Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-907/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, iz Zagreba, Mihanovićeva 3, zastupanog po punomoćnici MF, dipl. pravnici, protiv tuženika Dekor tvornica rasvjete d.o.o., OIB: 03198128187, iz Zaboka, Ulica Ksavera Šandora Gjalskog 27, zastupanog po direktorici BF, dipl. ekonomistici, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj Pn-41/2023-43 od 27. svibnja 2024., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja uvažava se kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Zaboku poslovni broj Pn-41/2023-43 od 27. svibnja 2024. preinačuje tako da se sudi:

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 10.527,02 EUR (slovima: deset tisuća petsto dvadeset sedam eura i dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 9. studenoga 2021. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za financijsko razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 85,87 EUR (slovima: osamdeset pet eura i osamdeset sedam centi), u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 79.315,84 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 9. studenoga 2021. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 199,71 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u cijelosti.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj 28. svibnja 2024. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu podnio je tuženik 11. lipnja 2024., u kojem osporava navode žalbe u cijelosti te predlaže istu odbiti kao neosnovanu.

4. Žalba je osnovana.

5. U svojoj žalbi tužitelj navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer za pojedine svoje zaključke nije dao odgovarajuće obrazloženje zbog čega je odluka nejasna.

5.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu, za svoju odluku je dao jasne razloge te je istu moguće ispitati. Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati 79.315,84 kune, što sada iznosi 10.527,02 eura, kao naknadu štete, a koja je za tužitelja nastala isplatom invalidske mirovine osiguraniku tužitelja LF za vremenski period od 1. rujna 2015. do 30. lipnja 2021.

6.1. Tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, odnosno osporio je postojanje uzročno-posljedične veze između ozljede na radu koja se dogodila osiguraniku tužitelja i gubitka profesionalne radne sposobnosti, a zbog čega je LF i umirovljen.

6.2. Na temelju dokaza koji su provedeni u postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je, kako to proizlazi iz prijave o ozljedi na radu, LF 2. studenog 1998. doživio povredu na radu prilikom popravka oplate krova kada je pao s ljestvi s visine od oko 4 m,

- da je tom prilikom ozlijedio dijelove šake, vrata, potkoljenice i koljena,

- da je pravomoćnim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Zagrebu od 17. ožujka 2004. LF zbog ozljede na radu i nastale profesionalne nesposobnosti za rad određena invalidska mirovina počevši od 8. siječnja 2004.,

- da je rješenjem tužitelja od 4. srpnja 2011. njihovom osiguraniku LF kao dosadašnjem korisniku invalidske mirovine priznato i dalje pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad,

- da je rješenjem HZMO-a, Središnje službe, od 14. veljače 2012. odbijena žalba tuženika protiv rješenja tužitelja od 4. srpnja 2011. jer su se vještaci u oba stupnja usuglasili da nisu nastupile takve promjene u zdravstvenom stanju osiguranika tužitelja koje bi uvjetovale promjenu ranije utvrđene invalidnosti, kao ni uzroka invalidnosti,

- da iz presude Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj Usl-1173/12 od 23. siječnja 2013. proizlazi da je tuženiku odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja HZMO-a, Središnje službe, od 14. veljače 2012. jer da bez obzira na drugačije nalaze i mišljenja vještaka u parničnim postupcima, u prvostupanjskom obnovljenom upravnom postupku nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je na temelju nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka i ovlaštenog višeg vještaka ocijenjeno da postoji uzročno- posljedična veza između posttraumatske epilepsije i psihoorganskog sindroma i ozljede zadobivene 2. studenog 1998. kod osiguranika tužitelja,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka od 22. listopada 2003. proizlazi da kod osiguranika tužitelja postoji ozljeda na radu kao 100%-tni uzrok invalidnosti u smislu psihologijskih verificiranih mnestičkih promjena poremećaja percepcije te simptomatske posttraumatske epilepsije te je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad jer mu je radna sposobnost trajno umanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste stručne spreme uz naprijed navedene kontraindikacije,

- da je stručno povjerenstvo za reviziju tužitelja 3. studenog 2003. bilo suglasno s nalazom i mišljenjem vještaka od 22. listopada 2003.,

- da iz nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka na kontrolnom pregledu od 1. lipnja 2011. proizlazi da iako u samoj prijavi o ozljedi na radu nije navedena ozljeda glave, da pri padu s 4 m visine je vjerojatno da se ista dogodila,

- da je iz otpusnih pisama Opće bolnice Zabok i Kliničke bolnice „Sestre milosrdnice“ od 23. prosinca 2002. utvrđeno da se kod osiguranika javljaju krize svijesti koje su okarakterizirane kao posttraumatska epilepsija,

- da se između istih stranaka u istim stranačkim ulogama kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-2965/2014 vodio postupak za naknadu štete kojim se tražila isplata invalidske mirovine za razdoblje od 1. kolovoza 2012. do 30. studenoga 2016. te je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, ali je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1381/2020 od 19. veljače 2021. presuda navedenog prvostupanjskog suda preinačena te tužitelju dosuđen zatraženi iznos,

- da je protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske tuženik podnio prijedlog za dopuštenje revizije, koji je odbačen rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-3923-2 od 27. travnja 2022.,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka dr. Janka Korpara, a koje vještačenje je provedeno u ovom postupku, proizlazi da ne postoji uzročno-posljedična veza između ozljede na radu osiguranika tužitelja od 2. studenog 1998. i njegovog umirovljenja jer iz medicinske dokumentacije koja je nastala nakon ozljeđivanja osiguranika tužitelja ne postoje podaci o ozljedi glave i mozga u događaju od 2. studenog 1998., zbog čega dijagnoze posttraumatske epilepsije i posttraumatskog psihoorganskog sindroma kao posljedica natučenja mozga nisu u uzročnoj vezi sa umirovljenjem osiguranika tužitelja,

- da se mišljenje i nalaz višeg vještaka tužitelja od 13. veljače 2012. temelji na vjerojatnosti da se nešto moglo dogoditi, odnosno da je prilikom pada osiguranik tužitelja ozlijedio glavu, a što nije medicinski verificirano,

- da u dokumentaciji koja postoji u spisu tužitelja, a koji se vezuje na njegovog osiguranika, postoji i nalaz vještaka da nije bilo uzročne veze ozljede na radu s umirovljenjem, odnosno da nije bilo evidentirane ozljede glave, pri čemu je taj nalaz kasnije stavljen izvan snage,

- da ukoliko bi kod osiguranika bile verificirane dijagnoze epilepsije i psihoorganskog sindroma, a vezane uz pretrpljenu traumu, iste bi utjecale na profesionalnu nesposobnost za rad, ali ne i na opću radnu sposobnost,

- da se posttraumatska epilepsija prvi puta pojavljuje u obradi neurologa od 4. listopada 2001.

6.3. Saslušani su kao svjedoci GF i TF koji su bili očevici štetnog događaja, iz čijih iskaza proizlazi da nisu vidjeli da bi tužitelj ozlijedio glavu, a sam tužitelj navodi kako ga je nakon pada jako boljela glava i da je dobio i udarac u koljeno, a problemi u vidu gubitka slike da su se javili kasnije, pri čemu ne zna je li dijagnoza epilepsije nastupila uslijed predmetnog događaja. Vanjske ozljede glave da nije imao.

6.4. Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio kako tužitelj nije dokazao da bi tuženik aktivno sudjelovao u upravnom postupku niti da bi mu tijekom upravnog postupka bila dana mogućnost raspravljanja i prigovaranja, a iz vještačenja provedenog u prvostupanjskom postupku da nije utvrđeno da bi ozljeda na radu kod tuženika bila razlogom umirovljenja osiguranika tužitelja. Iz spisa tužitelja da nije utvrđeno da bi tijekom upravnog postupka tuženiku bili dostavljeni nalaz i mišljenje vještaka vezano uz predmetni štetni događaj pa da iz upravnog spisa nije utvrđeno da bi tuženik bio stranka ili zainteresirana treća osoba koja je aktivno sudjelovala u postupku i kojoj bi bilo omogućeno sudjelovanje u upravnom postupku. Samom dostavom upravnog rješenja tuženiku nije moglo biti poznato temeljem kojih dokaza i utvrđenih činjenica je donijeto upravno rješenje.

6.5. Prvostupanjski sud se pozvao na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev-450/2021 od 22. veljače 2022. prema kojemu je sud vezan za odluku upravnog tijela samo u granicama njegove pravomoćnosti o tome postoji li neko pravo ili pravni odnos, ako postoji identitet stranaka u postupku, odnosno ako je stranka barem kao zainteresirana osoba sudjelovala u postupku.

6.6. Činjenica da je tuženik tražio obnovu upravnog postupka, odnosno preispitivanje navedene odluke upravnog tijela da ne znači da je tuženik sudjelovao u upravnom postupku prije donošenja spornog upravnog rješenja u smislu da je obaviješten o tome da se taj postupak vodi, da su mu dostavljeni nalazi i mišljenje vještaka i da je mogao sudjelovati u samom postupku, prigovarati i isticati suprotne argumente i dokaze. Zbog toga je utvrđivanje uzroka nastanka invalidnosti odlučna činjenica za odgovornost tuženika u smislu članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21. i 119/22.; dalje: ZOMO) pa se o istom može raspravljati u parničnom postupku jer tuženik nije sudjelovao u upravnom postupku prije donošenja upravnog rješenja zbog čega nije vezan utvrđenjima iz upravnog rješenja. S pozivom na članak 170. ZOMO-a u svezi s člankom 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik dokazao kako osiguranik tužitelja, kao njegov bivši zaposlenik, prilikom nezgode na radu nije pretrpio ozljede glave niti mozga zbog kojih bi nastala posttraumatska epilepsija i posttraumatski psihoorganski sindrom, zbog čega je i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

6.7. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

7. U svojoj žalbi tužitelj osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da tuženik nije sudjelovao u upravnom postupku kao stranka koja za to ima pravni interes, s obzirom da je iskoristio i sve pravne mogućnosti za pobijanje rješenja koje je tužitelj donio u upravnom postupku. Tuženik da je sastavio opis poslova osiguranika tužitelja, pa je znao da je u tijeku postupak ocjene invalidnosti, a tuženiku da je dostavljeno i rješenje broj 347984 od 17. ožujka 2004. pa je na to rješenje imao pravo ulaganja žalbe. Isto tako, tuženik je tražio i obnovu upravnog postupka te je pokrenuo i upravni spor pred Upravnim sudom, što sve ukazuje na to da je sudjelovao u upravnom postupku, zbog čega je nebitno vještačenje koje je provedeno u prvostupanjskom postupku i mišljenje navedenog vještaka. Što se tiče dostave nalaza i mišljenja vještaka koji utvrđuju invalidnost u upravnom postupku, da se ti nalazi ne dostavljaju niti osiguraniku tužitelja, niti njegovom poslodavcu. Kasniji razlog kliničkih simptoma kod osiguranika tužitelja, a koji su doveli do dijagnoze posttraumatske epilepsije i posttraumatskog psihoorganskog sindroma, da govore u prilog da je prilikom štetnog događaja od 2. studenoga 1998. došlo do ozljede glave.

8. Prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

8.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci Rev-450/2021-2 od 22. veljače 2022. u istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi odgovorio na pitanja; je li parnični sud u smislu odredbe članka 12. ZPP-a vezan rješenjem upravnog tijela, konkretno rješenjem HZMO-a kojim je osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, je li parnični sud vezan rješenjem upravnog tijela odnosno HZMO-a kojim je osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad neovisno o rezultatu cjelokupnog dokazivanja provedenog u parničnom postupku i je li sud u parničnom postupku koji se vodi radi naknade štete ovlašten utvrđivati postojanje adekvatne uzročno-posljedične veze između protupravne štetne radnje i štete, kao jedne od općih pretpostavki odgovornosti za štetu tuženika u slučaju kad egzistira pravomoćno i konačno rješenje HZMO-a kojim je osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Odgovor na navedena pitanja je bio da „… sud je vezan za odluku upravnog tijela, ali ta ga odluka obvezuje samo u granicama njegove pravomoćnosti o tome postoji li neko pravo ili pravni odnos, a isto tako ono obvezuje samo ako postoji identitet stranaka u postupku, odnosno ako je stranka, barem kao zainteresirana osoba, sudjelovala u postupku. Utvrđivanje uzroka i omjera uzroka u nastavku invalidnosti, kao odlučnih okolnosti za pitanje naknade štete u smislu članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16. – dalje: ZMO) u nadležnosti je parničnog suda, pa stranka koja nije sudjelovala u upravnom postupku utvrđenjem iz upravnog rješenja nije vezana.“.

8.2. Dakle, da bi postojala odgovornost tuženika kao poslodavca osiguranika tužitelja za naknadu štete i da bi prvostupanjski sud bio vezan utvrđenjima iz upravnog postupka, potrebno je utvrditi je li tuženik, kao zainteresirana osoba, sudjelovao u postupku donošenja upravnog rješenja. Ako je sudjelovao, tada tuženika upravno rješenje veže i u dijelu kojim je odlučeno o postojanju uzročno-posljedične veze između ozljeđivanja tužitelja na radu i nastale invalidnosti, dok u protivnom navedenim utvrđenjima nije vezan.

8.3. Prvostupanjski sud je na temelju uvida u upravni spis utvrdio da tuženik nije sudjelovao u upravnom postupku pa ni kao zainteresirana stranka iz razloga što iz spisa tužitelja ne proizlazi da bi tijekom upravnog postupka tuženiku bili dostavljeni nalazi i mišljenja vještaka vezani uz štetni događaj na radu, a samom dostavom upravnog rješenja tuženiku nije moglo biti poznato temeljem kojih dokaza i utvrđenih činjenica je donijeto upravno rješenje.

8.4. Iz dokumentacije koju je tužitelj dostavio u spis proizlazi da je uzrok umirovljenja tužiteljevog osiguranika LF, ozljeda na radu koju je doživio kao tuženikov radnik 2. studenog 1998. te da je tuženik kao poslodavac sudjelovao u upravnom postupku i u konačnici pokrenuo upravni spor protiv rješenja tužitelja u kojem je njegov zahtjev odbijen kao neosnovan. Uvidom u rješenje tužitelja Klasa: 140- 04/04-01/OB:03380171063, Urbroj: 341-25-03/1-04-050710, broj spisa 347984 od 17. ožujka 2004. kojim je osiguraniku tužitelja LF priznata invalidska mirovina zbog ozljede na radu nastale profesionalnom nesposobnošću za rad proizlazi kako je to rješenje dostavljeno tuženiku te je isto postalo pravomoćno s danom 24. travnja 2004. Iz presude Upravnog suda u Zagrebu broj Usl-1173/12-10 od 23. siječnja 2013., a koju tužbu je podnio tuženik kao tužitelj proti tužitelja kao tuženika radi invalidske mirovine, utvrđeno je da je u samoj tužbi koja je podnijeta Upravnom sudu tuženik kao tužitelj naveo kako nije sporno da je propustio uložiti žalbu protiv rješenja od 16. ožujka 2004. kojim je osiguraniku ovdje tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad kao posljedice ozljede na radu.

8.5. Dakle, iz svega navedenog proizlazi da je tuženik bio upoznat sa vođenjem upravnog postupka, te da je u istom sudjelovao jer je primio rješenje od 16. ožujka 2004. kojim je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad kao posljedice ozljede na radu, protiv istog je mogao uložiti žalbu, a što nije učinio, te se u postupak uključio tek kasnije kada je tužitelj počeo potraživati isplatu mirovine LF kao naknadu štete od tuženika kao njegovog poslodavca.

8.6. Zbog toga je ocjena ovog suda da se o činjenicama koje su utvrđene u postupku priznavanja prava na invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja LF (uzročno-posljedična veza između ozljede na radu i profesionalne nesposobnosti za rad) ne može raspravljati u parničnom postupku u smislu članka 12. ZPP-a jer je u tom dijelu tuženik vezan odlukom upravnih tijela. Upravo je zbog toga ovaj sud, bez obzira na mišljenje vještaka koje je dano u ovom parničnom postupku, preinačio pobijanu odluku na način da je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

8.7. Treba ukazati da je u postupku koji se vodio radi naknade štete u visini isplaćene invalidske mirovine za razdoblje od 1. kolovoza 2012. do 30. studenoga 2016., između istih stranaka u istim stranačkim ulogama kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-2965/2014, odbijen zahtjev tužitelja, ali je povodom njegove žalbe Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu broj Pž-1381/2020 od 19. veljače 2021. kojom je preinačio prvostupanjsku odluku te tužitelju dosudio zatraženi iznos. Protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije, koji je odbačen rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-3923- 2 od 27. travnja 2022. U tom prijedlogu je problematizirano pravno shvaćanje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koje se odnosi na vezanost parničnog suda rješenjem upravnog tijela u odnosu na pitanje uzročno-posljedične veze između ozljede osiguranika tužitelja i njegova odlaska u invalidsku mirovinu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenio da je shvaćanje drugostupanjskog suda da se o postojanju uzročno-posljedične veze ne može raspravljati u parničnom postupku u smislu članka 12. ZPP-a, te da je parnični sud vezan odlukom upravnog tijela, u skladu s pravnim shvaćanjem izraženim u odluci Rev-450/2021-2 od 22. veljače 2022.

8.8. Tuženik je visinu tužbenog zahtjeva osporavao samo u okviru osporavanja svoje odgovornosti za naknadu štete u smislu članka 161. i 162. ZOMO-a. Visinu štete tužitelj je dokazao dostavom podataka o isplaćenoj invalidskoj mirovini LF u vremenskom periodu od 1. rujna 2018. do 30. lipnja 2021., a što ukupno iznosi 79.315,84 kune, odnosno sada 10.527,02 eura.

8.9. Na dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata od dana podnošenja tužbe, tj. od 9. siječnja 2021., s obzirom da tužitelj od tog datuma potražuje zakonsku zateznu kamatu, a ne od dospijeća svake pojedine isplaćene mirovine, dok je stopa zakonske zatezne kamate određena primjenom članka 29. stavak 2. ZOO-a.

9. Obzirom da je ovaj sud preinačio pobijanu odluku na način da je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, to je temeljem članka 154. stavak 1. u svezi s člankom 166. stavak 2. ZPP-a donio i novu odluku o parničnom trošku.

9.1. Tužitelju se priznaje parnični trošak u vidu plaćenog predujma za usmeno saslušanje vještaka u iznosu od 72,60 eura te za troškove dolaska dva svjedoka pred prvostupanjski sud radi saslušanja u iznosu od 13,27 eura, odnosno ukupno iznos od 85,87 eura.

10. Pobijana odluka preinačena je primjenom članka 373. točka 3. ZPP-a.

Koprivnica, 19. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković