Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Poslovni broj: Gž-529/2022-5

Vukovar, Županijska 33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Krešimira Biljana, kao predsjednika vijeća, te Marijane Žulj Jakovljević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivice Raguža kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Goran Ružić i Maja Sambolek Grahovec, odvjetnicima iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d.,OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić i Partneri d.o.o. odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P-396/2019-29 od 19. travnja 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 19. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P- 396/2019-29 od 19. travnja 2022.

II. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: P- 396/2019-29 od 19. travnja 2022. presuđeno je:

" I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju RB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 38.946,99 kn sa zakonskom zateznom kamatom računom na: iznos od 305,29 kn od 28.2.2009.godine, pa do isplate,iznos od 291,53 kn od 31.3.2009.godine, pa do isplate,iznos od 984,59 kn od 30.06.2009.godine, pa do isplate,iznos od 233,53 kn od 31.07.2009.godine, pa do isplate,iznos od 231,53 kn od 31.08.2009.godine, pa do isplate,iznos od 281,53 kn od 30.09.2009.godine, pa do isplate,iznos od 419,53 kn od 31.10.2009.godine, pa do isplate,iznos od 301,53 kn od 30.11.2009.godine, pa do isplate, iznos od 341,53 kn od 31.12.2009.godine, pa do isplate, iznos od 339,22 kn od 31.01.2010.godine, pa do isplate, iznos od 371,53 kn od 28.02.2010.godine, pa do isplate, iznos od 540,03 kn od 31.03.2010.godine, pa do isplate,iznos od 366,53 kn od 31.04.2010.godine, pa do isplate,iznos od 366,53 kn od 28.05.2010.godine, pa do isplate,iznos od 561,53 kn od 31.06.2010.godine, pa do isplate,iznos od 541,53 kn od 30.07.2010.godine, pa do isplate,iznos od 641,53 kn od 31.08.2010.godine, pa do isplate,iznos od 571,53 kn od 30.09.2010.godine, pa do isplate,iznos od 521,53 kn od 31.10.2010.godine, pa do isplate,iznos od 546,53 kn od 30.11.2010.godine, pa do isplate,iznos od 740,45 kn od 30.12.2010.godine, pa do isplate,iznos od 683,53 kn od 31.01.2011.godine, pa do isplate,iznos od 643,53 kn od 28.02.2011.godine, pa do isplate,iznos od 698,53 kn od 31.03.2011.godine, pa do isplate,iznos od 657,53 kn od 30.04.2011.godine, pa do isplate,iznos od 755,40 kn od 31.05.2011.godine, pa do isplate,iznos od 909,53 kn od 30.06.2011.godine, pa do isplate,iznos od 1.016,53 kn od 31.07.2011.godine, pa do isplate,iznos od 976,53 kn od 31.08.2011.godine, pa do isplate,iznos od 916,53 kn od 30.09.2011.godine, pa do isplate,iznos od 837,15 kn od 31.10.2011.godine, pa do isplate,iznos od 835,53 kn od 30.11.2011.godine, pa do isplate,iznos od 871,53 kn od 31.12.2011.godine, pa do isplate,iznos od 911,53 kn od 31.01.2012.godine, pa do isplate,iznos od 921,53 kn od 28.02.2012.godine, pa do isplate,iznos od 896,53 kn od 31.03.2012.godine, pa do isplate,iznos od 896,53 kn od 30.04.2012.godine, pa do isplate, iznos od 915,53 kn od 31.05.2012.godine, pa do isplate,iznos od 891,53 kn od 30.06.2012.godine, pa do isplate,iznos od 912,53 kn od 31.07.2012.godine, pa do isplate, iznos od 897,53 kn od 31.08.2012.godine, pa do isplate, iznos od 881,53 kn od 30.09.2012.godine, pa do isplate,iznos od 908,53 kn od 31.10.2012.godine, pa do isplate, iznos od 923,53 kn od 30.11.2012.godine, pa do isplate,iznos od 908,53 kn od 31.12.2012.godine, pa do isplate,iznos od 835,53 kn od 31.01.2013.godine, pa do isplate,iznos od 914,53 kn od 28.02.2013.godine, pa do isplate,iznos od 927,53 kn od 31.03.2013.godine, pa do isplate,iznos od 894,53 kn od 30.04.2013.godine, pa do isplate, iznos od 821,53 kn od 31.05.2013.godine, pa do isplate, iznos od 851,53 kn od 30.06.2013.godine, pa do isplate,iznos od 841,53 kn od 31.07.2013.godine, pa do isplate, iznos od 2.730,01 kn od 31.10.2013.godine, pa do isplate,po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 11.380,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom računatom od dana presuđenja do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

2. Protiv navedene presude tuženik je pravodobno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi, kako je prvostupanjski sud počinio bitne povrede iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05,2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 u daljnjem tekstu ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tužitelja na plaćanje parničnog troška. Podredno, tuženik predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti mjesno nadležnom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, postupak koji je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio kako prvostupanjski sud prilikom donošenja presude nije počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. st. 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. t. 11. ZPP-a na koje povrede se poziva tuženik u žalbi iz razloga što su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika. Dakle, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

7. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP jer je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza koji je bio relevantan za ovaj postupak, kao i svih dokaza zajedno, potpuno i istinito utvrdio sve činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. Predmet spora je utvrditi ima li tužitelj pravo na isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredaba, odnosno jesu li odredbe Ugovora o kreditu kojima su ugovorene promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nepoštene, a time i ništetne.

9. U prvostupanjskom postupku, izvedenim dokazima, utvrđeno je:

- da je tužitelj realizirao Ugovor o kreditu kod tuženika dana 23. listopada 2006. za iznos od 32.654,31 CHF s rokom vraćanja od 84 mjeseca

- da se kredit otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeći na dan dospijeća, a prema otplatnom planu

- da je promjenjiva kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora o kreditu iznosila 5,20 % godišnje

- da je Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. godine kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine te presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojima je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa te valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu

- da su odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetne jer je ništetnost takvih odredbi utvrđena u postupku kolektivne zaštite

- da je tužitelj za vrijeme otplate kredita, na temelju ništetne promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, platio više 38.946,99 kn, stoga tužitelj ima pravo na isplatu temeljem čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05 u daljnjem tekstu ZOO).

10. Ovakve zaključke prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP) u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u dvojbu ni žalbom tuženika, a za svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao jasne i na zakonu osnovane razloge.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno se prvostupanjski sud pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz spora " Potrošač".

12. Pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koja je tužitelj ovlašten štititi su ona kojima je sud vezan u parnici u kojoj se osoba na njih poziva (čl. 502.c ZPP-a), pa kako se tužitelj u ovome postupku pozvao na navedena utvrđenja nije osnovan žalbeni navod tuženika kako se utvrđenja iz parnice "Potrošač" ne mogu primijeniti na konkretan predmet.

13. Također je i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15), koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Isto tako i odredba čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07), iako se ne primjenjuje u ovome predmetu, propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Povezujući navedene zakonske odredbe s odredbom čl. 502.c ZPP-a, valja zaključiti da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

14. Prema tome, tuženik bezuspješno pokušava dovesti u pitanje odluku prvostupanjskog suda o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi jer se prvostupanjski sud poziva na utvrđenja iz parnice "Potrošač", a sve iz razloga što se u tom postupku radilo o naknadi štete, a ne o stjecanju bez osnove, što je ovdje slučaj. Međutim, takvo tumačenje je strogo formalno i ne može se primijeniti u ovome slučaju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-3142/2018).

15. Neosnovano tuženik prigovara zaključku suda o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dopušteno prema čl. 26. ZOO i čl. 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

16. Iako je ugovaranje kamatne stope dopušteno, to ne znači da isto ne može predmet utvrđenja ništetnim navedene ugovorne odredbe, odnosno da se ne može ispitivati njezina nepoštenost.

17. Naime, uvjeti nepoštenja ugovornih odredbi regulirani su čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), kojim je propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništava.

18. Također su odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine (u daljnjem tekstu Direktiva), a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske, regulirani nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Prema tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

20. U konkretnom slučaju, nije bilo sporno da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane trgovca zbog čega vrijedi zakonska presumpcija da se o pojedinačnoj odredbi nije pregovaralo te je na tuženiku da obori navedenu zakonsku presumpciju i da dokaže kako se o spornim odredbama pregovaralo, što tuženik nije učinio jer je na te okolnosti predložio saslušanje tužitelja iz čijeg iskaza je proizašlo upravo suprotno, a to je da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja.

21. Uz navedeno, ispunile su se i ostale pretpostavke radi utvrđenja sporne odredbe nepoštenom na način da je između stranaka postojala značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama koja se protivila načelu savjesnosti i poštenja realizacijom predmetnog ugovornog odnosa. Navedeno se očitovalo u tome da je tužitelj bio u neravnopravnom položaju prema tuženiku jer tuženik nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa navedeno nije moglo biti razumljivo ne samo prosječnom potrošaču, već i svakom potrošaču, a i ista formulacija nije bila niti odrediva sukladno odredbi čl. 269. ZOO.

22. Takvo postupanje tuženika uzrokovalo je neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni elementi ugovora. Prema tome, tužitelj, kao potrošač, prilikom sklapanja ugovora nije bio informiran na jasan i transparentan način o promjeni kamatne stope kao i o valutnoj klauzuli, već je omogućeno tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani da ugovori valutnu klauzulu, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene kamatne stope i tečaja za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

23. Suprotno žalbenim navodima tuženika, osporene ugovorne odredbe se ne mogu tumačiti samo na razini gramatičkog tumačenja već sadržajnog tumačenja odredbi pa iz predmetnih ugovornih odredbi nije bilo jasno na temelju kojih parametara se tržišne prilike utvrđuju i kako se na promjenu kamata odražavaju jer parametri nisu bili jasno navedeni. Također, sama razumljivost mogućnosti promjene tečaja ne znači i svijest o tome što sve može utjecati na tečaj ugovorene valute smislu odredbe pa se na takve odredbe ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene njezine poštenosti temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača.

24. Također neosnovano tuženik ističe kako nije dopušteno provoditi test poštenja odredbi o predmetu i cijeni koje ovise o uvjetima koje ugovorna strana nema pod svojom kontrolom, a iz razloga što je sporna odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva. Prema tome, osporena ugovorna odredba koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu je ona čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ona čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača pa se na takvu odredbu ne može primijeniti odredba koja propisuje nedopuštenost ocjene njezine poštenosti.

25. Imajući u vidu da su kamatna stopa i valuta predmet ugovora te da su to bitni elementi Ugovora o kreditu, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako je sporna odredba ugovora nepoštena, odnosno ništetna temeljem čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača pa da slijedom toga, tužitelj ima pravo na isplatu temeljem čl. 1111. ZOO.

26. Također, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio visinu tužbenog zahtjeva jer prigovaranjem tuženika da tužitelj nije dokazao kako je isti platio sve rate kredita nisu osporeni zaključci prvostupanjskog suda jer je iz iskaza tužitelja utvrđeno kako je tužitelj sve rate podmirivao u banci osobno. Isto tako, neosnovano ističe tuženik u žalbi navodeći kako je primijenjena početno ugovorena kamatna stopa, bez valutne klauzule CHF. Naime, cijeneći činjenicu kako su u ovom postupku utvrđene ništetnim odredbe ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, jedino primjenjujući kamatnu stopu na dan isplate kredita i tečaj CHF na dan isplate kredita se može utvrditi iznos koji je tuženik nepošteno stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

27. Pravilno je prvostupanjski sud cijenio neosnovanim i istaknuti prigovor zastare, u kojem dijelu je prvostupanjski sud također pravilno primijenio materijalno pravo, a suprotno navodima u žalbi tuženika. Zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 04. travnja 2012. (Trgovački sud u Zagrebu broj P-1401/2012), a ista je ponovno počela teći za promjenjivu kamatnu stopu nakon pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine, a za valutnu klauzulu donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. godine. Također, pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/22 od 31. siječnja 2022. godine je da ako je ništetnost ustanovljena, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Tužba u ovom predmetu podnijeta je 11. lipnja 2019., dakle u roku od 5 godina od pravomoćnosti navedene presude pa nije nastupila zastara potraživanja tužitelja za potraživanje zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF za anuitete koji dospijevaju počevši sa 28. veljače 2009. pa nadalje.

28. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud priznao tužitelju zateznu kamatu primjenom odredbe čl. 1115. ZOO jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem budući je bio dužan rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan budući je tuženik banka kojoj nije bila nepoznata priroda švicarskog franka, kao i svi parametri koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu. Prema tome, tuženik je nesavjestan, pa suprotno navodima tuženika, dužan je platiti tužitelju zatezne kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja.

29. Odluka o troškovima postupka je zakonita po osnovi, a tako i po visini sve temeljem čl. 154. st. 1. ZPP. Tuženik je u cijelosti izgubio u postupku pa je dužan tužitelju naknaditi troškove postupka. Prvostupanjski sud je pravilno priznao troškove postupka prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 142/12, 103/14,118/14, 107/15 i 37/22), a za što je dao jasne i prihvatljive razloge.

30. Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe jer sa istom nije uspio (čl.166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP) pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

31. Slijedom navedenog, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao pod točkom I. izreke.

Vukovar, 19. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Krešimir Biljan