Poslovni broj: P-1742/2019.-22.

Republika Hrvatska

Općinski sud u Crikvenici

Stalna služba u Krku

Bodulska 2/d

Krk 51500

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Crikvenici - Stalna služba u Krku, po sucu Antonu Hlača, u pravnoj stvari tužitelja: GK, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Arsen Stipinović, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika: ČK, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Vlado Vladnika, odvjetnik u Rijeci, radi isplate, nakon održane i zaključene usmene i javne glavne rasprave 6. ožujka 2025, javno objavivši 19. ožujka 2025,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjv koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku ĐK, OIB: [osobni identifikacijski broj] da isplati tužitelju GK iznos od 16.100,00 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana 1. kolovoza 2015. godine pa do konačne isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženiku ĐK, OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju GK, OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi prouzročeni parnični trošak u roku od 15 dana.“

r i j e š i o  j e

I.) Utvrđuje se povlačenje tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem je tužitelj, od tuženice zahtijevao isplatu iznosa od: 2.481,19 EUR.

II.) Nalaže se tužitelju: GK, OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti tuženici: ČK, OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od: 2.500,00 EUR, s osnove nakade parničnog troška, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

I. Navodi tužitelja

1. Protutužbom, podnesenom **.**.2019., GK, tuženik u postupku vođenom pod poslovnim brojem: P-1074/2019, zatražio je da sud, po provedenom postupku, naloži ČK, kao tužiteljici, isplatu iznosa od 140.000,00 HRK, sada 18.581,19 EUR, uvećanim za zakonske zatezne kamate.

1.1. Nakon što raspravljanje, povodom tužbenog zahtjeva iz protutužbe, izdvojeno u novi parnični predmet, a u svezi čega je pisarnici izdana naredba **.**.2019., GK, ranije tuženik, sada tužitelj, u novom parničnom predmetu, ustrajao je pri zahtjevu za isplatu, a kojeg je, konačno uredio podneskom od 22. listopada 2024.

1.2. U bitnome, zahtijevajući da se tuženici ČK, naloži isplata novčanog iznosa od: 16.100,00 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1. kolovoza 2015, tužitelj GK istaknuo je kako su on i tuženica ČK, bili vlasnici nekretnine, odnosno stana u [adresa], koji je prodan u veljači 2020. Stan da je kupljen 2002, a poradi čega da je podignut kredit kod Zagrebačke banke d.d., obzirom da stranke postupka nisu raspolagale dovoljnom količinom novčanih sredstava potrebnim za kupnju stana. Kredit da je podignut na ime tužitelja GK, a koji je u tom trenutku bio „kreditno sposoban.“ U prilog svojim navodima, tužitelj je ukazao na Ugovor o namjenskom kreditu od 13. prosinca 2002. godine, koji je bio zaključen između Zagrebačke banke d.d. kao kreditora i GK kao korisnika kredita, a predmet kojeg ugovora je novčani iznos kredita od 32.200,00 EUR. U trenutku podizanja kredita 2002, stranke ovog postupka da su bile u izvanbračnoj zajednici, a koja da je trajala od 2000. pa sve do sklapanja braka, 20. lipnja 2009. Brak stranaka da je u međuvremenu razveden Presudom i rješenjem Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-147/20122 od 29. travnja 2015, a koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

1.3. Za vrijeme trajanja, isprava izvanbračne, a kasnije bračne zajednice, tužitelj GK da je isključivo otplaćivao kredit kojim je kupljen stan, podmirujući svaki mjesec ratu anuiteta u iznosu od 232,64 EUR. Međutim, kada je nekretnina u konačnici prodana, ČK da je dobila polovicu iznosa kupoprodajne cijene. Dakle, podjela kupoprodajne cijene da nije uzela u obzir činjenicu da je tužitelj, nešto manje od dvadesetak godina, otplaćivao kredit, ali i režijske te druge troškove nekretnine, koju su stranke prodale.

1.4. Unatoč tome, što su Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 21. veljače 2020, a kojeg su, GK i ČK, kao prodavatelji, zaključili sa OK kao kupcem, stranke ovog postupka utanačile podjelu kupoprodajne cijene, tužitelj da se nije odrekao svojeg prava potraživati od tuženice polovicu iznosa, kojeg je on, mjesečno uplaćivao radi otplate kredita, počevši od prestanka bračne zajednice pa sve do konačnog zatvaranja kredita, a što bi iznosilo 16.100,00 EUR, po obračunu tužitelja. Naime, kao što je stan, koji je prodan, bio zajednička izvanbračna/ bračna stečevina tužitelja i tuženice, tako da su i obveze, proizišle iz pravnog posla kojim je stan stečen zajedničke, a slijedom čega da tužitelj ima pravo potraživati od tuženice, polovicu novčanog iznosa, kojeg je on otplatio banci, u razdoblju od prestanka bračne zajednice pa sve do zatvaranja kredita.

II. Navodi tuženika

2. U odgovoru na tužbu, koji je podnesen 4. veljače 2019, tuženica je potvrdila navode tužitelja, kako bi, sada bivši bračni drugovi, još prije sklapanja braka, za vrijeme trajanja izvanbračne zajednice, a radi rješavanja stambenog pitanja, kupili stan u [adresa], u [adresa].

2.1. Međutim, suprotno navodima tužitelja, tuženica da ne duguje tužitelju nikakav novčani iznos, a to iz razloga, jer je ona, inicijalno, u trenutku kupovine stana, podmirila polovicu novčane vrijednosti stana. Tuženica da je novčani iznos od 25.000,00 EUR, predala tužitelju na ruke, a s obzirom na činjenicu da je on vodio pravni posao oko kupnje stana. Preostali iznos kupoprodajne cijene za stan u [adresa] (a koja je ukupno iznosila 50.000,00 EUR), da je bio dužan, sukladno dogovoru, podmiriti tužitelj, a što je isti i učinio, podizanjem kredita kod Zagrebačke banke d.d.

2.2. Sudu je ukazano i kako je pitanje kupovine stana i doprinosa, sada bivših bračnih drugova, već bilo predmetom sudskih postupaka, a u svezi čega je tuženica ČK, ukazala na tužbu, koju je još 11. lipnja 2007, podnijela Općinskom sudu u Rijeci. U tom sudskom postupku, ČK, da je zahtijevala da se utvrdi suvlasnicom u ½ dijela, stana u [adresa], a to iz razloga jer je participirala u kupnji stana, u vrijednosti od polovice iznosa kupoprodajne cijene, odnosno u iznosu od 25.000,00 EUR. Taj sudski postupak da je okončan povlačenjem tužbe, no do kojega da je došlo, nakon što su stranke, postigle izvansudski sporazum- nagodbu, kojom su razriješile sporne odnose. Naime, upravo na temelju činjeničnih navoda tuženice, iznesenih u sudskom postupku, tužitelj, GK, da je tuženici ČK priznao pravo na suvlasnički udio od ½ dijela stana, a to iz razloga, jer je tuženica u tom dijelu, sudjelovala u kupnji, podmirujući polovicu iznosa kupoprodajne cijene.

2.3. Prethodno navedeni sporazum stranaka od 30. srpnja 2007, da je bio temelj za povlačenje tužbe ČK, nakon što je ista uknjižena kao suvlasnik polovice stana, ali i osnova, na temelju koje je, izvršena podjela kupoprodajne cijene, kako je to utanačeno u Ugovoru o kupoprodaji nekretnina od 21. veljače 2020, a koji je zaključen između GK i ČK, kao prodavatelja, sa OK, kao kupcem, a koji ugovor je ovjeren pod brojem ovjere OV-1624/2020, dana 21. veljače 2020, od strane javnog bilježnika Vesne Ćuzele iz Rijeke.

Slijedom istaknutoga, da ne postoji osnova za tužiteljevo potraživanje, i s obzirom na koju okolnost je, predloženo odbiti tužbeni zahtjev.

III. Tijek postupka

3. Dakle, nakon što je tuženik, GK, u okviru postupka koji se vodio pri ovome sudu pod poslovnim brojem: P-1074/2019, podnio protutužbu protiv tužiteljice ČK, odlučeno je, raspravljanje povodom protutužbe, razdvojiti u novi parnični predmet, te nastaviti s odvojenim raspravljanjem u okvirnu novog sudskog postupka, obzirom da je ovaj sud bio stava, kako se potraživanja stranaka, ne temelje na istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi.

3.1. Nakon što je tužbenim zahtjevom, podnesenim u protutužbi, tužitelj od tuženice, zatražio isplatu 140.000,00 HRK, sada 18.581,19 EUR, uvećanim za zakonske zatezne kamate, podneskom od 22. listopada 2024, tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev, na iznos od 16.100,00 EUR, uvećanim za zatezne kamate. To smanjenje je sud tretirao kao povlačenje tužbenog zahtjeva, za iznos od 2.481,19 EUR. Kako se tuženica nije usprotivila povlačenju, to je primjenom odredbe članka 193. ZPP-a, odlučeno kao u točki I.) izreke rješenja.

3.2. Nastavljajući ovaj postupak, sada sa GK u statusu tužitelja, a ČK, kao tuženicom, sud je 24. rujna 2024, održao pravo pripremno ročište, a dana 6. ožujka 2025, drugo pripremno ročište, a na kojim ročištima je, raspravljeno o činjeničnim navodima stranaka, dokaznim prijedlozima te pravnoj osnovi spora. Nakon što je 6. ožujka 2025, zaključen prethodni postupak, odlučeno je istog dana, rukovodeći se načelom efikasnosti, ekonomičnosti i koncentracije postupka, održati ročište za glavnu raspravu, a sve sukladno odredbi članka 292. stavak 8. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.3. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 6. ožujka 2025, sud je proveo dokaz saslušanjem stranaka, pročitane su i sve isprave priležeće spisu te zapisnici o izvedenim dokazima, a nakon čega je odlučeno zaključiti glavnu raspravu, obzirom da je sukladno odredbi članka 304. ZPP-a, utvrđeno da je predmet raspravljen tako da se može donijeti odluka.

IV. Utvrđenja suda i ocjena provedenih dokaza

4. Radi razjašnjenja bitnih činjenica za ovaj postupak pročitane su sve isprave priležeće spisu te zapisnici o izvedenim dokazima pa brižljivo i savjesno ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, stav je ovoga suda da tužbeni zahtjev nije osnovan.

4.1. Rezimirajući navode stranaka, može se zaključiti kako se je u ovoj pravnoj stvari, prijepornim ukazalo, da li tužitelj, GK, može od tuženice ČK, potraživati iznos od 16.100,00 EUR, a koji da predstavlja ukupni novčani iznos, koji je GK, platio banci, s osnove otplate kredita, u vremenskom razdoblju od prestanka bračne zajednice u kolovozu 2015. pa sve dok zatvaranja kredita u veljači 2020. Kao što je već navedeno, tuženica je osporila tužbeni zahtjev, navodeći kako je stan u [adresa], kupljen novčanim sredstvima stranaka, a koje su, u kupnji, participirale na jednake dijelove. Tuženica gotovinom, u iznosu od 25.000,00 EUR, a tužitelj, obzirom da nije imao gotovinu, da je podignuo kredit, u novčanom iznosu od 32.200,00 EUR.

4.2. Da bi tužitelj, GK, kao korisnik kredita, sa Zagrebačkom bankom d.d., kao kreditorom, sklopio Ugovor na namjenskom kreditu, dana 13. prosinca 2002, ne bi trebalo biti sporno, obzirom da isto, proizlazi iz pismena s lista 70 73 spisa. Iz tog pismena, može se dalje utvrditi i kako se je korisnik kredita, ovdje tužitelj, obvezao kreditoru, isplatiti iznos od 32.200,00 EUR, u obrocima, uvećan za ugovorenu kamatu.

4.3. Također između stranaka ovog postupka, ne bi trebalo biti sporno, da se radi o nekadašnjim partnerima, prvo izvanbračnim, a kasnije bračnim te koji su, godine 2002, kupili stan u [adresa], u [adresa]. Stranke nisu sudu tijekom ovog postupka, prezentirale na uvid kupoprodajni ugovor iz 2002, no iz stranačkog iskaza GK i ČK, sa ročišta od 6. ožujka 2025, može se zaključiti kako je ukupna kupoprodajna cijena stana, iznosila 40.000,00 ili 44.000,00 EUR, na koji iznos je valjalo još uvećati i za dug, koji je prodavatelj stana imao prema jedinici lokalne samouprave s osnove kupnje stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo. Taj dug, da su u konačnici preuzeli kupci GK i ČK, tako da je ukupni izdatak za stan, iznosio 50.000,00 EUR. Prethodno navedeno se dozvoljava, obzirom, da je životno i tipično za razdoblje od prije dvadesetak godina, kada je, određeni broj vlasnika stanova, još otplaćivao rate s osnova kupnje stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo. Ti, preostali iznosi cijene, koju je valjalo otplatiti jedinicama lokalne samouprave, u ovom konkretnom slučaju Gradu Rijeci, ili drugom pravnim osobama, činili su dio ukupne, kupoprodajne cijene.

4.4. Navodi tuženice, ČK, o tome da bi ona participirala u kupnji stana u [adresa], u [adresa], nisu međutim za tužitelja novina, obzirom da bi tužitelju moralo biti poznato da je ČK, još 11. lipnja 2007. (list 27 spisa), podnijela tužbu Općinskom sudu u Rijeci, u kojoj je navodila da je ona stvarna suvlasnica stana, a za kojega je 2002, tužitelju predala na ruke iznos od 25.000,00 EUR. Te godine da je kupljen stan u [adresa], u [adresa], no koji je isprva, uknjižen kao samovlasništvo tužitelja GK. Tek nakon što su stranke 30. srpnja 2007, postigle izvansudsku nagodbu (list 29 spisa), kojom su razriješile sporne odnose, tužitelj GK, da je pristao izvršiti prijenos polovice suvlasničkog udjela na stanu, u korist tuženice. Kako je time, ispunjena tražbina tuženice ČK, ista se je obvezala povući tužbu, podnesenu Općinskom sudu u Rijeci 11. lipnja 2007, a kojoj je traženo utvrđenje stečenog prava vlasništva, odnosno imovine, tijekom trajanja izvanbračne zajednice stranaka. Indikativno je primijetiti, kako je ČK, već u tužbi podnesenoj 11. lipnja 2007, navodila da bi bila suvlasnica stana u [adresa], u [adresa], a za koji da je dala polovicu kupoprodajne cijene u gotovini, dok da je tužitelj bio primoran podignuti kredit u komercijalnoj banci, obzirom da nije raspolagao gotovinom.

4.5. Kada se navodi tuženice ČK, iz tužbe upućene sudu 11. lipnja 2007, dovedu u kontekst činjenice, da je na kraju tužitelj MK, polovicu suvlasničkog udjela na stanu u [adresa], u [adresa], pristao uknjižiti na tuženicu, sklapajući s istom Sporazum 30. srpnja 2007, tada odredbe članka 2. Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 21. veljače 2020, a koji je zaključen između GK i ČK, kao prodavatelja, sa OK, kao kupcem, treba tumačiti u prilog navodima tuženice, da su stranke, kupnju stana u [adresa], financirale na jednake dijelove, a slijedom čega je i kupoprodajna cijena, isplaćena od Evice Frencl 2020, prilikom prodaje stane, podijeljena na jednake dijelove. Pa iako glede predaje iznosa od 25.000,00 EUR, na ruke tužitelju, a poradi kupnje stana, ne postoji pisana isprava ili iskaz svjedoka koji to potvrđuje, unatoč osporavanju tužitelja na ročištu održanom 6. ožujka 2025, ovaj sud je stava, kako je do određene predaje novca, odnosno financijske participacije tuženice prilikom kupnje stana 2002, moralo doći, obzirom da je naknadno 2007, tuženik istoj priznao pravo na polovicu stana. Životno je pretpostaviti, a tada stranke još nisu bile u braku, da bi teško tužitelj GK, koji je do 2007, bio samovlasnik stana u [adresa], u [adresa], pristao da se na polovici suvlasničkog dijela, uknjiži osoba, koja nije pridonijela stjecanju prava vlasništva, odnosno, kupnji stana. U tom kontekstu, navodi tuženice o predaji polovice iznosa kupoprodajne cijene tužitelju na ruke, bez potvrde ukazuju se logičnm i očekivanim. Uzimajući u obzir činjenicu da se u tom trenutku (godine 2002), radilo o osobama, koje su bile u emotivnoj vezi, inzistiranje na potvrdama, odnosno potpisivanje priznanica o prijemu novčanih sredstava, ne ukazuje se kao nešto, na čemu je bilo životno inzistirati.

4.6. Dakle, ako je kupoprodajna cijena za stan u [adresa], u [adresa], godine 2002, iznosila 50.000,00 EUR, a na što upućuju stranački iskazi, tada polovica toga iznosa (lakim matematičkim izračunom se može utvrditi) je 25.000,00 EUR, a koji iznos je, kako to tvrdi još od 2007, tuženica pridonijela u gotovini, prilikom kupnje stana. U kontekstu navedenoga, ne ukazuju se osnovanim navodi tužitelj da bi mu tuženica dugovala iznos od 16.100,00 EUR, obzirom da je iznos kredita, kao drugu polovicu iznosa, kojom je pokrivena kupoprodajne cijena za stan iz 2002, bio dužan otplaćivati tužitelj. Dakle, ovaj sud prihvaća navode tuženice, da bi ona, za kupnju stana u [adresa], u [adresa], godine 2002, pridonijela polovicom novčanog iznosa, dok je preostalu polovicu, podmirio tužitelj, podizanjem kredita. Prethodno navedeno znači, da je tužitelj, bio dužan podmiriti kredit u cijelosti, a slijedom čega je, sasvim logično i člankom 2. Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 21. veljače 2020, bilo ugovoreno, kako će se iz polovice kupoprodajne cijene od 43.650,00 EUR, koja pripada tužitelju, prvo podmiriti potraživanje Zagrebačke banke d.d., ali i preostalo potraživanje Grada Rijeke, temeljem ugovora br. 19397 o prodaji stana od 18. svibnja 1995, dok će se razlika isplatiti na račun prodavatelja GK. Konačno, sud je imao u vidu i činjenicu da je kredit koji je podignut kod Zagrebačke banke d.d. iznosio 32.200,00 EUR, no kako je utrošena razlika od 7.200,00 EUR (razlika između polovice kupopdodajne cijene od 25.000,00 EUR za stan i iznosa kredita od 32.200,00 EUR), nije bilo predmetom raspravljanja, obzirom da u tom smjeru stranke nisu iznosile činjenice. Stranke nisu pojasnile da li je iznos od 7.200,00 EUR, iskorišten za adaptaciju stana ili pak za osobne potrebe GK ili neke treće osobe. Nije neuobičajeno da se, namjenski krediti, podižu i u iznosu većem od potrebnog za konkretnu namjenu, dok se dio kredita, troši za neke druge namjene, tako da je pitanje razlike, između polovice kupoprodajne cijene (25.000,00 EUR) pa sve do punog iznosa kredita (32.200,00 EUR), odnosno pitanje iznosa od 7.200,00 EUR, ostalo neraspravljeno.

4.7. Rezimirajući navedeno, sud ne utvrđuje postojanje pravne osnove, temeljem koje da bi tuženica, bila dužna tužitelju isplatiti iznos od 16.100,00 EUR, slijedom čega je odlučeno kao u izreci presude.

V. Troškovi postupka

5. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, u svezi s člankom 155. istog Zakona, pri čemu se sud vodio zahtjevom punomoćnika tuženice od 6. ožujka 2025, a koji prileži na listu 102 spisa. Prilikom odlučivanja o nadoknadi parničnog troška ovaj sud vodio se je i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23: u nastavku teksta; Tarifa) i utvrđenom vrijednosti predmeta spora od 140.000,00 HRK, sada 18.581,19 EUR, u trenutku podnošenja protutužbe,odnosno 16.100,00 EUR, od 22. listopada 2024, a nakon što je podneskom predanim tog dana, tužitelj smanjio, dakle povukao tužbeni zahtjev za isplatu za iznos od 2.481,19 EUR.

5.1. Tako je tuženici ČK, kao osnovana, priznata nadoknada troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištu održanom 24. rujna 2024, 11. veljače 2025. i 6. ožujka 2025. u vrijednosti od 250 bodova za svako, prema Tbr.9 t.1 Tarife. Pored troška zastupanja na ročištima, tuženici pripada i pravo na naknadu troška sastava jednog obrazloženog podneska od 4. veljače 2019, kojim je sadržajno odgovoreno na protutužbu, u vrijednosti od 250 bodova, prema Tbr.8 t1. Tarife. Dakle, sveukupno, tuženica ostvaruje pravo na naknadu troška u vrijednosti od 1000 bodova. Kako vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR, to tuženici ČK pripada pravo na naknadu iznosa od 2.000,00 EUR, s osnova zastupanja po kvalificiranom punomoćniku (2,00 EUR x 1000 bodova = 2.000,00 EUR). Navedeni iznos, priznatog parničnog troška, valjalo je dalje uvećati za iznos PDV-a o 25%, prema Tbr. 46 Tarife, dakle za iznos od 500,00 EUR, slijedom čega tuženici ČK, pripada pravo na naknadu iznosa od 2.500,00 EUR, a slijedom čega je odlučeno kao u točki II.) rješenja.

Krk, 19. ožujka 2025.

S u d a c:

Anton Hlača

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje županijski sud. U slučaju podnošenja žalbe, u trenutku predaje iste, za stranku koja podnosi žalbu, nastaje obveza plaćanja sudske pristojbe, sukladno odredbi članka 4. stavak 1. točka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ br. 118/18).