Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-80/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici Dajana Bjedov, odvjetnica u Zagrebu i Šime Savić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske radiotelevizije, Zagreb, Prisavlje 3, [osobni identifikacijski broj], koji je zastupan po punomoćnici Tamari Crnkić Gotovac, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja da nije dopušten otkaz ugovora o radu i vraćanja na posao, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj: Pr-546/2023-43 od 28. siječnja 2025., u sjednici održanoj 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj: Pr-546/2023-43 od 28. siječnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je nedopuštena i nezakonita odluka o redovitom otkazu ugovora o radu, sklopljenog između tužiteljice CO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Hrvatske radiotelevizije, Zagreb, Prisavlje 3, [osobni identifikacijski broj], radi skrivljenog ponašanja radnice, od 9. veljače 2023., te da radni odnos tužiteljice kod tuženika na mjestu HRT Centar Zadar - radno mjesto novinar 3. nije prestao 22. travnja 2023., kada je za tužiteljicu izvršena odjava s mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, pa je naloženo tuženiku vratiti tužiteljicu na radno mjesto novinar 3 u HRT Centar Zadar, u roku od 15 dana (točka I. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 1.000,00 eura uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 29. siječnja 2025. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik je zatražio trošak za sastavljanje žalbe.

2.1. U odgovoru na žalbu tužiteljica je osporila sve žalbene navode kao neosnovane te je predložila da se žalba kao takva odbije.

3. Žalba nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz navedenog članka, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tuženik u žalbi jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni ne razumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbi, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženik pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

5. Predmet ovoga spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da nije dopuštena odluka o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja od 9. veljače 2023., kojom je tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu, kao i zahtjev tužiteljice da je tuženik vrati na posao.

6. Između stranaka nije sporno da je tužiteljica imala sklopljen ugovor o radu s tuženicom na neodređeno vrijeme za rad na poslovima novinara i da je kao mjesto njezinog rada određen HRT Centar Zadar, kao što nije sporno ni da joj je tuženik taj ugovor otkazao odlukom o otkazu zbog skrivljenog ponašanja radnika na temelju odredbe članka 115. stavka 1. točke 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23. i 64/23. – u daljnjem tekstu: ZR).

7. Prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka u bitnom utvrdio je sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je tužiteljica pravovremeno podnijela zahtjev za zaštitu prava protiv odluke o otkazu,

- da je tužiteljica pravovremeno zatražila sudsku zaštitu,

- da iz obrazloženja odluke o otkazu proizlazi kako tuženik kao poslodavac stavlja na teret tužiteljici da je u razdoblju od 21. studenog 2022. do konca siječnja 2023. dolazila na posao u određenim vremenskim intervalima navedenim u odluci o otkazu, a nakon što je prekinula bolovanje sa 17. studenog 2022. da nije o tome odmah obavijestila poslodavca, već da je od 21. studenog 2022. samovoljno došla na posao u vrijeme koje joj je odgovaralo, a nakon što je poslodavac utvrdio pregledom evidencija da je prekinula bolovanje i da je u razdoblju od 21. studenog 2022. do 25.studenog 2022. dolazila na posao onda kad nije bila planirana, kao i da joj je tuženik počeo dostavljati raspored radnog vremena od 28. studenog 2022.,

- da dalje iz obrazloženja odluke o otkazu proizlazi da ni nakon toga tužiteljica ne dolazi na posao u predviđeno vrijeme već u vrijeme koje nije planirano, pa da takvo ponašanje, odnosno nepoštivanje i samovoljno određivanje rasporeda radnog vremena i neodrađivanje radnih zadataka nastavilo se kroz prosinac 2022. i siječanj 2023., kao i da je tužiteljica unosila u evidenciju radnog vremena netočne podatka o evidenciji radnog vremena u razdoblju od studenog 2022. do siječnja 2023.,

- da je takvo ponašanje tužiteljice neprofesionalno i samovoljno, neprimjereno i nedopušteno i da predstavlja osobito teške povrede radne obveze, a zbog činjenice da tužiteljica kao radnica nije dolazila na radno mjesto sukladno rasporedu, tuženik da je kao poslodavac morao planirati još jednog radnika koji će je zamijeniti,

- da se u odluci o otkazu ukazuje i na činjenicu da je tužiteljica od ranije ima tri pisana upozorenja, i to od 9. rujna 2019., 7. travnja 2020. i 21. svibnja 2020.,

- da iz iskaza svjedoka proizlazi kako je novinarski posao specifičan posao u smislu što novinar za obavljanje poslova svog radnog mjesta nije vezan samo za rad u uredu, već i za rad na terenu, a što proizlazi iz iskaza svjedoka BO, novinara iz televizijske redakcije HRT Centra u [adresa], koji je naveo da novinar treba prije svega odraditi svoj radni zadatak, a njegov je zadatak onaj koji dobije od nadređenog urednika, dok novinar potpada pod kreativno osoblje, često radi izvan redakcije i ne može mu se klasično mjeriti radno vrijeme, a to da vrijedi za televizijske i za radijske novinare, s time što je svjedokinja VO navela da bi se radno vrijeme novinara moglo nazvati kliznim jer se dosta radnog vremena provodi na terenu, a što u svom iskazu potvrđuje i svjedokinja ZO,

- da iz iskaza svjedoka ŠO, tužiteljici neposredno nadređenog, proizlazi da ga je tužiteljica pokušavala kontaktirati putem e-mail poruka, ali da on tužiteljici ništa nije odgovarao na mailove,

- da iz iskaza svjedoka SO koje je obavljao poslove privremenog rukovoditelja HRT Centra Zadar, proizlazi kako je s tužiteljicom pokušao više puta razgovarati,

- da je tužiteljica SO i ŠO upućivala mailove na koje oni nisu odgovarali,

- da iz iz e-maila tužiteljice upućenog SO **.**.2022. proizlazi kako je on isti proslijedio MO, a u kojem tužiteljica navodi "idućeg tjedna vratiti ću se jer je to nalog HZZO-a, dok ne stigne rješenje o prof. bolesti, a u međuvremenu neću moći raditi za kompjutorom dok se ne nađe kompletno rješenje. Dolazit ću popodne, dakle, dolazit ću, svi su obaviješteni."

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je u određenim razdobljima nakon povratka s bolovanja radila popodne i da je radila emisiju o mentalnom zdravlju, s time što do donošenja odluke o otkazu koristila i godišnji odmor na kojem je bila od 20. prosinca 2022. do negdje iza pravoslavnog Božića 7. siječnja 2023., potom nešto malo u veljači te još koncem veljače 2023., pri čemu je navela da se godišnji odmor mogao s dogovoriti usmeno s nadređenim djelatnikom, a što potvrđuju i svjedokinje ZO koja je radila kod tuženika kao televizijski novinar i DO koja je u vrijeme donošenja odluke o otkazu tužiteljici radila poslove rukovoditelja Odjela kadrovskih poslova kod tuženika u Zagrebu,

- da je tužiteljica kroz sporno razdoblje radila u popodnevnoj smjeni, a ujutro da je obavljala vježbe ruke na bazenu, a na višemjesečnom bolovanju je bila zbog bolesti radne ruke,

- da iz opomene od 9. rujna 2019. proizlazi kako je tužiteljica bila upućena prenositi cijelu sjednicu Gradskog vijeća Grada Zadra, ali da je prenijela samo dio točaka dnevnog reda, ali da tuženik nije dokazao kako je točno glasio radni zadatak koji je dao tužiteljici, niti tko joj ga je dao od nadređenih djelatnika, niti koliko je točno točaka dnevnog reda sa sjednice prenijela, a koje točke nije,

- da iz opomene od 7. travnja 2020. proizlazi kako je tužiteljica u jednostranoj tekstualnoj komunikaciji s nadređenom osobom iznijela neosnovane tvrdnje i insinuacije, čime da je povrijedila dostojanstvo i ugled te osobe, ali iz dokaza provedenih da nije utvrđeno o kojoj se osobi radi i kakav je sadržaj „insinuacije“, odnosno što se točno tužiteljici stavlja na teret,

- da iz opomene od 21. svibnja 2020. proizlazi kako je tužiteljica ponovno neprimjereno komunicirala s nadređenom osobom, ali nije utvrđeno o kojoj se osobi radi i kakav je bio sadržaj te komunikacije,

- da je tuženik tužiteljici omogućio iznošenje obrane,

- da se tuženik prije donošenja odluke o otkazu savjetovao s radničkim vijećem, koje se suglasilo s otkazom.

7.1. Na temelju navedenog, prvostupanjski sud smatrao je utvrđenim da je tužiteljica kontaktirati svoje nadređene djelatnike putem maila, i to SO i ŠO, vezano za svoj rad nakon povratka s višemjesečnog bolovanja, ali da joj nije ništa odgovoreno na mail. Pri tome je taj sud ocijenio kao neuvjerljiv dio iskaza svjedoka SO privremenog voditelja HRT Centra u [adresa], u kojem je naveo da je s tužiteljicom pokušalo više puta razgovarati, iz razloga što nije utvrdio kada je i na koji način pokušao razgovarati s tužiteljicom, kao što nije utvrdio ni da su je obavijestiti o održavanju kolegija ili joj dodijeliti radne zadatke, posebno imajući u vidu utvrđenu činjenicu da na tužiteljičine mailove nitko od nadređenih nije odgovarao.

7.2. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica pokušavala kontaktirati s nadređenim djelatnicima, jer to proizlazi iz e-maila upućenog SO, koji ga je proslijedio MO, u kojem tužiteljica navodi "idućeg tjedna vratiti ću se jer je to nalog HZZO-a, dok ne stigne rješenje o prof. bolesti, a u međuvremenu neću moći raditi za kompjutorom dok se ne nađe kompletno rješenje. Dolazit ću popodne, dakle dolazit ću, svi su obaviješteni.", a na koji e-mail nije odgovorio, s time što je utvrdio i da ovaj e-mail g. SO nije dostavio neposredno nadređenom djelatniku tužiteljici ŠO, jer je on iskazao da ga g. SO nikad nije izvijestio da će tužiteljica na posao dolaziti poslijepodne.

7.3. Iz navedenog e-maila prvostupanjski je sud zaključio da je neosnovan navod iz odluke o otkazu da tužiteljica nije kontaktirala poslodavca, vezano za svoj povratak na posao nakon bolovanja, jer je u istom najavila dolazak na posao i ukazala na svoje zdravstvene tegobe jer se ne može koristiti desnom rukom i raditi na računalu te da namjerava dolaziti na posao, ali u poslijepodnevnim satima.

7.4. Prvostupanjski je sud dalje, utvrdio da je novinarski posao specifičan posao u smislu da novinar za obavljanje poslova svog radnog mjesta nije vezan samo za rad u uredu, već i za rad na terenu, a što proizlazi iz iskaza svjedoka BO, novinara iz televizijske redakcije HRT Centra u [adresa], koji je naveo da novinar treba prije svega odraditi svoj radni zadatak, a njegov zadatak da je onaj koji dobije od nadređenog urednika, a novinar da potpada pod kreativno osoblje, često radi izvan redakcije i ne može mu se klasično mjeriti radno vrijeme, dok to da vrijedi za televizijske i za radijske novinare, s time što je svjedokinja VO navela da bi se radno vrijeme novinara moglo nazvati kliznim jer se dosta radnog vremena provodi na terenu, što je iskazivala i svjedokinja ZO.

7.5. Budući da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica dolazila učestalo u spornom razdoblju u redakciju tuženika u poslijepodnevnim satima, jer to proizlazi iz evidencija koje je tuženik dostavio, a one po stajalištu tog suda ukazuju na namjeru tužiteljice da obavlja poslove svog radnog mjesta, ali sama činjenica što se tužiteljica u spornom razdoblju nije dulje zadržavala u prostorijama tuženika ne može se tumačiti kao nenazočnost na radnom mjestu, iz razloga što je radno mjesto novinara i na terenu, a ne samo u redakciji, pri čemu je prvostupanjski sud naveo da se radno vrijeme za novinare ne može mjeriti kao za zaposlenike koji rade isključivo u uredu, kao što je naveo i da treba uzeti u obzir i činjenicu da tužiteljica u spornom razdoblju nije nedvojbeno od poslodavca dobila niti jedan zadatak, a radno vrijeme da se koristi prije svega radi izvršavanja radnih zadataka, pripremanja emisija i novinarskih reportaža.

7.6. Stoga je u odnosu na radno vrijeme prvostupanjski sud naveo kako ne postoji razlika između televizijskih i radijskih novinara, a iz iskaza saslušanih svjedoka da proizlazi kako televizijski novinari u prosjeku nešto dulje borave na terenu od radijskih novinara, te da su se u spornom razdoblju od povratka tužiteljice s bolovanja do donošenja odluke o otkazu održavali kolegiji u prostorijama tuženika, jutarnji i poslijepodnevni, o kojima tužiteljica da nije bila obaviještena od povratka s bolovanja na posao od strane nadležnog djelatnika.

7.7. Pri tome je prvostupanjski sud naveo da bi tuženik dokazao da je tužiteljica počinila povrede radne obveze koje joj se predmetnom odlukom o otkazu stavljaju na teret, odnosno da je samovoljno dolazila na posao, da nije poštivala raspored rada poslodavca i izvršavala radne zadatke, da je tuženik bio dužan dokazati da je tužiteljicu po nadređenoj osobi kontaktirao, da ju je obavijestio o vremenu održavanja kolegija i da je istima dužna prisustvovati te da će zaprimati i raspored radnog vremena na kojem će biti naznačeno koju je smjenu dužna odraditi, ali kako to tuženik nakon povratka tužiteljice s bolovanja nije učinio, jer je sud utvrdio da je nije kontaktirao, iako je tužiteljica obavijestila poslodavca o svom povratku s bolovanja, to je prvostupanjski sud zaključio da joj se ne može stavljati na teret činjenica da nije izvršavala radne zadatke koje nije dobivala od poslodavca.

7.8. Kako se u odluci o otkazu navodi da tužiteljica unatoč dostavljenim rasporedima ne dolazi na posao u za to predviđeno vrijeme i kako se navode datumi 28. studenog 2022., 29. studenog 2022. i 30. studenoga 2022., te cijeli prosinac 2022. kao i siječanj 2023., a kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tek u siječnju 2023. počela dobivati raspored na svoj mail, to je prvostupanjski sud zaključio da kroz veći dio tog razdoblja koji joj se stavlja na teret, tužiteljici da nije bio dostavljan raspored na njezin mail, pri čemu je cijenio iskaz svjedoka ĐO, radijskog novinara, koji je naveo da se raspored dostavlja na mail, a ne na zajednički ili skupni mail kako su navodili svjedoci SO i ŠO.

7.9. U odnosu na povredu koja se također stavlja tužiteljici na teret odlukom o otkazu, da je unatoč nedolascima na posao u evidenciju radnog vremena evidentirala netočne podatke, i to da je radila u studenom i prosincu 2022. i u siječnju 2023. od 14 do 22 sata, odnosno osam sati dnevno, prvostupanjski je sud naveo kako iz iskaza svjedoka BO, proizlazi da se evidencije o radnom vremenu predaju na kraju mjeseca, na način da novinar ispunjava obrazac koji je u kompjuteru, da se radi o formalnom obrascu i voditelj da ga potpisuje, a što proizlazi i iz iskaza ostalih saslušanih svjedoka ZO, VO i ĐO, kao i iskaza tužiteljice, to je taj sud, uzevši u obzir i činjenicu da je radno vrijeme novinara "fleksibilno" te da se ne sastoji samo od rada u uredu-redakciji, već na terenu i da se mjeri prije svega odrađivanjem novinarskog zadatka, smatrao utvrđenim da tužiteljica ispisivanjem osmosatnog radnog vremena u evidencije rada u spornom razdoblju nije povrijedila radnu obvezu, već je ispunjavala formalni obrazac iz kompjutora onako kako su to činili i drugi novinari, radi isplate plaće, pri čemu da je taj obrazac predala nadležnim djelatnicima, a oni ako su ga smatrali netočnima da su mogli staviti primjedbu i upozoriti je kao novinara, ali da nitko od nadređenih djelatnika nije prigovorio na evidencije rada koje je tužiteljica predavala.

7.10. Nadalje je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužiteljice utvrdio da je koristila godišnji odmor u određenim razdobljima nakon povratka s bolovanja do donošenja odluke o otkazu, i to od 20. prosinca 2022. do iza pravoslavnog Božića, nešto malo u veljači pa još koncem veljače 2023., pa kako je sud utvrdio da se korištenje godišnjeg odmora kod tuženika moglo koristiti i na temelju usmenog dogovora, to kako je tužiteljica dogovorila korištenje godišnjeg odmora s urednikom ŽO, koji je rekao "dobro", ali je nije pitao kada, to je prvostupanjski sud ovaj dio iskaza tužiteljice cijenio neuvjerljivim navodeći da nije životno ni logično da nadređeni urednik s novinarom s kojim dogovara godišnji odmor, i u situaciji kada se to čini usmeno i neformalno, ne utvrdi točno razdoblje korištenja godišnjeg odmora. Međutim, prema zaključku prvostupanjskog suda to da nije ni odlučno za odluku u ovoj pravnoj stvari, iz razloga što iz evidencija dežurstava koje je dostavio tuženik proizlazi da do 7. siječnja 2023. (pravoslavni Božić) tužiteljica nije bila stavljena na dežurstva, a ni iza tog datumu sve do nedjelje 15. siječnja 2023., a za veljaču 2023. odlukom o otkazu tužiteljici se stavlja na teret da nije dolazila na posao i izvršavala radne zadatke (u predmetnoj odluci o otkazu utvrđuju se razdoblja, odnosno sati prisutnosti tužiteljica na poslu u studenom 2022., prosincu 2022. i siječnju 2023.).

7.11. U odnosu na povrede radne obveze za koje su tužiteljici izrečene pisane opomene (upozorenja) prvostupanjski je sud naveo da tuženik nije dokazao da je tužiteljica počinila konkretne radnje koje joj se stavljaju na teret istima, jer se u opomeni od 9. rujna 2019. navodi da je tužiteljica bila upućena prenositi cijelu sjednicu Gradskog vijeća Grada Zadra, ali da je prenijela samo dio točaka dnevnog reda, a tuženik da nije dokazao kako je točno glasio radni zadatak koji je dao tužiteljici, niti tko joj ga je dao od nadređenih, niti koliko je točno točaka dnevnog reda sa sjednice prenijela, a koje točke nije, dok da se u opomeni od 7. travnja 2020. navodi kako je tužiteljica u jednostranoj tekstualnoj komunikaciji s nadređenom osobom iznijela neosnovane tvrdnje i insinuacije, čime da je povrijedila dostojanstvo i ugled te osobe, ali da nije utvrđeno o kojoj se osobi radi i kakav je sadržaj „insinuacije“, odnosno što se točno tužiteljici stavlja na teret, i u odnosu na opomenu od 21. svibnja 2020. prvostupanjski je sud utvrdio da se u istoj navodi da je tužiteljica ponovno neprimjereno komunicirala s nadređenom osobom, ali da nije utvrđeno o kojoj se osobi radi i kakav je bio sadržaj te komunikacije.

7.12. Prvostupanjski je sud u pogledu maila upućenog od strane ŠO MO od 6. studenoga 2023 u kojem isti navodi „u privitku su poruke koje učestalo primam od gđe CO u kojima vrijeđa i ponegdje prijeti, a u nedavnoj poruci spominje i Vas (gđu MO)“, zaključio da su to e-mail poruke (koje su dostavljene u spis), a koje su poslane s e-maila pošiljatelja majki<[adresa elektroničke pošte]>, poslane g. ŠO u razdoblju od rujna do studenog 2023, dakle, pola godine i više prije predmetnog otkaza, dok su upozorenja koja je tužiteljica dobivala i u kojima se ukazuje na njenu neprimjerenu komunikaciju, verbalnu i fizičku agresiju, donesena još tijekom 2020., slijedom čega je taj sud zaključio da se ni tim e-mail porukama ne mogu dokazivati povrede radne obveze tužiteljice koje joj se otkazom stavljaju na teret.

7.13. Na temelju svega navedenog, prvostupanjski je sud smatrao utvrđenim da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužiteljica počinila povrede radne obveze koje joj se stavljaju na teret, pa ni povrede zbog kojih su joj izricana upozorenja, pa je zaključio da nije počinila ni povrede propisane tuženikovim Pravilnikom o radu iz članka. 91. stavka 2. (neizvršavanje i neopravdano odbijanje izvršenja radnih obveza, nesavjesno, nepravovremeno ili nemarno izvršavanje radnih obveza, neopravdani izostanak s rada 4 dana uzastopce, netočno evidentiranje podataka u evidenciji rada s namjerom da sebi ili drugom pribavi imovinsku korist), odnosno povrede radne obveze utvrđene etičkim kodeksom i općim pravilima o radu i ponašanju i drugim aktima poslodavca-dosljedno provođenje misije HRT-a, iskazivanje izvrsnosti, inovativnosti i stručnosti, odgovornost za profesionalno i etički besprijekorno ponašanje, pa je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice.

8. Navedena činjenična utvrđenja kao i pravni zaključak prvostupanjskog suda glede nedopuštenosti redovitog otkaza ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužiteljice kao radnice, a time i da joj radni odnos kod tuženika nije prestao i da ju je tuženik dužan vratiti na posao, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su utemeljena na rezultatima provedenih dokaza, a žalbenim navodima tuženika nisu dovedena u sumnju.

9. Prema odredbi članka 115. stavku 1. točki 3. ZR-a, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju, ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

9.1. U odnosu na povrede koje su navedene u obrazloženju odluke o otkazu ugovora o radu radi skrivljenog ponašanja tužiteljice kao radnice, i to da od 21. studenog 2022. (nakon što je prekinula bolovanje) do kraja siječnja 2023. (odnosno do dana donošenja odluke o otkazu) kada je dolazila na posao, da nije obavijestila poslodavca da je prekinula bolovanje već da je 21. studenog 2022. samovoljno došla na posao u vremenu koji da njoj odgovara i da ne dolazi na posao u predviđeno vrijeme te da je u evidenciju radnog vremena evidentirala netočne podatka, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužiteljica obavijestila nadređenog SO e-mailom, u kojem navodi "idućeg tjedna vratiti ću se jer je to nalog HZZO-a, dok ne stigne rješenje o prof. bolesti, a u međuvremenu neću moći raditi za kompjutorom dok se ne nađe kompletno rješenje. Dolazit ću popodne, dakle dolazit ću, svi su obaviješteni.", a na koji e-mail nije odgovorio, s time što je utvrdio i da ovaj e-mail on kao voditelj Centra tuženika u [adresa] nije dostavio neposredno nadređenom djelatniku tužiteljice ŠO, jer je on iskazao da ga g. SO nikad nije izvijestio da će tužiteljica na posao dolaziti poslijepodne.

9.2. Iz navedenog e-maila proizlazi da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je neosnovan navod iz odluke o otkazu da tužiteljica nije kontaktirala poslodavca, vezano za svoj povratak na posao nakon bolovanja, jer je u istom najavila dolazak na posao i ukazala da ne može raditi na računalu i da namjerava dolaziti na posao, ali u poslijepodnevnim satima.

9.3. U odnosu na ostale povrede koje se tužiteljici stavljaju na teret, suprotno žalbenim navodima tuženik, i po pravnom shvaćanju ovog žalbenog suda ne postoji opravdani razlog za otkaz ugovora o radu u situaciji kada je prvostupanjski sud utvrdio da tužiteljica pri obavljanju poslova svog radnog mjesta novinara nije počinila povrede obveza iz radnog odnosa koje bi imale za posljedicu otkaz ugovora o radu, a koje bi se sastojale i u tome da ne dolazi na posao za to predviđeno vrijeme i da je unatoč nepravovemenim nedolascima na posao u evidenciju radnog vremena evidentirala netočne podatke u evidenciju radnog vremena i to da bi kroz studeni i prosinac 2022. radila od 14,00 do 22,00 sati, kao i kroz siječanj 2023.

9.4. Navedeno iz razloga što iz stanja spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da tuženik nije tužiteljici za to razdoblje dostavljao raspored radnog vremena niti ju je obavještavao o kolegijima. Naime, prema utvrđenju suda radnici tuženika su raspored radnog vremena i radnih zadataka dobivali na svoj mail, pa kako tuženik tužiteljici nije dostavljao te rasporede, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio, a ocjenjujući i iskaze svjedoka BO, ZO, VO i ĐO, svih radnika tuženika, kao i iskaz tužiteljice, da je radno vrijeme novinara "fleksibilno" te da se ne sastoji samo od rada u uredu, odnosno redakciji, već i na terenu i da se mjeri prije svega odrađivanjem novinarskog zadatka, a ne formalnim radnim vrijemenom, zbog čega je pravilno smatrao da tužiteljica ni ispisivanjem osmosatnog radnog vremena u evidencije rada u spornom razdoblju (studeni i prosinac 2022. i siječanj 2023.) nije povrijedila radnu obvezu, već da je time ispunjavala formalni obrazac iz kompjutora onako kako su to činili i drugi novinari, radi isplate plaće, pri čemu je pravilno utvrdio i da je taj obrazac predala nadležnim djelatnicima, koji nisu imali primjedbi na isti.

9.5. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud smatrao da ni tri upozorenja koja su dana tužiteljici 9. rujna 2019., 7. travnja 2020. i 21. svibnja 2020. ne predstavljaju razlog za otkaz ugovora o radu skrivljenim ponašanjem radnika jer u tim upozorenjima nije jasno navedeno koje je povrede počinila, odnosno na što se točno odnose, a samo uopćeno navođenje da nije prenijela sve točke dnevnog reda sjednice Gradskog vijeća Grada Zadra, kao i da se neprimjereno ponašala i da je uvredljivo komunicirala na radnom mjestu, bez jasno i određeno, koje točke dnevnog reda sjednice nije prenijela i koje je to neprimjereno i uvrjedljivo komuniciranje bilo i prema točno kome i kada, ne može se smatrati povredom iz radnog odnosa.

9.6. Znači, tuženik je u obrazloženu otkaza tužiteljici trebao točno navesti koje je konkretne radne obveze tužiteljica prekršila i na koji način ih je prekršila, a zbog kojih joj se otkazuje ugovor o radu, pa kako u pogledu navedenih povreda tuženik nije postupio na opisani način već je uopćeno naveo da je tužiteljica kršila radne obveze, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da ni navodima iz tih upozorenja nisu ispunjeni uvjeti za otkaz ugovora o radu tužiteljici.

10. Tuženik žalbenim navodima ocjenu svih prethodno izvedenih dokaza glede nedopuštenosti otkaza ugovora o radu ničim nije doveo u sumnju, jer na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda upućuju spisu priložena dokumentacija, kao i svi iskazi svjedoka, koje je prvostupanjski sud saslušao opširno i detaljno, te je neposrednom ocjenom mogao utvrditi govore li istinu ili ne, te odakle crpe svoja saznanja u svezi rada tužiteljice kod tuženika, pa neosnovano tuženik prigovara da sud nije pravilno postupio kada nije cijenio iskaz svjedoka SO u kojem je naveo da je više puta pokušao stupiti u kontakt s tužiteljicom, kada iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi suprotno. Stoga, žalbeni prigovori tuženika, a koji u suštini predstavljaju iznošenje vlastitih utvrđenja i zaključaka, ne utječu na sve prethodno utvrđeno od strane prvostupanjskog suda u odnosu na kršenje obveza iz radnog odnosa od strane tužiteljice, koja je kroz sporno razdoblje (dio studenog 2022. i prosinac 2022. te siječanj 2023.) radila u popodnevnoj smjeni kroz radno vrijeme koje se ne provodi isključivo u prostorijama tuženika već i na terenu, dok je evidencija rada tužiteljice za to razdoblje bila osnova za njezin obračun plaće i na koji obračun nije bilo primjedbi od strane tuženika.

10.1. Dakle, tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužiteljica počinila navedene povrede, a na kojem je teret dokaza na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZR-a, pa je shodno tome pravilno prvostupanjski sud postupio kada je utvrdio da odluka o otkazu nije dopuštena i da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, a time i kada je prihvatio zahtjev tužiteljice da je tuženik vrati na posao na temelju odredbe članka 124. stavka 1. ZR-a.

11. O dluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio pravilnim pozivom na odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a, u svezi s Tbr. 7. točki 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23. – u daljnjem tekstu: Tarifa), s time što je pravilno utvrdio i sve radnje koje su bile potrebne u parnici primjenjujući odredbu članka 155. stavka 1. ZPP-a.

12. S obzirom na izneseno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu te odlučiti kao u izreci ove presude.

U Splitu 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča