Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
Poslovni broj: P-2441/2019-44
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja OS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Predragu Jengiću, odvjetniku u [adresa] protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. [adresa], OIB 02535697732, zastupana po punomoćnicima iz OD Leko i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 05. veljače 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika stranka, te javne objave od 19. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su dijelovi ugovornih odredaba Ugovora o kreditu broj 9010960251 sklopljenog dana 19.01.2006. g. između tužitelja OS kao korisnika kredita i založnog dužnika i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb kao davatelja kredita, koji je solemniziran po javnom bilježniku Ermini Radić, dana 23.01.2006. g. pod posl.br. OU-23/2006 i to članka 4. i članka 7.2. u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci Banke o kreditiranju građana o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te članka 1., članka 4., članka 6. i članka 7.2 u dijelu kojim je ugovoreno da se glavnica kredita i iznosi anuiteta vežu uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju Privredne banke Zagreb d.d. na dan plaćanja, ništetni i ne proizvode pravne učinke.
II. Utvrđuje se da su dijelovi ugovornih odredaba Ugovora o kreditu broj 9011109775 sklopljenog dana 27.03.2006.g. između tužitelja OS kao korisnika kredita i založnog dužnika, ĐS kao sudionika s jedne strane i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb kao davatelja kredita s druge strane, koji je solemniziran po javnom bilježniku Ermini Radić, dana 29.03.2006. godine, pod posl.br. OU-102/2006 i to članka 4. i članka 7.2. u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odluci Banke o kreditiranju građana o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te članka 1., članka 4., članka 6. i članka 7.2 u dijelu kojim je ugovoreno da se glavnica kredita i iznosi anuiteta vežu uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju Privredne banke Zagreb d.d. na dan plaćanja, ništetni i ne proizvode pravne učinke.
III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB dioničko društvo sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732 tužitelju OS iz [adresa]. OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 7.770,81 eura sa pripadajućom zateznom kamatom počevši od 01.10.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023 do 29.12.2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
IV. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB dioničko društvo sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, tužitelju OS iz [adresa]. OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplatiti iznos od 1.706,97 eura.
V. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB dioničko društvo sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, tužitelju OS iz [adresa]. OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplatiti iznos od 3.431,20 eura sa pripadajućom zateznom kamatom počevši od 01.10.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023 do 29.12.2023. određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
VI. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB dioničko društvo sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, tužitelju OS iz [adresa]. OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, isplatiti iznos od 588,54 eura.
VII. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju prouzročeni parnični trošak u visini od 6.750,48 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. ožujka 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troška tužitelj odbija.
riješio je
Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 31. siječnja 2025.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi navodi kako je sa tuženikom sklopio dana 19. siječnja 2006. ugovor o kreditu broj 9010960251 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 54.000,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju za devize kreditora na dan korištenja kredita. Tužitelj je sa tuženikom zaključio i drugi ugovor o kreditu broj 90111009775 dana 27.03.2006 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju za devize kreditora na dan korištenja kredita. Oba ugovora su sklopljena radi adaptacije obiteljske kuće, zadovoljenja privatnih potreba odnosno rješavanje stambenih pitanja za sebe i svoju obitelj što je vidljivo iz čl. 2 Ugovora. Tužitelj je s tuženikom sklopio i dodatak za oba ugovora o kreditu kojim je sukladno ZID ZPK izvršena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR. U čl. 4 st.1 oba ugovora o kreditu ugovorena je kamatna stopa kao promjenjiva koje će se mijenjati jednostranom odlukom banke, a u trenutku ugovaranja iznosila je 4,65% godišnje. Tužitelj navodi kako o toj odredbi ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovarao, već je ista uključena u standardni tipski obrazac ugovora o kreditu te je kao takva ponuđena tužitelju koji je kao korisnik kredita mogao prihvatiti ugovor s takvom odredbom ili odbiti sklopiti ugovor. Početna kamatna stopa se ubrzo počela mijenjati na način da je samo rasla. Tužitelj se poziva na odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-14501/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014 i Pž-6642/2017 od 13. lipnja 2018. kojoj je utvrđeno kako su nepoštene odredbe ugovora o kreditu o ugovorenoj kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke jer da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo slijedom čega su iste ništetne. Navodi kako presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa za zaštitu potrošača sukladno čl. 118 ZZP i čl. 502 c ZPP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Kako su ništetne odredbe ugovora u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano i bez ugovorenih preciznih, jasnih i razumljivih kriterija promjene kamatne stope poznatih korisniku kredita, mijenjati kamatnu stopu to iste ne proizvode pravni učinak slijedom čega da mu je tuženik dužan vratiti cjelokupni novčani iznos koji mu je platio na ime uvećanih kamatnih stopa, a preko iznosa početno ugovorene kamatne stope (4,65 %). Nadalje tužiteljica navodi da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je glavnica vezana za valutnu klauzulu u CHF naime tuženik tužiteljicu u odnosu na oba ugovoru o kreditu ni na koji način nije jasno i transparentno objasnio učinak svih faktora koji utječu na njega, i njegovu kreditnu zaduženost, nisu mu izloženi točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao procijeniti rizike koje je sklapanjem ugovora s takvim odredbama preuzeo te nije mogao znati ukupne ekonomske posljedice koja za njega mogu proizaći iz takvih ugovornih odredbi. Tužitelj se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018. kojom je pravomoćno odlučeno ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti jer prije ni u vrijeme zaključenja tijekom pregovora banke kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Što je imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga su te odredbe ugovora o kreditu nepoštene a slijedom toga i ništene pozivom na odredbu čl. 87 ZZP-a. Nadalje navodi kako su stranke sklopile dodatak za oba ugovora o kreditu po ZID ZPK, no neovisno o sklopljenom dodatku tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa koje je tužena stekla bez osnove. Tužitelj drži da provedenom konverzijom i uspostavom nove EUR neotplaćene glavnice nije obeštećen, na način da se vratio u onu činjeničku poziciju u kojoj bi se nalazi da nije bilo ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Učinjenom konverzijom priznate su tužitelju iznosi koji su stečeni bez osnove, no nisu uzete u obzir njegove obveze po inicijalnim otplatnim planovima dakle tužitelj nije u potpunosti obeštećen. Po ugovoru o kreditu broj 251 tužitelj stoga traži povrat iznosa od 29.900,61 kn, u odnosu na ugovor o kreditu broj 775 iznos od 10.107,85 kn sa zakonskom zateznom kamatom. Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom je utvrđuje ništetnost odredbi oba ugovora o kreditu i to čl. 4 i 7 u kojem je ugovorena promjenjivost kamate stope sukladno jednostranoj odluci banke te u dijelku čl. 1, čl. 4, čl. 6 i čl. 7.2 u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita i iznosi anuiteta vežu uz valutu CHF te povrat iznosa od 29.900,61 kn i iznosa od 10.107,85 kn sa zakonskom zateznom kamato, sve uz naknadu parničnog troška.
U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbene zahtjeve u cijelosti. Ističe prigovor zastare naime prama niti jedno propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe ne prekida zastaru za konkretno potraživanje. Ističe kako je ugovor je konvertiran sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama ZPK-a. Činjenica prihvata konverzija da je odlučna za nastavak ovog postupka. Sklapanjem Anexa ugovora prestao je postojati osnovni ugovor o kreditu, pa je u cijelosti promašen postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja, pa na temelju tog ugovora tužitelj ne može ništa niti potraživati od banke. Sve tužiteljeve uplate, s osnove povišenja kamatne stope i tečaja CHF uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate u otplatu usporednog kredita u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK. Konverzija je nastupila na temelju valjano očitovane volje tužitelja, koja konverzija je izvršena sukladno Zakonu, a sklapanjem anexa nastao je novi pravni odnos između tužitelja i tuženika te su time riješili sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije, na način propisan Zakonom. Prihvatom konverzije tužitelje je prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava sve uplate po svim osnovama koje je tužitelj izvršavao pa tako i uplate po osnovi kamate, a usvajanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj, značilo bi zapravo dvostruku naplatu na temelju konverzije tuženik je priznao i obračunao uplate- preplate te na temelju donijete presude tužitelj bi ponovno naplatio taj isti iznos s osnova kamate.
Navodi da je nesporno da Zakon o obveznim odnosima u čl. 22 i 26 izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu, a osim toga sadržaj Ugovora te njegovo postupanje da su u cijelosti usuglašeni s lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Naveo je da u Ugovoru o kreditu se ne navodi da se kredit uplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama već da u Ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima te da je smisao zakonske odredbe čl. 22 ZOO-a jer da se cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. Naveo je da kako je temeljem čl. 22 ZOO-a valutna klauzula nedopuštena onda da je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud u okviru svoje zakonske uloge smije tu odredbu primjenjivati. Naveo je da zbog opstojnosti primjene valutne klauzule postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli, a s obzirom na regulatorne propise HNB-a gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika i realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio drže u stranoj valuti. Tuženik potom navodi da je Ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika i da ima snagu javnobilježničkog akta te da bez obzira na činjenicu da su sklapani ugovori o kreditu i solemnizacija istog odraz stvarne volje ugovornih strana da u konkretnom slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima već da je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu pa da je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe tog Ugovora neosnovan. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora da nije izdvojio niti jedno pitanje koje je sporno ili tražio bilo kakva rješenja svojih ugovornih obveza unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika i da se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Banke ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, a što da je tužitelj nesporno i učinio i da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Potrošač/korisnik kredita poslovno je sposobna osoba koja je od njega prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom Ugovora, a taj isti Ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Tuženik navodi kako tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske obzirom da isti očito zaključuje da je temelj te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Sud da nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nego da je nedopuštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Naveo je da kamata koja bi se odnosila na konkretni Ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, dakle da je nesporno da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa te da tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Također da je nesporna činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali da su ga do tada obvezivale odredbe tada važećeg propisa na definiranje uvjeta o promjenjivosti kamatne stope čemu da je on u cijelosti udovoljio. Što se tiče nezakonitosti kamatne stope sukladno odredbama ZOO-a jedino koliko ugovorena visina kamatne stope ne prelazi zakonom dopuštenu visinu stope da se ista može smatrati nezakonitom. ističe kako sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja Ugovora te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladnosti njima po potrebi korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom, a tužitelj da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima na najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Tužitelj da je izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope stoga da nije bilo mjesta primjeni bilo koje druge kamatne stope po kreditu izuzev tako ugovorene. Nadalje navodi da kod ugovaranja promjenjive kamatne stope je riječ o samostalnom određivanju cijene i da tako sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu te da temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva da se izravno dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera pa da navedeno sukladno odredbi čl. 143 st. 1 i 2 ZOO-a i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Naveo je da kriteriji promjene kamatnih stopa odnosno način obračuna kamate s određenim općim uvjetima poslovanja banke, a što da znači da on ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Njegovo postupanje u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u njegovom postupanju kao i da promjenama kamatne stope nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Naveo je da nije moguće proglasiti nevažećim postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a što da nije bila volja ugovornih strana, a čime bi izazvala povredu načela jednake vrijednosti činidaba. Naveo je da je jedino nedvojbeno što proizlazi iz navoda tužitelja zahtjev na promašenoj premisi – da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje kao i da je tuženik dužan tužitelju vratiti razliku kamata kao i razliku tečaja za CHF koji je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Naveo je da čak štoviše da je potraživanje tužitelja kao i da je kamatna stopa trebala ostati fiksna da negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojoj se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u Ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora te da je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da za čitavo razdoblje trajanja Ugovora o kreditu zaračuna početnu kamatnu stopu. Naveo je da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje prakse Vrhovnog suda RH jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa da je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna. Konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom Ugovoru da su određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva. Naveo je da nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate, a u konkretnom slučaju da ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamate i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom.
Predlaže odbiti tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.
Tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 31. siječnja 2025. po provedenom financijskom vještačenju te u odnosu na prvi ugovor o kreditu potražuje iznos od 7.770,81 EUR s osnove preplate kamatne stope i tečaja sa zakonski zateznim kamatama od 01. 10. 2015. do isplate, te iznos od 1.706,97 EUR ( kao razliku između obračunanih zakonskih zateznih kamata na utvrđene preplaćene iznose kamate i tečaja do 30.09.2015. s utvrđenom razlikom glavnice utvrđene u konverziji s jedne strane i preplatu priznatu u konverziji), a u odnosu na drugi ugovor o kreditu iznos od 3.431,20 EUR s osnove preplate kamatne stope i tečaja sa zakonski zateznim kamatama od 01.10.2015. do isplate, te iznos od 588,54 EUR kao razliku između obračunanih zakonskih zateznih kamata na utvrđene preplaćene iznose kamate i tečaja do 30.09.2015. s utvrđenom razlikom glavnice utvrđene u konverziji s jedne strane i preplatu priznatu u konverziji.
Tuženik u podnesku od 4. veljače 2025. ističe kako se protivi preinaci tužbenog zahtjeva učinjenoj u podnesku tužitelja od 21. siječnja 2025. naime tužitelj je povisio tužbeni zahtjev jer je tužbom potraživao iznose od 3.968,52 EUR/29.900,61 kn i 1.341,53 EUR/10.107,85 kn dok je podneskom od 31.01.2025. tužitelj potražuje ukupno 13.497,52 eur.
Sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva učinjenu u podnesku tužitelja od 31. siječnja 2025. naime tužitelj je tek po provođenju financijskog vještačenja mogao konačno određeno postaviti visinu tužbenog zahtjeva, povišenje postojećeg tužbenog zahtjeva je proizašlo iz iste činjenične i pravne osnove -preplata kamate i tečaja zbog ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, obračunatih zakonskih zateznih kamata (već zatraženih u tužbi) na tako utvrđene iznose preplate do 30.09.2015., te razlika glavnice utvrđene u konverziji zbog nastale zbog primjene tečaja CHF na dan konverzije a ne po početnom tečaju zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, stoga u konkretnom slučaju po stavu suda ne radi se o pravoj preinaci tužbenog zahtjeva, naime pa je pozivom na odredbu članka 190. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ovaj sud dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva slijedom čega je odlučeno kao u izreci ovog rješenja. Pored toga preinaka tužbenog zahtjeva je dopuštena sukladno zaključku Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV 162/2021 od 26.11.2021. koji glasi: U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja. Sud je proveo dokaze uvidom u dokumentaciju priležećoj spisu, saslušan je tužitelj i svjedokinja ĐS, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Dijani Tomljanović - Butković.
Ocjenom svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud smatra tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.
Između stranaka nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita te tuženika kao kreditora i davatelja kredita, sklopljena dva ugovora o kreditu, prvim ugovorom tužitelju je odobren kreditu u iznosu od 54.000,00 CHF, a drugim ugovor o kreditu iznos od 23.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za EUR važećem na dan korištenja kredita, namjena oba kredita adaptacija stambenog objekta u k. o. [katastarska općina]. Člankom 4 ugovorena je kamata od 4,65% godišnje te je ugovoreno se promjena kamate stope vrši sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Nije sporno niti to da su stranke temeljem ZID ZPK zaključile 08.12.2015. Aneks za oba ugovoru-konverziju prema kojoj je na dan 30.09.2015. utvrđena za prvi ugovor o kreditu preplata u visini od 2.909,44 EUR, a za drugi ugovor o kreditu preplata 1.432,15 EUR a koja se preplata članku 5 aneksa ugovora o kreditu koristi za podmirenje budućih obveza sukladno čl. 19 c ZID ZPK.
Tužitelj je potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN- 96/03), naime sklopio je predmetni pravni posao kao fizička osoba u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti što se konačno vidi iz sadržaja samog ugovora o kreditu-radi se kreditu koji je odobren za adaptaciju stambenog objekta u k. o. [katastarska općina]. Iz iskaza tužitelja i svjedokinje ĐS supruge tužitelja proizlazi kako se kuća koja je adaptirana sastoji od tri stambene jedinice od kojih u jednoj živi tužitelj s obitelji-stan na prvom katu, u drugoj u prizemlju je živjela njegova sada pokojna majka i treća u prizemlju se iznajmljuje godinama, novac je utrošen za promjenu krova na kući, preostali novaca se utrošio na uređenje kupaonice stana u kojem živi s obitelji i uređenje stana u kojem je živjela majka. Stoga tužitelj uživa zaštitu kao potrošač jer suprotno utvrđenju suda tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao.
Sporno je među strankama može li tužitelj tražiti utvrđenje ništetnim dijela odredbi ugovora o kreditu vezano ugovorene valutne klauzule u CHF nakon što je sklopio dodatak osnovnom ugovoru o kreditu tzv. konverziju primjenom odredbi ZID ZPK i slijedom takvom utvrđenja ima li pravo na povrat s osnove preplaćene kamate i zbog nezakonite primjene valutne klauzule u CHF.
Pravo na utvrđenje ništetnosti se ne gasi, tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO- a, niti nagodbom stranaka. Sklapanjem Anexa ugovor o kreditu prema ZID ZPK ne nije tužitelju onemogućeno tražiti tvrđenju ništetnim pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
Člankom 19.c ZID ZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., točkom 1. -3. propisano je kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (toč. 1.), u točki 2. članka 19.c ZID ZPK propisano je da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u toč. 3. članka 19.c ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju, poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., a u svezi postavljenog pravnog pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, no isto ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.
U konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više pretplatio, a tuženica primila, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada. Posebno se ističe i to da iz sadržaja Aneksa ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužitelj odrekao prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tužitelj i tuženica sklapanjem dodataka predmetnom Ugovoru o kreditu nisu izmijenili odredbe iz osnovnih ugovora u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita te postigli i sporazum o raspolaganju preplatom. Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF i bez primjene valutne klauzule kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge - izvanugovorne odnose među strankama. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnovu zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a identična je situacija i sa valutnom klauzulom. Konverzije ne predstavlja niti može predstavljati volju tužitelja kao potrošača za nadomještavanjem ništetnih odredbi ugovora o kreditu to ne ukazuje niti ZID ZPK niti se to može iščitati iz odredbi dodatka ugovoru. U ostalom visina preplate utvrđene prema Aneksu ugovora, a primjenom ZID ZPK je znatno niža od visine preplate zbog primjene ništetnih odredbi ugovora o kreditu kako je to vještak u ovom postupku utvrdio o čemu će se detaljnije govoriti u nastavku obrazloženja ove odluke. U konačnici kod tužitelja niti nema preplate po konverziji pa da bi bilo govora o nekakvom obeštećenju.
Stoga tužitelj neprijeporno ima pravni interes za podnošenje ove tužbe.
Pravo na isticanje ništavosti ne zastarijeva te jednom utvrđene ništave odredbe ne mogu konvalidirati pa nema zapreke utvrđenju ništavosti pojedinih ugovornih odredbi i ako je tuženik naknadno uskladio svoje poslovanje sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju.
Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene odluka donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošač.
Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. t. 1. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a ovdje je tome slučaj. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a tj. a to je da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a st. 1. ZPP-a.
Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 6. koja se odnosi na ugovornu kamatu i promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.
Iz iskaza tužitelja neprijeporno proizlazi da se o načinu promjene kamatne stope koja će ovisiti isključivo o jednostranoj odluci kreditora-banke nije pojedinačno pregovaralo, radilo se o tipskom unaprijed pripremljenom ugovoru, na sadržaj istog nije se moglo utjecati, tužitelju nije objašnjeno kako i na koji način će se vršiti promjena kamatne stope i o čemu će ta promjena ovisiti, odnosno koji su to parametri koji utječu na promjenu iste. Informacija da promjena kamate ovisi o stanju na tržištu nije dovoljna da bi potrošač mogao znati što točno utječe na visinu kamate stope i za ubuduće procijeniti ekonomske posljedice za sebe.
Sagledavajući sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača nedovoljno razumljiva. Naime, navedenom odredbom promjena kamatne stope vezana je isključivo za Odluku banke o kamatnim stopama, odnosno akt tuženika, koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsko obrazovanje, te koji se bave bankarskim poslovima. Dakle, odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužitelju kao prosječnom potrošaču nikako nisu mogle biti nikako razumljive. Naime, odredbom čl. 4. predmetnog Ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta početna kamatna stopa godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Stoga nikako nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bila u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Tijekom postupka ni na koji način nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelja prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.
Tuženik je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što nije učinjeno, naime tuženik suprotno nije dokazao. Dakle tuženik nije dokazao da se pojedinačno pregovaralo sa tužitelj u pogledu odredbe ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjive kamatne stope koja će ovisiti o odluci banke, na tu odredbu tužitelj ni na koji način nije mogla utjecati, a ista je svakako za svakog prosječnog potrošača nejasna i nerazumljiva, suprotna stoga načelu savjesnosti i poštenja čime je tužitelju svakako nastala neravnoteža u njezinim pravima i obvezama na njezinu štetu. (čl. 81. st. i i 96. ZZP- a).
Stoga kao ovaj sud utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i to one odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednokratnoj odluci banke a sadržana u čl. 7 i čl. 7 toč. 2 predmetnog ugovora pa je odlučeno kao u točki 1. i 2. izreke ove presude.
Što se tiče valutne klauzule tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj.
Tužitelj u iskazu navodi kako je u banku došao s namjerom da zaključi ugovor o kreditu u valutu EUR , no kada je došao u banku da je nagovoren da podigne kredit u valuti CHF, o samoj valuti ništa mu posebno nije pojašnjeno samo je rečeno da je kamatna stopa u valuti CHF niža i da zašto bi plaćao više. Prihvatio je konverziju u valutu EUR jer je EUR ipak sigurnije, nije se znalo što će biti s CHF-om.
Iz navedenog jasno proizlazi kako tuženik je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo, tuženik ničim nije dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.
Naime jasno je da tuženik prilikom pregovaranja s tužiteljem nije informirao tužitelja na način da su mu bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na određivanje njezine obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, tj. nije dokazao da su okolnosti vezano uz sklapanje konkretnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu chf bile drugačije od onih utvrđenih u kolektivnom sporu. Nadalje utvrđeno je da ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta vezana uz glavnicu CHF uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može provjeriti jer nema kriterija. Suprotno utvrđenju ovoga suda tuženik nije dokazao, nije predložio provođenje dokaza kojim bi dokazao da je tužitelja kao prosječnog potrošača informirao o svim činjenicama važnim za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije ga informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti glede valutne klauzule vezane za CHF.
Nadalje valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.
Potom prema praksi Europskog suda za ljudska prava u predmetu C-186/2016 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena, već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a tuženica nije dokazala da bi tužitelju pružila dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke, eventualne rizike (promjena tečaja i sl.), a niti je dokazala da je tužitelju pružila na jasan i nedvojben način sam postupak konverzije.
Stoga je dio odredbi oba ugovora o kreditu, koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF nepošten, a posljedično tome i ništetan, pa je odlučeno kako u točki I i II izreke ove odluke.
Odlukom Vrhovnog suda Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. jasno je istaknuto da je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da je tuženik, zajedno s ostalim tuženim bankama, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita te je opisan način i izneseni su razlozi takvih povreda, te stoga u pojedinačnim postupcima nema potrebe za ponovnim provođenjem dokaza na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe o kojom uz povrijeđeni interesi i prava potrošača. U predmetnoj odluci također je istaknuto da bi ponovno izvođenje dokaza u pojedinačnim postupcima pokrenutim od strane potrošača bilo u suprotnosti s člankom 502. a ZPP- a i člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača kojim se propisuje direktan učinak utvrđena iz kolektivnog spora na pojedinačne postupke.
Činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu je su li pojedine ugovorne odredbe ništave jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora pa tako niti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Javni bilježnik je prije ovjere pročitao ugovor strankama no nije im objašnjavao načine i razloge mijenjanja kamatne stope niti pojašnjavao razloge promjene tečaja i posljedice koje iz toga mogu proizaći. To je bila obveza tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora, a koja obveza nije od strane tuženika ispoštovana.
Kako su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su vezane jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ništetne tuženik je u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.
U odnosu na prigovor zastare valja navesti kako u pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 30.05.2014. g. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo 13. lipnja 2019. g (u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom), a tužba je podnesena 12. lipnja 2019. g. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 2023. g. s obzirom da je presuda Pž-6632/17 o valutnoj klauzuli donesena 14. lipnja 2018. g. Ovo stoga što sve posljedice utvrđenja navedenih presuda donesenih u korist potrošača nastupaju od donošenja takve presude suda uvažavajući zastarni rok od pet godina.
U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja od 31. siječnja 2025. koji je preciziran sukladno nalazu i mišljenju vještaka također nije osnovan prigovor zastare, naime prema pravnom shvaćanju zauzetom na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 27. svibnja 2024. u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju preinake ako su i učinjene, učinjene su iz iste činjenične i prave osnove pa zastare nema jer ista prekida već podnošenjem tužbe.
Iz nalaza i mišljenja dopunskog nalaza stalnog sudskog vještaka Dijane Tomljanović-Butković i utvrđeno je u odnosu na prvi ugovor o krdeitu da pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja aneksa ugovora o kreditu 4,65%, te od 01.01.2014. zakonska kamata od 3,23% tužitelj je na ime kamata do konverzije više uplatio 2.799,59 EUR, tada manje plaćenih kamata nije bilo Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatio 4.971,22 EUR. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije, manje uplatio 298,10 €. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 1.383,36 €, nadalje preplata priznata u konverziji iznosi 2.949,21 EUR, zatezna kamata na preplatu kamate do 30.09.2015. iznosi 1.766,54 EUR, zatezna kamata na preplatu tečaja iznosi 1.506,28 EUR - Tabela 4 dopunskog nalaza i mišljenja od 11.11.2024. Dakle, tuženik je za navedeni iznos manje umanjio glavnicu prilikom konverzije. U odnosu na drugi ugovor o kreditu pod pretpostavkom da se kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja aneksa ugovora o kreditu 4,65%, te od 01.01.2014. zakonska kamata od 3,23% tužitelj je na ime kamata do konverzije više uplatio 1,198,92 EUR, tada manje plaćenih kamata nije bilo. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije, više uplatio 2,232,28 EUR. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika do konverzije, manje uplatio 82,10 eur €. Nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji (razlika glavnice) na dan 30.09.2015. iznosi 594,95 €, nadalje preplata priznata u konverziji iznosi 1.451,73 EUR, zatezna kamata na preplatu kamate do 30.09.2015. iznosi 756,20 EUR, zatezna kamata na preplatu tečaja iznosi 689,12 EUR Tabela 8 dopunskog nalaza i mišljenja od 11.11.2024.
Tužitelj nakon dopune nalaza i mišljena od 11. studenog 2024. nije istakao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.
Tuženik je istako prigovore pravne prirode, nije osnovan prigovor o tome da se izračun vještaka temelji kao da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa, naime kako se konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnost odredbe čl. 4. ugovora i to dijela kojim je ugovoren način na koji će dolaziti do promjene kamatne stope, dok je u preostalom dijelu ta ugovorna odredba valjana. Zbog toga razliku pretplate valja utvrđivati kao razliku između valjano ugovorene kamatne stope i kasnijih nevaljanih jednostranih povećanja kamatnih stopa, a kako je to vještačenjem pravilno utvrđeno. Posebice se ističe da je za razdoblje od 01.01.2014. do rujna 2015. kod obračuna preplate valjalo primijeniti kamatu od 3,23 % to je kamata koju je odredio zakonodavac temeljem ZID ZPK, ona nije utemeljena na jednostranoj odluci.
Tuženik je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015., sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), uzevši u obzir sve uplate tužitelja, pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao njegova preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, te je na taj način matematički izjednačio tužitelja sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose kako su utvrđeni u osnovnom nalazu i mišljenju vještaka i dopuni istog.
Ovaj sud nalaz vještaka prihvaća u cijelosti kao objektivan te izrađen sukladno pravilima struke, vještak je u potpunosti odgovorio na danu mu zadaću od strane suda.
Tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 31. siječnja 2025. prema nalazu i mišljenju vještaka i dopuni istog te potražuje u odnosu na prvi ugovor o kreditu broj 9010960251 preplaćene iznose zbog primjene odredbe promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke iznos od 2.799,59 € zbog primjene odredbe valutnoj klauzuli u CHF iznos od 4.971,22 € odnosno ukupno 7.770,81 EUR, u odnosu na drugi ugovor o kreditu preplaćene iznose zbog primjene odredbe promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke iznos od 1.198,92 €, zbog primjene odredbe valutnoj klauzuli u CHF iznos od 2.232,28 € odnosno ukupno 3.431,20 EUR se sa zakonskim zateznim kamatama od 01. 10.2015. do isplate. Nadalje, uzimajući u obzir utvrđene iznose preplate koji su tužitelju priznati u konverziji oba ugovora o kreditu tužitelj potražuje za prvi ugovor o kreditu razliku između iznosa preplate glavnice utvrđene u konverziji u visini od 1.383,36 EUR i zakonskih zateznih kamata izračunati na utvrđene iznose preplate tečaja i kamate do 30.09.2015. (1.766,54 EUR + 1.506,28 EUR) s jedne strane i preplatu iz konverzije u visini od 2.949,21 EUR , a koja iznosi 1.706,97 EUR, a za drugi ugovor o kreditu razliku između iznosa preplate glavnice utvrđene u konverziji u visini od 594,95 EUR i zakonskih zateznih kamata izračunati na utvrđene iznose preplate tečaja i kamate do 30.09.2015. (756,20EUR + 689,12 EUR) s jedne strane i preplatu iz konverzije u visini od 1.451,73 EUR , a koja iznosi 588,54 EUR .
U konačnici primjenom odredbe čl. 323 i čl. 1111 ZOO- valjalo je usvojiti konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja te naložiti tuženiku da tužitelju zbog primjene ništetne odredbe promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke iznos od i zbog primjene ništetne odredbe valutnoj klauzuli u CHF za prvi ugovor o kreditu isplati iznos od 7.770,81 EUR , a za drugi ugovor o kreditu iznos od 3.431,20 EUR sve pobliže opisano u točkama III i V izreke ove odluke.
Na navedene iznose od 7.770,81 EUR i 3.431,20 EUR tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od 01.10.2015. pa nadalje jer su zakonske zatezne kamate do tog datuma već obračunate i uračunate temeljem čl. 172 ZOO-a kod utvrđenja konačnog iznosa koji tužitelju treba dosuditi (u daljnjem tekstu ovog obrazloženja dodatno obrazloženo) pa je odlučeno kao u točki III i IV izreke.
Tuženik je danom uplate tužitelja stekao određeni iznos bez osnove. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno je nepošteno postupanje banaka prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je onda jasno da su banke nesavjesno postupale slijedom čega zakonska zatezna kamata koja je izračunata na iznose preplate tečaja i kamatne stope ima teći od dana stjecanja, a sve temeljem odredbe čl. 1115 ZOO-a, a ne kako to tuženik tvrdi u odnosu na preplaćene kamate od dana nakon pravomoćnosti odluke VTS- a dakle 14. lipnja 2014. odnosno na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule od dana 15. lipnja 2018. ili pak podnošenjem tužbe jer je tuženik nepošteni stjecatelj navedenih preplaćenih novčanih iznosa i od dana uplate po tužitelju teče zakonska zatezna kamata na iste.
U odnosu na razliku glavnice za oba ugovora o kreditu koju tužitelj potražuje ovom tužbom i čiji iznos uzima u obzir kod prebijanja potraživanja tužitelja s preplatom koja je tužitelju priznata u konverziji valja navesti kako i to potraživanje tužitelju pripada, naime kod izračuna glavnice na dan konverzije korištene je tečaj CHF koja je vrijedio na taj dan, no kako je ništena odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti obračun ostatka glavnice na dan konverzije trebalo je sačiniti po početnom tečaju CHF-a. Točno je da je tužitelj svojevoljno prihvatio dodataka ugovoru o kreditu, no u tom trenutku nije znao da je ništena odredba ugovora o kreditu u kojem se valuta obveze veže uz valutu CHF, naime pravomoćna odluka je u tom dijelu odnesena tek 13. lipnja 2018.
Tužitelj je kod preciziranja tužbenog zahtjeva uzeo u obzir preplatu priznatu u konverziji. Prema odredbi čl. 19 toč. 5 ZID ZPK ako ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR.
U ovoj konkretnoj pravnoj stvari čl. 5 Aneksa stranke su suglasno utvrdile kako će se iznos preplate iz oba ugovora o kreditu koristiti za namirenje budućih obroka sve prema čl. 19 toč. 5 ZID ZPK, a taj iznos preplate zapravo predstavlja samo minimalno obeštećenje potrošača ovdje tužitelja zbog primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke i odredbi o valutnoj klauzuli u CHF stoga je potraživanje tužitelja valjalo umanjit za navedeni iznos preplate i to primjenom odredbe čl. 172 ZOO-a Naime, u skladu s člankom 172. Zakona o obveznim odnosima, kada netko vraća dugove, najprije plaća kamate, pa tek potom vraća glavnicu. Budući da su do dana konverzije već dospjele određene zatezne kamate, onda se najprije preplata iz konverzije prebija s tim zateznim kamatama, pa tek ako zatezne kamate nisu dovoljne da bi se prebila preplata iz konverzije, ostatak se prebija s glavnicom preplaćenih iznosa.
U dopuni nalaza i mišljenja vještaka obračunate su zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose preplate tečaja i kamate do 30.09.2015. i utvrđena i visina razlike glavnice te je tužitelj sukladno odredbi čl. 172 ZOO-a tako utvrđene iznose prebio s preplatom iz konverzije. Dakle uzimajući u obzir utvrđene iznose preplate koji su tužitelju priznati u konverziji oba ugovora o kreditu, tužitelju je za prvi ugovor o kreditu, a nakon prebijanja razlike između zakonskih zateznih kamata izračunati na utvrđene iznose preplate tečaja i kamate do 30.09.2015. (1.766,54 EUR + 1.506,28 EUR)i iznosa preplate glavnice utvrđene u konverziji u visini od 1.383,36 EUR s jedne strane i preplate iz konverzije u visini od 2.949,21 EUR valjalo dosuditi iznos 1.706,97 EUR, a za drugi ugovor o kreditu, a nakon prebijanja razlike između zakonskih zateznih kamata izračunati na utvrđene iznose preplate tečaja i kamate do 30.09.2015. (756,20EUR + 689,12 EUR) i iznosa preplate glavnice utvrđene u konverziji u visini od 594,95 EUR s jedne strane i preplatu iz konverzije u visini od 1.451,73 EUR, valjalo je dosuditi iznos od 588,54 EUR pa je odlučeno kao u točkama IV i VI izreke ove odluke.
U odnosu na negativne razlike ovaj sud je mišljenja da za iste nema osnova umanjivati potraživanje tužitelja. Ovo stoga što je člankom 323. stavak 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja. Uostalom, visina preplate predstavlja razliku svih iznosa plaćenih anuiteta zbog primjene valutne klauzule, a u vrijeme kada je zbog tečajne razlike plaćao anuitete po nižem tečaju CHF tužitelj nije ništa primio i nije nepošten stjecatelj niti postoji pravna osnova da tužitelj vrati tzv. negativne razlike, odnosno da tuženik ostvari pravo na tražbinu po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.
Naposljetku valja navesti kako je rješenjem Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. odlučeno - "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Tuženik nije postavio procesno pravni prigovor prijeboja, niti materijalno pravni prigovor niti podnio protutužbu sve do zaključenja prethodnog postupka, pa sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima.
Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. i 155 Zakona o parničnom postupku pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku valjalo je priznati trošak sastava tužbe u visini od 250 bodova (Tbr 7 toč.1), za sastav podnesaka od 05.12.2019., 01.06.2020 i 06.11.2020. svaki u visini od po 250 bodova (Tbr 8 toč.1), za sastav podneska od 13.10.2023., 11.11.2014. i 31.01.2025. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr 8 toč. 3), za sastav podneska od 12.06.2023. (zaprimljen 17.07.2023. zbog štrajka državnih službenika u tijelima sudske vlasti) u visini od 25 bodova (Tbr 8 toč.4), zastupanje na ročištu 17.10.2023., 10.01.2024., 07.11.2024 i 05.02.2025. svaki u visini od po 250 bodova (Tbr 9 toč.1) vrijednost boda 2 EUR, uz priznanje 25% PDV-a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika. Tužitelju je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na tužbu od 126,09 EUR, troškove preliminarnog vještačenja u visini od 311,89 EUR radi postavljanja određenog tužbenog zahtjeva u tužbi te troškove financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 EUR, stoga sveukupno trošak iznosi od 6.750,48 EUR. Na dosuđeni iznos troška temeljem odredbe čl. 151 st. 3 ZPP-a tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata od presuđenja do isplate. Tužitelju ne pripada trošak za sastav podneska do 24. listopada 2019. jer istim samo dostavlja dokaz o uplati sudske pristojbe. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki VII. izreke presude.
U Rijeci 19. ožujka 2025.
S U D A C
Katarina Bajčić Ivančević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.
DNA:
-pun. tužitelja
-pun. tuženika
