.1.2012. do isplate,

- 15,53 eur od 9.2.2012. do isplate,

- 47,15 eur od 7.3.2012. do isplate,

- 14,53 eur od 9.3.2012. do isplate,

- 44,95 eur od 19.4.2012. do isplate,

- 15,29 eur od 7.5.2012. do isplate,

- 54,38 eur od 24.5.2012. do isplate,

- 6,98 eur od 8.6.2012. do isplate,

- 62,16 eur od 21.6.2012. do isplate,

- 60,71 eur od 6.7.2012. do isplate,

- 60,05 eur od 3.8.2012. do isplate,

- 55,01 eur od 27.8.2012. do isplate,

- 4,87 eur od 6.9.2012. do isplate,

- 32,14 eur od 24.9.2012. do isplate,

- 23,69 eur od 5.10.2012. do isplate,

- 59,22 eur od 5.11.2012. do isplate,

- 39,51 eur od 5.12.2012. do isplate,

- 18,63 eur od 4.1.2013. do isplate,

- 59,52 eur od 7.2.2013. do isplate,

- 56,57 eur od 7.3.2013. do isplate,

- 56,40 eur od 28.3.2013. do isplate,

- 1,46 eur od 12.4.2013. do isplate,

- 57,24 eur od 21.5.2013. do isplate,

- 54,16 eur od 21.5.2013. do isplate,

- 5,28 eur od 21.6.2013. do isplate,

- 48,05 eur od 16.7.2013. do isplate,

- 53,12 eur od 16.8.2013. do isplate,

- 54,54 eur od 22.8.2013. do isplate,

- 55,52 eur od 10.9.2013. do isplate,

- 47,79 eur od 4.10.2013. do isplate,

- 10,36 eur od 10.10.2013. do isplate,

- 53,32 eur od 17.10.2013. do isplate,

- 3,52 eur od 15.11.2013. do isplate,

- 57,84 eur od 13.12.2013. do isplate,

- 59,05 eur od 13.1.2014. do isplate,

- 58,93 eur od 14.2.2014. do isplate,

- 60,63 eur od 17.3.2014. do isplate,

- 59,44 eur od 16.4.2014. do isplate,

- 58,26 eur od 23.4.2014. do isplate,

- 47,23 eur od 16.5.2014. do isplate,

- 10,13 eur od 11.6.2014. do isplate,

- 57,84 eur od 23.7.2014. do isplate,

- 59,36 eur od 21.8.2014. do isplate,

- 60,56 eur od 22.9.2014. do isplate,

- 61,82 eur od 22.10.2014. do isplate,

- 63,03 eur od 21.11.2014. do isplate,

- 63,60 eur od 19.12.2014. do isplate,

- 0,20 eur od 7.1.2015. do isplate,

- 75,50 eur od 16.1.2015. do isplate,

- 67,79 eur od 4.2.2015. do isplate,

- 32,65 eur od 20.2.2015. do isplate,

- 36,26 eur od 23.2.2015. do isplate,

- 23,61 eur od 23.3.2015. do isplate,

- 59,87 eur od 15.4.2015. do isplate,

- 23,22 eur od 10.6.2015. do isplate,

- 24,10 eur od 12.6.2015. do isplate,

- 11,51 eur od 15.6.2015. do isplate,

- 1,04 eur od 16.6.2015. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljima troškove ovog postupka u iznosu od 2.015,45 eura, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 19. ožujka 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužiteljica povukla tužbu za iznos od 535,67 eura.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi da je sa prednikom tuženika kao kreditorom dana 24. ožujka 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 75842/05 – dalje u tekstu: Ugovor), temeljem kojeg mu je prednik tuženika odobrio i isplatio kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 26.000,00, prema prodajnom tečaju prednika tuženika na dan korištenja kredita. Kredit je ugovoren za adaptaciju stana tužitelja, a ugovoreni rok otplate je iznosio 120 mjeseci.

Točkom 10. b) 1. Ugovora određeno je da se kredit otplaćuje u 120 mjesečnih rata, te da se mjesečne rate plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja za CHF na dan ispunjenja obveze. Na dan puštanja kredita u otplatu prodajni tečaj prednika tuženika u odnosu na CHF je bio 4,820833, međutim tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu brzo porastao te je konstantno povećavan sve do otplate kredita. To je tužitelju uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih obroka kredita, što mu je u velikoj mjeri otežalo plaćanje istog.

Tužitelj navodi da je pri sklapanju predmetnog ugovora o kreditu prednik tuženika koristio nepoštenu poslovnu praksu, te kao jača ugovorna strana (u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo), nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužitelja kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora.

Pri tome ističe tužitelj da je u vrijeme realiziranja spornog kredita prednik tuženika agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR, te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji, sa nižim kamatnim stopama u odnosu na kredite u valuti EUR i samo do određenog roka, kod tužitelja stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Također, prednik tuženika je tužitelja držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije ga upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koje utječu na kretanje tečajeva.

Nadalje navodi da je prednik tuženika prije i u vrijeme zaključenja Ugovora namjerno propustio obavijestiti tužitelja o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Navodi da prednik tuženika tužitelju nije objasnio niti koja je tečajna politika HNB tj. da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama.

U odnosu na ponašanje prednika tuženika (i ostalih banaka), koje je prethodno opisano, udruga Potrošač podnijela je tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (dalje u tekstu: kolektivna tužba) protiv prednika tuženika (tamo 7. tuženik) i 7 ostalih banaka koja je rezultirala donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je, između ostalog, utvrđeno:

a) da je 8 banaka među kojima i prednik tuženika (tamo 7. tuženik) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), i to ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje u tekstu: ZZP/07), i to člancima 96. i 97. ZZP/07, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je navedena presuda u dijelu kojim su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., tako da je sada pravomoćno utvrđeno kako su nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

Tužitelj se u ovoj tužbi, stoga, poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, sve temeljem članka 502.c ZPP u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača o tom pitanju.

Tužitelj je radi rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu navedeni kredit u odnosu na početno stanje preplatio.

Kao prethodno pitanje za ovoj postupak tužitelj predlaže da sud, temeljem članka 12. stavak 1. ZPP, kao prethodno pitanje riješi pitanje ništetnosti ugovornih odredaba predmetnog kredita koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF.

Poziva se pri tome na odredbe čl. 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03 i članka 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07 – dalje u tekstu: ZZP/07), kojima je propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF sudovi su u postupku povodom kolektivne tužbe zauzeli stav da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je potrošačima nametnuta jednostranim odlukama banaka o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Pri tome, sudovi su rješavali pitanje da li su sporne ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i uočljive. Utvrđeno je da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, međutim iste prosječnom potrošaču nisu bile razumljive te je na te odredbe primijenjen test nepoštenosti koji je pokazao da svaki pojedini tuženik prije sklapanja, u vrijeme sklapanja i u vezi sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je prednik tuženika tužitelja tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora o kreditu uvjeravao da je za njega povoljno sklopiti ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da je švicarski franak sigurna valuta. Pri tome je prednik tuženika tužitelja propustio informirati da je švicarski franak bila sigurna valuta samo i isključivo za njega kao davatelja kredita, a nikako ne za tužitelja kao korisnika kredita. Stoga tužitelj kao prosječni potrošač nikako nije mogao razumjeti pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta, a prednik tuženika je kao stručna osoba to znao odnosno morao znati.

Budući da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri obaviješten, niti uz povećanu pažnju i oprez nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.

Tužitelj smatra da je prednik tuženika sukladno načelu savjesnosti i poštenja trebao žitelja informirati o svim rizicima koje on kao potrošač sklapanjem predmetnog ugovora prihvaća, što je sve propustio učiniti. Na taj način smatra tužitelj, prednik tuženika je tužitelja izravno naveo na sklapanje ugovora o kreditu sa tom za tužitelja posebno rizičnom valutnom klauzulom. Zaključuje da prednik tuženika nije postupao obzirno, savjesno, moralno, ni pošteno, te je neravnoteža u pravima i obvezama koja je nastala ugovaranjem tih spornih odredbi nedvojbeno bila na štetu tužitelja i bila je Stoga navodi da je potpuno jasno da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF nepoštene , jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, a čime su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani člankom 87 ZZP/03 i člankom 322. ZOO/05.

Posljedica ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05), sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05).

Stoga tužitelj konačno uređenim tužbenim zahtjevom od 2.1.2025. (koji je uređen nakon provedenog financijskog vještačenja), traži od tuženika vraćanje iznosa od 3.388,94 eura, koji je primljen na osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to detaljno navedeno u izreci pod I. Zaključno, tužitelj potražuje i parnični trošak, sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava da je tužitelj sa prednikom tuženika sklopio ugovor o kreditu broj 75842, ali osporava tvrdnje tužitelja da bi odredbe tog ugovora kojima je ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu bile ništetne, odnosno da su iste u suprotnosti sa zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik prigovara zastari potraživanja. Nadalje, ističe da se u ovom sporu ne mogu direktno primijeniti utvrđenja iz parnice „Potrošač“, jer da je u istoj utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, a da se u ovom postupku trebaju utvrđivati okolnosti svakog pojedinog slučaja. Stoga smatra da je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da su u ugovornom odnosu njega i prednika tuženika postoje pretpostavke nepoštenosti u odnosu na valutnu klauzulu propisane člk. 84. i 81 ZZP (NN 96/03 i 125/07). Navodi nadalje da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru jasna, lako uočljiva i razumljiva, pa da uopće ne može biti predmet ocjene je li poštena ili nije. Osim toga navodi da je tužitelj prije nego je sklopio predmetni ugovor bio dužan i sam se informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati na njegova prava i obveze. Osim toga navodi da je tužitelj potpisom predmetnog ugovora potvrdio da je bio upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora , te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na kunu, dok je kreditor potpisom ugovora od sebe otklonio svaku kakvu odgovornost za rizik preuzet izborom valute. Navodi da su tužitelja i službenici banke bili na raspolaganju kako bi mu pružili sve potrebne informacije i pojašnjenja vezano za valutu. Stoga smatra da tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja niti se može govoriti o značajnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tu posebno napominje da tuženik nije znao niti je mogao znati unatoč svojoj stručnosti za buduća kretanja valute CHF, odnosno za aprecijaciju kao posljedicu ekonomske krize, koju nisu mogli predvidjeti. Osporava visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi provođenju financijskog vještačenja, jer da tužitelj nije dokazao osnov svog zahtjeva, a u slučaju da sud odredi financijsko vještačenje predlaže da se uzmu u obzir i negativne tečajne razlike, kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog.

Konačno predlaže odbiti tužbeni zahtjev, uz naknadi parničnog troška.

3. Tužiteljica je podneskom od 2.1.2025., a nakon provedenog financijskog vještačenja smanjio tužbeni zahtjev sa iznosa od 3.924,61 eur, koliko je potraživao u tužbi 3.388,94 eura, čime je povukao tužbu za iznos od 535,67 eura, kojem povlačenju se tuženik nije protivio, slijedom čega je sud primjenom čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP), sud odlučio kao u izreci rješenja.

4. U dokaznom postupku sud je pročitao Ugovor o kreditu br. 40304707 (list 10-14 spisa), otplatni plan (list 8-9 spisa), proveo je financijsko vještačenje po vještaku Mariu Tkalecu iz Vještak Tkalec d.o.o. (list 79-156 spisa i 170-188 spisa), saslušao je tužiteljicu (list 195-196 spisa), te je pročitao dostavljenu sudske praksu.

5. Ocjenom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, sud je utvrdio da je konačno postavljen tužbeni zahtjev osnovan.

6. Svu naprijed naznačenu dokumentaciju sud je cijenio kao vjerodostojnu, a vjerodostojnost iste niti stranke nisu dovodile u pitanje.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

8. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), propisano je da je sud u postupcima za isplatu vezan za utvrđenja iz presude kojom je utvrđeno da su postupanjem tuženika povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj dužan štititi.

9. Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje prednika tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je nadalje od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda.

10. Slijedom navedenog, sud je stava da je u ovom predmetu, na temelju čl. 502.c ZPP-a, vezan utvrđenjima iz navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

11. Među strankama nije sporno da je tužiteljica sa prednikom tuženika sklopila predmetni Ugovor o kreditu, te da je ispunila svoje obveze prema odredbama tog ugovora, a sporno je jesu li pojedine odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li te odredbe u suprotnosti s propisima kojima je uređena zaštita potrošača. Slijedom toga, sporno je mogu li se utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 primijeniti na ovaj predmet. Nadalje je sporna zastara potraživanja tužiteljice i njena aktivna legitimacija.

12. Uvidom u čl. 11. spornog Ugovora o kreditu, sud je utvrdio da Ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli kojom je iznos anuiteta vezan uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo je takva odredba bila predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.

13. Da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača proizlazi iz samog Ugovora o kreditu i to čl. 3. (namjena kredita je djelomično za adaptaciju, a dijelom za prijevremenu otplatu kredita kod HVB Splitska banka d.d.), ali isto tako i iz iskaza tužiteljice u kojem je rekla da je kredit uzela radi adaptacije stambenog prostora i kako bi isplatila dio kredita, s tim da je dio kredita potrošila na liječenje. Stoga je stav ovog suda da je tužiteljica aktivno legitimirana kao potrošač tražiti povrat preplaćenih iznosa. Treba reći i da je na tuženiku teret dokaza da tužitelj nije potrošač (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju Rev 18/18-2) .

14. Sud je stava da je u ovom predmetu, temeljem čl. 118. Zakona o zaštite potrošača i čl. 502.c ZPP-a, vezan za utvrđenja iz te presude donesene u kolektivnom sporu P-1401/12 od 7.4.2013. Trgovačkog suda u Zagrebu i Pž-6632/17 od 14.6.2018. Visokog trgovačkog suda). To vrijedi neovisno o tome što je u odredbi članka 502.c ZPP-a tek izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu 1. rujna 2019. (Narodne novine RH br. 70/19) odredba dopunjena na način da se izričito naznačilo da je u posebnim parnicama i za isplatu (a ne samo za naknadu štete kako je ranije stajalo) sud vezan za utvrđenja iz odluke povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kao i da je u odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača naznačeno da se utjecaj odluke iz tog postupka odnosi na posebne parnice za naknadu štete. To iz razloga jer je općenito odredbe o tužbi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača potrebno tumačiti polazeći od njihova smisla, dakle teleološki, pa je razvidno da je namjera zakonodavca i prije opisane izmjene bila da se učinak odluke iz postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava proteže i na posebne parnice u kojima pojedinačni tužitelj traži zaštitu zbog upravo tog povrijeđenog prava. U suprotnom, tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava, odnosno odluka povodom te tužbe ne bi imala niti smisla. Stoga nisu osnovani prigovori tuženika u kojima tvrdi suprotno.

15. Međutim, bez obzira na utvrđenja iz kolektivne presude, sud, imajući u vidu shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske iz Odluke br. U-III/5358/21, smatra da tuženik ima pravo dokazivati da je konkretnom potrošaču dao potrebne obavijesti o spornim ugovornim odredbama, kao što tvrdi. Međutim, tuženik nije dokazao da su upozorenja tužitelja o riziku valutne klauzule bila odgovarajuća, a upravo je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora. Naime, navodi tuženika u tom smislu su paušalni.

16. Saslušana je tužiteljica, koja osim što je iskaziva za koje namjene je potrošila kredit, u bitnom je iskazala da je ugovor o kreditu pročitala, ali da nije razumjela odredbe istog. Navela je da je u to vrijeme kredit u valuti CHF bio jedina ponuđena opcija. Ne sjeća se je li u ugovoru postojala odredba o valutnoj klauzuli, te da joj to nitko nije rekao, niti ju je upozorio na valutnu klauzulu. Kredit u valuti CHF je bi jedini ponuđeni i nije se interesirala o samom ugovoru, a nije joj nitko niti objasnio odredbe tog ugovora niti valutnu klauzulu niti promjenjivu kamatnu stopu. Navodi da vjerojatno ne bi uzela kredit sa valutnom klauzulom u valuti CHF da je znala za uvjete sa valutnom klauzulom.

16.1 Sud je stava da iz iskaza tužiteljice, kojeg ocjenjuje životnim, logičnim i vjerodostojnim, ne proizlazi da bi tuženik u konkretnom slučaju tužiteljici dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama niti da bi se o tim ugovornim odredbama posebno pregovaralo i da je tužiteljica imala mogućnost utjecati na iste. Pritom se ponovno napominje da je na tuženoj banci teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora.

17. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je odredba predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli, kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje uz korištenje valutne klauzule (po prodajnom tečaju kreditora za CHF na važećem na dan plaćanja), ništetna.

18. Člankom 323. i 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje-ZOO), propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan vratiti tužiteljici razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli,

19. Kako bi se utvrdio iznos koji je prednik tužitelja preplatio zbog tečajne razlike, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Mariu Tkalecu iz Vještak Tkalec d.o.o., te je on u svom ispravljenom nalazu i mišljenju od 27.12.2024. utvrdio:

- da ukupne pozitivne razlike između plaćenih iznosa na ime anuiteta i anuiteta utvrđenih po tečaju na dan isplate kredita iznose 25.533,94 kn, odnosno protuvrijednost od 3.388,84 eura;

- da samo negativne razlike između plaćenih iznosa na ime anuiteta i anuiteta utvrđenih po tečaju na dan isplate kredita iznose -2.098,44 kn, odnosno protuvrijednost od 278,51 euro;

- da ako se negativne razlike uračunaju sa najstarijim pozitivnim razlikama, ukupno je više plaćeno na ime otplate kredita 23.435,50 kn, odnosno protuvrijednost od 3.110,43 eura.

20. Ovaj nalaz i mišljenje vještaka sud u cijelosti uzima kao vjerodostojan jer ga je vještak izvršio stručno i objektivno prema pravilima struke, jasno je obrazložen, a stranke na sam izračun nisu imale prigovora. Iako je vještak izvršio i obračun negativnih tečajnih razlika, kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog, (postojanje kojih tečajnih razlika tuženik ne osporava), s obzirom da tuženik prigovor radi prijeboja nije jasno odredio, što je bio dužan, a tužiteljica se istom protivila, to sud niti izračunate negativne tečajne razlike uzeo u obzir i priznao tuženiku, već je prihvatio izračun samo pozitivnih tečajnih razlika sukladno kojem izračunu je i tužiteljica uredila i postavila svoj tužbeni zahtjev.

21. Što se tiče zastare u odnosu na potraživanje iz tužbe, treba reći da je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iz objedinjenog pravnog shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba u CHF od 1.3.2022., zastarni rok će početi teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača. Prema tome, s obzirom da je tužba podnesena 12.6.2023., a pravomoćna sudska odluka kojom je utvrđena ništetnost ugovora je donesena 16.6.2018. u odnosu na valutnu klauzulu, zastara u konkretnom slučaju nije nastupila u odnosu na zahtjev za isplatom razlike zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok.

22. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je tužiteljica s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tuženiku isplatila iznos od 3.388,94 eura, pa je zato, sukladno čl. 323. ZOO-a, tuženik dužan tužiteljici vratiti taj iznos. Stoga je odlučeno kao u točki I. presude.

23. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate. Budući da je banka kod ugovaranja odredbi o valutnoj klauzuli bila svjesna posljedica i rizika tih odredbi, sud smatra da je ista nepošteni stjecatelj pa je dužna isplatiti zatezne kamate od dana stjecanja (plaćanja), koji tuženik ne spori, a isti proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka i prometa po kreditu (toč. I izreke).

Stopa zateznih kamata propisana je čl. 29. st. 2. ZOO-a.

24. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl. 154. st. 1. i 155 ZPP-a, a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023 - dalje: Tarifa) i zahtjevu tužitelja.

Tužitelju je dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7/1), trošak sastava podneska od 26.3.2024. i 2.1.2025., u iznosu od 200,00 eura za svaki (tbr. 8/1), trošak zastupanja na ročištima od 21.5.2024., 10.12.2024. 21.1.2025. i 4.3.2025. (Tbr. 9/1), za svako po 200,00 eura, što je ukupno 1.400,00 eura, uvećano za 25% PDV-a od 350,00 eura i plaćeno financijsko vještačenje u iznosu od 265,45 eura, ukupno iznosi 2.015,45 eura.

24.1. Sud tužiteljima nije priznao trošak sastava podneska od 7.4.2024. kojim se očituje na odgovor na tužbu, jer je sve navode iz tog podneska mogao istaknuti u podnesku od 26.3.2024. Isto tako mu nije priznat niti dosuđen trošak sastava podneska od 25.8.2024., je u istom navodi da ne prigovora nalazu i mišljenju vještaka i specificira tužbeni zahtjev sukladno tom nalazu i mišljenju, a radilo se o pogrešnom izračunu u tom nalazu i mišljenju, koje je vještak kasnije izmijenio, tako da taj podnesak tužitelja nije bi potreban.

24.2. Zatezna kamata na parnični trošak teče od dana presuđenja do isplate, a imajući u vidu čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 19. ožujka 2025.

Sutkinja

Martina Klanac

UPUTA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka, iste Županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika