Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-701/2024-2

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Jasminke Pavković suca izvjestitelja i člana vijeća i Tihane Cišper člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Vuljak, odvjetnik u Koprivnici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Jurica Grbić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-746/2023-9 od 18. srpnja 2024., u sjednici vijeća 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-746/2023-9 od 18. srpnja 2024. u dijelu pod st. I. izreke te u dijelu pod st. II. izreke gdje je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.214,05 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Preinačuje se ista presuda u dijelu pod st. II. izreke gdje je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 1.214,05 eura do iznosa od 1.589,05 eura (za iznos od 375,00 eura) i za navedeno odlučuje:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 375,00 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška podnošenja žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik tužitelju isplatiti iznos od 1.507,07 eura zajedno s zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose pobliže naznačene u izreci prvostupanjske presude (st. I. izreke). Nadalje, obvezan je tuženik tužitelju platiti parnični trošak u iznosu od 1.589,05 eura s pripadajućim zateznim zakonskim kamatama (st. II. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

4. U postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Nije u pravu tuženik kada smatra da je u postupku pred prvostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pobijana prvostupanjska presuda nema nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreka te presude je razumljiva i nije u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju o svim činjenicama odlučnim za ishod spornog odnosa među strankama.

6. U pravu je tuženik kada ukazuje da pobijana prvostupanjska presude sadrži i razloge o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja uopće nije predmet ovog postupka (predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli). No, ovdje nije riječ o nedostatku zbog kojeg se presuda ne bi mogla ispitati, već je riječ o suvišnom dijelu presude, a čime, dakle, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik.

7. Pravilno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među strankama. Zaključke prvostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Ovo stoga što pravno odlučne činjenice nedvojbeno proizlaze iz dokaza izvedenih u postupku i pravilno ocijenjenih po prvostupanjskom sudu. Tuženik svojom ocjenom izvedenih dokaza te iznošenjem svojih pravnih shvaćanja nije uspio dovesti u sumnju pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda o postojanju pravno odlučnih činjenica.

8. Tumačenjem činjenica po tuženiku i zaključcima koje iz takvog tumačenja izvodi ne dovodi se u sumnju primjena pravila o učincima odluke donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, iskazana pravna shvaćanja prvostupanjskog suda o pravnoj osnovi predmetnog spora i neosnovanosti prigovora zastare, odnosno pravilnost i zakonitost odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja.

9. Pravilima o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, u kontinuitetu je propisano:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formuliranja od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca i da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 – dalje: ZZK/03) i čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07),

- da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP/03, čl. 99. ZZP/07),

- da odredbe ugovora koji prema zakonu ili sporazumu stranaka mora biti sastavljen u pisanom obliku, moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive (čl. 85. ZZP/03, čl. 100. ZZP/07),

- da se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača (čl. 86. ZZP/03, čl. 101. ZZP/07),

- da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora da ne povlači i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe (čl. 87. ZZP/03, čl. 102. ZZP/07).

10. Potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. točka 1. ZZP/03 i ZZP/07).

11. Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, među ostalim i odredbom čl. 3. u kojoj se navodi da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (čl. 3. st. 1.), kao i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (čl. 3. st. 2.).

12. Prema navedenim odredbama i ciljevima postavljenim Direktivom 93/13 EEZ, a vezano za valutu CHF, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (postojanje povrede propisa zaštite potrošača) obvezuje ostale sudove u postupku kojeg potrošač osobno pokrene radi naknade štete i isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. U smislu navedenih zakonskih odredbi, ciljeva Direktive 93/13 EEZ i odredbe čl. 502.c ZPP kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koja je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, valja zaključiti da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava, potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev stavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

14. Presudom za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (čl. 502.a ZPP), kako je navedeno, stranka kojih je bio i tuženik, a kojom je između ostalog obuhvaćeno razdoblje sklapanja potrošačkih ugovora od 1. lipnja 2004. - 31. prosinca 2008. pravomoćno je presuđeno da su odredbe ugovora u dijelu gdje je otplata vezana uz valutu CHF nepoštene i ništetne jer da su te odredbe svih banaka bile nerazumljive za klijente (klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače) i da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog vezivanja obveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF, utvrđivanjem po srednjem tečaju kreditora na dan dospjelosti svakog anuiteta mjesečno, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. Tuženik u predmetnoj parnici ne tvrdi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (CHF) bile drugačije stipulirane od istih odredbi predmetnog ugovora o kreditu koje su radi zaštite kolektivnih interesa bile predmetom razmatranja u gore navedenoj odluci, niti objašnjava sudu je li i na koji način kvalitativno i kvantitativno, u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i u razdoblju vraćanja kredita razrađivana uzročno- posljedična veza kretanja CHF, a ako jest na koji način ih je prezentirao korisnicima kredita.

16. U pravomoćno okončanoj parnici za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (Pž-6632/2017) pružena je ''apstraktna'' pravna zaštita, kojoj ima smisla samo ako u budućnosti ima određene reperkusije na fizičke i pravne osobe čija su prava zaštićena kolektivnim interesom koji se u takvoj parnici štiti, odnosno odlučeno je o znatnoj ugrozi kolektivnih interesa i prava korisnika kredita (potrošača) iz razloga što banke nisu pregovarale sa potrošačima (korisnicima kredita) o riziku koji za njih predstavlja valuta CHF, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Utvrđeni uzroci ništetnosti dijela potrošačkih ugovora o kreditu koji se odnosi na vezivanje obveze korisnika kredita za tečaj CHF u protuvrijednosti kuna na dan plaćanja svakog anuiteta posebno, obračunatog po tečaju tuženika, nisu manjeg značaja. Ovo stoga što su usmjereni ne samo na zaštitu pojedinačnog interesa, već i na zaštitu pravnog poretka i javnog interesa, što u konačnici potvrđuje, osim odredbe čl. 102. ZZP/07 i odredba čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO).

18. Neovisno o tome je li odredba iz potrošačkog ugovora proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, učinci utvrđenja da je određena odredba iz potrošačkih ugovora nepoštena idu u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja takvih ugovora, odnosno smatra se da nepoštena odredba iz potrošačkog ugovora nikada nije niti bila ugovorena. Sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe bilo kao glavnog ili prethodnog pitanja mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe ili njezinog dijela nije bilo.

19. Utvrđenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 – dalje ZOO), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti suda Europske unije C-154/2015, C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za direktivu 93/13 EEZ.

20. Kako je na temelju zakona otpala pravna osnova po kojoj je tuženik primio od tužitelja iznos od 1.507,07 eura / 11.355,04 kn (razlika između visine anuiteta ugovorenih ugovorom o kreditu na dan isplate kredita i visine anuiteta koje je tužitelj plaćao po tuženiku obračunavanih primjenom tečaja CHF kroz razdoblje vraćanja kredita), to je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženiku isplatiti tužitelju taj iznos (čl. 1111. st. 3. ZOO) sa zateznim kamatama tekućim od stjecanja do isplate (čl. 1115. ZOO, čl. 29. st. 1. i 2. ZOO). Naime, na navedene pojedinačne iznose iz st. II. izreke tuženik je dužan tužitelju platiti kamate od dana kad su plaćeni budući da je tuženik i prije obraćanja tužitelja sudu imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove te iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

21. Neosnovano je i ustrajanje tuženika na prigovoru zastare. Ovo stoga što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu u CHF počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske – izvod iz zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., objedinjeno zapisnikom broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.), odnosno u konkretnom slučaju 14. lipnja 2018. kada je donesena pravomoćna presuda u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (Pž-6632/2017) i što je predmetna tužba podnesena 26. travnja 2021. (prije isteka roka zastare od 5 godina - čl. 225. ZOO).

22. Navedeno shvaćanje početka roka zastare za restitucijske zahtjeve potrošača, kao posljedici nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe podudarno je i s pravom Europske unije iskazanom u presudi suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s.r.o.).

23. Odluka prvostupanjskog suda o naknadi parničnog troška nije u potpunosti pravilna. Naime, u pravu je tuženik kada smatra da podnesak tužitelja od 21. kolovoza 2023. nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP). Naime, riječ je o podnesku tužitelja kojim nakon što je primio rješenje Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-491/2023 predlaže da prvostupanjski sud postupi u skladu s tim rješenjem i predmet dostavi Općinskom sudu u Čakovcu na daljnje postupanje, a Općinski sud u Koprivnici i bez tog podneska i prijedloga tužitelja mora postupiti u skladu sa rješenjem drugostupanjskog suda. Osim toga, u pravu je tuženik kada ukazuje da se podnesak tužitelja od 25. ožujka 2023. ne može smatrati obrazloženim u smislu Tbr. 8. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23 - dalje: OT). Ovo stoga jer je tim podneskom uređen tužbeni zahtjev u eur-ima pa se, dakle, ne radi o obrazloženom podnesku. Nadalje, neosnovano je prvostupanjski sud tužitelju kao potreban trošak priznao i trošak opomene od 16. travnja 2021. jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

24. Kako je, dakle, tuženiku naloženo da tužitelju isplati i naprijed navedeni trošak opomene i podneska od 21. kolovoza 2023., ukupno potreban trošak zastupanja valjalo je umanjiti za te iznose (ukupno 150,00 eura), dok je trošak nagrade za sastav podneska od 25. ožujka 2024. valjalo umanjiti za 150,00 eura, budući da mu pripada naknada sukladno Tbr. 8. toč. 4., a ne sukladno Tbr. 8. toč. 3. OT. Stoga, ukupno potreban trošak tužitelja iznosi 950,00 eura, a što uz 25 %-tno uvećanje na ime PDV- a iznosi 1.187,50 eura, a uz trošak pristojbe od 26,54 eura ukupno potreban trošak tužitelja iznosi 1.214,05 eura.

25. Nije u pravu tuženik kada smatra da je prvostupanjski sud pogrešno na sve poduzete radnje primijenio vrijednost boda od 2,00 eura. Ovo stoga jer prema Tbr. 52. st. 3. OT kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane (kao u konkretnom slučaju) primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Isto tako nije u pravu tuženik kada smatra da trošak pristupa na ročište na kojem se objavljuje presuda nije bio potreban. Ovo stoga jer prema Tbr. 9. toč. 3. OT odvjetniku pripada nagrada za to ročište.

26. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika te odlučiti kao u st. I. izreke ove presude, odnosno valjalo je na temelju odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP odlučiti kao u st. II. izreke.

27. Zahtjev tuženika za naknadu troška podnošenja žalbe je odbijen jer je uspio samo u dijelu odluke o trošku, a kako se uspjeh u žalbenom dijelu postupka određuje s obzirom na uspjeh glede glavnog zahtjeva, to tuženiku ne pripada pravo na naknadu troška za sastav žalbe (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 19. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak